DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1895 str. 44 <-- 44 --> PDF |
— 516 — stovog trupca, koji je 10 m. dug., 80 cm. debeo, ako ga izradite na dužicu i ako ga izpilite na pilani. 3. Neka se opišu stiojevi, koji se u praksi rabe za niveliranje, a nadalje neka se navedu i opišu svi naSini niveliranja crta i plolia. Drugi dan t j . 23. listopada imali su kandidati da odgovore na ova pismena pitanja: 1. Od kojih šteta anorganičke naravi trpe najviše bregovite, a od kojih šume u ravnici? U kojoj starosti su dotične štete sastojinam najškodljivije i koje mjere dužan je šumar, a koje opet državno redarstvo preduzeti, da se pređusretue tim štetam ? 2. Njetko i njegovi nasliednici imadu pravo dobivati godimice iz stanovite šume 10 m^ gradje i 24 prost. met. goriva. Šumska pristojba po 1 m´´ te gradje iznaša 6 for., a po 1 pr. mt. ogrieva 50 nov5. Vlastnik šume želi ovu služnost jednom za uviek gotovim novcem odkupiti, koliko c´e morati platiti uz kamatnjak od 4 % ? 3. Šumsko-gospodarstvena jedinica, 3 — 4000 rali velika, ima se urediti polag one metode uredjenja, kaja je poznata pod imenom „Judeicliovo sastojinsko gospodarenje". Na kratko valja spomenuti sve radnje oko uredjenja, iztaknuv naroSito one, na koje Judeieh osobito važnost stavlja, spomenuv konačno za kojeg šumovlastnika i u kojih predjelih bi ova metoda uredjenja bila za preporuSiti. Dne 23. i 24. listopada obdržavan je ustmen i izpit, te ođgovoriše kandidati na gornja pismena i na pitanja ustmenog izpita kako alieđi : jeda n kandidat odgovorio je „dobrim" uspjehom, a petoric a kandidata „dovoljnim" uspjehom, doSim su četir i kandidata na pol godine reprobirana. Dne 2 6. listopada izdalo je izpitno povjerenstvo svjedočbe onim kandidatom, koji su osposobljeni za samostalno vodjenje šum. gospodarstva. Kandidata bilo je 10 i to: Baličević Antun, šum. vježbenik ogulinske obi! ine; Hradi l Dragutin, šum. vježbenik gradiške imovne obćine; Peifii ć pl Viktor, šum. vježbenik gradiške imovne obdine; Grli ć Gjuro, kr. žup. šum vježbenik u Osieku; Buban j Vjekoslav, šum, vježbenik ogulinske imovne obćine; Metla š Jovan, šum. vježbenik II. banske imovne obćine; Gvozdanovi ć pl. Tomo, šum. pristav križevaćke imov. obćine; Dembi ć Nikola, kot. šumar u Uljeniku i Rukavin a Josip, šum. vježbenik ogulinske imovne obćine. Hajka na divlje svinje. „Lovaćko ribarski viestnik" priobćio je, da je na prijavu lugara gjurgjevačke imovne obćine V. Popovića i više seljaka odredjeaa bila hajka za dan 31. kolovoza t, g. na divlje svinje, koje su se pojavile u svezu „Plavo" i koje su veliku štetu počinjale po okolištnih kukuruzištih i krumpirištih. Lovom upravljao je kr. šumar g. Nitray, a hajkaSa sakupilo se do 300, te lovaca i inih puškara oko 50. Pošto se je ustanovilo, da se divlje svinje nalaze u guštari „Trapovi", obkoliše hajkači ovu guštaru i zapoćeše hajkati. Ali divlje svinje umakoše iz prvoga pogona u bližnji šum. predjel ,Bjelevine", odkuđ hajkaši digoše jednu staru krmaču i mladoga nerasta. Seljak Sava Gruić ranio je mladoga nerasta, a lugari Krnjak i Vuičić usmrtiše ga posve. Nerast bio je jednogodišnjak, a bio je 1 mt. centi težak. Od guboa do atlasa mjerio je 52 cm , a od atlasa