DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 17 — Eto i toga : 1. Da se doba za potrošak prestarih sastojina produži na 60 godina i da se obzirom na to sastavi jedna obća gospodarska osnova, koja će obuhvaćati sve današnje gospodarstvene jedinice, odnosno sve prestare sastojina Morovićke šumarije. 2. Da se obhodno vrieme za šume šumarije Klenačke, Kupinske i Surčinske od 100 na 120 evantualno na 140 godina podigne, te daae na temelju toga višjeg obhodnog vremena gospodarstvene sječne osnove sastave. 3. Da se odstupi od nizkog šumarenja svagdje, gdje to stanje sastojina ili gospodarski odnošaji strogo neiziskuju. 4. Da se za sistemiziranje periodičkih etata prihvati metoda „podjele plohe na razdobja" (Flachenfachwerk) u dolnjih trijuh šumarijah. 5. Da se sve prestare; sastojine u Morovićkoj šumariji procjene prerajanjem. 6. Da se u Morovićkih prestarih sastojinah godišnji užitci vade ne samo na redovitih sječinah, nego i prebiranjem, da se spašavaju suharevi i hrastovi, koje je obuzela bolest. Sve ovo sa razloga napred navedenih. Ima li u nas opravdana razloga, da se šumište pretvara u drugo kulturno tlo? šuma sama u sebi ima prirodno svojstvo, da se može širiti ili množiti. To je svojstvo tako jako, da bi u par decenija mnoge sada neobrasle površine bile pretvorene u šumu. Nu do toga nedodje, jer je čovjek u borbi za obstanak svojimi neograničenimi zahtjevi tomu na putu. U toj borbi pače dotjerao je čovjek čak i dotle, da si je okrčivanjem šumišta stvorio podlogu svoga obstanka t. j . kulturno tlo, koje mu daje hranu. Krčenje šume bila bi dakle posljedica kulture. Kazati ću dokle je krčenje šume potreba, a kad nastaje propast i nazadak kulture. Neima dvojbe, da je čovjek u davnini izključivo zavisio od šume; ona mu je davala hranu svojimi plodovi, ona pružala obilnu lovinu i dala ugodno zaklonište proti nepogodam vremena. U tih povoljnih prilikah po život, umnožavali su se i ljudska plemena. Umnožanjem naroda nijesu se ali umnožavali ni sredstva uzdržanja po dobi, prostoru i množini, pa odtud nasta sto jada. Instinkt uzdržanja svoje individualnosti potaknuo je čovjeka na traženje sredstava, kako da si osigura svoj obstanak t. j . hranu. Gdje se čovjek toga dovinuti mogao nije, prestalo je i umnožanje njegovo. Taj proces u većem ili manjem obsegu izvadja se i danas u najnižih i najciviliziranijih narodah. Plodovi šumski nisu stalni, a lovina šumska nije stalna i sigurna, te može u času potrebe uzmanjkati. Što je dakle preostalo drugo, nego si u prvom redu pripitomiti divljač, pa tako pripitomljenu 2 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 20 <-- 20 --> PDF |
- 18 — divljač uživati za slučaj pomanjkanja druge hrane. Da, ali ni šuma ne pruža dovoljno hrane niti za pripitomljenu divljač, da se u pomnožanom broju ljudi i u razmjernoj množini i ona povećati i prehranjivati mogla. Već tim pako, što je divljač pripitomljena, prestaje ona pokretnost čovjeka i njegovoga novoga imutka stoke. Stoka, koju si je čovjek pripitomio i koja mu je imala služiti za njegovo uzdržavanje, mogla je naravski biti samo iz onoga roda životinja, koji se hrani biljem. Bilinsko krmivo, služeće za hranu životinja, ne nalazi se u šumi u obilju, a nije toliko ni izdašno u hranivosti. Što je dakle preostalo čovjeku drugo da čini, nego stvoriti si uvjete za uzdržanje svoje stoke, a tima posredno i za sebe, nego da pronadje način, kojim će moći hranu za stoku u većoj mjeri priskrbiti. Djelomice sama šuma, a nedvojbeno i zemljišta, koja nijesu bila šumom obraštena, uputiše čovjeka, da se stara pitomiti takovo bilje, kojim će prehranjivati svoju stoku. Našav u samoj naravi dobar primjer i povod, stao je proširivati takove