DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7/1894 str. 46     <-- 46 -->        PDF

— 336 —


mi se kod tog Šumskoga požara absolutno nikakova nemarnost pripisati Becooge, jer
sam 8ve mogutSe kao šumar učinio, što mi u ob6e strukovno moje zvanje propisuje.


Što se prijave radi odpisa privremeaog poreza od te izgorjele površine tija mislim, da to nespada u djelokrug šumara, služećeg u provincialu, već za oto su
zvana obć. poglavarstva. Da li je to pako u tom slu6aju učinjeno ili ne, nije mi ništa
poznato. — Zak. član. XXn. od god. 1885. sloveći ob očevidnoati zemljarinskog katastra
propisuje u §. 3. točki 7. h), da požarom oštečene šume, prema veličini prouzročene
štete, ako se zemljište i nadalje rukovodi kao šuma, odnosno iznova pošum-
Ijuje, prema težkoći i troškovom posumljenja i prema vrsti drveća na vrieme od 8 do
10 godinah oprost od poreza dobiju.


Nadalje prema §. 112. istog zak. član. ovisi oprost o dobi izgorjele sastojine,
trošku pomladjivanja itđ. — Sve ako i je obć. poglavarstvo prijavilo oprost poreza od
tih 10 jutarab neznam, hoće li prema gornjem i oprost dobiti, jer mjestimični pomladak,
kojeg sam dao izsječi nečekajuć povjerenstva radi odpisa poreza, neprekoračuje
dobu od četirih godinah, a nadstojno drveće nalazi se u podpunom sklopu, pa neima
nade, da će sva šumska površina skoro do uporabe i doći. Ovaj Šumski požar morao
je njetko od susjednih žiteljah iz objesti zapaliti, lih radi toga, đa bolju pašu dobije,
nu srećom nije isti velikih dimenzijah obuhvatio, zašto ide ponajviše zasluga hrabre
obližnje žitelje.


Iz tog mog obrazloženja uviditi će svaki, da se meni kao Šumaru niti najmanja
nemarnost pripisati nemože, i đa dopis iz Gor. Miholjca naperen na moju osobu lih iz
mržnje potječe, Što ja u stanovito kolo neidem, te me se radi toga pred mojim predpostavljenimi
ocrniti kani. Iv . AntoŠ , kot. šumar.


P. n. dostojanstvenikom i imućnikom u Hrvatskoj I"^
Kućne životinje, po svojoj koristi, po svojoj prirodjenoj i priučenoj pitomoati, po
toliko i toliko puta dokazannj privrženosti čovjeku, doista su mu, ako ćemo reći, pravi
nerazdruŽivi prijatelji.


Ravnim načinom koriste Čovjeku još nekoje, nedomaće životinje u svojoj slobodi
na polju i u Šumi, kao na pr. ptice, krt, gliste itd.
Čovjek to i uvažava, jer se i te kako brine demaćoj životinji za hranu i staju,
za zdravlje i snagu; i svi narodi s domaćom životinjom liepo postupaju.


To se može i smije reći po gotovo o našem narodu, koji domaću životinju upravo
miluje, mladu u kuću uzima, na ruci nosi, iz ruke ju hrani, govorom draga, pjesmom
i frulom razveseljuje. To nam do ganuća dokazuju narodne naše pjesme i dnevni dogodjaji
od davne davnine do današnjega dana.


Pored svega toga neriedko ae dogadja, da životinja, koja čovjeku sve radi i učini,
čovjeka oblači, hrani i brani — ipak i strada, sad s neukosti, sad sa surovosti čovječje.


Oni, koji životinju pretovaruju, bez povoda i potrebe preko mjere i nemilice tuku,
podražkuju i draže, upreženu ostavljaju na putu, ostavljaju na sunčanoj žegi, ili studeni,
mećavi, po noći, puštaju da gladuje i žedja (a sami više puta zasjednu u krčmi), gone
ju bez odmora i preko snage, nemilice ju vežu, navlače, prebijaju i mrcvare: svi ti
ili nemisle ili zaboravljaju, da sve to životinju boli, dok i ona od muke i bola stenje,
posrćc, pada, ruci i zavija, svaka na svoj način jauče.


Svi ti, koji tako rade i neznadu ili zaboravljaju, da je to i prema niemoj životinji
grda, crna nezahvalnost, a po same nje prava sramota, jer davna rečenica pravo
veli: „reci mu, da je nezahvalan, i sve si mu rekao."


* Uvršdujemo na zamolbu. Uredn.