DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 516 — Crtice iz moje iovačl(e pral Piše I. E. Nakon svršenih šumskih nauka na bivšoj c. kr. šumarskoj akademiji u Mariabrunu odredilo je c. kr. dvorsko vojno zapovjedničtvo u Beču, da se ja kao bivši krajiški pitomac skupa s mojim kolegom odmah odputimo u Novo- Mjesto kod Beča c. k, šumarniku i dvorskomu lovnomu nadmeštru Guilloume-u u lovnu praksu. To bijaše u drugoj polovici mjeseca srpnja 1848. Kad smo na opredie- Ijeno mjesto stigli, bijaše pred večer. Dvorskog lovnog nadmeStra, (kojega ćemo ovdje kano učitelja principalom zvati) nebijaše one večeri doma, a njegova gospodja reče nam, da je za naše noćište sve pripremljeno. Sutra dan u jutro dodje principal u sobu, gdje smo smješteni bili, da nas vidi, gdje mu se i predstavismo, te nam reče: Danas imađete vaše stvari pospremiti, a sutra će vam naš lovac (jagar) Vencel pokazati lovni revir, te medje i što bude u službi potrebito. Podjedno nam pročita oštru lekciju, kako se imađemo ponašati. Medju ostalim reče nam, da ćemo biti. sa svimi potrebštinami obskrbljeni, naime sa odjelom, obućom, barutom i šprihom, i da ćemo dobiti mjesečno 5 frza duhan i druge malenkosti. Uz to primjeti, da si čizme moramo sami čistiti i t. d. Principal bijaše visokog stasa, oštrog pogleda i vrlo strog, što smo već od drugih čuti mogli, koji su ga poznavali. U službi kod njega nalazeći se c. k. jagar Vencel, kako ga je principal zvao i jedan pomoćni jagar, budući aspirant za c. k. jagara sa mjesečnom plaćom od 5 for. i koštom, uživali su svu radost, kad su nas vidili. Kad je otišao principal iz sobe, odoše oba jagara u revir. Moj kolega ode u grad njeke stvari kupovati, a ja sam ostao sam doma, da moju prtljagu pohranim. Ali nebilo dugo, dodje gospoJja principala dole k meni u sobu i donese crknutog kanarinca, koji je ono jutro crko, da vidim što mu je bilo i tada ode. Ja metnem kanarinca na trpezu dok budem mojim poslom gotov, pak da ga onda sekciram u svrhu da vidim, što mu je bilo. Medjutim došuljao se mačak u sobu, valjda da se upozna sa novimi pridošlicami, te u tren oka zgrabi kanarinca. Ja sam taj grabež baš umah i opazio i pohitih za mačkom po sobi. Uhvatio macana za rep, ali on ne htjede pustiti kanarinca, nego me još i ogrebe, a kako sam ga držao za rep, zamahnem š njime oštro 0 željeznu peč tako, da je odmah dušu izpustio. Pošto u sobi nikoga nebijaše, zgrabio sam macana, a da me nitko nije ni vidio, bacih ga iza kuće uz zid. Nakon jednog sata nadje kuharica macana, podigne cielu galama u kući vičuć nam „Toni" (tako su macana zvali) je crko. Na to dotrčala i gospodja, a i ja pred nju. Ja sam se držao kao nevino djetešce, te sam samo mucajuć prirajetio, da je macan morao svrh krova kućnog pasti i vrat si slomiti. Gospodja principalka potvrdila mi ovu moju opazku, jer da je macan rado po krovu kuće vrabce hvatao. Čim se je jagar Vencel kući povratio, moro je macana u djubre zakopati, veleć da mu za njim ni najmanje žao nije, jer da mu je odnio mnogi zalogaj slanine, što ga je priredio i ponio u šumu Znao sam, da je macan bio ljubimac gospodje i kuharice. 0 svom junačtvu nijesam ni svomu kolegi htjeo pripoviedati. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 517 — Sutra dan zorom bijaše prva exkursija u lovni revir. Pušku duplonku kupio sam kao i moj kolega prije odlazka iz Mariabruna, jer su nam Bečlije donieli i nudjali razno oružje za jeftin novac veleći, da vole nama pošto poto prodati, znajući, da moraju sve oružje u vrieme pokreta predati. Jagar Vencel odvede nas uprav u šumu do kolibe, koja bijaše u centrumu lovišta. Ta koliba bijaše liepa i u švicarskom slogu sa dvie velike sobe i tramom sagradjena. Šumska površina zapremala je nješto više od 400 rali, te bijaše u četverokutne prosjeke razdieljena. Glavno drveće bijaše crni bor sa raznovrstnim listnatim grmljem prorašten. U toj šumi nisu drva sjekli, osim što su smolari iz crnog bora smolu cmarili. Oko šume bile su takove poljane, da jih je jedva čovjek pregledati mogao. Lovište samo imalo je preko 3000 rali. U tom lovištu lovio je samo carski dvor. Ovo lovište počimalo je odmah iza grada, te je sjedne strane od istoka medjašila rieka Tieha i medja Madjarske, a od kuće imali smo do kolibe u šumu debeli sat hoda. Nakon toga malog pregledavanja imali