DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 39 <-- 39 --> PDF |
— 169 — 4. Kr. kotarski sud liok: „urbarska obćiaa" „obćiBa Beofiin", „urbarski ovlaštenici". 5. Kr. kotarski sud Irig: „obćioa putem segregancije", „urbarski ovlaštenici obćine selo Jazak", „obćina selo Jazak, odnosno 270 urbar^kih kucah". 6. Kr, kotarski sud u Zerauo: „mjestaa obćiaa´´, 7. Kr. kotarski sud Ruma: „obćina", ^Grgurevačka obćinska zaklada", »mjestna obćina". 8. Kr. kotarski sud Stara Pazova: „mjestna obćina", j,obćina Konigsdorf u Ugarskoj kotar Antalfalva". Predleže(5a zakonska osnova razpravljena je u minulom saborskom zasjedanju, 0 kojoj razpravi donosimo sljedeći: Stenografski zapisnik Ju—Z^Sr ^ " LXX. sjednice sabora ^´´- J´´´^^ -^^ . kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, *^ ´^ držane dne 6. veljaše 1894. * {Početak u 10 sati i 40 casaMJi.) Predsjednik : Saborski podpredsjednik Hiflko pl. FranciscL Bilježnik: Dr. Vladimir Nikolić. Od strane kr. zemaljske vlade prisutni: ođjelni predstojnici presvietla gg. Danilo Stanković i Vjekoslav Klein. Predsjednik: (zvoni): Sjednica poćima. Na dnevnom redu stoji razprava ob osnovi zakona o uređjenju zemljištnih zajednicah. Molim g. bilježnika dra. Švarca, da izvoli čitati zak. osnovu. Bilježnik dr. Ljudevit Švarc (čita zak. osnovu. Vidi prilog broj 14.) Predsjednik: Eazprava poćima. Gospoda zastupnici, koji žele eventualno govoriti, neka se izvole prijaviti kod g. bilježnika Miljana. Kieč ima g. izvjestitelj. Izvjestitelj dr. Franjo Spevec: Visoki sabore! Zajednicama, kakove kani urediti naša osnova, odavna su se jur bavila zakonodavstva mnogih evropejskih državah; ali načelno s drugom tendencijom, nego je tendencija ndše osnove. Kad se je najme agrarno zakonodavstvo počelo baviti ovom vrsti zajednicah, bilo mu je poglavito do toga, da se pospješi i uredi dioba takovih zajednicah, jer se je držalo, da su one zaprieka racionalnom gospodarstvu. U Englezkoj radilo se o tom već u 17. stoljeću. Za primjerom Englezke, povelo se je imenito zakonodavstvo prusko, gdje je već Fridrik Veliki nastojao, da se podiele zajedničke zemlje. U tu svrhu izdavao je ne samo zakone nego, je nastojao postići to i poučnimi spisi, kano što je pismo nekoga gospodara upravljeno na seljake, koje je g. 1770. dao Fridrik Veliki razdieliti medju gospodare, da ih pouči, kako je koristno razdieliti zajednice. I prusko zemaljsko pravo od god. 1794, imade propisah o tom. A epokalni upravo je zakon ođ |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— 170 — 2. lipnja 182L, koji je zadao smrtni udarac mnogim zajedaicam i koji je uzrokovao mnogo štete, što ih je nastojalo kasnije zakonodavstvo popraviti. Za pruskim primjerom povelo se zakonodavstvo većine njemačkih državah i državicah, pa danas imade u njemačkoj državi množina zakonah, koji uredjuju diobu zajedničkih zeraaljah i zato se naziva taj institut „Gemeinheitstheilungen". No uzprkos tomu pokretu, koji je išao za tim, da se što prije podiele zajedničke zemlje, ipak se očuvalo mnogo zajednicah i u spomenutim državama; imenito> južnoj Njemačkoj i Švicarskoj. U Švicarskoj se već u 18. stoljeću nastojalo, da se zajednice zemljištne podiele, ali ih se ipak još mnogo očuvalo, imenito u gorskim kantonima. Da spomenem u kratko i Francezku. U Francezkoj su zakonom od 10. lipnja 1793, sve takove zajedničke zemlje, dodieljene političkim obćinama, i postale nedieljive, ali ih politička obćina dodieljuje obćinarima na uživanje po sistemu t. zv. „allotissements-a". Tek u novije doba sve više se iztiče težnja protivna onoj staroj struji, koja je išla za tim, da se zajedničke zemlje razdiele, pa se imenito uvidja neshodnost diobe šumah. Ali niti glede ostalih zemaljah neđrži se, da je zajedničko uživanje onako štetno, kao što se prije mislio. , S ovog stanovišta polazi i naša