DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 75 <-- 75 --> PDF |
- 379 — Sitnice. Opadanje lišća ili pogled u radionicu prirode. Iza lieta brzo slieđi jesen, a onda nastupa gospodstvo zime. Prvi posao zime je, da se obori na lišc´e drveća i grmlja, pa ga ogoli i liši listnatih krošanja. Ali prije, nego što kani lišde opadati, počima žutiti, pa kad i taj posao zima dovrši, onda riešava naše zelene dubrave najliepšeg nakita t. j . zelenog lišća. Što seoba ptica selica u pernatom svietu na topli jug znači, to isto znači i jesensko opadanje i žućenje lišća u bilinskom carstvu, — naime prilagođjenje u naše klimaticke ođnošaje. Selitba ptica i njihov odlazak u topliji kraj izvrši se u zraku brzo, a Sestoputa i nevidljivo. Nasuprot opadanje lišća i mienjanje njegove boje svakomu pada u oči. Tko sve to pomnjivo promatra, tomu se nehotice nametne misao, da se priroda otimlje li upravo bori za životni obstanak još svježe vegetacije sa neprijaznom godišnjom dobom — sa zimom, te toga radi upozorujemo motrioca prirode na motrenje i proučavanje nemirujude prirode. To je baš ovaj interes, što nas ponukava, da svake jeseni pitamo, za razlog i uzrok, zašto lišće sa drveda i grmljadi ponajprije požuti, a onda opada. Ove svakako po prirodoslovca i šumara važne činjenice nesmiju se na laku ruku mimoići, pa stoga vriedno je, da jih pobliže promotrimo na temelju današnje znanosti, koja nam o uzrocih padanja lišća zanimiva odkrida pruža. U ostalom čini nam se, najvjerojatnije, da je mraz jedini povod, da se boja lišća promjenjuje, odnosno da lišće ođpada. Iz izkustva bo poznato nam je, da pod jutro ima pod drvećem silu božju opalog lišća, ako samo jedan mraz n noći padne. Sudeći po tomu, vrlo se vjerojatno čini, da je mraz neobhodno potrebit preduvjet, da nastane mienjanje boje lišća i opadanje istoga. Medjutim kod točnoga proučavanja i prosuđjivanja izpostavlja se ovo mnienje ipak kao zabluda. Poznato bo je, da više put nije ni bilo mraza, a ipak lišće na drveću u jeseni požuti i opada. Iz toga se zaključiti može, da mraz nemože biti pravi uzrok žućenju i opadanju lišća, nego on samo pospješuje opadanje lišća. Razni pokusi dokazali su to neoborivo. Tako primjerice, ako izložimo zelenu grančicu sa lišćem djelovanju toplote izpod ništice, onda ćemo opaziti, da se upliv toplote nepokazuje odmah opadanjem lišća sa grančice. Stog razloga nesmijemo opadanje i žućenje lišća smatrati kao neposredni uzrok mraza, nego samo kao onaj faktor, koji to pospješuje. Pita se dakle, koji je prvi uzrok žućenja i opadanja lišća? Glavni uzrok žudenja i opadanja lišća jest sniženje toplote u jeseni, a ovo sniženje temperature upravo je ovaj posredni faktor, koji prouzrokuje žućenje i opadanje lišća. Uslieđ sniženja toplote ohladjuje se tlo znatno, a posljedica toga je, da počme lišće žutiti i spadati, kako ćemo se 0 tom još bolje uvjeriti đalnjim razmatranjem. Kušati ćemo dokazati sa pokusi. Ako primjerice tlo, na kome listnate biljke rastu, koje mnogo vode izparuju kao što: lubenice, dinje, krastavci, buče i t. d. za njekoliko stupnjeva izpod ništice ohladimo, onda ćemo za kratko vrieme opaziti, da će lišće početi veniti. Stoga valja za ovakovo bilje tlo upriličiti tako, da odgovara i vlaga tla i zračna toplota osebujnosti takovog bilja t. j . da mu promjena toplote nenahudi. Nemogućoj obstojnosti biljnih stanica u takovo doba