smo se kući povratiti, da do podne prispjemo. Poslie objeda zaputio sam se u kućni vrt, da vidim kako izgleda. U vrt se ulazilo kroz kolnicu štale. Kad sam prolazio kroz kolnicu, čuo sam sa južne strane u jednoj komori njekakav štropot, kao da tamo njeki živi stvor mora biti. Vrata bijahu zaprta, a ključ u vratih. Ja otvorim vrata i unidjem u ve- Hku komoru, gdje bijaše velika hrpa šiške od crnog bora. Na toj hrpi opazih četiri lisice, koje su se valjda igrale, te čim sam unišao u komoru, navališe lisice, lajuć na mene i izkesile zube, kano da će me ugristi. U taj čas uhvatim uz vrata prislonjene vrtljarske željezne grablje, te udri jednog lisjaka po glavi tako nemilo, da se je na mjestu mrtav pružio. Nakon toga čina odoh i zaprem vrata onako, kako su i bila. Dospio sam u vrt, a u vrtu razmišljavah sam, u kakovu svrhu su lisice u tu komoru zatvorene. Ljutio sam se na sama sebe, što sam taj atentat počinio. Jučer ubio mačka, a danas lisicu, pak ako sazna principal i njegova gospodja, što će oni od mene misliti. Tek što dodjoh u kuću, evo počinih dvie štete. Sva sreća što me nije nitko vidio, ali za kratko iza mog boravljenja u vrtu zovne me jagar Vencel, da vidim lisice, da će ih sada hraniti. Držeć on u jednoj ruci džigeriee, a drugom otvori vrata, te čim unidjosmo, poskočiše Hsice pred njega, a on jim baci hranu. Četvrta lisica nije se digla, te se Vencel zabrinuo, a ja sam opazio, da mu je to žao. On je ubijenog lisjaka motrio na sve strane, te nije znao od česa je krepao, pak mi reče, da su ove lisice još kao mlade iz jazbine izkopali i odhranili. Ja sam ga upitao, što će s njima, a on mi odpovrne, da će jih onda izpustiti, kad bude veliki lov priredjen. On mi još prirajeti, da ću ja to već viditi, dapače da ću i ja jednu lisicu nositi. Pomislih u sebi, zar si ti čovječe u Mariabrunnu učio šumarstvo, da moraš čak i lisicu nositi u lov. Nije mi baš godilo u srcu te stoga primjetih, da se bojim, da me nebi lisica ujela. Vencel mi prostodušno odvrati, da nije to tako opasno, kako si ja predstavljam, jer da će svaka lisica dobiti svoju škrinju i odvesti se u šumu, gdje se bude lovilo, a da ćemo mi jagari svaki svoju lisicu u hajki na blizu streljača izpustiti. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 26 <-- 26 --> PDF |
_ 518 — Jagar Vencel javi principalu, da je jedan lisjak krepao, na što dodje i on pregledati. Dakako da principalu nije bilo pravo, a pri tom sam ja mudro šutio, da ništa ne sluti. Isti dan poslie objeda i malog odmora odosmo opet u lovište nas četvorica. Vencel je sobom uviek vodio psa prepeličara, te nam pokazivao, kako se ima prepelićar dresirati. Kod kuće bila su još tri kudronje, a svaki dan se je drugi vodio van. Prvih dana pokazivao nam je naš Vencličko meiije lovišta, te primjetio, da imamo pravo samo na grabežljive ptice, te lasice, lisice i tvoriće, ako bi nam pod pušku došli, do6im zeca ili trčku da nesmijemo nipošto ubiti ili potraživati ili po jarcih i oranicah postavljati zamke, koje zvjerokradice rado meću i njimi trčke i zečeve hvataju. Na ovo da imademo najveću pozornost obratiti. Zečeva bijaše na polju mnogo i to toliko, da sam mogao na deset koračaja po jednog krenuti. To nijesam mogo već gledati, a po gotovo ne, kad su zečevi pred menom na sto koračaja stajali i človili Sjetio sam se često na moju ravnu Slavoniju, gdje sam mogao cio bogoviti dan po polju tumarati, dok sam samo jednog zekana vidio. O-iim toga opomenuo je jagar Vencel mene i moga kolegu, da naš principal običaje više put pred večer na konju dojuriti u lovište i pištolu izpaliti, pak opet kući odjašiti, a na povratku da će nas pitati, šta ima novog, da li je tko pucao i u kojemu predjelu i t. d. Tako je i bilo, Nakon kratkog vremena primjetio je principal, da mu je prijavljeno, da njekakav nitković često pred večer puca na trčke u predjelu iza vojnog akademičkog zida i željezničke pruge, i da ja tamo dobro pripazim. Isto ovako reče i mome kolegi, gdje da ima na protivnoj strani čekati. Isti dan po podne odoh u moj predjel na ono mjesto, gdje mi ga principal označio, te nakanih čekati do mrke noći, nebi li zvjerokradicu uhvatio. Moj kolega ode opet u predjel, gdje mu je rekao da motri, a druga dvojica odoše kud kamo u lovište. U predjelu, u kojem sam ja imao čekati, bijaše većinom kukuruz, koji je