zak. osnova. Ona neiđe ni iz daleka za za tim, da se popieši dioba zajedničkih zemaljah, već ide za tim, da se zajednice, dok postoje, urede da se uredi njihov pravni odnošaj, a onda i dioba za slučaj, kad do diobe dodje. Objekt, kojim se bavi naša zak. osnova, naziva ona — kako je poznato — zemljištne zajednice. Dopuštam, da je ovo ime samo po sebi preširoko, jer ima i drugih zemljištnih zajednicah, na koje se ova osnova neće protezati. Ali imena, koje bi bilo shodno i koje bi prilikovalo svim vrstima zajednicah, takovog obćenitog imena nema, jer u narodu se upotrebljavaju, kako je poznato iz obrazloženja, najrazličitija imena. No ako i jest ovo ime odveć široko, ipak neće lahko nastati dvojba o tom, na koje se zajednice imade protezati osnova, a koje su izuzete; jer u jednu ruku sama osnova potanje označuje zajednice, za koje hoće da vriedi, a u drugu ruku nabraja one, koje izuzima. Osnova naša hoće da vriedi i za one zajednice, u kojima su zajedničari suvlastnici zajedničkih zemaljah, i za zajednice, gdje vlastničtvo pripada ovoj ili onoj vrsti korporacije, ovoj ili onoj vrsti obćine. Oba slučaja normira naša osnova jednako. Tomu se dade prigovoriti to, da se nemogu posve jednako normirati zajednice, koje spadaju pod pojam suvlastničtva, i one, koje su korporacije, dakle jurističke osobe. S toga sam bio predložio i pravosudnom odboru, da se briše točka a) i b) §. 1., pa da negovori osnova ništa o jurističnoj naravi zajednicah, kojima se bavi, već neka samo normira njihove odnošaje; a na temelju ustanovah, koje uredjuju pravne odnošaje zajednicah, ima pravna znanost konstruirati jurističku narav pojedine zajednice. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 41 <-- 41 --> PDF |
-- 171 — Većina se je medjutini pravosudnoga odbora odlučila za redakciju osnove; jer je poglavito našoj osnovi do toga, da zajednice jedne i druge vrsti dobiju jednaki ustroj. Doduše niti u tom se pogledu neđadu posve identificirati zajednice jedne i druge vrsti; ali s druge strane valja uvažiti, daje i onako potanji ustroj zajednicah prepušten statutima. U ostalom zajednice, kao što ih ima pred očima naša osnova i kako jih kani urediti, te ^´ajednice nisu niti obično, rimsko pravno, individualistično su tničtvo, niti nisu čiste korporacije. Naše zajednice dobivaju po osnovi korporativni ustroj. To je glavno, ako ne sve, što imaju naše zajednice zajedničkoga sa korporacijom; inače odnošaj članovah naših zajednicah naprama zajedničkoj imovini nije nipošto onakav, kakav je odnošaj članovah čiste korporacije naprama imovini te korporacije. Pod riečju „obćina"* u točki b) §. 1 neimade se razumievati politička obćina, nego se ta rieč ima razumievati u smislu obrazlaženfa naše osnove, t. j . u onom smislu, u kojem se naše zemljištne zajednice nazivlju obćinama. Jer slučaj kad stanovita zemlja spada u vlastničtvo političke obćine, a pojedinim obćinarom pripada uživanje ove zemlje, taj je slučaj različit od slučaja, kad zajednički uživane vemlje spadaju u vlastničtvo urbarske, mjestne, imovne obćine, ili druge koje korporacije, koju sačinjavaju sami ovlaštenici. S toga se taj slučaj nebi mogao jednako normirati s ovim potonjim slučajem, jer u potonjem slučaju imadu članovi zajednice mnogo jače pravo glede zajedničke imovine, nego li u prvom slučaju. Imenito u prvom slučaju nemože biti o tom govora, da bi mogli ovlaštenici zajednički uživane zemlje podieliti, te bi trebalo za ovaj slučaj napose normirati sudjelovanje političke obćine kod uprave i razpoložbe imovine. Spominjem i to, da se slučaja, kad stanovita zemlja pripada političkoj obćini, a uživanje pripada obćinarom, da se takovomu slučaju nebi mogao primjeniti §. 