godine jedini je dakle uzrok u sniženju toplote samoga tla. Ohladjivanje tla u većoj mjeri upliva na biljne žile sisaljke, jer je upijanje vode iz tla znatno umanjeno. Ovakove žile sisaljke nemogu više u potrebitoj količini vodu iz tla usisati. Zato ipak mora lišće izparivati vodene pare u istoj mjeri, kao i prije. Kod toga izparivanja vodene pare kroz lišće i usisavanje vođe iz tla u žilje nastaje dakako veliki deficit, koji se nikako nemože nadomjestiti. Uslieđ takovog nedostatnog |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 76 <-- 76 --> PDF |
— 380 — hranjenja žilja nastaje dakako i nastati mora izsušenje lišda i opadanje istoga. Ohladjivanje tla, koje u jeseni redovit o nastupa, umanjuje vođu u staniževlju lišda, a posljedica je ta, da lišde biva bez soka, da postane mlohavo, da mienja svoju boju, t. j . ovo su prvi znakovi opadanja lišda. Da je sniženje toplote tla pravi uzrok, koji prouzrofiuje žudenje i opadanje lišća sa drveća, jasno nam svjedoči sam izgled drveća i grmlja, koje raste na visokih briegovih napram jednakim parovnjakom, koji rastu u nizinah. Biljke u visokih gorah odbacuju svoju zelenu odoru (lišde) sa sebe mnogo prije nego njihovi istovrstni drugovi u nizinah. Vlaga i osvjetljivanje izjednačuje se ovdje skoro pojednako, kao i u nizinah, dapače je tlo biljkam ondje povoljnije, ali usiied nastupa zime, koja je oštrija u visinah, nastaje ohladjivanje tla prije, i istodobno, te zato nastupa prije i opadanje lišća. U ostalom netreba ni tog dokazivanja; jer tko šumom prolazi kao primjerice mi šumari, taj je mogao lako opaziti, kako lišće bukovo na jeđaoj obrežini, koja je po sastavu tla više podvržena ohlidjivanju, mnogo prije požuti, nego li lišće bukova u susjednoj nizini, koje je u isto doba još posve zeleno. Koritasto tlo je po svojoj udesbi protiv ohlađnjivanju bolje zaštićeno, a zemlja takovog koritastog tla radi bujnije vegetacije u stanju je bolje pridržavati toplinu, jer je takovo tlo prepleteno sa biljem i travom, kao da je gusta mreža razapeta. Stog razloga žilje rastućih bukava na takovom tlu još neprestano usisava vođu, a zato se i lišće dulje zeleni, nego na susjednih bukvah, koje narastu na takovom tlu i kojima prije započme lišće žutiti i opadati. Kao dalnji dokaz suvremenog ili postepenog opadanja lišća uplivom toplote u drugom podneblju kao primjerice kada kod nas platane već odavna lišda neimaju, počima u Italiji lišće tekar veniti, dočim su drveća u Siciliji još posve zelena, a u maloj Aziji obično neizgubi drveće svoje lišće. Ovdje se vidi, da je ovoj promjeni i razlici toplina podneblja kao i vlaga tla suglasna, pa usljed toga se i lišće dulje uzdrži svježe. Gubitkom lišća na drveću i grmlju nenastaje za isto nikakav manjak na hrani ili kakav kvar, dapače ono je obskrbljeno 6ak i za novi svoj naraštaj i nakit dostatno sa životnim! sokovi, jer prije, nego što lišće svoju boju započme gubiti, nastaje u listovnib rebarcih znatna promjena, — naime ta, što se odlučuju najvažnije biljevne sastojine, te prelaza iz lišća u grane i grančice i stablo kao u stalnije djelove i kao čuvari dalnjeg obatanka drveća. Ovo je stalni prirodni zakon, da bilje, kad mora izumrieti, ođieli od sebe, pretoči i povrada opet životne sokove onomu prvobitnomu izvoru, odkuđ ga je za života i crpilo i primalo — naime stablu. Drveće povrada dakle sve uporabljive sastojine opet