površine, na kojih će moći svoje blago udobnije, bolje, sigurnije ili u većem broju prehraniti. I tu je on počeo vlastitom nadom takove okolnosti i uvjete stvarati krčenjem šume. Krčenjem šume stvarao si je čovjek težatno tlo, na kojemu je uzgajao bilje za prehrani s^ma sebe i svoje stoke, pa tim je učinjen prvi korak k poljodjelstvu. Poljodjelstvo ovim naravskim tekom uvjetovalo je sve to obsežnije krčenje šuma u svrhu stvaranja uvjeta obstanku ljudi. U postepenom razvitku i množanju pučanstva time je instinktivno učinjen početak i nastavak sve obsežnijem okrčivanju šuma, pa je to okrčivanje dovelo do toga, da se je nepoznavajuć i neuvažujuć granica predaleko pošlo. Taj proces jošte danas nije prestao, pa ni najkulturniji narodi nijesn dosele mogli naći pravu mjeru ih granicu, do koje u borbi za svoj obstanak mogu i smiju poći, Biti će, da se je sve to moglo sbivati, te da je došlo tako daleko u jednostavnom razvitku čovječanstva. Manje više svi stari kulturni narodi podjoše tim jedndstavnim krivim putem kulture. Uništenje šuma neće biti jedan od najmanjih razloga njjhovom nazadku i propasti. Krčenjem šumž, dobiveno tlo obredjivalo se je primitivno, a nestankom šuma lišeno je pučanstvo i neobhodno potrebitih drva za gorivo i gradnju, pa si;je tim podkopalo sve uvjete obstanka. Nestankom šuma pogoršala se je i klima, a uslied toga nije nikakovo čudo, da su nastale svakake nevolje, koje su decimirale pučanstvo gladom, medjusobnimi ratovi i tako daleko natrag bacile u prvobitno divljačtvo. Neima dvojbe, da su se često ratovi u staro doba vodili samo radi borbe za obstanak t. j . radi pomanjkanja sredstva uzdržavanja na jednoj strani, a radi obilja na drugoj ratujućoj strani, privlaćujuć neodoljivo jedna k drugoj. Da je takav sudar dvajuh naroda prouzročio nazadak u kulturi, uči nas povjest. I silna država rimska podlegla je neprestanim vajskim navalam naroda, koji stajaše na ni^oj kulturi. Ovakove narode pritiskivala je i privlačila samo bistvovanje u vlastitom kraju, ili su potisnuti 0(J drugih trpećih naroda radi slične |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 19 — nestašice, te morali uzmicati u toj nuždi onamo, gdje su bili izgledi dobrog obstanka. Viša rimska kultura podavala je svim selećim narodom suviše povoda, da se useljivaju u zemlje, koje su sačinjavale rimsku državu. Pa kad je rimska kultura uslied žestokih i neprestanih navala morala smalaksati, kad je i sav državni i družtveni organizam iz nutra počeo trunuti, nije nikakovo čudo, da je taj gorostas morao kukavno podleći divljim narodom. I ovdje je kultura uslied toga procesa nazadovala ne na sto, već na više od 18 stotina godina, a počela je nazadovati od onda, od kada se prve navale Germana na granice rimske datiraju. Sve ove navale imadu svoj dalnji povod i uzrok, pa i ona sva seoba naroda, koju historija poznaje, nije ništa drugo, nego nastojanje naroda, da si nadje uvjete svoga obstanka. U koliko je koji narod u svome kraju imao za vrieme te uvjete, natisnuo je opet drugi narod, koji toga nije imao, pa ako je bio jači, potisnuo je starosedioca dalje, a ovaj svoga susjeda i tako nasta komešanje na sve strane. U toj borbi nije bilo smilovanja, a to tim manje, što se je stalnije imala podmiriti nestašica hrane. Pa kad je jošte u tom potiskivanju naroda ćud naroda podivljala, onda nije nikakovo čudo, da su toliki narodi u sveobćoj seobi uništili druge ili podlegli drugim narodom tako, da im je samo u povjesti ime ostalo, te si učenjaci danas glavu taru, da im u smjesi različitih plemena tragove nađju u raznih tipovih tjelesne konstrukcije. Ovi valovi seobe naroda, kako je iz povjesti čovječanstva poznato, zatalasaše se u centralnoj Aziji, pa