3. naše osnove, po kojem se imadu zemljištne zajednice npisati u gruntovnicu kao vlastnice svojega zemljištnoga posjeda; jer u ovom slučaju nisu vlastnici uživatelji zemljišta, nego je vlastnica politička obćina, koja nije indentična sa zajednicom ovlaštenikah, imeiS onda, ako svi članovi političke obćine neuživaju, nego samo stanovita kategorija. Valjalo je dakle taj slučaj izuzeti, pa ako ima ovakvih slučajevah, to ima za nje vriediti događanje pravo, odnosno imadu se urediti ovi slučajevi obćinskimi zakoni, kako to čine obćinski zakoni drugih državah, kad govore o obćinskoj imovini. Sa svih tih razlogah brisane su u točki b) §. 1. rieči: „ili dielu obćine"; te je preinačena točka a) §- 2., da nebude nikakve dvojbe o tom, da su izuzeta sva ona zemljišta, koja sačinjavaju po svojoj pravnoj naravi vlastničtvo političke obćine, bila to zemljišta, koja su patrimonium universitatis u drugom smislu, bila to zemljišta koja sačinjavaju obćinsko dobro u tehničkom smislu, bila to zemljišta, glede kojih pripada pojedinim obćinarom pravo uživanja. Nije dakako izuzet onaj slučaj, ako je krivo upisano zemljište na političku obćinu, koje u istinu pripada mjestnim ili imovnim, urbarskim obćinam, ili ako si takovo zemljište politička obćina krivo svojata. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 42 <-- 42 --> PDF |
— 172 - Ako ima takovih slučajevah, onda će se prigodom postupka, koji se imade povesti na temelju ove zak. osnove, imati urediti takovi slučajevi, pa ako se dokaže, da zemljište, što si ga prisvojila politička obćiaa, po pravnoj naravi nije njezino vlastmčtvo, nego da to zemljište pripada urbarskoj, mjestnoj, obcini, onda će za ovo zemljište vriediti ova o3nova; ako se pako dokaže da takovo zemljište spada po pravnoj naravi u vlastaictvo političke obćine, onda će to biti izuzeto. Teđencija je, kako već spomenuh, naše osnove, da se u što ^ već oj mjeri uz cuvaju današnje zemljištne zajednice, jer je držala osnova, da je to u interesu ne samo obćem, javnom, nego i u interesu samih zajedaićarah.^ Nu nije našoj osnovi samo do eksistencije tih zajednicah, t. j . do toga, da zajednice u^ istinu eksistiraju, nego njoj je do toga, da zajednice budu uredjene, i da eksistiraju kao uredjene. U tu svrhu nekoje odnošaje naših zajednicah uređjuje sama osnova, a druge prepušta samim zajednicama, da si ih urede putem štatutah. Norme dakle, što će jih sadržavati ovaj zakon, jedne su absolutne, a druge subsi diarne naravi. Trebalo je prije svega ustanoviti t. zv. ovlaštenićtvo t. j.´ pitanje, tko može biti članom tih zajednicah. Pravo biti članom naših zajednicah, t. zv. ovlastenictvo veže osnova načelno za stanovite nekretnine, bilo za dvorno mjesto bilo za selištni posjed, bilo za kuće. S toga gledišta prikazuje se pojedina zem- Ijištna zajednica kao prlpadak stanovitog kompleksa drugih, individualno uživanih i u individualnom vlastnićtvu nalazećihse nekretninah. Osim toga traži se, da ovlaštenik bude član odnosne urbarske, katastralne i t. d. obćine, a plemićke zajednice mogu statutarno zahtievati, da dotični ovlaštenik bude i plemić. Samo ondje gdje je netko uživao zajedničke zemlje dosele, premda nema nekretnine, s kakvom je inače skopčano ovlašteničtvo, pu5ta osnova dotične uživaoce prava ovoga nadalje kao ovlaštenike za njihom osob´J. po §. 92. osnove. Ali se može sbiti ovaj slučaj, da je netko nakon segregacije otudjio svoj zemljištni posjed, a pored toga držao ovlašteničtvo u zemljištnoj zajednici. Za taj slučaj nije mogla osnova i nemože takvim ovlaštenikom, da im oduzme njihovo pravo, pak je za taj slučaj prihvatio pravosudni odbor novi §. 93., koji zajamčuje takovom ovlašteniicu njegovo ovlašteničtvo, koje si je pridržao, ter dopušta, da se može ovlašteničtvo vezati sa nekretninami, mi kakove jih vrsti ima. Još je dalje pošao §. 93., pak i onomu, koji je otudjio samo ovlašteničtvo, ali pored toga bez prigovora ostalih ovlaštenikah ostao u zajednici uživati zajedničku zemlju, zajamčuje ovaj §. 93. njegovo uživanje. Buduć da je, kako rekoh, ovlašteničtvo načelno vezano za odredjene nekretnine, to je naravno, da ovlašteničtvo dieli udes ovlaštene nekretnine. U načelu se diobom ovlaštene nekretnine dieli i ovlašteničtvo. Kad se odsvoji ovlaštena nekretnina, onda prelazi i ovlašteničtvo, jedino, otudjenje pojedine parcele nepovodi za sobom prielaz ovlašteničtva. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 43 <-- 43 --> PDF |