do repa 59 cm. Obseg prsa bio je 107 cm. Po kazivanju seljaka bio je ovdje čopor od 6 kom. odraslih svinja sa više mladih. Na 25. rujna t. g. obdržavana je opet liajka, ali bez uspjeha, jer su se svinje njekud zaklonile. Nagoviešta se, da su došle povodom poplava iz Ugarske ili iz Slavonije. Sitnice. Utamanjivanje zareznika sa munjevitim svjetlom. U Planerskom držav. šumskom okružju u Maklenburgu pukušali su po viesti „Anzeiger fiir Elektrotechnik", da sa munjevitim svjetlom (električnim svjetlom) razsvietle pojedine šumske djelove u |
| ŠUMARSKI LIST 12/1895 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 517 — svrhu iztriebljivanja leptira od borovog prelca. Jedna u šumu dopremljena pomjestna parulja (locomobila) pojila je dinamički stoj, koji je okretao gibljivog munjevitog odrazača svjetla. Svjetlo primamilo je zareznike k lučištu. Na ovo lučište umješteno je žarilo, koje je u njegovu blizinu doletivše zareznike ubilo. Žarilo (žareći stroj) sastoji se iz osovi tih i napetih platinovih žica od 25 milimet. debljine. Žarilo svjetli oko 20 kilomet. daleko, a djeluje na živuća bića u odaljenosti od 9 kilom. Stroj radi sa silom struje od 30 Ampere kod 35 Voltovih razprežnosti, te proizvadja svjetljivost od 10.000 svieća. Ovaj pokus uspio je vrlo povoljno. Drveni šeširi. U Americi poSeli su praviti drvene šešire, te je ovakav naglavak ondje posve iztisnuo porabu slamnatih šešira. U tu svrhu prepili se drveni trupčid poprieko, te se umetne u njeki posebni stroj, koji ga izradi u tanke drvene prnje (prute). Ako se ovakove drvene pruje navlaže, onda se mogu po priobdenju patentovnog tehničkog zavoda R. Ludersa iz Gorlitza poput slame plesti, dapače mnogo laglje, nego što se slama plete tako, da se tim načinom načiniti može čvrsti šešir. Obretnik drvenoga šešira tvrdi, da je tvorivo za takav šešir mnogo laglje, nego što je slama, pa da če takav drveni šešir za kratko vrieme po svuda iztisnuti slamnati šešir radi toga, što se drveni šešir lako i vrlo jeftino načiniti može. Najveća šuma. „Die Deutsche Forstzeitung" priobduje sliededu viest: Najveda neprekidn a šumska površina nalazi se po iztraživanju šumskog odsjeka amerikanskoga đružtva za unapredjenje znanosti u Sibiriji . To je bezkrajno područje potmurnog Taigasa i TJrmansa sa njihovimi šumami, sastojedimi se od smreka, ariža i cedra. To neprekidno područje sibirskih šuma proteže se 1000 — 1700 milja u širinu i 3000 milja u duljinu od Obijske nizine iztočno, pa do doline Inđigirka, nadalje preko poriečne doline Jenizei-a, Oleneka, Lena i Jana. Opriečno napram ekvatorialnim šumama ima sibirski Taigas ponajviše crnogorično đrvede (češernjake) od različite vrsti. Ljudska noga nije nikada stupila u ove šume od hiljada četvornih milja. Stasita stabla narastu u visinu od 150 stopa i više u najgušćemu sklopu. Gusti visoki vrhovi stabala zatvaraju ulaz blieđim sunčanim tracima sjevera, te cieli niz stasitih, tmurnih medjusobno sličnih stabala pomuduju gledaoca tako, da se nikako snađi nemože. I najizkusniji trapper (sjevero-amerikanski lovac-krznar) neusuđjuje se prodirati u Taigasove guste (guštare), a da neprestano ne zabilježi svoj put na drvedu. Ako u takove guste kojom nesrećom