svojimi opetovanimi valovi neposredno i posredno segnuše jednom stranom Europu do Afrike, a drugom stranom poplaviše Aziju do indijskoga i tihoga oceana. Bez tih valova nebi se dalo pomisliti sadanja konstelacija država i naroda — sve je to posljedica silne seobe tako, da svi narodi rado izpituju, ali sa neizvjestnim uspjehom: gdje jim je prava koHevka. Centralna Azija potresla je od vremena do vremena narode Europe i Azije, te su morali konačno podleći i metamorfosirati se posve. Već je unapred iztaknuto, da je tomu bio povod umnožanje naroda, a pri tom pomanjkanje uvjeta eksistencije. Neima dvojbe, da bi se recimo i za budućih vjekova od te strane navale opetovale, da nijesu europejski narodi ili ta smjesa naroda baš u toj borbi otvrdnuli i koraknuli malo napred, pa time postali resistentniji, te pri tom zajazili bujicu sveobće seobe, a uz to i svoj upliv protegnuli i u one krajeve, odkud im je najveća pogibelj prietila. čmi se, da baš sada protivno biva od onoga, što je prije hiljada godina bivalo. Ako i nije toj protivnoj seobi uzrok neposredno pomanjkanje uvjeta za obstanak, ali ipak u daljem pravcu ima isti izvor. Današnji temelji kulture u toj borbi naroda sastoje u tom, da se nastoji sticati uvjete za obstanak, te za ugodno živovanje ne samo u sadašnjosti, nego se nastoji, da se to osjegura i u budućnosti. U toj borbi, u tom nastojanju živi ne samo pojedinac, nego i svi narodi, koji životne snage pokazuju. Koji * |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 20 si ovakove uvjete nezna steći ili ih ne umije upotrebiti, taj nemilosrdno pada ne krvavo, ali tim sigurnije. U svih prilikah čovjeku je prvo i najglavnije uzdržanje samoga sebe, pa to se neda prikriti ni prirodjenimi, ni uciepljenimi etićnimi načeli. Kulturni narodi uništuju primitivne narode u Americi, Aziji, Africi i Australiji užasnije, nego što su to stari narodi činili unatoč uciepljenim načelom o dostojanstvu čovjeka, o pravu na život, o Bogu, o drugom boljem ´životu na drugom svietn i t. d. Kako je rečeno, zakon uzdržati samoga sebe jači je od svih zakona, pa ga samo primjerena protusila može podržavati u granicah, da neprovali jednostranim putem. U koliko zavisi oštrina tog nagona za uzdržanje samoga sebe od nužde, a naročito od jednostranosti kulture, promotriti ćemo u sliedećem. Poznato je, da su mase naroda za sveobće seobe bile silne, nu ne tako prekobrojne. I najveće seobe naroda jedva da bi se mogle označiti, da su segle preko milijuna. U koliko je možda toga i više bilo, to je bio težko pokretan teret djece, žena i ono malo primitivnih i neobhodnih potrebština, te stoke. Ovakovi narodi bili su još nomadi, ili tekar početnici u polodjelstvu. Samo po sebi bilo bi čudo, kako nebi ti narodi našli uvjete obstanka, gdje na istih prostorih danas mnogostruko više naroda sa nerazmjerno mnogo više potrebština živi i napreduje. Ti narodi u svojoj prvotnoj postojbini moradoše proći sve stepene razvitka od primitivnog lovca do krotitelja i upitomitelja divljači, od prvog kultivatora do nomada i prvog poljodjelca. Neima dvojbe, da je poljodjeljstvo baveći se proizvodnjom potrebite hrane za ljude i životinju, najglavniji pokretač u seobi naroda bilo. Ono je i glavni temelj umnožavanju pučanstva. U pomanjkanju dovoljnog tla za poljodjelstvo, bili su narodi upućeni, da si u tu svrhu potrebita tla pribave i za poljodjelstvo upriliče. To se je pako činiti moralo na račun šume, koje je posvud bilo u izobilju. U tu svrhu počele se šume sječi, ´paliti i okrčivati, da se podigne stočarstvo, bez kojega neima potrebite hrane za čovjeka. Kad je ovakovo tlo vremenom u svojoj snazi popustilo, išlo se dalje, te su se okrčivale nove šume jedna za