— 173 Međjutim ona vezanost ovlašteniStva na određjene nekretnine, nije abso lutna. Prije svega netreba, da je oviaštenictvo vazda vezano za iste nekretnine, te se može mjesto prvobitno ovlaštene neki*etnine substituirati druga nekretnina. Dopušta se i samo oviaštenictvo za sebe odtudjiti. Odtudjenje ovlašteničtva sama za sebe nije, visoki sabore, nikakvo protuslovje. Ako je oviaštenictvo načelno i vezano za stanovite nekretnine, neraora ono biti, kako rekoh, vezano vazda za istu nekretninu, pa kao šta se može od jedne nekretnitne ovlaštenikove prenieti oviaštenictvo na drugu njegovu nekretninu, isto se tako može prenieti i na nekretnine drugog ovlaštenika, dapače i na nekretnine neovlaštenika, koji ipak ima takovu nekretninu, s kojom je inače skopčano oviaštenictvo. Primjerah za to, gdje se može slično pravo, kakovo je ovo, o kojemu se ovdje radi, za sebe prodati, premda je inače vezano za posjed stanovite nekretnine, pružaju nam mnoga druga zakonodavstva, a i zakonodavstva starija, kad SLI bile zajednice ove vrsti još osobito čvrste. Valja nadalje, visoki sabore, uvažiti, da može imati pojedini ovlaštenik važnih razlogah, može imati važna interesa, da mu bude dopušteno prodati oviaštenictvo samo za sebe. Može se dogoditi, da pojedini ovlaštenik netreba ovlašteničtva n, pr. u paši, a može se dogoditi, da su njegove gospodarske prilike takove da se nemože sa ovlašteničtvom poslužiti, a to oviaštenictvo ipak representira znatna ekonomsku vriednost, pa za to može biti u njegovom interesu, da može ovo oviaštenictvo odtudjiti, da uzmogne unapriediti ostalo svoje gospodarstvo. Moglo bi biti prema tomu u mnogo slučajevah štetno, kad bi bilo absolutno nemoguće odtudjenje ovlašteničtva samog za sebe. Nu mogućnost odtudjenja ovlašteničtva samog za sebe ograničila je bila prvobitna osnova na slučaje, kad zajednica u statutu prihvati t. zv. pravo prekupa. Pravosudnom se je odboru činilo^ da je ovo odveć velika stega, da se tim prava pojedinih ovlaštenikah odveć prepuštaju na milost i nemilost većine, jer ako zajednica neće, da u statutu prihvati pravo prekupa, onda nebi mogao pojedini ovlaštenik u nijednom slučaju otudjiti svoje oviaštenictvo. Zato je pravosudni odbor preinačio §. 22. i dopustio, da se oviaštenictvo može načelno i samo za sebe otudjiti, te da nije odtudjenje ovisno o tom, da li će zajednica prihvatiti pravo prekupa ili ne. Po toj preinaci može se dakle oviaštenictvo odtudjiti samo za sebe, ali zajednica, odnosno pojedini ovlaštenici imadu pravo prekupa. Pravo prekupa, kako je poznato, vis. sabore, jest stara institucija, poznata svim narodom, a pozna ju naročito i naše domaće pravo. Ovo pravo odgovara i danas mišljenju našega naroda. Ja dobro znam, da i danas narod misli, kad tko prodaje svoju nekretninu od đjakah ili zadrugah, da ima pravo kupiti prije svega rodjak ili suzađrugar. To pravo prekupa poznavaju i danas mnoga pozitivna prava, a osobito je to pravo potanko normirano u najnovijem crnogorskom zakoniku. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 44 <-- 44 --> PDF |