skoro na trećinu dozreo. Izabrao sam mjesto mog čekališta tik do željezničke pruge pod jednom bazgom, koja je liep hlad davala. Kako je bilo vrlo toplo i liep dan, pružio sam se pod tu bazgu, gdje sam zaspao, dok me nije probudio željeznički vlak, koji je povrh moje glave projurio. Kad sam se digao, opozio sam, da se je već mraćak uhvatio, te se odputih kući. Uz put susretne me njeki radnik smoiar iz šume, i reče mi, da je moj principal prije pol sata na konju odjahao kući. Smrklo mi se pred očima, jer sam slutio, da je principal ovdje moro biti, pošto mi se je u snu pričinilo kao da sam prasak puške čuo. Razmišljao sam, kako ću se izpričati, da me u laži ne uhvati. Došav kući, nadjoh jagara Vencla, koji je prije mene došao, a medjutim je moj kolega prispio. Zatim je došao i principal, te me odmah zapitao, što ima novoga i jeli tko pucao u lovištu. Rekoh mu, da sam čuo na dva kraja pucati, i to prvi put prama medji lovišta kod rieke Leitke, kamo sam se i zaputio bio, da vidim tko puca. Kad sam tamo došao, ne nadjoh nikog, medjutim čuo sam pucati i kod željezničke pruge, gdje sam prije stajao, a kad sam |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 27 <-- 27 --> PDF |
519 tamo došao, nijesam nikoga našao. Principal je takovih experiaieaata na nama više put pravio, ali smo ga ipak uhvatili mjesto tobožnjeg zvjerokradicu. Kad je nas oba jagar Vencel glede lovnih medja i drugih lovnih prilika informirao, onda smo svaki za se po lovištu švrndali. Grabežljivih ptica bilo je vrlo malo, dakle u prvi mah nijesmo imali na što da pucamo, osim u nišan iz zabave. Bio sam zvedljiv, kako moja puška na divljač tuče. Dugo mi je bilo čekati, dok pravi lov nastane, da po koji put pušku na divljač izpalim Jedno jutro zašao sam samcat po lovištu, te dodjoh u njeko šikarje, koje je bilo dvie rali veliko. Pošto se je u polju žihvano radilo, bježali su zecevil ponajviše u šikarje. U tom šikarju skupilo se sijaset zečeva, kao da su na kakovu skupštinu došli. Kud god sam se okrenio, skočio je po koji zec izpred mene. To mi je već dodijalo gledati, pak stoga liepe prilike, da se osvjedočim, kako moja puška tuče. Predusreo sam, da na svoju ruku lovim, te sam počeo po zecevih bumbardovati. Srušio sam osam zečeva^ a 3—4 ranio sam ili promašio, a osim toga ustrielio sam još i dva svračka. Zečeve ostavio sam onako ležati, kako je koji gdje pao, jer kući nositi nijesam ih smio, inače bi me principal, kako je bio goropadan i proćerao. Kad sam svojoj želji zadovoljio, zaputio sam se odtud šumskoj kolibi, gdje smo se obično sastajali. Došav do kolibe, nadjoh ondje svoga kolegu i jagara Vencla. Odmah me zapitaše, da li sam se s neprijateljem borio, jer sam toliko pucao. Ja jim odvratim, da sam na svračke pucao i samo dva ubio, jer nedadoše k sebi na blizu doći. Ne htjedoh jim kazati, da sam i zečeve postreljao. Nakon osam dana nanese put jagara Vencla u onaj predjel, gdje sara ja zečeve postreljao, a kad je isti došao k šumskoj kolibi, imao je šta pripoviedati, rekavši, da je našao 10—14 zečjih skeleta i dlaka, jer da su je crvi posve izjeli. To bijaše u mjesecu kolovozu. Vencel je mislio, da je njeka pošast medju zečevi zaredala i to francljivost, jer da ih ima suviše, čim smo došli kući, odmah je raportirao principalu ono, što je već i nama kazao. Principal je primjetio, da će on, pošto pravo vrieme lova na zečeve još nije nastalo, taj slučaj prijaviti c. k. dvorskomu lovnomu meštru, da dozvoli lov na zečeve I zbilja je on to učinio, te je više stotina zečeva poubijano. Ja sam u sebi svašta premišljavao, te sam čak i na tu misao došao, da će iz Beča stići ciela četa veterinara, da pregledaju tobožnje bolestne zečeve. Koliko je mnogo zečeva bilo, isto tako mnogo bilo je i trčka. Jednog dana reče principal jagaru Venclu, da ustrelji deset trčka i da jih kući donese. Kad smo nas tri došli u polje lovišta, Vencel je mogao na brzo-sa psetom potrebiti broj trčka potuči, ali je i meni dopustio, da i ja bar četiri ustreljim. Mome kolegi nije mogao ništa dozvoliti, jer nije umio još puškom baratati. Ja odoh na granicu lovišta, gdje mi je rečeno, da na trčke stre- Ijam. Tumarao sam amo tamo, te se namjerih na heljdu, u kojoj su trčke |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— 520 — jarkom pred menom brzale, pa sam opalio medju