drugom, da se prisvoji drugo snažno tlo za prehranu ljudstva i za poljodjelstvo potrebite stoke. To je dakle išlo opet na račun šum§.. Izcrpljene njekadanje šumske površine nijesu ni za hranu stoke izdašne bile, pa se je to zlo rapidno povećavalo. Ovo zlo povećavalo se je rapidnim umnožavanjem pučanstva, a prema tomu i nuždnom potrebom povećavanja poljodjelstva. Tako je i nomad kao prvi poljodjelac uništavao šumu, da si stvori uvjete svoga obstanka u dotičnom kraju. Poljodjelac je dakle pravi zatornik šume. Da li je to opravdano, da on takovim bude, vidjeti ćemo dalje. Svagdje, ovdje više, ondje manje djeluje uništenje šume na pogoršanje klime, a time i na sve okolnosti, koje su tomu u savezu. Riedki su zaista primjeri, gdje posvemašnje okrčenje šuma nije štetno djelovalo, prem se ne može reci, da iz toga ne izviru pogibelji i za budućnost. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 21 - Kako je rečeno, izsječeujem šuma u krajevib, kakova je centralna Azija, kao ogromna stepa, koju tim načinom valjda i učiniše, pogoršala se Je klima tako, da nije više mogla prehranjivati i uzdržavati niti narod, niti stoku, pa ođtud nasta zlo, kojemu htjede pod svaku eienu svatko izbjeći. To je bio početak seobe naroda. Nijedan val ne smiri se na svom putu, nego se valja sve dotle, dok mu sila nesmalakše i dok se ne razpline, potiskujuć pred sobom sve ono, što mu na udar dodje. Tako je i kod seobe naroda bivalo. Jednom, pokrenut narod potisnuo je dalje susjeda, ovaj drugoga i t. d. sve dotle, dok se nije uslied sudara silomice ustavio ili slabiji jačemu podlegao. Kod pokreta selitbe djelovala je silna moć tako, da su seleći narodi težkom mukom ostavljali stečene krasne kulturne tečevine, pošto im uz sva preimućtva nije bio obstanak moguć. Iztraživaoci centralne Azije: Prževalsky, Hegfelder, Ney Elias naročito spominju kao specialnu karakteristiku, da se po ondašnjih ogromnih stepah nalazi množina napuštenih gradova sa svimi često umjetnimi gradjevinami. Takovi gradovi napuštaju se stranom s toga, što se kulturno tlo pjeskom zamu- Ijuje, stranom pako s toga, što stanovnike potiskuju drugi narodi, često no. madi, koji se novimi gradovi ne mogu služiti radi pomankanja potrebitih drva. Poznato je, da centralna Azija krije mnogo ostanaka takovih propalih naselbina. Kod promatranja povoda o napuštanju gradova pustiti ćemo s vida posredni uzrok, naime selitbu nekoga naroda, koji je iz tih gradova potisnuo urodjenike dosadanje prebivaoce. Svakako stoji, da prvobitna selitba ima svoj povod u pomanjkanju hrane ili u sličnih uzrocih. Nu važniji je ovdje faktor, koji može prouzročiti selitbn žiteljstva neprosredno, a to je zapidno uništenje kulturne površine pjeskom. Ako je izvjestna površina slabo šumom obraštena, te izvržena sili vjetrova, onda se takovi vjetrovi razmašu još silnije, ako se šuma do gola izsječe, pa uslied toga mogu ovakove površine neplodne postati, jer vjetrovi zatrpaju kulturno tlo neplodnicom, te time unište i sve uvjete obstanka žiteljstva. Pošto takovo tlo postane neplodno, mora se narod seliti radi nestašice hrane, jer je glad najveći pokretač selitbe. Ovaj proces biva samo radi posrednoga djelovanja i upliva samoga čovjeka. Nu biva često, da narod napušta svoja stara sjedišta samo stog razloga, što mu je nestalo drva. Drvo je bud za gradju, bud za ogriev tako neobhodno potrebito, da u pomanjkanju istoga uvjetuje neposredno izselenje u predjele, gdje ga ima. U krajevih, gdje je oštro podnebje, troši se razmjerno više drva za ogriev, nego inače, pa stoga uvjetuje ovakovo podnebje preseljivanja, kako to putnici Azije svjedoče i u onom slučaju, ako neima drva u bližnjoj okolici mjesta, jer se potrebiti ogriev iz