„ 174 — Ovo je pravo prekupa u skladu sa intencijom naša osnove, jer naša osnova povoljuje zajednicama, Nu dočim prvobitna osnova nije htjela uvesti pravo prekupa imperativno, nego je prepuštala pojedinim zemljištaira zajednicama, hoće li ga prihvatiti ili ne, držao je pravosudni odbor, da se može promjeniti §. 22. tako, da se pravo prekupa uvadja samim zakonom, a prepušta statutom zajednicah, da mogu u štatutih potanje označiti, tko ima pravo prekupa odnosno, kako se ima izvršiti. Dapače je pravosudni odbor išao dalje, pak je prihvatio pravo prekupa ne samo za slučaj, kad se podieli zajednica, pak jedan, koji se odieli, koće da proda svoj dio u tom slučaju imadu pravo prekupa oni, koji su ostali u zajednici, odnosno bivši zajedničari. Što se mene tiče, ja se nebih ustručavao poči i dalje, pak bi uveo ovu instituciju i kod drugog posjeda, imenito kod zadružnog posjeda. Pravo pojedinca, vis. sabore, kako se vidi, dosta je ograničeno. Pojedinac može doduše razpolagati sa svojim ovlašteničtvom i u toliko, što ga može sam za sebe otudjiti, samo ga u tom ograničuje pravo prekupa! Nu pojedini ovlaštenik nemože sam za sebe gruntovno obteretiti svoje ovlašteničtvo, nadalje nemože zahtievati, da se njegov dio izluči, nemože sam staviti zahtjev, da se zajednica dieli. Prije svega može sama zajednica za odredjeno vrieme podpuno izključiti diobu zajednice. Mnoga prava drugih država poznavaju takodjer različite zajednice, u kojima je izključena dioba, imenito se dopušta, da mogu zajedničari svojim sporazumkom diobu izključiti. Imade osobito u Njemačkoj u najnovije doba zakonah, koji sliede protivnu tendenciju, nego li je tendencija starih zakonah, koja je išla za diobom; pa takovi zakoni često nalažu, da se nesmiju zajednice đieliti, i govore u tom slučaju 0 t. ZV. Gesammteigenthum, o nerazdieljivom suvlastničtvu. Nego i onda, ako nije zajednica izključila diobu, moći je po našem zakonu šume dieliti samo na osnovu dozvole kr. zemaljske vlade, a ostale zemlje samo onda, ako to zaključi većina od dvie trećine svih ovlaštenikah. Slični zakoni drugih državah mnogo se razilaze glede toga, pod kojimi je uvjeti dopuštena dioba takovih zajedničkih zemljištah. Neki zakoni, imenito stariji, dopuštaju diobu već onda, kad to zatraži jedan od ovlaštenikah. Naprotiv noviji zakoni neidu tako daleko, pa zato dopuštaju diobu tek onda, kad to zatraži večina, bilo jednostavna ili većina kvalificirana od dvie trećine ili tri četvrtine ovlaštenikah. Po zakonima, što vriede u južnoj Njemačkoj i u Švicarskoj, traži se obćenito tri četvrtine ovlaštenikah, da privole na diobu. Sva prije spomenuta ograničenja pojedinčevih pravah idu u prilog zajednici, jer je tendencija naše osnove, da se zajednice u što većoj mjeri uzdrže. Pitanje je, je li ta tendencija opravdana? Kad uvažimo, koliko se žali kod nas, što nestaje sve više starih naših kućnih zadrugah, u kojima se nazire uzorna forma seljačkoga posjeda i života, onda ako to stoji za kućne zadruge, bit će, da i zajednice ove vrsti, o kojima se ovdje radi, odgovaraju našim prilikama, premda neobuhvaćaju one svih zemalja, nego samo stanovite zemlje, meuito šume i pašnjake. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 175 Što se tiče šumah, nema sumnje, da je kod njih obći javni interes, koji nedopušta, da se prepuste one pođpunom slobodnom razpolaganju i diobi. Danas se obćenito uvidja, koliko je štete uzrokovala ona sloboda razpolaganja, kojoj su šume bile prepuštene pod konac 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća pod uplivom ideja fiziokratskih i ideja francezke revolucije. Jedan stručnjak, dr. Danckelmann, director jedne šumarske akademije, veli o toj slobodi ovo: „Neograničena sloboda šumskoga vlastničtva zadala je narodnomu gospodarstvu i narodnom blagostanju mnoge težke i đielomice neizlječive rane. Ona je šume čitavih predielah pretvorila u pustare, pogoršala klimu, uništila plodovitost tla, osušila vj-ela, uzrokovala silne poplave, umanjila brodivost riekah, uzrokovala skupe regulacije riekah, u obče težko oštetila poljodielstvo, obrt i trgovinu". Te štetne posliedice prinukale su napokon