nje, te srušio odmah dvie trčke. Objesio sam trčke na svoju torbu, pak odoh dalje za onima, koje su preletile i u medje upale. Opet sam trčke našao, te ubio opet jednu, a u šipraku i četvrtu. Bio sam pun veselja, što mogu dokazati, da ja i bez prepeličara ubiti mogu, pak sam se onda zaputio u šumsku kolibu, gdje me je jagar Vencel čekao u slučaju, ako ja nebi ubio, da on uz put ustrieli. Iduć tako putem, ogledajuć moju lovinu, pričinilo mi se je, da su moje trčke nješto krupnije, nego one, što sam ih u Slavoniji ubio. Bivši kratko vrieme u praksi, nijesam trčaka još u ruci nikad imao, te su mi moje trčke svakako sumnjive bile. Kad sam došao do šumske kolibe, a čim me Vencel opazi, prekrsti svoje ruke, te poviče: Ta za boga, što ste učinio?Vi ste putukU mlade gnjetele, te mi stade pripoviedati, da su tek lani tri stare ženke nabavili i nasadili, te da jih on čuva kao oko u glavi, samo da se razplođe. Ako o tom sazna principal, da će biti krša po nama svima, pak pošto što sam ne samo četiri gnjetela ubio, nego jamačno i više nastrielio, da ove gnjeteliće nesmijemo kući nositi, nego da ćemo jih zakopati. Moj kolega ne htjede na taj predlog pristati, nego predloži da jih oeupi^mo, pak š njima na ražanj i to tekar poslie podne, dok se vratimo opet ovamo. Tako je i bilo, ali jagar Vencel ne htjede niti od ove slastne pečenke, jer mu je žao bilo gnjetelića. Uzput kući iduć ustrielio je Vencel još četir trčke, da bude broj podpun, kako mu je naloženo bilo 0 mojoj nezgodi u lovu šutili smo svi mramorkom. OJkad je naš principal kod c. k. dvorskog lovnog nadzorničtva izposlovao, da se hajka na zečeve radi pošasti dozvoli, prošlo je više nego deset dana. Bilo nam je dozvoljeno, da možemo ubiti bar 400 zečeva. Uz to nam priobćiše, da je dozvoljeno franceskom princu Bourdou, stanujućem na svom imanju u Froshdorfu kod Novog-Mjesta (baš na granici našeg lovišta), da može loviti na zečeve. U to doba bilo je kod princa uviek u pohodu stranih prinčeva, nadvojvoda i d. dostojanstvenika iz Pariza, koje je princ kao svoje goste poveo u lov. U tu svrhu odredili smo hajku, te uzeli 80 hajkača. Pogoni bijahu upriličeni na polju u manjih partija u slici poput kopita, dočim se je streljača sakupilo kakovih 10. Lovci bijahu namješteni u ravnoj prugi i u stanovitom razmaku jedan od drugog. Lovilo se je obično od 10 do 2 ili 3 sata po podne. U tom prvom lovu palo je do 300 zečeva i 160 trčaka. Nakon dovršenog lova dali smo svu poubijanu divljač poredati i to po 20 zečeva u jedan red a isto tako posebice i trčke. Zatim su pric i njegovi gosti pregledali lovinu, dočim je prinčev dvoritelj izabrao zečeva i trčaka onoliko, koliko treba za kuhinju. Ostala divljač odpremljena je istu večer divljačaru u Beč, koji je imao ugovor, da će sve, što se u lovu ubije, uzeti uz stanovitu cienu. Nakon lova rekao je princ starešinama iz susjednog sela, da počinjeni kvar po poljih prociene i račun polože Nakon ovog lova lovilo se je opet samo na trčke, dočim smo imali |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 521 — trčke u mrežu pohvatati i u priređjenu ogradu kod šumske kolibe staviti. Po dovršenom lovu bacali smo takovu divljač iz grmaka pred lovce u vis, te su oni na nju pucali. Jednofi bio je lov na trfike odredjen, a imali smo kod kolibe u pričuvi živih trčaka. Jagar Vencličko metnuo je u svoju torbu dvie, a u svaki džep po jednu trčku. Zapitah ga, što će s njimi, na što mi odvrati, da ćemo danas buširati na trčke i prepelice, pak ćemo sa streljači u jednom redu napried ići, dočim će medju dva lovca stajati 3—4 pogonca. Ako ne budemo skoro na trčke nabasali, onda ćemo izpustiti po jednu trčku iz džepa tako, da to nitko ne opazi, a to s toga, samo da kavaliri imaju na što pucati, jer su oni neuztrpljivi, kad nebi na skoro pucali. Kad je tomu tako, uzmem i ja tri trčke, te stavim dvie u džepove i jednu trčku u torbu, jer više nijesam mogo spraviti. Moram već unapred primjetiti, da mi je principal naložio, da moram u lovu neprestano uz princa stajati, pak s toga nakanih, da i ja sliedim majstorluk jagara Venciička. Tako bi. Frvu trčku izpustio sam iz torbe, da me nije nitko opazio, te ju je princ i ubio. Čim smo dalje napried pošli, nijesmo ni na trčke odmah nabasali. Htjedoh dakle da jeduu iz džepa izpustim, ali šmuk iz mog džepa prije, nego