DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 65 <-- 65 --> PDF |
— 369 dolaze sa košarama od pletera na plee´ima; one imadu zadaću, da nose ubite gnjetele, trčke, šljuke i slične ptice. Na sastajalištu lovaca i pogoniSa zavlada doskora živa vreva. Moderni taboriste kao polu-lovci zabavljaju se ,,lovačkom latinicom", djevojke i momci pripoviedaju o proštenju, šale se medjusobno, te si griju i onako već vruća srdašca kraj vatre, koja plamsa na obronku brda. Napokon dojure posebnim vlakom kneževi gostovi sa mnogobrojnim! pogonići iz okolice mjesta Nakrži, Vodnjan, Tešinova i Vltavotjna. Sumarnik g. Keimer i šumar g. Spatny davaju pristavom i lugarom zadnje zapovjedi, a ovi vode zatim pogoniče i nosioce na ođređjena mjesta. Ovogodišnjoj (1894) hajci u lovištu radanskom prisustvovalo je 11 lovaca, medju njima namjestnik grof Tbun, vrhovni zemaljski maršal knez Gjuro Lobkovic, austrijski veliki poslanik na ruskom carskom dvoru knez Franjo Lichtenstein, visok po prilici tako, kao preminuli ruski car Aleksandar III. Nasljedni princ Ivan Schwarzenberg određjuje kao domaćina gostovom prema njihovu rodu i staležu više ili manje dobra mjesta. Sam pridržaje sebi vrhovno ravnanje hajke, a kad uztreba, vrši i službu pogoniča. Isto hoće da radi gost najodličniji u družtvu : Njegova kr. Visost nadvojvoda Franjo Ferdinand d´ Este, koji je kao obični pogonič došao samo sa batinom u ruci. Ratne čete, nastavljene od preko 1000 pogoniča, do 200 lugara i šumara, konačno su pripravljene; lovački se psi na remenu trzaju, sve napeto pazi. Najednom na zapovjed nasljednog princa zaori lovački rog, signal opetuju šum. pristavi u čitavom hajkaškom redu, kojim ravnaju gg. pristavi Bauer, Goulet i Nosaberger, a sve, čitavi red lovaca i pogoniča krene napred uz bojnu viku. Lovac sa nabijačima, nosiocima fišeka, zečeva, gnjetela itd. imajući uza se pristava sa psetom, ide prosjekom; pogoniči prodiru kroz šikarje i drveće, lupaju batinama o stabla i ledinu, i plaše oglušujućom bukom zvjerad, što se nalazi u krošnjah i na zemlji. Poplašeni gnjeteli, šljuke, soje, zečevi i ostali sitniš bježi u divljoj pomami sa svoga ležaja, ali ne neprodirnim šikarjem u ravnom smjeru napred, već desno i lievo k čistinam i prosjekom, ali baš ovdje dolaze na hitac lovcima, a njihova puška užasno hara medju njima. „Tu je klania, porubania, tu je plača, rađovania!" Majčice dugouhe zečadi, kad bi to gledale, za stalno bi kukale nad gubitkom bjegajućih sinčića, od kojih mnogi pogodjen u skoku pada na žutu ledinu, a drugi se skriva u visoku travu ili grabu, ali i tu ga stigne ubojiti hitac, zec se dva tri puta prekopitne, tužno vrisne i izdahne junačku si dušu; neki opet težko ranjen u zadak mučno se vuče po travi, ali drugi, dobro napereni hitac učini skoro kraj njegovoj muci. Opet neki zec, težko u trbuh ranjen tako, da utroba i pušeći se želudac iz njega izpane, juri dugimi skokovi napred, ali svakim skokom odmiče i zečja mu duša. Je li zec junačina ili kukavica? Držimo, da nema pravo onaj, koji ovo drugo uztvrdi. Zec za stalno nije veća kukavica od ostale zvjeradi. Od čovjeka bježi svaka zvijer, dakle i zec. Dočeka li lovačkoga psa u svom ležaju, ne čini to od straha, već iz lukavštine, jer predobro znade, u kakovu pogibelj dolazi, ako ostavi ležaj. Na radanskoj hajci, kojoj nije bio niti vjetar niti kiša u prilog, čekao je obično zec, dok četa pogoniča nije do njega stigla, tada im je istom srnuo pod noge, te je i pobjegao, ako je to bilo moguće. Dakako, da uz ovako izvrstnoga lovca i strjelca, kakov je nadvojvoda, nije to pošlo tako lako za rukom, jer je nadvojvoda, akoprem nije imao nabito, pogodio zekana batinom u zatiljak, da je imao za uviek dosta. Za čudo je, da se kod kneževskih hajka, kojima prisustvuje 1200 do 1500 ljudi, baš nijedna nesreća ne dogadja. Dakako da se mora paziti, da pojedini pogoniči ravnu crtu ne prekorače, te najbližemu lovcu na hitac ne dodju; stoga se u vrieme na znak lovačkoga roga redovi pogoniča zaustave. Medjutim meću u kola ubitu zvjerad |