daljine nemože pribavljati poradi pomanjkanja komunikacije. Kao što je u centralnoj Aziji, tako je i u južnoj Rusiji seoba naroda prouzročila stepe, koje su nastale krčenjem šuma. Ma da se uplivu šumš, na podnebje ili rodnost izvjestnog predjela nepripisuje onu važnost, koju šume u tom pogledu zaista imaju, ipak ne može se |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 22 — zaniekati, da fakta o6ito govore, da je njeko razmjer je šume napram kulturnom tlu ipak potrebito, jer u protivnom nastaju svakojake nevolje pučanstva ondje, gdje su šume okrčene. Istina je, da ima primjera, gdje i posvemašnje okrčenje šuma u stanovitom predjelu nije nplivalo na pomanjkanje uvjeta za obstanak kulturnoga tla, ali postoji još uvjek pitanje, nebili stalnost kulture bila bolje osigurana, kada nebi bio taj slučaj. Za sada znamo ipak to, da radi uništenja šuma upravo stradaju krajevi počam od centralne i južne Azije i počam od Gangesa, pa do prednje Azije, pa tako rekuć i ciela Europa. U južnih krajevih, gdje je okrčenje više napredovalo, posljedice su tim užasnije. Za Kinu tvrdi se, da uz povoljan položaj ove zemlje nije okrčenje šuma tako nepovoljno djelovalo, prem su šume tamo vrlo jako okrčene. Nu s druge strane, kako se moć i veličina Kine temelji ne toliko na snagi, koliko na kulturnom uplivu na susjedne narode, njezine su okolnosti, seleć se prema sjeveru, uništile šume, te i tamo pogoršali svoje stanje. Kinezkomu poljodjelcu je prvi posao, da šumu okrči, a da si pribavi i sredstvo, da može izerpljeno tlo pognojiti. On pali šumu, te pepelom gnoji tlo. U tom pravcu nije se drugač postupalo bolje ni. u Europi. Dok su se prije šume krčile radi dobivanja kulturnoga tla, sad se u novije doba šume pomamno sjeku radi dobitka, pa se pri tom nadju prečesto i neopravdani razlozi. I ondje, gdje su šume u najuže svoje granice stegnute, radi se proti obstanku istih time, što im se temelj oduzimlje. Tu se postupa po kinezki, nu na drugi način, ali zato obsežnije. U šumah se prekomjerno i nerazborno steljari, pa time šumsko tlo tako oslabi, da konačno i najzadovoljnije šumsko drvo nenalazi više hrane, a uslied toga i samo razumno šumarenje postaje iluzornim. Ako uzmemo njeke kulturne krajeve u obzir, onda ćemo viđiti jeđnn svjetlu točku, koja može služiti kao uzor kulture i liep primjer šumarstvu, te svemu inom gospodarenju. Ta svjetla točka je Japan . U proučavanju kulturnog razvitka naroda zapelo je putnikom oko na stanje ove zemlje, koja se svojim kulturnim stanjem razlikuje od svih ostalih naroda svieta. 0 tom ću dole niže svoju reći. Prije svega moramo priznati, da unatoč šumarske znanosti nestojimo onako sa šumom, kuko bi mogli i morali, nestojimo ni sa ostalim kulturnim tlom bolje, ponajpače ns onako, kako bi to pravim potrebam i interesom naroda odgovaralo. Pri tom se namiće pitanje, da li je baš od potrebe, da se na račun šume širi ino kulturno tlo t. j . da li je nuždno, da se šume krče. Kazati ćemo već unapried, da nije, pa je upravo veliki grieh proti dobro shvaćenim interesom, da to ipak tako biva. Eto da prispodobimo. Japan je eminentno kulturna zemlja, pa u svom nastojanju od nedavna svom silom uz ogromnu žrtvu teži, da si steče i prisvoji sve zapadne institucije europejske civilizacije. U zemaljskoj kulturi pako može služiti europejskim narodom za uzor. Sveukupna površina Japana iznosi 6944. četvorne milje, a pučanstva ima preko 38 miljuna. Prema tomu dolazi na četvornu milju oko 5472 stanovnika. To je svakako znatna napučenost, koja |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 23 se ukazuje tim znatnijom u prisdobi sa europejskimi kulturnimi državami, što se žiteljstvo mal ne izključivo bavi poljodjelstvom, te