što ju htjedoh izpustiti, te stane drečati i leputati krilima, a ja opazih, nebuduć od princa na dva hvata udaljen, da je trčka iz mog džepa izletila. Tu trčku je doduše princ ustrielio, te me je smijuć se zapitao, da li imam još koju trčku u džepu. Što sam znao na to reći, kad mi se je moj majstorluk izjalovio. Ja masiv u džep, te izpustim u vis još jednu trčku, na koju je princ pucao i sretno ju ubi. Dakako da je bilo dosta smieha medju kavaliri, kad im je princ pripoviedao, što se je dogodilo. Dapače jedan pristupi k meni, te mi stao po torbi pretraživati, nebi li još koja trčka bila i za njega. Vencličko se je namrgodio, pak se češao iza dugačkih ušesa, kao da mu je iza uha kakova konjska muha zašla. Sreća naša, da u tom lovu nije bio i naš principal, jer je kod kuće ležao, pošto ga je konj u nogu udario. Od mjeseca rujna ne bijaše više mira s lovom. Princ Bordou bio je oso biti ljubitelj lova i izvrstan stieljač, pa nije mario, da se lov svaki drugi dan obdržava. Kavaliri dolazili su k njemu svaki bogoviti dan upravo onako, kao i kuriri iz Pariza. U ono doba bio je naime princ izvikan za kralja franceskoga. Princ je htjeo svojim visokim gostom pribaviti kakovu zabavu, a ništa laglie od toga, jer smo mogli po miloj voljici loviti u blizini, na što smo htjeU. Srna je bilo doduše u lovištu malo, a prekobrojne srnjake postrieljali smo mi sami u zasjedi. Gnjetela smo jedva namakli, te je samo zečeva i trčaka tusto bilo, pa smo samo na ovu divljač loviti mogli. Kad smo jednoć lovili i po šumi i po šipracih ševrndali, dodje red i na one lisice, koje su bile odhranjene u komori. U tu svrhu dao je jagar Vencel prirediti za svaku lisicu škrinju. Upravo na dan lova zatvorili smo svaku li sicu u svoju škrinju, te ih odvezosmo u šumu, gdje se je lovilo. Hajkafii zac |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 522 — kružiše dobar komad polja i jedan veliki komad šipraka, koji je pogonu namienjen bio, ter odabran, da se lisice izpuste. Ja sam dobio jednu škrinju sa lijom, a isto tako i moj kolega, te i pomoćni jagar. Postavili smo svaki svoju škrinju u razmaku jedan od drugog na sto koračaja, do5im je jagar Vencei vodio hajkače onako, kako će goniti, a ja sam imao zadaću, da stoeljače na poznata mi mjesta postavim. Prigodom postavljanja strieljača upozorio sam svakoga, da ima u tom pogonu lisica. Svaki strielja6 imao je i svoga biksen španera, dočim su sa princom uviek išla njegova dva podvornika, koji su puške nabijali, patrone u pripravi držali i zajiro u sanducih na lovište donašali. Kad je imala hajka započeti, dužnost je bila Vencelova, da opali pušku u znak. Ja sam rekao princu, da će u ovom pogonu biti i lisica. Na to udaljih se od njega u svrhu, da krilo hajkača suzbijem, da ne idu prebrzo naprieđ, te se tako proturah kroz šiprak do škrinje, da lisicu izpustim. To mjesto bilo je od princa udaljeno do 80 koračaja. Čim sam došao do škrinje, stadoh vikati: evo lisice, evo lisice, samo da upozorim lovce. Kad sam se dobrano navikao, otvorim vratašca od škrinje, da lisica izkofii van; nu lisica ne htjede van, te ju htjedoh izvući, ali gle belaja: ona izkesila na mene svoje zube, prieteći se, da me ugrize. Pokušao sam na sve načine, da ju iztjeram van, ali ona ni da makne, nego razširila sve četir noge u škrinji. Domislih se, da treba škrinju dignuti, pak ju iztresti. Ali škrinja bijaše težka i nespretna, pa čim sam se počeo napinjati, iznenadi me princ iza mojih ledja. Zapita me, gdje su lisice, a opaziv škrinju, zapita me, što je u njoj. Rekoh mu, da imam lisicu, na što se je on nasmijao. Rekoh mu napokon, da nakanih lisicu izpustiti iz škrinje, ali neće da ide van, te mu stadoh pripoviedati, kako se je lisica na mene nakesila, kad sam škrinjom tresao. Na to mi princ reče, da kušam opet tresti sa škrinjom, a kad izpadne lisica, da će on biti pripravan, da na nju puca. Ja sam zaista tako učinio, a lisica izpade iz škrinje upravo pred moje noge, te gle čuda: lisica osta pred mojimi nogami sjedečke kao kakav kerov. Nepreosta mi drugo, nego da lisicu´ bacim nogom, što i učinih tako snažno, da je lisica kao kakova lopta na dva hvata daleko odfrknula, dočim je princ u tom trenutku opalio pušku i hsicu ubio. Ja sam odmah ostalim kavalirom razglasio, da je lisica pala od prinčeve puške. Kad se je taj pogon