države, da su se zauzele za šume i zabranile slobodnu razpološbu, imeuito slobodnu diobu šumah. Polazeći sa stanovišta, da sama narav šumskoga gospodarstva neđopušta slobodne diobe šumah, svi noviji zakoni ograničuju diobu Šumah, jedni u većoj, drugi u maloj mjeri. Imade zemaljah gdje je dioba zajedničkih šumah izključena; no u većini dopušta se dioba samo na temelju dozvole oblasti, koja ima izpitati, da li se može šumsko gospodarstvo nastaviti, ako se razdieli šuma. Kao primjer navodim Prusku. Po pruskom zakonu 14. ožujka 1881. zajedničke su šume redovno nedielive. Dioba se dopušta samo onda, ako šuma nije sposobna za racionalno šumsko gospodarstvo ili ako bi se tlo dalo koristnije upotrebiti za drugu kulturu, nego za šumsku. Takov je dakle okret nastao u Pruskoj, gdje su prije bile diobe šumah sasma slobodne. Dakako priznajem, da sama nerazdieljivost šumah, zajedničko gospodarstvo još nije dovoljno za prosperiranje šume, dapače može imati i mnogo manah, šuma se može zanemariti. Ali ovako zajedničko gospodarstvo treba urediti, a to je intencija naše osnove. Pitanje o dielivosti pašnjakah takodjer se nemože riešiti sa stanovišta abstraktnog pojma vlastničtva, već s obzirom na gospodarske prilike. Prvo je pitanje za nas, da li naše gospodarstvo treba pašnjakah? Držim, da po mišljenju većine gospodarah naših i po načinu, kako timare stoku, treba, j*er su riedki, koji hrane stoku na jaslima, nego je većina hrani na paši. Ako dakle stoji, da naše gospodarstvo treba pašnjakah, onda držim, da će potrebu bolje zadovoljavati zajednički pašnjaci nego razkomadani. Zajednički pašnjaci pružaju različite probitke, mogu se prištediti pastiri, ograde i t. d. Dopuštam i opet, da kao što pašnjaci u obće, tako zajednički imadu i svojih manah, ali radi tih manah, ako pašnjakah treba, netreba ih dieliti, već treba te mane odstraniti na drugi način, naime kultiviranjem pašnjakah, dobrom upravom i t. d., a to hoće da postigne naša osnova. Nek se djele pašnjaci, gdje ih netreba, gdje to iziskuju pretežiti gospodarski interesi; imenito ondje, gdje ima volje i sposobnosti, da se počme novo, intensivno gospodarstvo. Glede toga pitanja da spomenem samo Roschera. Roscher, pošto je sam pokazao mane i zle posljedice pašnjakah, veli: „Aber ja nur kein blindes |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 46 <-- 46 --> PDF |
176 - Schwarmen fur Urbarung der bisherigen Weideflache! Sein Ackerland vermehren, ^v´Bhvend man Dtinger verloreu hat, ist in der Regel Raubbau treiben. Jede voržeitige Gemeintheilung ist Grausamkeit gegen die „kleinen Leute". Naša osnova — kako je poznato ~ dopušta diobu zajedničkih pašajakah, ako to većina od ^/a zaključi. Tim je pruženo - mislim — dovoljno jamstvo, da ie se dieliti tek ondje, gdje to budu tražili pretežiti gospodarski mteresi, jer kad ^^3 ovlaštenikah drži, da je u njihovom interesu, da se pašnjak dieli, onda je valjda sbilja u njihovom interesu, Nu naše zajednice obuhvaćaju osim šumah i pašnjakah još u mnogih slu~ čajevih i oranice. Za oranice — priznajem ~ ne govore isti razlozi, koji govore za šume i pašnjake, da budu zajedničke. Pored svega toga pravosudni odbor nije htio praviti nikakvog izuzetka glede oranicah, jer je držao, da se mogu zajednice pomoći ovdje statutom. Kako se naime načelno prepušta zajednici, da si statutom uredi i način gospodarenja, pa će moći ili zajedno uživati oranice ili ih dati u zakup ili ih porazdiejiti medju pojedine ovlaštenike, tako da bude samo uživanje podieljeno, uživanje invidualno, a vlastnost zajednička. Na isti način mogu si pomoći zajednice i kod pašnjakah: n. pr. ondje, gdje bi pašnjak bio veći, nego što treba za pašu, moći će se razpoložiti s ostalim dielom pašnjaka po tom statutu. Tendencija je dakle glavna ta, da se zajednice, koliko je moguće konserviraju, i da se neda pojedincu, da