DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 1 <-- 1 --> PDF |
Br. 8. u ZAGREBU, 1. kolovoza 1894, God, XVI!L Die Holzzucht Ein Grunclriss fiir Unterricbt und Wirths cliaft. Von Dr, B. BorggrcTe. Ovo zadnjih desetak godina riedko je koja prošla, a da nije u Njemačkoj izašla bud pođpuna knjiga o šumogojstvu, bud barem takova, koja je obradila pojedine dielove, te temeljne grane šumarske znanosti. Navesti ćemo samo Gayera sa njegovom „Horst- und Gruppenwirtscliaft", zatim Ney a sa njegovim „Waldbau der kleinsten Flache," zatim W age ne ra (Der Waldbau und seine Fortbildung) sa njegovim „šumogojstvom pojedinog stabla"; zatim novo izdanje poznate Hejerove knjige „der "^Valdbau" i napokon Borggreve-a i njegovu „Holzzucht". Kada uzmemo u obzir, da svaki od spomenutih pisaca zastupa i sprovadja neko načelo u svojoj knjizi, onda nam je to najboljim dokazom, da šumogojstvena znanost nije ni iz daleka još dostigla svoj vrhunac, nego da se u neprestanom razvoju nalazi. A tomu ne može drugačije ni biti, jer je šumogojstvo eminentno prirodna znanost, na koju najraznovrstniji prirodni faktori uplivaju, sa kojimi šumar danomice računati mora, a da si uzmogne protumačiti one pojave, koji su skopčani sa šumskim rastom od prve mladosti pa sve do sječe. Tu je stojbina ss svojimi kemičnimi i fizikalnim! svojstvi, tu je svakolika anorganična narav, počam od svjetla do smrzavice, tu su raznovrstna pomladjivanja, mieSanje raznih vrsti drvlja, proredjivanja i t. d. Jedni preporučuju, da gospodarimo sa čistimi sječami i umjetnim pomladjivanjem, drugi se usuprot drži prieborne sječe sa naravnim pomladjivanjem; Ney je uvukao i nacijonalnu ekonomiju u šumogojstvo t. j . diobu radnje, jer smisao njegovog „Waldbau der kleinsten Flache´^ jest taj, da na svakoj stoj bini uzgajamo samo onu vrst drvlja, koja na toj stojbini najbolje uspieva. On naime ne će da ima pomiešanu šumu u onom smislu, kako ju do sada šumogojstvo shvaća, nego: u distriktu I , gdje je stojbina najpovoljnija hrastu, ima se uzgojiti čist i hrast; u distriktu II., gdje je tlo povoljnije jasenu, ima se uzgajati čist i jasen. On misli, kada se dade svakomu svoje, time^ da će se postići najveća produkcija. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 2 <-- 2 --> PDF |
— 340 — Mi ćemo u ovom članku progovoriti o Borggreve-ovoj knjizi gorajega naslova, te ćemo vidjeti, koja načela njega u šumogojstveuoj znanosti vode. Prije nego što predjemo na sam predmet, dodirnuti ćemo se naslova knjige, premda se nas kao Hrvata mnogo ne tiče. „Hohzucht" nije nikako sgodan izraz, kao ni „Waldbau", jer ui jedan ne obuhvaća onaj pojam u podpunoj cielosti, koji se tomu izrazu obično podaje nHolz ziichten, erziehen" s jedne, „den Wald bauen, aufbauen" s druge strane, nikako ne podaje podpunu sliku onoga, što mi Hrvati sa veoma shodnim nazivom „šumogojstvo" označujemo. Šumu gojiti, znači, ne samo odgojiti ju (bilo sjemenom ili sadnjom), nego za cieloga joj obstanka tako s njome postupati, kako će našoj svrsi odgovarati, odnosno prilagoditi ju prirodnim zakonom, a da uzmogne uspievati. Njemački izrazi ,ziichten^´, „erziehen", „bauen" preveć su tiesnoga okvira, preveć uzkog značenja, a da bi mogli cielu onu operaciju od postanka pa do zrelosti šume obuhvatiti. Naš izraz „šumogojstvo" posve sretno ujedinjuje obadva njemačka izraza: „Bestandesgrtindung´´ i „Bestandeserziehung", te dvije rieči izrazuju ono, što se obično kaže: Waldbau". Nakon tog malog izleta u filologiju, preći ćemo na sadržaj Borggreve-ove knjige, te ćemo popratiti pojedine odsjeke i poglavja za koje mislimo, da sadržaju nešto novoga, i da su vriedni, da se iztaknu. U L odsjeku razpravlja B. kako se šuma hrani i raste, te dokazuje, da je stanovita množina vode od najveće važnosti po rast i razvoj drvlja. U uskom savezu sa množinom vode, jeste kapilarna snaga tla, te bogatsvo istoga na onima tvarima, koje su sadržane u pepelu dotičnog drveta, — a to su kalij, fosfor, calcij, magnesij i t. d. dakle, tako zvana mineralna hraniva. Medju tim je fosfor najvažniji. U drvetu ima samo za polovicu fosforne kiseline, koliko kalija, dočim je u stelji množina tih dviju mineralnih