zabludi lovac, onda može ved unapried znati, da neće nigdje izlazka naći, te mora od glada i studeni skapati. Sami modjenici izbjegavaju Taigas, te ga punim pravom nazvaše: mjesto, gdje svaka sviest prestaje. O razprostranstvu šuma u najglavnijih državah svieta. Po priobćenju internacionalnog patentovanog zavoda C. Fr. Reichelta u Berlinu ima njemačka 25´7´´/(, šuma od ciele svoje površine, a Francezka samo 17 92"/^. Šumište u Austriji zaprema 32´´/o, u Ugarskoj 237o, u Belgiji ITO/^, u Holanđiji samo T´j^, u Italiji 147o, u Norvežkoj 24´j , u Švedskoj čak i 40"/^, u Rusiji 37*´/Q, U Švicarskoj 20"/,, od ciele površine. Englezka je vrlo napučena zemlja, te ja stoga vrlo siromašna na šumah, jer njezine šume zapremaju samo 4"/^ od ciele površine. U Turskoj ima S´/n, u Portu galskoj 5´*/(, i u Bugarskoj ^´/g´/^ šume. U Kanadi posjekli su Sume u velike tako, da sad zapramaju 37"/^ od ciele površine. Japan ima 30*´/Q. Sjever. Amerika 23´´/g i Nova Zelandija SG^/g´/o šuma. Proizvadjanje žigica. „Cont. Holz-Zeitung" priobduje, da je u Stockholmu patentiran postupak, kako se može iz đrveta obične jele izvaditi sva smola, da bude |
| ŠUMARSKI LIST 12/1895 str. 46 <-- 46 --> PDF |
— 518 — drvo prikladno za proizvađjanje žigica. Do sad se je za proizvađjanje žigica upotreb- Ijivalo samo mekano drvo, — imenito drvo od jasike. Ovo drvo, koje se nalazi u velike u okolici Jonkonpiga i u južnih predjelih Švedske izčezava sve više, a uslied toga je sad i skuplje, pa se sad mora dopremati mnogo iz južne Pinlandije i iz ruskih luka baltičkog mora u Jonkoping za proizvađjanje švedskih žigica. Prenosne ograde za divljač. Po viesti ,Deutsches Volksblatt" dobio je njeki K. Hauffe posredovanjem internacionalnog patentnog zavoda Haimanna i đr. iz Oppelna povlasticu za postavljanje prenosnih ograda za divljač. Kod toga postupka značajno je to, da se za pravljenje takovih ograda upotrebljuje gradivo, koje neima upravo nikakove vrieđnosti: kao piljevni odpađci, kide, vrbovo prude i t. d. Za slabije ograde rabe se stupci, koji su u stanovitoj daljini razmaknuti, te sa žicami spojeni, a onda se međju žice uplete druga žica, kide, vrbovo prude i različiti sitniš od proredjivanja šume. Ovakova prenosna ograda može se lako smotati i kud hoćeš dopremiti. Za visoku divljač potrebita je jača ograda. Ovakove ograde mogu se svagdje postaviti, te su posve jednostavne, a nijesu ni skupe. Pokusi sa L6fflerovlm mišjim bacilom. U vladnom okružju Wie8bađena preduzeo je njeki kr. nađšumar pokuse, da li se može i u koliko upotriebiti Lofflerov mišji bacil za utamanjenje miševa. Po izviešdu, koje je o tom dobila kraljevska vlada i koje je priobćeno u „Porstl. Beilage zur Zeitschrift des Vereines nassaurischer Land- u. Porstwirthe" može se slieđede razabrati: Cisti uzgoj spomenutog bacila dobavila je tvrdka J. F. Schv;rarzlohnovih sinova u Berlinu SW. Markgrafenstrasse 28. Ciena za 12 kušaćih staklenka bila je 18 mar., a za 6 takovih staklenka 9´50 mar. Prem prof. Loffler opominje, da se sredstvo ne upotrebljava škrto, pošto se miševi iz neinfisciranih susjednih površina preseljivaju i praznine izpunjuju, ipak je za pokus uzeta mala površina, jer se je imalo tekar dokazati, da li je