natrag ne samo zato, đa se neizgube, nego da budu pohranjene do proljeda, kad za listanje nastupi novi život. Stoga se izumirajudi list posve izprazni i liši svojih sokova kao takođjer i svijuh svojih najvažnijih sastojina. Tako primjerice usiše stablo iz lišća klorofil kao najdragocieniju sastojmu, te i drugu isto tako važnu sastojinu, kao što je dušična sastojina, koja prelazi iz lišda u debla. Osim toga nestane najveći dio bjelankovine iz stanica tih rastajućih se organa, a nestaje i škrobovih bobica. Isto tako presele se iz lišda u živući dio biljke — u grane i u stablo, veći dio kalija i pravičnog kisika, dočim čvrsta staničnima i druge lako nadomjestive česti, kao što je kremična kiselina i vapno, propadaju skupa sa opađajućim lišćem. Sve ovo dade se lučbenim analizovanjem ustanoviti i lako dokazati. Sve ove sastojine, kako ih nabrojismo, sakupljaju se na zaštićenih mjestih biljke u kvrgah, u samom stablu u žilah i u granah, gdje đo proljeća počivaju, te se onda opet natrag pretakaju u izlijajuće mladice i novo lišće. List na drveću pripravlja se na opadanje upravo vidljivo pred jesen, dakle prije, nego što će opasti. Na okrajku listovne stapke, koja se sa grančicom spaja, protegne |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 79 <-- 79 --> PDF |
— 383 — te Cesto sanduke od pogana čistiti. Pri tom neka se pod kuniće svaki put podastere čista stelja, da budu kuniči uviek u suhom i da ne budu sanduci smrdljivi. Ako se tako postupa, onda će se kunići za tri tjedna posve dobro ugojiti, te se onda mogu za užitak zaklati. Za tovljenje najprikladniji jesu belgijsk i golemi kunići, koje prodaje Max Paulj u Koflach-u (Štajerska), a po dvoje kunića može postidi težinu od 30 funti. 3—4 mjeseca stari kunić može se kupiti za 3 for., a oplodjena ženka preko 10 mjeseci stara stoji 6 for. Isto toliko stoji i stari mužak. Za spremanje neplaća se ništa. Osim toga jamSi prodavaoc, da će kunići na opredieljeno mjesto zdravi prispjeti. Mi preporućamo gojenje i tovljenje kunića osobito šumarom, jer će uz liepu zabavicu imati odtuđ i izdašnu korist, pošto je pečenka od kunića vrlo dobra, slastna i zdrava. Cossus ligniperda Pab. (vrbotoč) spada u red đrvotoča (Xylotropha). Oplodjena ženka snese vrlo mnogo dugoljasto-okrugla, jasno-smedja i crno-prugasta jajašca pod Ijuskavu koru drveta, te se uslied toga vrlo težko pronaći može, pa čak ni onda, ako se kora izdere (sadre). Naravoslovac Boisduval mnije, da svaka ženka izleže najmanje 700 jajašca. U ljetno doba izgmaze (izpuzaju) gusjenčice i uvrtaju se u bušotine (prohode), te ondje snesu svoja jajašca i prezime. Nakon prvog zimovanja uvrtaju se još dublje, naprave bušotine u samom drvu, ali ne duž osi debla. Prisutnost gusjenica može se saznati po poganu (gnoju), jer ga kroz načinjene rupice van izbacuju. Grusjenica raztoči sve Čvrste đjelove drva, a više gusjenica mogu i cielo stablo posve uništiti. Gusjenica ždere 2—3 godine, dok naraste 12 —15 centm. velika. Odrasla gusjenica je žućkasta, ali biva sve više crvenkasta, dok na hrbtu nedobije tamno-gnjađastu boju (smedjo-crvenu boju). Na dolnoj strani ostaje žuta, a glava joj je smedja. Odrasla gusjenica zapreda se na izlazkii prohoda tako, da glava od kukuljice vani leži. Tri do četiri tjedna posije zakukuljenja može leptir izmiljiti (izaći), probiv zapredak, a to biva obično u mjesecu lipnju i