soli jednaka. Više nego stelarenje, troši šumsko tlo trava, ponajpače na čistih sječina, gdje se kroz 2—5 godina u;^astopce kosi. Iza vode i mineralnih soli, daje B. veliku važnost pokrovu (prevlaki) tla po razvoj i rast šumskog drvlja. Taj pokrov može dvojak biti: on se sastoji ili lih od odpadaka šume same, (lišće, grančice) a taj se slučaj dogadja samo u gustoj bukovoj i grabovoj šumi, ili osim toga od sekundarne vegetacije, a to je korov i šikarje. Taj pokrov representira jedan dio onoga, što je godišnje priraslo u šumi, pa ne oduzme li se taj pokrov šumskom tlu, onda on representira onu mineralnu rezervu, onu količinu, koja je za dogodišnji prirast nuždna. Oduzme U se tlu taj pokrov, onda ostaje naravno samo jedan neznatan dio mineralnih soli dogodišnjem prirastu, eventualno plodu (sjemenu) na razpolaganje. Taj pokrov (odnosno stelja) fungira nadalje kao jako loš vodić topline, te ne dozvoljuje, da se ekstremni stupnji topline i zime duboko u tlo upiti mogu. Usljed istoga toga svojstva prieči pokrov takođjer prenaglo izhlapljiv anje. U n. odsjeku razpravlja se, kako se šuma "oplođjuje i množi (sjemenom, mladicama, izdancima) |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 3 <-- 3 --> PDF |
~ 341 — III. odsjek govori o geografiji šumskog drvlja. Svaka vrst drvlja uspieva samo ondje, gdje je klima za DJU povoljna, a to su oni predjeli, u kojima se pojedine vrsti drv!ja već od naravi same nalaze. Poznato je, da je šuma u neprestanoj borbi sa poljodjelstvom i da ovo potonje danomice šumu u kraj potiskuje. To iztiskivanje došlo je u Njemačkoj već dotle, da jedinu jelu i bukvu nije poljodjelstvo iz njihovog vegatativnog pojasa istisnulo. To isto vriedi jedino još za jalšu, u koliko je ista zauzela neplodne močvare, zatim za bor, koji je upućen na najsiromašniju pjeskulju. Ostale vrsti drvlja — hrast, briest, jasen, javor — na čijoj stojbini i gospodarski usjevi izvrstno uspievaju, iznašaju veoma neznatan procenat šumske plohe u Njemačkoj državi. Taj proces iztiskavanja šume po poljodjelstvu počima već i kod nas u Hrvatskoj maha hvatati, i to u gorskim, siromašnijim predjelima — ako se ne varam — silovitije, nego li u ravnici. U ravnici, gdje nam je velik dio najplodnijeg zemljišta još uviek pod vodom, nije se taj boj izmedju obiju kultura još zaoštrio, i neće sve dotle, dok se ne odvodni Posavina i Podravina. Čim se to dogodi, onda ne će više dugo trajati, te će doći red i na naše hrastike. Stupanj naše kulture pokroćiti će tada od svinjogojstva na marvogojstvo, taj se proces već sada pripravlja, jer je zadnjih 15 godina kod nas najmanje 70 000 rali stare hrastove šume posječeno, odnosno oduzeto žirenju. Ako nama šumarima rečeni proces možda i nije baš po ćudi, to sdruge strane moramo priznati da će to s narodno-gospodarstvenoga gledišta napredak biti, jer je svinjogojstvo nedvojbeno najniži stupanj gospodarstvene kulture, upućeno lih na iztočne krajeve Europe, Zanivimo je znati, kako su zastupane pojedine vrsti drvlja u Njemačkoj; ciela šumska površina iznaša 14 milij. ha. ili 25*8% ukupne površine njemačke države. Od toga odpada na četinjače 65%57oi a na listače 34-6*^/o Od četinjača zastupan je bor sa 42´67oi ariš 0´3%, a omorika i jela sa 22-67OT od listača zauzima bukva 14 77,, hrastovina 3´5^´o, breza, jalša, topola 3´3%, hrastova-guljevača 3-P/o, srednja šuma 6*57o, dočim preostalih 3´47o odpada na raznu nizku šumu. U drugom poglavju prelazi B. na opis pojedinih vrsti drvlja, a počima sa četinjačama, i to posve logično sa borom, pošto isti najveću površinu u Njemačkoj zaprema. Ovdje nam je iztaknuti, da B. pojedine vrsti drvlja ne opisuje samo sa botaničkog i šumogojstvenog gledišta, nego je takođjer u kratko nabrojio i sve pogibelji — ustrojne naravi — kojima je dotična vrst drvlja izvrgnuta; zatim način, kako se pomladjuje i koja joj je vegetativna granica; napokon tehničku vriednost i uporabu —: jednom riečju, cio životopis u kratkim potezima. Ja se posve slažem s tim načinom; jer kada mi se sjedne strane kaže, da ovako i ovako odgajam dotičnu vrst drvlja, hoću da s druge strane znadem i uzroke, zašto baš tako, a ne drugačije, t. j . ja ću već kod učenja šumogojstva imati sve eventualne pogibelji, koje pojedinoj vrsti priete, pred očima, te će mi usljed toga individualnost dotične vrsti markantnije i trajnije u pamćenju ostati. Opisujuć na taj način bor, opaziti nam je, da B. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 4 <-- 4 --> PDF |
