DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 517 — Sutra dan zorom bijaše prva exkursija u lovni revir. Pušku duplonku kupio sam kao i moj kolega prije odlazka iz Mariabruna, jer su nam Bečlije donieli i nudjali razno oružje za jeftin novac veleći, da vole nama pošto poto prodati, znajući, da moraju sve oružje u vrieme pokreta predati. Jagar Vencel odvede nas uprav u šumu do kolibe, koja bijaše u centrumu lovišta. Ta koliba bijaše liepa i u švicarskom slogu sa dvie velike sobe i tramom sagradjena. Šumska površina zapremala je nješto više od 400 rali, te bijaše u četverokutne prosjeke razdieljena. Glavno drveće bijaše crni bor sa raznovrstnim listnatim grmljem prorašten. U toj šumi nisu drva sjekli, osim što su smolari iz crnog bora smolu cmarili. Oko šume bile su takove poljane, da jih je jedva čovjek pregledati mogao. Lovište samo imalo je preko 3000 rali. U tom lovištu lovio je samo carski dvor. Ovo lovište počimalo je odmah iza grada, te je sjedne strane od istoka medjašila rieka Tieha i medja Madjarske, a od kuće imali smo do kolibe u šumu debeli sat hoda. Nakon toga malog pregledavanja imali smo se kući povratiti, da do podne prispjemo. Poslie objeda zaputio sam se u kućni vrt, da vidim kako izgleda. U vrt se ulazilo kroz kolnicu štale. Kad sam prolazio kroz kolnicu, čuo sam sa južne strane u jednoj komori njekakav štropot, kao da tamo njeki živi stvor mora biti. Vrata bijahu zaprta, a ključ u vratih. Ja otvorim vrata i unidjem u ve- Hku komoru, gdje bijaše velika hrpa šiške od crnog bora. Na toj hrpi opazih četiri lisice, koje su se valjda igrale, te čim sam unišao u komoru, navališe lisice, lajuć na mene i izkesile zube, kano da će me ugristi. U taj čas uhvatim uz vrata prislonjene vrtljarske željezne grablje, te udri jednog lisjaka po glavi tako nemilo, da se je na mjestu mrtav pružio. Nakon toga čina odoh i zaprem vrata onako, kako su i bila. Dospio sam u vrt, a u vrtu razmišljavah sam, u kakovu svrhu su lisice u tu komoru zatvorene. Ljutio sam se na sama sebe, što sam taj atentat počinio. Jučer ubio mačka, a danas lisicu, pak ako sazna principal i njegova gospodja, što će oni od mene misliti. Tek što dodjoh u kuću, evo počinih dvie štete. Sva sreća što me nije nitko vidio, ali za kratko iza mog boravljenja u vrtu zovne me jagar Vencel, da vidim lisice, da će ih sada hraniti. Držeć on u jednoj ruci džigeriee, a drugom otvori vrata, te čim unidjosmo, poskočiše Hsice pred njega, a on jim baci hranu. Četvrta lisica nije se digla, te se Vencel zabrinuo, a ja sam opazio, da mu je to žao. On je ubijenog lisjaka motrio na sve strane, te nije znao od česa je krepao, pak mi reče, da su ove lisice još kao mlade iz jazbine izkopali i odhranili. Ja sam ga upitao, što će s njima, a on mi odpovrne, da će jih onda izpustiti, kad bude veliki lov priredjen. On mi još prirajeti, da ću ja to već viditi, dapače da ću i ja jednu lisicu nositi. Pomislih u sebi, zar si ti čovječe u Mariabrunnu učio šumarstvo, da moraš čak i lisicu nositi u lov. Nije mi baš godilo u srcu te stoga primjetih, da se bojim, da me nebi lisica ujela. Vencel mi prostodušno odvrati, da nije to tako opasno, kako si ja predstavljam, jer da će svaka lisica dobiti svoju škrinju i odvesti se u šumu, gdje se bude lovilo, a da ćemo mi jagari svaki svoju lisicu u hajki na blizu streljača izpustiti. |