bacil za ondje nalazeće se miševe prihvatljiv, pošto se je ondje uz prihvatljivog Arviola arvaris takodjer i Arv. amphibius nalazio. Za pokus infiscirana je sa bacilom površina od 6 ha. Na toj površini u početku nije se moglo opaziti, da je žderanje miševa manje, dapače opazilo se je kod ponovnog pregledavanja plohe, da su miševi nove rupe ponačinili. Nove rupe bile su napokon kod drugog izlaganja bacila sa zalogaji tog otrova obložene. Ovu površinu nadzirao je neprestano jedan lugar, a nadgledao ju je i sam nađšumar više puta, Osim toga naloženo je i ženam, koje su na upitnoj površini travu žele, da imadu pozorno motriti na miševe i na mišje rupe. Miša nadjeno je po tri puta, te je nadjen i jedan mrtav A. arvalis, a po kazivanju žena nađjena su još i druga dva miša od iste vrsti, koji su tumarali i nesigurno amo tamo bježali, a to je očiti znak, da su oholili. Poslije izloženja otrova za njeko vrieme prestalo je žderanje miševa, te se je opazilo, da su miševi uništeni. Ipak se ne može sa sigurnošdu ni sad tvrditi, da su miševi uništeni otrovom. Oni su se možebit iz dotične površine preselili u druga polja. Za djelovanje otrova ipak jamči ta okolnost, što je prestalo oštedivanje po A. amphibius-u, koji spada više u šumu, nego u polje. Medjutim ipak se je pokazalo, da je ovo sredstvo uspješno, pa bi bilo od potrebe, da se ovakovi pokusi još nastave. Kazširenost divljeg gnjetela (fazana) na balkanskom poluostrvu. Prof. I. Knotek priobćio je u „Osterr. Forst- u. Jagd.-Zeitung" za mjesec studeni t. g. zanimiv članak pod gornjim nadpisom, iz kojega vadimo u kratkom izvodu slieđeće: Još i danas postoji međju lovcima otajstvena tama glede obstojnosti divljega gnjetela u pojedinih balkanskih pokrajinah, a to samo stoga, što ove pokrajine nijesu dovoljno ili što su kasno iztraživane, a djelomice i stoga, što se je o ovih pokrajina h |
| ŠUMARSKI LIST 12/1895 str. 47 <-- 47 --> PDF |
— 519 — netofino pisalo u razliSitih strukovnih gasopisih. Odlučio sam dakle, da ovdje pr ikažen područje, u kojemu se divlji gnjeteo na balkanskom poluostrvu nalazi. Ponajprije moram zaniekati, da se divlji gnjeteo igdje nalazi u Bosni. Bosna nije ni prije imala gnjetela, niti jih sada ima od svoga postanka kao domadu divljač. Po koji gnjeteo proletava do duše poslie svršena lova iz susjedne SlavonijeHrvatske preko Save u Bosnu, dapače i blizu Sarajeva (kod Mokra) naselile su se kokice i jedan mužak gnjeteo, ali od takovih gnjetela ne može ni govora biti. Onaj, koji pozna ovu zemlju, morao se je zaista čudom čuditi, kad je čitao u jednom članku (Pr. B. Laska: ,Au3 den diaarischen Alpeu", Weidmann Bđ. XX[n. 1892 od str. I3l. do 122), da sa divljači risom, kozorogom i malim tetriebom živi u crnogorsko-hercegovačkih pograničkih šumah takodjer i divlji gnjeteo. Tko bi u visočinah sa 2400 mt. nad morem htjeo loviti na gnjetela, značilo bi toliko, kao da će na udicu loviti amerikanske pasoglavce u Bosni. Dapače neće ondje nadi često ni „turskih gnjetela", kako u šali prozvasmo kreštelicu. Na drugom mjestu (Weidmann, svez. XXV. 1894.) uvukli su se u izkaz njekoga lovca iz Bosne o ubijenoj zvjeradi i njekoliko gnjetela tuđjega poriekla. Pa ako se ovakovi izkazi poslie