ne pristaje uz mnienje Ebermajerovo glede postanka, odnosno uzroka bolesti „Kieferuschutte" — opadanje borovih četinja —, nego se pridnižaje mnienju Goppertovu, da tu bolest prouzrocuje grib Hjsterium pinastri.* Što se opisa našega hrasta tiče, to moram spomenuti, da je opis točan; jedino što se poplava tiče, 2a koje veli, da niesu hrastu škodljive, makar i 3--4 ćedna trajale, moram istaknuti, da to valja samo za kasnu jesensku i ranu proljetnu poplavu (od polovice studena do početka travnja), dok je voda hladna; ljetna poplava sa toplom vodom uništuje mlade biljke posvema, ako potraje ma i samo desetak dana. Meni je usljed takove poplave godine 1893. jedna kultura posve propala. — Drugi glavni dio knjige počima sa „Bestandesgrtlndung." Ta se opet raspada u 1. naravno pomladjivanje sjemenom (Naturbesamung) 2. u sjetvu (Holzsaat),3. u sadnju (Holzpflannzung) i 4. pomladjivanje već sječenog drveta —: iz žile i panjeva, sjekom u glavu itd. (Schlagholzverjlingung). Ad 1. Što se navedenoga pomlađjivanja tiče, to podaje B. svu vrieđnost generalnim pravilom staroga majstora G- L. Hartiga. Najveću ulogu kod toga pomlađjivanja igra po njegovu mnienju zastor krošnja (Beschirmung). Da se ta važnost sklopa shvati, valja sliedeće čimbenike u račun uzeti: a) svjetlo, b) oborine, c) vjetrovi, d) izžarivanje topline, e) konkurencija žilja i korienja starog oplodnog drvlja (Concurenz der Mutterstarame) f) konkurencija korova, g) životinje, — koji čimbenici kod naravnog pomlađjivanja ne malu ulogu igraju. Što se ponajprije svjetla tiče, to dokazuje B., da neposredno sunčano svetio nije u prvoj mladosti neobhodno nuždno za rast drveća, nego da je dovoljno i pretočeno, drugotno svjetlo. Više nego svjetlo, unapređuje rast bilina, sunčana toplina. Prema tomu ne drži B. puno do razdiobe G. Hejerove u svjetlo — i sjenu Ijubeće vrsti drvlja, jer su u vrtu Miindenske akademije hrastove i brezove biljke, do kojih direktno sunčano svjetlo malo ne nikada dopirale nije, ipak 1—2 m. duge godišnje mlazove izćerale. Sklop krošnja ne prieči dakle mlade biljke u rastu. — Što se upliva oborina — kroz zastor krošanja — tiče, to isti do sada još nije točno pronadjen, nu čini se, da sklop ne oduzimlje mladim biljkam nuždnu vlagu. Da je sklop najbolje sredstvo proti štetnom djelovanju vjetrova, to je davno poznato. Izžarivanje topline pod zastorom krošanja ima samo obzirom na kasne (proljetne) mrazove neko znamenovanje, i to opet samo za takove vrsti drvlja, koje trpi od mraza, i napokon samo za vedrih noći. Diferencija izražene to ^ Glede „opadanja borovih čefciBJah" imati će po našem mnienju i Ebermayer i Goppert pravo. Ovo opadanje mogu prouzročiti : mraz, vietrovi, oeusenje (E,) što je svagda slu<5aj kod djelomičnog obolenja^ dočim napadaj H. p, podaje vazda parasitaran, po§astan značaj toj bolesti igalah. Vidi str. 103 Lebrbueb đer Baumkrankheiten v. Dr. K. Hartig. Berlin 1889. 6 for. Uredn. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— M3 pline pod zastorom krošanja i one pod otvorenim nebom iznaša najviše 4^ K. t. j . u prvom slučaju je izžareiia toplina za 2—4^ R. veća. Za vjetrovita vremena i za oblačnih noći, gubi se ta diferencija malo ne posvema, tako da se može za stalno nzeti, da sklop jako neznatnu ulogu kod mrazova igra. Veoma važan faktor kod naravnoga pomladjivaoja jeste po B. konkurencija žilja starih opiodnib stabala i korovja. B. je toga mnienja, da zastor krošanja, odnosno pomanjkanje svjetla može biti još tako veliko, ~ ako samo u dotičnom tlu ima dosta hranivih soii, to će se mlade biljke moći posve normalno razvijati, a to znači, da je hranivost tla puno važnija, nego li svjetlo i zastor. Makar sklop krošanja bio posve zatvoren, to se ipak šumsko tlo prevuče sa drugotnom vegetacijom, naime takovim korovjem, koje i u najdebljoj sjeni uspievati može. Cim se sklop, bilo