srpnju. Profesor Taschenberg preporuča sliedeće sredstvo za uništenje ovog škodljivca : 1. Uništenje leptira, gdje god se pronadju; 2. Neka se dno stabla, gdje se predmnjeva, da će gusjenice jaja snesti, namaze sa ilovačom i kravljim gnojem ili sa primjesom drvenog pepela i 3. Pojedino stablo, u kojemu su se već ugnjezdile gusjenice, neka se posječe i pocjepa, da se mogu gusjenice uništiti i da njihovi leptiri ne mogu cielu okolicu zaraziti. Ovakove gusjenice nenavaljuju samo na vrbe, nego i na voćke, a takodjer i na hrast, jasen, topolu, briest, dapače i na bor. TJpliv šuma na broj pučaustva. Veoma poučna motrenja učinjena su u Francezkoj na osnovu statističkih podataka, u kakovom je naime savezu izkrčenje šuma sa pučanstvom. Trideset okružja, u kojih su sve šume izkrčene, izgubila su po zadnjem brojenju od god. 1886. do 80,000 na pučanstvu. Kao prirodni zakon imalo bi služiti ovo: Ako želimo, da nam budu doline napučene, onda neka budu briegovi šumoviti. Jer ako supobriežja gola, onda bujice i druge prirodne nepogode uništuju sve, što jim je na putu, a tim se uništuju i pitoma zemljišta, od kojih se odplavlja plođovita i za rastenje bilina potrebita crnica. Poljodjelac, kojega ne može prehraniti jalovo tlo, živi oskudno i kukavno, ter se mora napokon i izseliti u druge krajeve. Krčenje šuma najveći je uzrok, da pojedini predjeli opuste. U Africi i Aziji ciele su pokrajine prave pustare, odkađ jih je nerazborita ruka lišila kićenih šum^. Srednja Azija naseljuje se opet ne samo stoga, što su Rusi ondje sagradili željeznicu, nego što su naumili i tvrdo odlučili, da opet podignu i zagaje branjevine i fo ondje, gdje je turkomanski skitajući |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 77 <-- 77 --> PDF |
— 381 — se naime oko ciele stapkine debljine njeka vrst naslage ođ nježnih plutastili stanica, a to je takozvani razluSujući sloj. Taj razlučujudi sloj dade se lako prepoznati, jer ovakav sloj sličan je gomoljici od svietle i prozirne boje. Bez razlufiujućeg sloja nebi lišde sa đrveda ni opadati moglo, buduo je onaj stapkin dio lista, koji se za stablo drži, najčvršći i najžilaviji. Ovaj razlučujudi sloj sastoji se pako ođ odluSujude tvari i staničevlja, koje imadu to svojstvo, da postaju poreznije i krhkije, čim se jace umnožavaju, te na njeki način nastoje izdidi i rastaviti stapku ođ lišda. Treba samo najmanjeg vanjskog upliva D. pr, dodir jednog lista sa drugim, povjetarca ili kiše, pa de lišde smjesta početi opadati i raniti se na ovom mjestu, na kojem je razlučujudi sloj. To je pravi razlog, što vidimo, kako lišde poslie kiše opada i na gusto pokrije zemlju. To isto biva i onda, kad mraz u nodi padne, jer se lišde smrzne, a u jutro se opet odmrzne, te popusti u listovnom sglavku, koji je obavit sa krkim razlučujudim slojem, i toga radi mora lišde opadati. Stoga nam je dobro poznato, da posije mraza lišde opada, prem mraz nije pravi uzrok opadanja, nego samo posređujude sredstvo. Spomenuli smo gore, da se razlučnjudi sloj nalazi na sglavku lista, t. j . na onom mjestu, gdje se listovna stapka drži za granu. Taj sloj nabubri poput gužvice, a obično je on oštro ograničen, te dobiva po spodobi koljenca na kraju listovne stapke različiti oblik n. pr. okrugao, podkovast, postenast, trouglast i t. d Mjerodavan je zato oblik listovne stapke t. j . onaj oblik, kakov je oblik na kraju stapke. Različiti