i izprave, ipak često ovakovi izpravci neopaženi ostaju, pa se tim dobivaju čudnovati pojmovi o divljači dotične pokrajine. Ako zakon o lovu za zapremljene zemlje ustanovljuje zakoniti rok lovostaje za njeku divljač, onda se zaista nikako nedvoji o obstojnosti takove divljači, pa za*^o nije ni čudo, ako je bosanski gnjeteo kao vrst divljači u njekoj monografiji opisan ("VVittman „der Eđelfasan", Wien 1893., str. 16. i 17., gdje se veli, da prem u Bosni i Hercegovini netimare gnjetela, ipak se on nalazi u njekih pređjelih Bosne, Maceđonije i Rumelije ne često, ali ipak u posve divljem stanju). Neima dvojbe, da bi se mogao gnjeteo gojiti i u Bosni obzirom na liepi položaj, ali sada se ne može na to ni pomisliti sve dotle, dokle god nemilo harače lisice, tvorci, lasice, kobci, vrane, svrake i t. d. i dotle ne, dok so nebuđe nastojalo utamanjivanjem grabežljivaca. Kao što neima u Bosni gnjetela, tako jih nede biti po svoj prilici niti u Srbiji. U Crnoj gori nemože o obstanku gnjetela kao ptice stauarice ni govora biti, jer pojedini gnjeteli, koji se nalaze na đolnjem ušdu Bojane, preljetavaju onamo iz Albanske, prem bi se udomiti mogli, ako bi se čuvali. Po ustmenom kazivanju gosp. L. Fiihrera ubio je kapetan Grjokić u Sv. Nikoli u spomenutih krajevih više puta gnjetele, dapače jednoga gnjetela vidio je u obdinskoj luci. Princip Danilo crnogorski uvjeravao je g. Ptihrera, da ima gnjetela i u primorskih lugovih izmedju u´da Bojane i Uldinja, ali da su sada posve utamanjeni. Gosp, Piihrer ustrielio je skm jednoga mladoga gnjetela 12. studenoga 1893. na podnožju Huma kod Reče, te se isti sad nalazi u zemaljskom muzeju hercegovačkom (L. Piihrer: „ein Jahr ornithologischer Porschung in Montenegro", Glasnik zemalj. muzeja za Bosnu i Hercegovinu 1894.). U Rieci nalazili su se u zverinjaku priestolonasljeđnika samo grivasti gnjeteli; ali je posljednji ubijen god. 1892. U Grčkoj obzirom na sađanje svoje granice bili su gnjeteli njekada dosta razproetranjeni uz obale. Tako primjerice našao je Elwes i Bucklej koncem šestdesetih godina na podnožju Olimpa i u Tempelskoj dolini gnjetele, ali su bili već tada riedki, (Elwes und Bukley: ,A List ofthe birds of Turkej". 1870. pag. 329.). Vrlo mnogo gnjetela bilo je u lugovih kod Vrahorskih jezera u Aetoliji, ali kao što su svagdje, tako su i ovdje posve utamanjeni. Posliednjeg Mohikanca od Vrahovskih jezera vidio je pisac u sveučilištnom muzeju u Atini, koji je po ustmenom kazivanju dr. Kriipera, tog najboljeg poznavaoca grčkog ptičjoslovja, kao posliednji gnjeteo po Schraderu nagaćen, te se sad pomnjivo čuva. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1895 str. 48 <-- 48 --> PDF |
— 520 — Pravo područje, u kojemu sada divlji gnjeteo na Balkanu prebiva, jest iztoSna Rumelija i pojedini djelovi evropske Turske, — imenito primorski okrajci crnoga mora sjev´brne Albanije, mogude još i Macedonije i Epirusa. Prem je nedvojbeno poznato, da ima u turskom području gnjetela, ipak su to baš one zemlje, koje su radi nesigurnosti najmanje iztraživane. PoSam od Lilforda, Elwesa i Backleya, koji su divljeg gnjetela ponješto našli na ušću Vardara u zatonu solunskom, nije još ni do danas nedvojbeno ustanovljeno, da