jače, bilo slabije otvori, odmah se prema tomu nadje takovo bilje, koje u dotičnom stupnju svjetla vegetira- Predje li se dakle naglo iz gustoga u redji sklop i to još prvo, nego li je tlo pomlađjeno, odnosno, dok se pomladak nije oteo tomu korovju, onda može pomladku prietiti pogibelj od te sekundarne vegetacije. — Pogibelji, koje od raznih životinja naravnom pomladjivanju pod zastorom krošanja priete, takodjer su relativne, — u koliko naime nekolicini škodljivih životinja taj sklop prija, a drugim opet ne. Nu kada se uzme u obzir, da Melolonta, zatim Hylobius-i, a napokon i miševi baš umjetno pomladjene, ili sječine bez zastornog starog drvlja največma napadaju, — onda se može uzeti, da pomladak pod zastorom krošanja nije baš velikim pogibeljim od životinja izvržen. Time smo izcrpili one čimbenike od točke a) — g), a kao resume razmatranja gornjih čimbenika bila bi slieđeća zasada: pomladak dići će se se sam od sebe, čim se zastor krošanja 0´1~0´2 prekine; taj pomladak uspievati će, odnosno narasti će pod krošnjom oplođnih stabala sve do pol metra visine ako sklop na 04, a pretrgnemo li ga do 0´7 onda će nam pomladak doseći visinu od 2 metra, a da mu sklop naškoditi neće. Nakon toga prelazi B. na pravila, kojih se imamo kod naravnoga pomladjivanja držati; prvo pravilo jest: 1. da u takovoj šumi, koju želimo naravnim načinom pomladiti, imaju svi použitci prestati, u kratko rečeno: šumu valja zagajiti; 2. svaka takova šuma mora imati toliko zdravih oplodnih stabala, koliko je nuždno, da dotični ploha bude podpuno naplodjena; 3. pod podpun o zatvorenim sklopom oplodnih stabala može pomladak samo jednu godinu obstati, zato valja svaku sliedeću godinu sklop za onoliko otvoriti, ili drugima riečima: onoliko lišća starom stabalju oduzeti, koliko lišća pomladak za tu godinu producirati može, t. j . treba sklop za Oi—0 3 prekinuti. Čim jače se sklop pretrgne, čim svjetlije u šumi bude, tim silnije će i korov potjerati, i tim žešća će konkurencija izmedju pomladka i korovja biti. Usljed toga valja sklop uviek samo minimalno prekidati, to jest samo onoliko, da propušteno svjetlo jedino od pomladka i to podpuno izcrpeno bude. Kada se uzme u obzir, da na čistu |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 6 <-- 6 --> PDF |
344 sječinu pada pođpimo svjetlo, onda možemo pomisliti, kolika je tu konkurencija izraedju pomladka i korovja, i koliko suša tadi škoditi može. Takovih više — manje važnih pravila naveo je B. u svemu dvanaest, nu isti ne sadržavaju ništa novoga; on sam priznaje, da predmet nije sa tih 12 pravila izcrpen, jer se nikada ne mogu sve raznolikosti nabrojiti. Što se bilježenja onih stabala tiče, koje ćemo povaditi, to je B. dao obširnu i veoma shodnu uputu iz koje ćemo samo to navesti, da posao bilježenja obavlja obično 6 osoba, naime šumar, koji po dotičnoj šumi dosta br^o koracajuć sa dugačkim lakim štapićem pokazuje, koja će se stabla uzeti; zatim dva radnika, koji zatesuju, i dva, koji dotična stabla pečate; napokon lugar, koji pazi, da radnici sbilja zatešu ona stabla, koje šumar naznači, (a ne koje drugo, koje radnicima ih trgovcu bolje konvenira). Osim toga ima lugar i po brojiti zatesana stabla, da se barem od prilike može znati, koju će drvnu gromadu zabilježena stabla representirati. Od naknadnih korektura odvraća B. jer te obično više pokvare, nego U izprave prvo bilježenje. Kao pristaša naravnog pomlađjivanja redovitom priebornom sječom (Femelschlagbetrieb) osudjuje B. više manje sve ostale načine, tako n. pr. kulisnu sječu, zatim iz novijega doba poznatu Gajerovu „Horst- und Gruppenwirthschaft", koja je potonja u Bavarskoj uvedena i koja u šumarskom svietu puno pristaša ima. B. ne osudjuje taj Gajerov način baš posvema, ali ne uviđja, zašto da bi ne jednako visoka (valovita) šuma imala prednosti pred jednako visokom. Buduć da još nisam imao prilike vidjeti šumu pomladjivanu i odgojenu u Gayerovom smislu, to nisam u stanju svoga suda o njoj izreći; nego mislim, ako bi se pojedine hrpe (Horst) u starosti i visini preveć razlikovale (odtuda ju B. zove valovitom) onda moraju pokrajna stabla takovih hrpa biti preveć granata, što je svakako