što ovdje nije slufiaj, da bi se veliki broj žiteljstva bavio raznim! zanimanji, kao n. pr. obrtom, industrijom, trgovinom, i t. d. kako to biva u Europi, gdje se timi poslovi znatna množina, a djelomice i većina pučanstva bavi. Europejske najnapučenije zemlje: Belgija, Saska, Bavarska, Baden, Wurtenberžka napučenije su absolutno, nu relativno prema zanimanju pučanstva i prema površini kulturi namjenjenoga tla daleko su za Japanom. Kulturne europejske zemlje, koje se ne mogu izkazati većim brojem pučanstva naprama veličini države, moraju za prehranu podanika uvažiti ogromne količine živeža, dočim Japan hrani samo svoje žiteljstvo. Istina, oni su u glavnom vegetarijanci, ali kako stvari stoje i u Europi, može se kazati, da većina pučanstva živi na vegetarijansku. Nu još je kod svega najveće čudo, da se za poljodjelstvo rabi 12—iS´/o od cjelokupne površine Japana tako, da na glavu dolazi 11-5 ara obradjene površine. Za Njemačku, koja je . eminentno kulturna zemlja, veli se, da dolazi na glavu 472 ara obradjene površine, pa ipak ova nemože bez uvoza hrane od drugud svoje pučanstvo prehraniti. U Japanu na jednoj rali obradjene površine proizvadja se toliko hrane, da od toga živi 5 osoba. A kod nas?! Ma da Japan leži dosta na jugu, i prem on svojim sjevernim krajem siže do 5 P sjeverne širine, dočim mu je najjužniji na 14", ipak ima on promjenljivu klimu, uvjetovanu sjevernimi vjetrovi i morskom sjevernom strujom. I tamo ima sniega, ima mraza kao i kod nas, naročito u sjevernom dielu. Pa ipak obradjivanje tla tako je intensivno, da može toliko pučanstvo hraniti. Ako bi se u proporciju stavila površina te države, recimo sa Austro-Ugarskom i njeno obradjivano tlo prema ondje obradjivanom tlu i prema onom broju žiteljstva, onda bi Austro-Ugarska morala hraniti žiteljstvo od 240 milijuna. Poslie ćemo navesti uzroke svemu tomu. Ali u tih kulturnih prilika čudno je to, da od svega tla odpada na livade i neplodne površine Sl^j". Tu su i naravske livade, koje pokraj nerazvitog stanja raarvogojstva neimaju nikakove važnosti kod uzdržavanja naroda. Ovolika površina takovoga tla bila bi jamačno kadra, da se razvije i marvogojstvo, pa kako već Japanci vole intensivno raditi, bila bi to dovoljna površina, da mogu podići i marvogojstvo, te da i u tom preteknu Europejce. Do toga nije još došlo, ali je nedvojbeno, da će doći, čim i Japanci svoj život priudese onomu Europejaca. Ovolika pusta neobradjena površina, koja nije obraštena šumom, uzdržaje se po svoj prilici samo zato, da paralizira blagonosan upliv šuma u stanovitom razmjerju, koje prudi poljskoj kulturi, a kada bi premašilo granicu, moglo bi joj na uštrb biti. Šumara mora zaista začuditi, da je u Japanu od sveukupne površine obraslo 41 "/o. Putnici osobitom nasladom opisuju milovidno stanje japanskih šuma, koje se protežu na sve strane počam od morskih obala do najviših vrhunaca, pokritih sniegom. I tamo ima raznovrstnog listnatog i četinjastog drveća, kojim list odpada i koje je zimzeleno. I ne samo da je toliko krasnih |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 24 — šuma, nego je i njihovo stanje da nemože bolje biti. Poznavaoci Japana tvrde, da sve šume nijesu naravske, nego da su to preko polovice nasadjene šume. Ovo sadjeiije šume započelo je prije, nego su o tom.sadanji najnaprednji narodi u Europi, promišljati mogli. Nije li zbilja nješta, što čovjeka mora da potakne na razmišljanje, kada vidi, gdje narod, koga do nedavna držaše za barbarski narod, tako napreduje u poljodjelstvu i u šumarstvu, da je već do sad ono učinio, čega se mi još pravo ni danas prihvatili nismo! Sav taj kulturni rM nije mogao biti bez uvaženja pravih interesa, bez poznavanja samoga