na laku ruku protepe svoj zemljištni posjed. Što se tiče organizacije zajednicah, tu organizaciju osnova jasno propisuje. Ona odredjuje, kakve organe mora imati pojedina zejeđnica, koja su im prava i koje dužnosti, kakvomu su nadzoru podvrgnuti. Potanje uredjenje uprave prepušta osnova i opet statutima. U tom pogledu je osnova liberalna, što neće da sama sve normira, već prepušta samoj zajednici uredjenje mnogih odnošajah. Osnova priznaje zajednici načelno samostalnu upravu njenom imovinom a podvrgava ju nadzoru u toliko, u koliko drži, da je to ne samo u obćem interesu, nego i u interesa zajednicah, da nebudu u takvom desperatnom stanju, u kakvom su danas. Može nastati slučaj, da pojedina zajednica ima tako malo zemljište ili da su gospodarske prilike tako jednostavne, da nebi imalo smisla, da se ta zajednica u svem konstituira podpuno po načelima ovog zakona. Za taj slučaj prihvatio je odbor novi §. 94., koji kaže, da vlada može u konkretnom slučaju dozvoliti, da se odustane od provadjanja ove ili one ustanove zakona, napose da nebude mala zajednica trebala onakav upravni aparat, kakav treba velika zajednica. Postupak za prvo uredjenje, diobu itd., potanko normira osnova. Mnogo toga imat će urediti provedbeni naputak, kako to naglašuje obrazloženje. Trebat će vjerojatno više vremena, dok se pripravi provedba ovog zakona, pa kad bi mi htjeli, da imade stati na snagu ovaj zakon tek onda, moglo bi se lako dogoditi, da se u to vrieme izigra intencija samog zakona. Moglo bi se dogoditi, |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 47 <-- 47 --> PDF |
— 177 da u to vrieme spekulanti nagovore ovlaštenike, da razpolože sa zajedničkim zemljištem onako, kako nebi smjeli po ovom zakonu. Da se ovo preprieći, ođredjuje pravosudni odbor, da zakon imade stupiti u kriepost, čim bude proglašen. Vis. sabore! Kako sam već više putah naglasio, tendencija je novijeg doba, da se u jednoj ruci očuva dostatno velik posjed, potrebit za eksistenciju dotičnoga ovlaštenika i njegovo gospodarstvo- Ovoj intenciji služe, da nespominjem obiteljskih fideikomisah, moderne institucije, koje su poznate pod imenom Hoferecht i Heimstattengesetze. I naša osnova ide u susret toj intenciji, pa koliko sam čuo o njoj, svi su se glasovi izrazili o njoj pohvalno. Imade s toga nade, da će ova osnova uroditi dobrim plodom. U toj nadi preporučam ova zak. osnovu, da ju vis. sabor izvoli prihvatiti za podlogu specijalne debate (Burni: Živio !) Predsjednik: Rieč imade g. predstojnik pravosudnog odjela. Predstojnik Vjekoslav Klein: Vis. sabore! Gosp. je predgovornik sadržaj zakonske osnove, koja leži na stolu vis. kuče, tako potanko obrazložio, da sbilja malo preostaje, što bih ja morao iztaknuti. Nu s obzirom na važnost ove zak. osnove držim ipak, da mi je dužnost da razložim stanovište, koje je zauzela kr. zem. vlada, kad je ovu zakonsku osnovu pripravila za legislativu, i da iztaknem nazore, po kojih je ona bila ovom sgodom vodjena. Prije svega mi je naglasiti, da je bilo vrlo potrebno, da se takav zakonski pređlog donese, jer do sada mi u tom pravcu nismo imali nikakvog zakona generalnog, već obstoji samo jedan zakon, koji uredjuje imovinske obćine krajiške, one velike imovinske obćine, koje, kako je već g. predgovornik iztaknuo ne pođpadaju pod udar ovog zakona. Izim toga je god. 1870. zem. vlada za nevolju izdala naredbu, kojom se uprava urbarskih obćinah, i to samo šumska uprava, uredjuje. Statuta u tih zajeduicah nije bilo izuzam u plemićkih obćinah, koje su bile po starom običaju i po štatutih uredjene. Nu i glede ovih plemićkih obćinah, nije se znalo, kako su zastupane prema vanjštini, kakav nadzor pripada oblastima´ u javnom interesu, pa u koliko je oblast htjela ingerirati, uviek je bila bez konkretnog osloua na pozitivni zakon. Već iz tih obzirah bilo je