na uštrb tehničkoj vriednosti tih stabala. Prelazeći k drugomu glavnomu odsjeku svoje knjige, razpravlja B. o sjetvi (Holzsaat). Tom prilikom saznajemo, da je sjetva mladja od sadnje, jer ova potonja počela se je u Njemačkoj prvo prakticirati. Način i uspjeh sjetve razpravlja B. kod svake važnije vrsti drvlja, te se tom prilikom napominju razne metode sačuvanja sjemena, zatim postotak klicavosti i t. d. Za spravljanje žira svakako je najbolji Alemanov način; što se mene tiče, ja sara doduše već doživio nekoUko izjalovljenih jesenskih kultura, ali za to sam ipak pristaša jesenske, a ne proljetne sjetve, i to s toga, jer je terain na kojem se žir sije obično jednak kao u jesen tako i u proljeće: ako je jeseni vlažan, sigurno će biti i u proljeće još vlažniji; ako je suh, onda su misi na njemu prezimiU, ih bio posijan žirom ili ne, pa što bi bili uradiU na jesenskoj, to će sada uraditi na proljetnoj sjetvi. Uzme h se u obzir da spravljanje ovećeg kvantuma žira ipak stanoviti trošak zahtieva, pa da se i uz najbolju pažnju ipak najmanje 207o žira pokvari, onda mislim, da je jesenska sjetva svakako sigurnija. Inače ne ima u ovom odsjeku ništa, što bi se kao vanredno iztaknuti moglo. Na koncu napominje B. uživanje ratarskih bilina na šumskom tlu, te osudjuje taj način go |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 7 <-- 7 --> PDF |
345 spodarenja — izuzam neke rieđke slučajeve. U prvi kraj uka?.e se dodaše, da mlada šuma izvrstno uspieva, kada se uz nju i ratarski proizvodi goje (korun^ kiiruza i t. d.) nu izkustvo je pokazalo, da takove kulture iznenada u rastu zaostanu, te napokon posve zakržljave. Tomu nije ni čudo jer su okopavine sav fosfor i kalij absorbirale, S druge strane mora se priznati, da i šumske biline isto tako kao i ratarski proizvodi, tim bolje uspievaju čim bolje je tlo obradjeno odnosno, čim lakšeg pristupa atmosferilija u tlo imaju. Iz izkustva mogu preporučiti, da je dobro, ako tlo, na kojemu kanimo žir posijati, na jednu ili dvie godine u gospodarske svrhe upotrebimo (sijanjem žitarica ili okopavina). Druge ili treće godine preporučuje se na takovom tlu zimski usjev skupa sa žirom posijati. Ja sam imao prilike, da na jednoj te istoj šumskoj plohi, koja je kroz dvije godine bila žitaricama obradjivana posijem žir: 1, pod motiku, 2. pod plug u brazde (sa pšeničnim usjevom), 3. širokom sjetvom skupa sa pšenicom. Prvi je način potrošio najmanje žira, ali je ipak bio najskuplji, jer zahtjeva najviše radnika ; za drugi i treći način potrebno je doduše dva do tri puta više žira, ali zato sjetva sama ue stoji mnogo, jer su dovoljna dva radnika: jedan sijač i jedan prevozač žira. Buduć da se je uz način pod 2 i 3 dotično zemljište iznajmilo za jesenski usjev, to su tom zakupninom ogojni troškovi skoro za polovicu namireni bili. Što se uspjeha tiče, to se je na proljeće pokazalo, da je kod sva tri načina efekt mal´ne jednak bio. Nakon što je žir jednom izniknuo, ne mogu preporučiti daljnu uporabu toga tla u gospodarske svrhe, jer što je jednom šuma, neka ostane šumi. Kod ove prilike ne mogu prešutiti, da je na šumskim čistinama, koje su negda bile privatno zemljište, te do skrajnosti izcrpane, kultura sa žirom najnezahvalnija. Prve godine, dok se još mlada biljka hrani iz pričuvnih tvari sjemena, izgleđje kao da je kultura uspjela, nu što kašnje, to hrastići sve riedji bivaju, dok napokon treće godine jedva ovdje — ondje po gdjekoji ostane. Takove enklave imaju obično najviši položaj u dotičnoj šumi, tako da do njih blagotvorna Savska poplava niti ne dopire, usljed toga osuši se takovo tlo i omršavi, da ga nije moči ni oranjem za šumsku kulturu popraviti. Uz sve to zlo, još i miševi na taj suhi terrain pribjegnu, te ne preostaje drugo, nego godimice kulturu popravljati, dok se bar toliko hrastića i razne biele šume na istoj ne uvrieži, da bar nalik na mladu šumicu izgleđje.* Treći odsjek razpravlja o sadnji, U istoj spominje se samo što je najnuždnije, a to je poznato iz ostalih knjiga o šumogojstvu; kao izrični pristaša naravnog pomladjivanja, razumije se, da B. nije veliki prijatelj sadnje, odnosno presadjivanja, za to je u toj grani — napram ostalim — posve kratak. * Mi smo kod nagih gojitbah, koje smo na takovih česticah provađjati morali najbolje onda prolazili, kad smo uz veoma pomnu priredbu tla, neštedeć žira pun u sadnju proveli, e je žir tako gusto nikao, kao izpod hrasta za srednje žirovine. Velika je blagodat po gojitbu kad lis(5e mladicab ved u prvoj godini pioštinu zastre. Uredn. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 8 <-- 8 --> PDF |