dovršio, u kojem je palo do 80 zečeva i 40 trčaka i ona lisica, čestitaše princu dotični kavaliri na vanrednoj sreći, što je lisicu ubio, jer je ovdje riedkost ubiti lisicu u hajki. Ja sam se bojao, da će me izsmjehavati, ako bude princ pripoviedao, što sam učinio, nu on je o tom dogodjaju mramorkome šutio. Pitao sam svoga kolegu, na koji je način on svoju lisicu iz škrinje izpustio, a on mi stade pripoviedati, da je prije, nego što je hajka počela, htjeo u škrinju zaviriti, da vidi, što lisica radi, pak otvoriv previsoko vratašca, pobježe mu lisica. Nju da je po šipraku vijao, ali nezaa, kuda se je sakrila. Pomoćhi jagar primjetio, da je lisicu iz škrinje izvukao, jer nije htjela dobrovoljno izaći i protjerao ju od sebe prema strieljačima, koji su na nju pucali, ali ju ubili nijesu. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 523 — Osim lova, koji se je skoro svakog tjedna obdržavao, imali smo i tu zadaću, da svaki dan zorom pregledamo lovište, da nitko puškom ne lovi ili zamke ne namješta, jer se je to činilo. Morali smo paziti, da nitko u zasjedi na srnjake ne čeka, kad oni u večer na šumske livade izlaze. Tom prigodom nam je Vencel pokazivao, kakav je vjetar za zasjedu dobar, a kakav je ne povoljan i kako ga divljač osjeća, te od njega bježi kao pomamna. Mi smo se osvjedočili, da se i u lovu na zečeve u zasjedi mora paziti na dobar vjetar. Osim toga bila je naša zadaća, da u jeseni kod proleta šljuka buširamo sa prepeličarom, mreže oko šumice razapinjali i u jutre rano pregledati, da li se je što pohvatalo. U proljeće morali smo šljuke iz zasjede s večera čekati, te mreže opet razapinjati. Bio je običaj, da je onaj, tko je do velikog petka ubio šljuku, od gospoje principala dobio na uskrs haringu sa crvenom vrpcom nakićenu na tanjuru. U jesensko doba imali smo često u kolibi sove buljače zasjesti i ubijati grabežljive ptice, koje su na sovu jurišale, a takove kolibe imali smo tri oko šume priredite. Osim toga hvatali smo i u koš na goluba grabežljive ptice. Kad je snieg zapao, hvatali smo bravenjake i drozdove u zamke sa mekom t. j . sa plodom od jarebike, a taj trud izplatio se je više piita vrlo dobro. Bilo je početkom mjeseca studenoga, kad nas dvojicu poslao principal njekomu nadšumaru i c. kr. dvorskom lovcu u predjel štajerskog Sniežnika, da vidimo kako se na divokoze lovi, a baš toga nadšumara sin bijaše s nama na naucih u Mariabrunu, pak smo i mi kao dobri znanci njemu dobro došli. , Zorom oko četiri sata krenusmo od kuće nas šest lovaca i toliko pogonića sa kopovi, a moradosmo se do tri sata pješke uz planinsko brdo penjati, dok smo dospjeli do mjesta, gdje će nag na busije postaviti. Mene postaviše, kako mi rekoše, na najbolje mjesto, jer po njihovom mnienju moraju divokoze na mene udariti, čim se koja krene. Moja zasjeda bijaše na jednoj uzvišenoj pečini, gdje sam se dobro mogao sakriti i na daleko viditi. Niže mene bijaše mala poljana, a okolo nje koje kud porasla kosodrvina. Posvud zaprašio je ponješto snieg. Pogonići sa kopovi, koji su se sa pol puta s nami razstali, znah su dobro, gdje će lovci zasjesti. Nebilo dugo, a pogonići izpustiše kopove i podigoše silnu halabuku. Na zasj^i čekajući, moglo je biti 9 sati, opazio sam iz daleka bježati cieli čopor koza prama meni. Pripravih pušku i čim dodjoše koze blizu mene, pade mi na um, da li nijesu to domaće koze, ali ipak ne htjedoh vjerovati, da bi jih toliko u čoporu bilo, a bilo ih je preko osam. Kad su koze preko male poljane projurile, nijesam jih mogao razpoznati, te sam samo vidio, kad sam za njima gledao, da su crveno-smedjaste boje. S toga ne htjedoh pucati, jer sam se bojao, da bi mogao ubiti domaću kozu, pa onda gle belaja, ako bi morao kozu platiti i kojekakve rugalice čuti. Tekar onda, kad su kopovi pokraj mene prebrusili, uvidio sam, da to nijesu bile pitome koze, nego prave pravcate divokoze. Nijesam bo znao, niti |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 32 <-- 32 --> PDF |
