DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1893 str. 33     <-- 33 -->        PDF

— 525 —


Na taj zadnji dan zaključio je lov sam princ Bordou sa svojom svitom.


Na badnji dan donio je prinčev podvornik četiri zapečaćena pisma, koja
su nosila naš naslov, a u njima je bila nagrada u novcu, te nas je tako za
naš trud obilno nagradjivao. I našemu jagaru Venclički skakalo je srce od radosti
poput kakovog jarca, kad vidi brst.


Ja i moj kolega bili smo obterećeni ne samo čuvanjem divljači u lovištu,
nego smo imali i šumske poslove u šumi obavljati i to ponajviše u susjednoj
šumariji, koja je glede gospodarenja pod ured našega principala spadala.
Morali smo osim toga obavljati procjenu, te doznaku stabala, a preko zime više
put radnike nadgledati i od istih drva po sortimentu preuzimati, te o tom
račune voditi.


Naša služba bila je tegotna, jer smo dan na dan u jutro morali ići u lovište,
0 podne kući doći, a po podne opet sve nadgledati. Samo na prvi dan
Uskrsa prije podne bili smo prosti od službe inače nikada, pa ma padala kiša
ili snieg, jer se zato ni marilo nije. Vjerna pratilica bila je puška i torba na
ledji, a borami nije se zaboravilo ni na lulu. Zima nam je dosta dodijala, jer
smo morali često i to zorom na lisice u zasjedu ići, koje su se, ako jih i nije
bilo u lovištu, doselile iz brdskih šuma, pak se namečile na zečeve i trčke. Takove
pridošliee ubili smo na zasjedi mnogo, a osim toga postavljali smo i zamke
na vidre, tvoriće, lasice, a hvatali srao zvjerad i sa lovnimi sandučići, te ubijali
iz zasjede pokraj vode, na koju je zvjerad dolazila na polje.


Čim je proljeće ogranilo imali smo pune šake posla sa sijanjem crnog bora
i to samo ja i moj kolega. Sadilo se je s motikom u hrpice. Svaki je dobio po
jednu veliku vreću borovog sjemena. Da se brže riešimo tog posla, a da nam
sjetva bude ipak uspješoa, metali smo u hrpice i po punu šaku sjemena. Tlo
je bilo pjeskovito. Oko mjeseca svibnja iznikle su biljke kao četke na gusto,
jer je sjeme bilo friško, pošto smo ga sami iztrebljivali. Ja sam se pohvalio
principalu, kako naša kultura liepo napreduje, samo što je nješto pregusta, te
ga umolih, da vidi, na što je on posmjehom i privolio.


To je čuo i naš jagar Vencličko, te primjetio, da se samo strpim, jer čim
dodje mjesec srpanj, da ću već viditi, da će stajati dvie tri biljke ondje, gdje
jih po mome kazivanju ima na hrpi koja stotina. Tako je i bilo, jer je do jeseni
ostalo na jednoj hrpici po jedna ili dvie biljke, doćim na mnogih hrpica
nije bilo baš ništa, pošto su se osušile. Principal je već unapred dobro znao,
šta će biti, pa nam je zato i rekao, da ne štedimo sa sjemenom.


čim je šuma prolistala i priroda oživila, bio nam je prvi posao, da sa
jagarom Venclom one pse prepeličare, koji su u sobi dresirani, dresiramo i u polju,
a često moradasmo otići na zasjedu i u jejinu kolibu, da tamo ubijamo grabežljive ptice
grabilice. Jednog dana u proljeće zasjeo sam ja i moj kolega u jejinoj kolibi, da ptice
streljamo. Jagar Vencel preporučio nam, da dobro pazimo na sovu jejinu, da
ju nebi orleš uhvatio, pošto je orleša moći svaki dan vidjeti, gdje okružuje u