- 346 Time je prvi glavni dio — Bestandesgrtiadug — dovršen, te sada dolazi drugi glavni dio knjige — die Bestandespflege. Taj pojam obuhvaća slieAeće radnje: 1. čišćenje (progala) — Lauterung, — L proriedjivanje — Durehforstung, — 3. okresavanje (klaštrenje) — Abastung. Pod prvom radnjom razumievamo čišćenje mlade šume od onih vtsti drvlja, koje oe kanimo uzgojiti, za tim od onih naglo rastućih vrsti, koje bi svojim bržim rastom glavnoj sastojini naškoditi mogle. Čudnovato, da toj prvoj njegi mlade šume B. ne posvećuje puno pažnje, a ipak je njega u toj periodi isto tako važna, kao i u kasnijima periodama u koje upada proriedjivanje. Toj drugoj radnji — proriedjivanju — posvetio je B. svu svoju snagu, tako da je njegov način proredjivanja udario pečat cieloj knjizi. Glavna značajka B- nauke o proriedjivanju sastoji se u tom, da on uči baš obratno od onoga, što se je do sada učilo i prakticiralo: on naime ne vadi potištena i nadvišena stabla, nego baš ona najvisokija odnosno najkrošnjatija, koja svojim zastorom prieče razvoj cieloj hrpi nižjih stabala. On je naime toga mnienja, da njezi šume ne može ništa pripomoći, ako joj oduzmemo samo zakržljala i posve zastrta stabla, — jer što može koristiti onim i sada već najvišim, pa usljed toga i najdebljim stablima, ako oduzmemo ona pod njihovom krošnjom nalazeća se od kojih njihov rast ništa ne ttpi ?! Prvo nego što poćima tumačiti svoj princip proriedjivanja, kritizira B. naaore ostalih šumara, koji su svoje mnienje u tom pogledu iztakli. Glavna ideja, koja je do sada šumare kod proriedjivanja vodila, bila je ta, da se je obćenito držalo, da se jednom nadvišena, u rastu zaostala stabla ne mogu više oporaviti, t. j . makar im se dali svi uslovi za daljni razvoj, ipak ne može iz njih pravo drvo biti, nego će i nadalje samo životariti. Taj princip proglašuje B- krivim, što više, on drži, da je svako stablo makar i zakržljale, čim mu se otvori krošnja, kadro nadomjestiti, što je izgubilo i uskoro u normalan razvitak preći. Svoj način proriedjivanja okrstio je B. „priebornim proriedjivanjem" — Plenterđurchforstung — i to zato, jer on osim skros bolestnih i suhih individua i ona stabla vadi (prebire), koja su nadrasla ili stisnula cielu hrpu viših stabala, tako da ciela ta hrpa trpi i zaostaje radi onog jednog. Sa priebornim uzgojem ne ima to proriedjivanje ništa uzajamnoga, osim toga, da se ponavlja svake desete godine, te u svakom tom desetgodišnjem turnusu 0*1—0*2 drvne gromađe, ~ koja se je usljed intensivnijega prirasta nakupila — oduzme. Buduć pako da se uz posve uginula oduzimlju i najjača stabla, to je prva posljedica te manipulacije, da se obhodnja mora povisiti za kojih 40—50 godina, i to zato, jer će obhodnju dočekati samo ona — na početku proriedjivanja — najslabija stabla, dočim se najjača individua, koja bi na pr, već u 100. godini postigla željene dimenzije, tekom proriedjivanja vade. Ideja B. je dakle u suštini ova: mi ne smijemo dozvoliti, da samo nekolicima predestiniranih stabala postigne recimo u 100 godišnjoj obhodnji stanovitu dimenziju, nego moramo nastojati, da što više individua tu dimenziju poluči. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 347 — makar se usljed toga morala obliodoja znatno povisiti, a to ćemo polučiti jedino na taj način, ako svaki puta najdeblja stabla povadimo i time stvorimo uslove, da se i tanja stabla, — koja bi inače uginuti morala — do tili dimenzija razviju^. Prednosti toga proriedjivanja jesu poB. sliedeće: ostavljajuć najjača, a oduzimajuć najslabija stabla, ne pripomažemo mi prirastu tih najjačih stabala ni malo, iii jako mala, usuprot, ako obratno činimo, to se godišnji prirast na dosad nađvišenima stablima najmanje podvostručuje. Oaa stabla, koja su uviek bila najviša, odnosno najkrupnija, niesu za tehničku porabu tako sposobna (o tom dvojim!), kao ona nadvišena, koja uzke godove i čistu, bezgranatu deblovinu imaju. Napokon, vadeći uviek najjača stabla, dobivamo uviek najveći prihod, puno veći, nego li kada najjača individna ostavljamo, a ona najslabija unovčujemo. Taj proces priebornog proriedjivanja počima sa 50 godišnjom dobom sastojine i traje sve dotle, dok sva stabla ne budu jednak o visok a t. j . kada ne bude više nadvišenih, je li taj čas nastupio, onda se može započeti sa naravnim oplodom. Usporedimo li B. način proredjivanju sa doslje naučanim i uobičajenim, pa onda sa Kraftovim, koji je pred nekoliko godina sa svojom poznatom knjigom „0 proriedjivanja" nastojao, da taj velevažni predmet što moguće bolje objasni to vidimo, da B. uči baš protivno onomu, što smo do sada kao princip smatrali. Hoće li B. idea prodrieti, to se za sada još ne može proricati, ponajpače kada se u obzir uzme veliki konservatizam, koji u šumskom gospodarstvu od vieka postoji. Nu ideja B. svakako je zdrava, to se ne može poreci; ona ide takodjer puno u prilog nauci o čistoj dobiti (Pressler-Hejer), akoprem B-, kako je poznato, nije pristaša toga pravca. Nedvojbeno je, da je svakomu šumaru, stojećem a 50—60 godišnjoj hrastovoj sastojini (od te dobe započima B. svojim proredjivanjem) težko baš najkrupnije i najvišje hrastiće izvaditi, ne vjerujuć, da će onaj za sada zastrti i nadvišeni, kada mu se krošnja otvori iza desetak godina iste dimenzije postići, kao i onaj sada najkrupniji. Nekako nam je lakše pri duši, ako ostavimo prirodi, da nam ona (a ne mi) izabire individua, koja kanimo do željene obhodnje postaviti; nu ako se jednom uvjerimo, da za onih 10 najkrupnijih (i 10 već uginulih) hrastića po jutru možemo dobiti do 30 forinata; pa za deset godina opet toliko i tako dalje sedam do osam puta; usuprot pako, kada bi izvadili 30 nadvišenih (i 10 već uginulih) i za iste dobili jedva 20 for. i još k tomu ne kroz 7—8 godina, jer ih ne bi toliko bilo, — onda će po svoj prilici i naš konzervatizam uzmaknuti pred računom, koji nam veću korist pokazuje. U ostalom, nije taj B. način ništa izvanrednoga, kada se uzme u obzir, da mi slavonski šumari (a sigurno i ostali, ako imaju prilike) na taj način davno već prakticiramo: mi u topoliku vadimo najjače topole, a u jošiku najjače jošiće, jedino za to, jer 40 cm. debelu topolu možemo unovčiti za korita, * Kad bi Šumarska znanost zaista poprimila tu theoriju B, tad slava iznašašća te vrsti aieka odnosno proređnje nebi išla tog, inače odličnog strugara, ved našeg — seljaka, koj je spreman svaku oh6. Šumu po tom receptu prorediti, ter se upravo mukom od tog rada od vračati mora, Uredničtvo. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 348 a 20 cm. debeli jošić za rogove, dočim one najslabije ostavljamo, dok za 6 do 6 godina i na njih red dodje, i tako neprestance. Zar to nije ono isto što B. ući? Pa kad priznajemo, da taj princip valja u bieloj šumi, zašto ne bi mogao valjati i u hrastovoj? — Kušajmo! B. tvrđi, da na njegov način prorieđjivane borove šume u istočnoj Pruskoj nose za oO"/o veću dobit, nego da se proredjuju na dojakošnji stari način. Da čitatelji vide, kako B. svoje proredjivanje sprovadja đonašamo tabelu, koju on na 326. strani svoje knjige navadja: Godina. Broj stabala. Izvadjena stabla. Preostala stabla. (Hrastova šuma). 50 1200 120 1080 60 1050 105 945 70 930 93 937 80 820 82 738 90 720 72 648 100 630 63 567 110 550 65 495 120 480 48 432 130 420 42 378 140 370 37 333 150 330 33 297 Prema tomu bilo je na početku proredjivanja t. j . u 50. godini Ba hektaru 1200, a u 150 godini nakon dovršene proriede ostalo je još 297 stabala, s kojima se sada zapocimlje naravno oplodjivanje. Kao mane B. načina navadjaju njegovi protivnici: da se rušenjem najkrupnijih stabala oštete sva okolišna slabija stabla; da godovi na prestavšim stablima podju naglo debljati, pa da drvo time gubi na vriednosti i t. d. Priznajem, da su nekoji od tih prigovora više manje opravdani, ali su neznatni, ako je prvobitna ideja zdrava. Posije proredjivanja prelazi B. na okresivanje (klaštrenje); buduć da isto kod nas još no ima velikog znamenovanja, to ne ćemo ni o njemu pobliže razpravljati.