— 524 — su me na to upozorili, da se i divokoze druže u čoporih. Naš kolega nadšumarov sin ubio je jednu divokozu od onih, koje su mimo mene protrčale. Kad smo se sakupili, pitahu me sa svih strana, zašto nijesam pucao, kad su divokoze mimo mene prošle. Ja sam se izpričavao, da sam gks kopova čuo s druge strane goniti, pak sam se onamo okrenuo, odkuda sam mislio, da će divokoze udariti, a one su valjda u onaj čas iza mojih ledja projurile. Meni se je samom koža ježila od Ijutosti, što sam mogao lasno iz svake cievi po jednu divokozu srušiti, jer su defilirale pokraj mene na 30 do 40 koraćaja. Treći dan vratismo se kući, da raportiramo principalu o lovu i o uspjehu istoga, ali ja ne htjedoh kazati, što sam ja u tom lovu doživio. Čim je počeo snieg po poljih prašiti, počeli smo i mi po šumi hajkom loviti, jer su se zečevi povukli u šumu. Bilo je lasno i sa malim brojem pogonića loviti, jer je šuma bila prosjeci prosječena, te tako u naravne pogone razdieljena. Stoga su kavaliri mogli samo na prosjecih stajati i pucati. Jednoč u hajki stajah do princa. Tekar počeše hajkači vikati, ukaza se teta lija, šuIjajuć gustarom po šumi. Princ ju opazi i ubije, te kamerdiner odtrča po nju, donese ju i baci na prosjek iza naših ledja, gdje smo stajali. Princ je bio veseo, što je ubio lisicu liepom dlakom, te mi reče, da će ju dati nadjeti. Ja sam se obazreo po koji put na lisicu, te opazih, da ona s očima na mene miže, pak sum ju htio po glavi udariti. To ne htjedoh ipak učiniti, da joj glavu ne razlupam, pošto će ju princ dati nadjeti. Nu nebilo ni tri časa, kad al eto zeca, kako brza uprav na princa. On opali, a zec se prikopitnuo. U taj tren skoči i lisica i uteče u guštaru, da od nas nitko nije za njom pucati mnogo, a to je i princ opazio. Pobrzah ja i kamerdiner za njom, ali ne ima lisice, te ne ima. Hajkači su se odmah zaputili, da ju iztjeraju iz krovišta, ali sve bijaše bez uspieha. U lovu nije kavalire ni najmanje smetalo, ako je snieg ili kiša padala, a ako je bilo močvarno i po polju se buširalo, onda su streljači jahali na malih konjih. Ali smo bili više put do kože mokri, te nam je jagar Vencel savjetovao, da podnipošto nedamo osjetiti, da smo zlovoljni, nego da budemo uviek hitri, kao vjeverice. Primjetio je još, da će nas princ liepo nagraditi. Tako je i bilo, jer kad god smo pokisli u lovu, dao je njegov kamerdiner nam četvorici po 10—15 fr. na čašu vina, da se okriepimo. U mjesecu prosincu bijaše nam zadaća nakon friškog sniega, da se rano u šumu´zaputimo, te da ju obidjemo i da pobrojimo, koliko je zečeva u šumu unišlo, a koliko opet iz šume u polje izašlo. Ovo se je moralo više put obaviti nakon prvienca (novog sniega) i to sve dotle, dok nijesmo prilično razmjerje pronašli, koliko imamo zečeva i koliko će u pričuvi u lovištu za razplod ostati, a koliki se višak mora postreljati. Kad je snieg zapao, ograničen je bio lov samo na šumu. Lovilo se je svaki tjedan po jedanput i to sve do pred badnjak. Taj dan bio je obićno zadnji za lovnu saisonu. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 525 — Na taj zadnji dan zaključio je lov sam princ Bordou sa svojom svitom. Na badnji dan donio je prinčev podvornik četiri zapečaćena pisma, koja su nosila naš naslov, a u njima je bila nagrada u novcu, te nas je tako za naš trud obilno nagradjivao. I našemu jagaru Venclički skakalo je srce od radosti poput kakovog jarca, kad vidi brst. Ja i moj kolega bili smo obterećeni ne samo čuvanjem divljači u lovištu, nego smo imali i šumske poslove u šumi obavljati i to ponajviše u susjednoj šumariji, koja je glede gospodarenja pod ured našega principala spadala. Morali smo osim toga obavljati procjenu, te doznaku stabala, a preko zime više put radnike nadgledati i od istih drva po sortimentu preuzimati, te o tom račune voditi. Naša služba bila je tegotna, jer smo dan na dan u jutro morali ići u lovište, 0 podne kući doći, a po podne opet sve nadgledati. Samo na prvi dan Uskrsa prije podne bili smo prosti od službe inače nikada, pa ma padala kiša ili snieg, jer se zato ni marilo nije. Vjerna pratilica bila je puška i torba na ledji, a borami nije se zaboravilo ni na lulu. Zima nam je dosta dodijala, jer smo morali često i to zorom na lisice u zasjedu ići, koje su se, ako jih i nije bilo u lovištu, doselile iz brdskih šuma, pak se namečile na zečeve i trčke. Takove pridošliee ubili smo na zasjedi mnogo, a osim toga postavljali smo i zamke na vidre, tvoriće, lasice, a hvatali srao zvjerad i sa lovnimi sandučići, te ubijali iz zasjede pokraj vode, na koju je zvjerad dolazila na polje. Čim je proljeće ogranilo imali smo pune šake posla sa sijanjem crnog bora