listovi kao n. pr. od madjala (divljeg kestena) i vinjage (divlje loze) imaju na listu dva koljenca, pa se mogu na oba koljenca odlučiti. Jedno koljence nalazi se na istom mjestu, kao kod gorespomenutog lišća, a drugo se nalazi na početku stapke, gdje počima širina lista. Kod ovakovog lišda (naime kod lišda madjala) načini se razlučujudi sloj na gornjoj strani koljenca. Poznato je, da kestenov list spada medju sastavljene listove, te se sastoji iz 5—7 vretenastih listovnih razdjeljaka, koje se kao trakovi od jedne točke u širinu razilaze. Na ovoj skupnoj točki nalazi se sglob, na kojem se načini razlučujudi sloj. Posljedica toga je ta, da kestenov list opada, ne samo da ođpadne od same stapke, nego se trakom i slični listidi razstave. Njeke vrsti drveda gube svoje lišće u najkraćem VLemenu, dočim druge vrsti, n. pr. njeka vrst bagrema pridrži svoje lišde još i onda, kada prvi snieg počme padati. Tako hrast zadrži svoje lišde do polovice, pa čak i preko ciele zime, prem je već požutilo i omlohavilo. Opadanje lišda od drveda sa pojedinih djelovih dade se takođjer ustanoviti. Hrast i bukva izgube lišde najprije na okrajcih ođ grana, a onda se opadanje lišda postepeno razširuje sve dalje prema stablu. Kod lipa i topola odpađa lišće najprije oko stabla, a najkasnije sa okrajaka od grana, te još dugo leprši na jesenskom vjetru. Opadanje lišda nepočima kod svih vrstih drveda pojednako i u isto vrieme. Obično opada lišde najprije kod sitnolistne lipe, a onda kod oraha, divljeg kestena (madjala), bukve, duba i platane. Prije nego sto de lišde opadati, poprimi ono svoju jesensku boju. Ovu promjenu dovodimo u savez sa činjenicom, da je granje i stablo sve sokove iz lišda kao u trajnije đjelove upilo. Kad naime počmu sokovi prelaziti iz lišda u trajnije đjelove grana i stabla, onda se tvori množina kiselina i mastila, koje se smatrati moraju kao pripomoćno sredstvo za izlučenje tvari. Kiseline pripravljaju izlučbu ugljenovođika i bjelankovine, dočim mastila (takozvani Anthokjan) služe samo zato, da čuvaju i zaprieče škodljivi upliv sunčanih trakova. Izvor mastila u biljkah nije još znanstveno pronadjen, te ga zato u cieloj skupini nazivlju imenom Anthokjan. Skupnost sadržavajućih se kiselina i mastila prouzrokuju promjenu boje lišda. Ako se kiselina nalazi samo ponješto u lišdu, onda dobiva isto više modru boju, a ako su kiseline u lišdu u većoj množini, onda dobiva lišde crvenkastu ili zagasito crvenkastu boju. Bazlika boje lišda zavisi dakle prema tomu, kako se takove sastojine više ili manje u listu nalaze. |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1895 str. 78 <-- 78 --> PDF |
— 382 — Posve je đrugčije kod boja žutih ili narančastih. Mi smo gore spomenuli, da u stanifievju izumirajućih djelova preostanu samo takova mastila, koja nijesu više od nikakove koristi. U tu vrst spadaju mastila i njeke male, sjajno žućkaste sitne peštičice, kao takodjer ledac, te mrvoljci ledaca. Žućkaste peštičice jesu ostavci od pretvorenog i odvođjenog listnog zelenila (klorofik). Mrvoljci ledaca, koji se iz vapna i ceceljne kiseline sastoje, proizašli su kod tvorenja bjelankovnog mastila iz raztvorene salitrine kiseline, te sumporo-kiselog vapna. Kod mnogih vrsti drveća neukazuje se Anthokjan vidljivo. Ovo su dakle gorespomenute žudkaste tvorine, koje lišdu podavaju žutu boju, koju mi vidimo na opalom