* Na koncu knjige zazmatra B. kritično pojedine vrsti uzgoja: nizki, srednji konservativni (Hartigov), modificirani (Seebachov) i t. d, iztičući kod pojedinih dobre i zle strane, te napokon dolazi do zaključka: L da sve razne modifikacije visokog šumskog uzgoja (Hoch-waldbetrieb) isto tako i srednja i nizka šuma — izuzam guljevaču i vrbake — pogledom na najvišu produkciju i dobit nisu nipošto opravdane, te po tom da ne imaju prava na daljnji obstanak; 2. * U malo ploštnom gospodarenju urb. obd. šumah imali smo već prilike, a osobito u kotaru L. da racionalno provadjasmo klaštrenje na onih hrastovih atablih, koja su kao nadstojno drveće do druge obhodnje preostavljena. Svakako će to poslovanje po vremenu i kod nas doći do veće važnosti i uporabe, a osobito u srednjo-šumskom gospodarenju, kao i na onih obc. pašnjacih, na kojih de se imati i drvo uzgajati. Biti će zato zgodno, da p. n. gg. suradnici danom prigodom i taj postupak prema najnovijem stanju teorije u svojih eventualnih razpravicah objasne. UredniĆtvo. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1894 str. 11 <-- 11 --> PDF |
349 jedini Hartigov visoki uzgoj sa postepenim naravnim pomladjivanjem i prie bornim proriedjivanjem svake desete godine, počam od druge polovice obhodnje, jeste onaj, koji uz najveću jednostavnost, najvišu dobit podaje, — te se kao takav jedini preporučuje. U ovoj zadnjoj stavci sadržana je u kratko ideja, koju B. diljem ciele knjige zastupa; naravnim pomladjivanjem prištedi se po njegovom raćunu u samoj Pruskoj na godinu do dva milijuna kulturnih troškova. Što se naših hrastika tiče, to i mi absolutno pristajemo uz naravno pomlađjivanje, a nedvojbeno je, da su naši drevni hrastici na taj način postali i nzrasli. Pod zadnje vrieme počelo se sa raznih razloga (nerodica žira, velike sječine, spekulacija) odustajati od toga načina, nu mnogi ne uspjesi otvaraju šumarima sve većma oči, da je priroda — priroda, a knjiga — knjiga, pa da ne treba tražiti kruha nad pogačom, nego se držati onoga, što su i naši predji za najbolje pronašli. Što se cielokupnoga dojma B. knjige tiče, to je ne mogu učećoj mladeži, nego jedino izkusuom šumaru preporučiti; knjiga je napisana skroz u polemičnom tonu, te se po njoj samo onaj oriontirati može, koji je prilično versiran u hteraturi o šumogojstvu. Osim toga obradjeni su pojedini dielovi preobširno, a drugi premršavo; ni u stilu, ni u prikazivanju ne nalazimo onaj hladni, objektivni ton, koji je neobhođno nuždan, ako knjizi na čelo metnemo rieči: ein Grundriss flir Unterricht. J. K—c. Izbojna snaga listačah,* Izbojna snaga do sada je u obće toli malo proučavana, da si smatram dužnošću naše šumare upozoriti na to, nebi li tko od njih u okolišju zagrebačke županije, osobito oko Karlovca time tečajem g. 1894. odpočeo. Mi do sada samo približno znamo kakovu koja vrst listačah izbojnu snagu imade. Pa i u nauci o sadoii šumah uči se, da valja kod pretvorbe visoke šume u sitnu, prosuditi, imadu li stari panjevi dovoljno izbojne snage. Ali kako i po čemu da se to prosudjuje, o tome još nigdje naputkah našao nisam. Bez posebne studije toga predmeta, ne ima šumara, koji bi pozitivno, za svaki slučaj proreci znao, koliki će u ovoj ili onoj budućoj nizkoj šumi biti dohodak na drvnoj gromadi po rali, ako je visoku šumu pretvorio u sitnu onda, kad je hrastovo, kestenovo, grabovo, jasenovo, briestovo i t d. sjemen stabalje bivše visoke šume kod podsjećanja na panj, 20—40 — 60—80 — 100—120 —140 , . . ili n godina staro bilo. * Akoprem se sa svimi nazori u ovom članku razvitimi neslažemo, ipak ga uvrsćujeuao a nastojanja, nebi li tako potakli čitaoce na kritičko sudjelovanje u razpravi ob ovoj themi. Medjutim će koli fiziologija bilja, toli i rješavanje tili pitanjali biti svagda manje zahvalno polje za praktična šumara. Jedan dio tih pitanjah moči će rie- Siti učenjaci radedi u kabinetih na preparatlh, a drugi dio šumari dugotrajnom empirijom. Cim prije alj s tim po infcencijab gosp. pisca ođpočnemo, tim 6e prije — naŠi nasljednici doći do resultatah. redn. |