i to samo ja i moj kolega. Sadilo se je s motikom u hrpice. Svaki je dobio po jednu veliku vreću borovog sjemena. Da se brže riešimo tog posla, a da nam sjetva bude ipak uspješoa, metali smo u hrpice i po punu šaku sjemena. Tlo je bilo pjeskovito. Oko mjeseca svibnja iznikle su biljke kao četke na gusto, jer je sjeme bilo friško, pošto smo ga sami iztrebljivali. Ja sam se pohvalio principalu, kako naša kultura liepo napreduje, samo što je nješto pregusta, te ga umolih, da vidi, na što je on posmjehom i privolio. To je čuo i naš jagar Vencličko, te primjetio, da se samo strpim, jer čim dodje mjesec srpanj, da ću već viditi, da će stajati dvie tri biljke ondje, gdje jih po mome kazivanju ima na hrpi koja stotina. Tako je i bilo, jer je do jeseni ostalo na jednoj hrpici po jedna ili dvie biljke, doćim na mnogih hrpica nije bilo baš ništa, pošto su se osušile. Principal je već unapred dobro znao, šta će biti, pa nam je zato i rekao, da ne štedimo sa sjemenom. čim je šuma prolistala i priroda oživila, bio nam je prvi posao, da sa jagarom Venclom one pse prepeličare, koji su u sobi dresirani, dresiramo i u polju, a često moradasmo otići na zasjedu i u jejinu kolibu, da tamo ubijamo grabežljive ptice grabilice. Jednog dana u proljeće zasjeo sam ja i moj kolega u jejinoj kolibi, da ptice streljamo. Jagar Vencel preporučio nam, da dobro pazimo na sovu jejinu, da ju nebi orleš uhvatio, pošto je orleša moći svaki dan vidjeti, gdje okružuje u |
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 34 <-- 34 --> PDF |
— 526 ~ u oblacih nad lovištem. Mi smo njegov savjet uzeli na laku ruku, jer što je Vencličko rekao, zaista se i dogodi. A to je bilo tako. Ja i mog kolega sjedeć u kolibi, zabrbljali se, a orleš doletio iza naše kolibe ko munja, da ga nijesmo ni opaziti mogli, i pade na sovu. U taj tren opalismo svaki pušku na orleša, ali mjesto orleša ubili smo sovu jejinu. Doduše dobio je i orleš svoj dio od sačme, jer je težko odlepušao. Kad se je jagar Vencel povratio, imao je na svoju žalost šta da vidi. Kad je opazio mrtvu sovu, počeo je bugariti kao nad mrtvim čeljadetom. Bojao se je, što će reći principal, kad to čuje, jer je sovu kupio za 15 for. pak će svu krivnju na njega svaliti, zašto nas je same pustio u kolibu. Ja sam uzeo sovu u šumsku kolibu gdje sam ju nadjeo, kako treba, da se može još upotriebiti za lov na grabežljive ptice i onda smo donieii savu priacipalu, te mu izpoviedili, što se je dogodilo. Posve je pojmljivo, da se je principalov brk nakostrušio kao brk kakovog katane, kad se namrgodi. Ali nijesmo se mi bavili samo lovom, nego i čitanjem stručnih knjiga, a principal nam je živo preporučao, da čitamo i Hartigovu knjigu „das Lehrbuch fiir Jager," jer da onda nećemo takovu ludoriju počiniti u jejinoj kolibi. Da nebudem čitateljem s daljim opisivanjem dosadan, primjetit ću još, da smo u drugoj godini mjeseca listopada morali položiti lovački pismeni izpit i to u Beču kod c. i k. dvorskog lovnog nadzornićtva. Pismena pitanja bila su : 1. Što vam je poznato iz prirodopisa o lisici. 2. Kako se ima postupati, kad kanimo u jednom lovištu, gdje još neima trčaka (jarebica), da jih zapatimo ? ´6. Kako ćemo srne razploditi u jednom predjelu gdje ih nije bilo? Drugi dan imali smo kod njekog c. k. dvorskog lovca u reviru ustmeni izpit položiti, a pitao nas je o lovnih spravah, o lovačkom nazivlju i t. d. Poslie položenog izpita vodio nas je principal u Laxenburg c. k. dvorskom lovcu i šumarniku, te nas je ovaj osposobio za lovce (Wehrhaft gemacht.) uz kojekakovu ceremoniju u prisutnosti još dvajuh c. k. dvorskih lovaca, i napokon udario jataganom po ledji, te nam uručio lovne dekrete. U Laxenburgu u gostioni platio je naš principal objed za nas i za više gosti, te smo baš po lovački sproveli taj dan u radosti i veselju. Ovako sam ja svršio svoju lovačku praksu, pa mi nije žao, ma da sam u toj praksi i po koju ludoriju doživio. Podkornjaci (Scolytidae). Sastavio BogOHiir Earakaš. (Nastavak)*. o)Vrst:HypoborusErich. Zezak ticala sa 5 članaka, koji su izmjenično sad širji sad užji, sa isto. * Buđud g pisac članka pod nadpisom „Podkornjaci " (Scolytiđae) nije uredništvu predao rukopis, ne može se zato u tefiaju XVII. „Šum. lista" obečan i svršeta k istoga članka u ovom broju „Sum. lista" priobćiti. Uredniotvo. |