DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 156 Tim je ipak bilo slabo pomoženo. Stanje uprave i gospodarstva sa zajednickimi zemljišti ostalo je malne u svoj zemlji jednako nedostatno. Odasvud stigoše izvješća, u kojih se ponavlja tužba, da usljed neuredjene uprave narod znatnu narodno-ekonomsku štetu trpi. Najviše bit će da su štetovale urbarsko-obćiuske šume, osobito prvih godinah, dok im oblasti nisu posvetile više pažnje. Skupni pašnjaci, kako izvješća glase, većim su dielom razgažeai i zapušteni, a od krajiških pašnjakah velik dio posvojiše pojedinci, Eazffijerje zajedničkih užitakah malne svagdje je nejasno, neopredieljeno I u istih urbarskih obćinah, gdje je po razmjerju seliŠtnoga posjeda dodieljena užitnikom kompetencija šumska i pašnjačka, neima reda. Pojedinci izcrpljuju skupne užitke, a veliki dio posjednikah, ekonomsko slabijih, običajno nedodje ni s daleka do mogućnosti, da izrabi zajedničko zemljište prema razmjeru svojega prava. Svemu tomu zlu možda nit nije moguće zakonotvornim radom doskočiti. Nješto se ipak može pokušati s podpunom nadom na povoljan uspjeh. ZakoDskimi ustanovami ob uredjenju zemljištnih zajednidah moći -će se ponajprije omedjašiti točno pojam stare „obćine" i shčnih imovno-u družnih tvorbah, ter odciepiti^ sjedne strane od pojma „upravne obćine", a s druge strane naravno i od raznih oblikah zajednice dobarah po gradjansko pravnom smislu. Tim će se stati na put zatiranju starodavnoga instituta naie „obćine", zatiranju tim pogubnijemu, što se pretvaranjem zemijištno-zajedničkoga ili po starom smislu rieči „obćinskoga" posjeda u posjed moderne upravne obćine, sve to više slabi ekonomska snaga domaćega našega pučanstva, u pravilu seljačkomu stališu pripadajućega. A skranje je vrieme, da se s tom pretvorbom prekine, gdjegod još nije ugasla u pravnoj sviesti našega seljačkoga stališa stara „obćiua", koja uz svu raznohkost pojedinih pojavah, u pravilu nije drugo nego skupina ratarah, jednoga stališa pače od starine jednoga plemena, svaki od njih sa svojom „djediuom" i pravom na skupni užitak u „obćini", u nerazdieljenom zajedničkom posjedu svijuh ovlaštenikah. Neda se tajiti, da se je takovo prvotno uredjenje naše „obćine" samo u riedkih slučajevih, i to nikad ne posve neoštećeno, moglo preniet na našu generaciju. Dapače i te neke „obćine", stranom plemićke, stranom povlaštene, mogahu samo tako spasit uz najveću svoju mudrost i odvažnost barem najhitnija obilježja starine, što su se donekle podvrgle feudalnim institucijam, sa zapada unešenim. Najveći dio potonuo je tečajem stoljećah u obćenitom feudalnom pravnom shvaćanju posljednjih stoljećah srednjega i prvih novoga vieka, ustupiv mjesto proširenomu i strogimi pravili utvrđjenomu kmetstvu. Ali kad je zatim najnovije doba sa sobom doniele razterećenje i segregaciju, predavajuć u podpuno vlastničtvo bivšemu kmetu (a i krajišniku) njegovo posebno zemljište, a |