potrebno, da se jednom u tom pravcu zakon donese, a još više došla je zem. vlada do uvjerenja, da je upravo neizbježivo zakonom reguhrati te zajednice, kad je povodom zakona od 7. veljače 1892., kojim se privremeno zabranjuje dieliti obćinske pašnjake, po zaključku, vis. sabora stala sabirati podatke. Tu se je pokazalo, da su običaji jako nestalni, da su dapače i pravni pojmovi pomućeni, u njekih krajevih da su oblasti zamienjivale pojam prvobitne obćine sa pojmom političke obćine. Tu se je pokapalo, da se jako zlo gospodari, da se nikada nezna, tko je odgovoran za interese zajednice. Svi ođnošaji bili su tako različiti i nepravilni, da bi mogao usiied toga nastati veliki metež, odnosno velika množina raznih parnicah. Sabiranje ovog materijala dovelo je zem. vladu do uvjerenja, da je skrajna nužda, da se te zajednice zakonom reguliraju. |
| ŠUMARSKI LIST 4/1894 str. 48 <-- 48 --> PDF |
— 178 — Pravac toga uredjenja sasma je liepo iztaknuo g. izvjestitelj. Pravac je bio taj, da se što više konserviraju ove skupine i to je došlo do izraza u ovoj zak. osnovi tim, da je s jedae strane zabranjeno na predlog pojedinca ili manjine preduzeti diobu, već se za to zahtieva kvalificirana ve ćina, nadalje je takođjer skrbljeno za interes uzdržanja zajednicah time, da može manjina, ako se dodje do diobe, konstuirati novu manja zajednicu. Dakle se je u obće favorizirala institucija zajednice i to iz razloga toga, što zem. vlada misli, da naše gospodarske prilike nisu takove, da bi mogli intenzivno gospodariti, i da bi mnogog manjeg posjednika našli nepripravnog za takovo gospodarstvo.. Te zajednice su imale do sada tri glavna neprijatelja. Prvi je neprijatelj bio susjed, koji medjaši sa zajedničkim! zemljišti i koji je gledao što više okupirati Neprijatelj zajednici bili su zajedničari, koji su često iz sasma sebičnih razlogah predlagali diobu. Napokon je bio velik neprijatelj osobito u krajiških obćinah upravna obćiaa sama, koja je upotrebila priliku, da se koristi tim zajedničkim imetkom u kojekakve upravne, školske i druge svrhe, u koje bi morali svi obćinari jednako doprinositi, a upravna obćina uzimala je iz ovog vrela. Ovakvo gospodarstvo bez gospodara nije se moglo dalje nastaviti pa je potrebno, da se uprava tih zajednicah što čvršće organizira. Po izkustvu, koje smo mi stekli, pomutili su se osobito već u Krajini prvobitni odnošaji, jer je u Krajini kao i u provincijalu bilo pravo na pašu i drvarenje skopčano u prvom redu sa t. zv. zajedničkim gruntom, koji je bio kao temeljni grunt i u knjizi upisan. Tečajem su vremena pako političke oblasti pođielile to pravo svakomu, koji je u obće imao kuću, dapače i onomu, koji se je doselio i bio bez kuće. Tu su dakle nastali odnošaji, koji su takođjer u zakonu morali dobiti izražaja. Zakon je tu — kako je g. izvjestitelj razložio — jako daleko išao i jako konservativno postupao i sva stečena prava uzčuvao budi za osobu budi za familiju. Pitalo se takođjer, kako bi se po novijoj organizaciji oblastni organizam držao prema tim zajednicam. Tu se je zem. vlada odlučila za taj modus procedenđi, da u pogledu konstituiranja tih zajednicah, u pogledu nadzora, te u pogledu diobnog postupka imadu nadležne biti političke oblasti. Kako je poznato, bili su do sada kod diobe urbarskih pašnjakah sudovi nadležni i te su se diobe uslieđ toga pošto su sudovi vezani formalnom procedurom, jako otegotile i zavlačile. U koliko se radi o mojem i tvojem, bit će i nadalje nadležne sudbene oblasti. Vlada drži, da je praktično, ako se dodje do diobe, da se služi onim organima, koji su po zakonu o komasacijah opriedieljeni za komasacije, pa da se sUčni postupak uvede i u zakon o zemlji^tnih zajednicah. Ti organi, kako je poznato, sastavljeni su iz upravnih i sudbenih strukovnjakah, koji fungiraju u dvih molbah vrlo kratkim postupkom. |