lišdu. Kod narančaste i crveno-žute boje lišc´a sva su ova tri faktora sjedinjena. Ako se naime sjajno žućkasta tjelešoa u većoj količini nalaze i ako na nje upliva zakiseleni crveni Anthokyan, onda bude boja lišća crveno-žućkasta t. j . narančasta. Njeke vrsti lišća imaju prije, nego će opasti, sivu ili bjelkastu boju. To je ono lišće, koje je gustimi đlačicami zarašteno. Ovakovo lišće dade se dobro uzčuvati od razorenja. Mimogred budi rečeno, da kiseline i mastila nepostaju samo u jesen, nego i u proljeće t. j , u ono doba, kad sokovi ugljikovog vodika i bjelankovine u trajnijih djelovih drveta, gdje su bili preko zime pohranjeni, opet svoje kolanje započmu u novo iztjeranih grančicah i u lišću. Mladi pupovi, koji nastaju u prvom stepenu svoga razvitka, nijesu zeleni, nego imaju crveno-smedju ili crveno-modru boju i to radi prisutnosti Anthokyana, koji zaštićuje mladice i Ijetoraste od sunčane žege. Promjena i raznoličnost listovne boje u jeseni vrlo ugodno djeluje na naše oko. Jesensko ruho drveća ima svoj osobiti Čar, — imenito onda, ako pogledamo raznoliko drveće. Kad motrioc sa njeke visočine svrne okom na sve strane, opazit će, kako se je hrast zaođjeo u žuto-crvena ili smedjo-žutu odoru. Taj isti motrioc viđiti će, da se je joha nakitila sa smeđjo-želenom, breza i javor sa svjetlo-žutom; topola sa narančanstom a žutika sa svjetlo-crvenom odjećom. Modro zelenilo borovog i crno zelenilo smrekovog slabla sačinjava liepu i raznoliku cjelinu. Opadanje lišća i promjena listne boje u jeseni važan je dogodjaj u prirodi, koji upliva i na cielu vegetaciju. Bez toga bi u bilinskom carstvu množtvo koristnih sastojina po zlu prošlo, a sposobnosti obstanka kao i druga životnost bila bi u velike prikraćena. Tovljenje kunića. Sa više strana umoljeni smo, da priobćimo naputak, kako se tove kunići, što evo ovdje činimo. Tko želi kuniće toviti, neka jih smjesti u sandučiće (škrinje), koji moraju samo u toliko prostrani biti, da se nemogu u njima suviš e gibati. Time se nemisli, da moraju ovakovi sanduci tako maleni biti, da se ne može kunić u njima slobodno micati i po volji okrenuti. To bi bilo mučiti životinju bez potrebe, a ne bi bilo ni koristno. Za tovljenje kunića neka se uzmu takovi sanduci, koji su 60 centm. po duljini i širini prostrani. Nerazborito je, da se kunićem nedađe dovoljno svietla. Stoga neka se na sanduku načini primjereni otvor, da može u saiiduk dovoljno doprieti i svjetlo i svježi zrak. Kod tovljenja mora se nastojati, da kunići čim više potroše hrane. Stoga treba kuniće barem četiri put na dan hraniti s običnom hranom, ali dobro je, da se kadkad hrana promjeni. Uz običnu hranu daje se onim kunićem, koje ćemo toviti, još i druga hrana malo po malo u većih obrocih. Za tovljenje prikladna su osobito ona hraniva, u kojih ima brašnatih, mliečnih ili slađornih tvari. Osobito prikladno je u tu svrhu soživo, koje se vrlo preporuča. Takovo sočivo može se kunićem podavati nakvašeno ili kuhano. Izvrstna je hrana i žrvnana zob, te kukuruz, kao takodjer maleni uljeni kolačnjaci (Oehlkuchen), koji se dodatkom mlieka zamjese u krutu ka šu. Da bude meso kunića tečno i rezko (pikantno), preporuča se, da se sa hranom sprvine malo, a kasnije sve više pomieša ugodno vonjavo zelenje (povrtlje), kao n, p. peršin, celer, borovica, paprena metva, majoran i t. d. Osobito valja na veliku čistoću paziti. |