DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 66 <-- 66 --> PDF |
— 370 — koju su đo sada nosioci nosili na batini ili motci ili u košari. Kad se je crta pogoniča izravnala, zaori iznova glas lovačkih rogova i pucnjava. Veoma je zanimivo motriti zeca, kad pogoniči zečeve sa svili trijuh strana u polukrugu pred lovčevu pušku tjeraju. Što krug postaje uži, to se više zec ćuti u škripca i sve više mu raste odvažnost. Najprije nastoji, da iz polukruga pobjegne, ali viđeći, da tu neima pomoći, trci ravno prema pogoničima, koji ga užasnom vikom, grudami, kamenjem i batinam! nastoje opet prama lovcima odtjerati. Zec se toga ne plaši, naglim skokom nastoji prodrieti kroz red pogoniča, pa ili gine od njihovih batina, ili si steče zlatnu slobodu. Kod buđičevskog ribnjaka zec, kad je vidio, da ne može prodrieti kroz red pogoniča, skočio je odvažno u široki ribnjak i junački ga je preplivao. Zec se pače u trenu najveće nevolje ne žaca, da gleda u ciev pušćanu. Sa tiesno pritisnutim ušima juri prema lovcima, nemareći za njihove hitce, pa ili junački pada, ili odmiče dalje, kao da si ga solju pođprašio. Srna u ovakovoj nevolji ne zna ni savjeta ni pomoći, smeteno trči amo tamo. Zato srndać nije muž bliede bojazni, već nastoji kao odvažni katana preskočiti redove pogoniča, kojim skoči makar i na grudi, valja se s njima u jednom klupku, pa bježi dalje. U silnu zabunu tjera vika i pucnjava vjevericu. Pravi smiešne skokove, krevelji lice, najprije znatiželjno gleda drske pridošlice, što joj uznemiruju šumski mir, zatim videći, da tu nema šale, pravi zdvojne skokove, skače sa jednog stabla na drugo, napokon se neoprezno spusti na tle, te dotrči lovcu upravo pred pušku, Slično čini i poplašeni gnjeteo; istom što se je dao iz skrovišta iztjerati i zamahnuo krilima u zraku, ima već i šprihe u tielu, zđvojno tržne nogama, te udari u vedem ili manjem luku ili o tle, ili uz sveobći smieh kojemu gledaocu ravno u ledja. Težko da ima igdje ovaki lov na gnjetele, kao u predjelu „Hajku" pokraj grada Protivina. Za „Hajkom" na livadi sa obadva kraja postavilo se 10 lovaca, u samom uglu knez Trautmannsdorf. Obično stoji ovdje sam nadvojvoda, komu bi ovajput iz zdravstvenih razloga iz puške pucati zabranjeno. Kad su pogoniči, koji su nasip sa druge strane obkolili, stali zvjerad prema lovcima tjerati, nije bilo pucnjavi ni kraja ni konca; što se više pogoniči bližahu uglu, to je više poplašenih gnjetela izlietalo iz šume, i to silnija bila je vreva i pucnjava. Dva nabijača kod svakog strielca nedospjevahu, da mu puške napune. Na desno i lievo zvijer, u zraku gnjetao, dolje na zemlji zec — pif, paf, puf, bum ! — zekan se oprašta sa svietom, zrak se crni od perja gnjetela; jedan je gnjetao bubnuo gledaocu u ledja, drugi je sa prebitim krilom smjerom liika pao na ledinu, nastojeć da pobjegne; lako ranjeni kokot, šarene boje, leti dostojanstvenim mirom dalje, pada sve niže i niže i spušta se polagano na zemlju ; mirno je sjeo tako, da se čini da je zdrav, ali sa zadnjom kapljom krvi nestane mu i života. Za četvrt sata pokrivalo je bojište više od 300 gnjetela. „Oh! kolike li muke, kad čovjek ne smije pucati" — uzdahnuo je nadvojvoda Franjo Ferdinand, koji je kao strastven lovac trpio Tantalove muke stoga, što nije puške ni za čas smio uzeti u ruke. Da je nadvojvoda izvrstan lovac, komu neima para, to je u ostalom poznato. Ali je nadvojvoda pokazao, da je takodjer i izvrstan hajkač. Lupao je batinom revuije od ostalih pogoniča; savjestno je vikao: „piro!", „kokoš!", „srna!", „zec!´´ Opominjao je i upozorivao lovce tako, da su svi pogoniči priznali, da je on prema njima zavriedio dvostruku plaću. Ovako riedkoga hajkača za stalno nije jog bilo na češkom jugu, te se za cielo u Češkoj nije još dogodilo, da bi se budu(!i car i kralj u lovu zadovoljio ulogom pukoga pogoniča. Ali nadvojvoda je skroman, te je sad ovoga sad onoga hajkača uljudno nagovorio, pitao ga češki za ovo ili ono, rado obći sa narodom, sve motri i sluša, pun je života i humora, stoga ga i narod ljubi. |