li još gnjeteli tamo žive i da li nijesu i tamo ved posve uništeni. U sjevernoj Albaniji ved je lord Lilford srećom lovio na divljeg gnjetela na užću Drine oko grada Aessije, gdje se nalazi gusto šikarje sa nješto pitome zemlje, na kojoj se kukuruz sije. Još i danas ima ondje mnogo gnjetela, te ondje love na gnjetele ponajviše strani lovci veoma uspješno. Iz ovih krajeva preljetavaju gnjeteli u susjednu Crnogoru, te ima nađe, da bi se i ovdje mogli gnjeteli nastaniti. U Epiru našao je lord Lilford gnjetele god. 1857. na rieci Luro blizu Preveza. (Lord Lilford: Notes of European Ornithologie", European, Turkey and Grecco 1860.) Osim E(wesa i Backleja našao je divljeg gnjetela poslie još i Rađakoff u Rumeliji (Badakoff: „Oruithol. Bemerkungen iiber Bessarabien, Moldau, Walachei, Bulgarien u. Ostrumelien, Buli. Soc. Natur, Moskau 1073. I. IH.), ali najtočnije podatke o razprostranjenju divljeg gnjetela u Rumeliji pružio je prof. Škorpil iz Sofije (Škorpil: „Sjevero-iztoSna Bugarska obzirom na geograf, i arheol. odnošaje". Sbornik sv. VII. Sofija 1892). Po njegovom iztraživanju proteže se područje, u kojemu divlji gnjeteli prebivaju, poSam od crnoga mora do Tundže. Uzduž obale nalazi se gnjeteo samo kod sela Horoslare na tursko bugarskej raedji, a na jugu i sjevero-jugu kod rieke Karabunar, nadalje kod mjesta Sazluk, Kabasakalj i izmedju Aftana i Izmailfaka. Južna međja obitavališta divljeg gnjetela jest izmedju Slivena i Kazul Agac, a sjevernu međju sačinjavaju južni ogranci Emine Balkana. God. 1883. nadjeni su divlji gnjeteli često u ravnici Izmedju Jambola i Slivena. Najviše ima divljih gnjetela u hrastovih šikarah na Tundži izmedju Jambola i Kazuagača. Koliko je divljh gnjetela kod Tundže bivalo, dokazuju priobćenja prof. Hristovida (Hristovida L, „Prinos za iztraživanje bugaske faune", sbornik svez. VII. Sofija 1892.), gdje se veli, da su 6 lovaca iz Carigrada u 5 dana ubili 160 divljih gnjetala. Ovo je bugarsku vladu ponukalo, da je ovdje zabranila lov na gnjetele. Kustos Reiser iz Sarajeva slovi danas kao najbolji poznavalac ptičjeg svieta u Bugarskoj, a iz njegovog djela crpljeni su svi ovi podatci o razprostranenju divljih gnjetala u iztoč. Rumeliji (Otm. Reiser: „Materialien zu einer Ornis Balcanica" II. Bulgarien Wien 1894. S. 140—141). Na Tundži sačinjavaju zaista neprodirno šikarje od gloga, tatar, javora, hrasta i zimzelena najugodnije pribalište divljih gnjetela, jer su ondje sigurni, da jih neće progoniti niti divlja mačka, niti čagalj, lisica i t. d. Spomenuti Kustos proputovao je mjeseca listopada god. 1891. njeke srezove, u kojih ima mnogo gnjetela na turskoj medji kod mjesta Salihlara, gdje je on sa lovačkimi drugovi ubio 1 kokicu i 3 gnjetela mužaka. Poznato je, da je po priči stari Colhis ili bolje rekud područje Riona pradomovina divljih gnjetela, odakle se je umjetno razprostranio. I danas se on nalazi u njekih stranah Kavkaza. Sliedeć tiek rieka Kubana, Kuma, Tereka, Kura, Araksera, Riona i t. d. prebivao je gnjetel u guštarah trstike i svakovrstnog šikarja prostranih pustara, a mjestimice prebivao je on u družtvu i sa jarebom (Steinhuhn), a prebiva i u razprostraništu ođ 1000 mt. srednje visine nad morem. |