stanja zemlje i naroda i bez temeljitoga znanja. Pa i zbilja putnici opisuju Japaneze kao prave naturaliste, koji pravom znanošću obljubiše sve ono, što se u prirodi sbiva, pa toga radi nastoje oni prirodu i u slikarstvu do najmanje tančine oponašati. Ne mora li to stanje potaknuti na razmišljanje i prispodabljanje prema našim okolnostim, gdje mi nekako jedrimo baš protivnim pravcem- Ovo razmjerje izmedju šume, livada i nekulturnoga tla, te obradjivanju za proizvadjanje hraniva namienjene površine, koja je u razmjerju tako neznatna,, mora motrioca dovesti do toga, da je ovo razmjerje pravo, da je ovolika površina šume uvjetovala intezivnu kulturu tla za proizvadjanje hraniva, a površina livada i pustoga tla da je samo zato, da se blagotvoran uphv šume uzdrži, koji bi povećanjem površine mogao štetonosno uplivati na kulturu pitomog tla. Dakako da su do toga stanja stvari dopriniele i državne institucije, koje nijesu dozvoljavale povećanje površine za proizvodnju hrane, ali su i time dopriniele intesivnom obradjivanju tla. Vještina u obradjivanju tla tako je prodrla sve slojeve pučanstva u Japanu, da je ovomu narodu već u krvi i tako dobro poznato, kako će on svoje tlo obraditi, čim i kako gnojiti, da proizvede potrebite plodove, kao da je proučio cielu agrikulturnu kemiju. Tlo se tamo obradjuje baš na vrtljarski, pa zato i nosi toliko plodova, da se mnogobrojno pučanstvo prehranili može. Pa zar i kod nas nebi mogao hraniti vrtić, recimo od lOOO", ako je dobro obradjen, gotovo % godine cielu obitelj od više članova? Ali d^, mi još nijesmo počeli u vrtljarstvu raditi, a kud i kamo da bi o tom nastojali, da bude zbilja tako. Japanezi ne samo da ljube šumu radi prirodne njezine krasote, nego oni ju baš i trebaju. Putnici opisuju, da su sela i gradovi zarasli kao u šumi, kad se iz daleka motre. Gradjevine su skoro od samog drveta, pa uz takav način gradnje i usljed čestih požara treba mnogo gradjevnoga drveta. Radi tamošnje promjenljive klime dakako da treba i drva za ogriev. I evo uz toliko pučanstvo, uz tolike potrebe, ipak se može Japan pohvaliti velikom površinom svojih šuma, da ne samo površinom, nego i uredjenim stanjem svojih šuma. Svaki pozorni motritelj mora sa nasladom i zadovoljstvom priznati onakovo redovito stanje, koje podaje sve izglede i uvjete za dalnji, još viši kulturni i civilizatorni napredak Japana. Baš kao što to stanje može ondje biti temelj budućem napredku i kao što bi onakovo stanje kulture i medju svimi narodi svieta moglo biti, tako ne može biti ni povod sumnji, da nije to stanje zaista pravo. Jer da nije jo stanje pravo, nebi ni iz daleka bilo kadro hraniti i uzdržavati tako mnogobrojno pučanstvo, dapače ovo se nebi |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 25 — moglo do toga broja ni podići. U Europi barem nenalazimo primjera i dokaza zato. Pa ako takovu svjetlu točku vidimo u dalekom iztoku, pa ako prispodobimo ovo stanje s našim, onda moramo priznati, da još nijesmo mi na čistom, pa da valja razmišljati, kako bi se tomu pomoći moglo, da dodjemo do pravoga napredka u kulturi. Po statističkih podatcih iznaša sveukupna površina Hrvatske i Slavonije 772´1 g. četvor. milja. Od ove površine odpada na šume 36-19% oranice 30-67*/o livade lO-950/o vinograde i^SS^/o pašnjake 14-06´´/o vrtove ...... l-24»/o trstike i na nepl. prostor 5-307o Na četvornu milju dolazi 2958 stanovnika prema najnovijem popisu sa ukupno 2´186.410 stanovnika. Od kultivirane površine, kao: oranice, vrtovi, vinogradi dolazi na dušu 1-18 jut. ili 33"507o. Od livada i pašnjaka dolazi po 1 jutro na dušu ili 30´317o Od šumš, dolazi na dušu 1´27 jutro. Kako god uzeli tu u promatranje tolike produktivne površine, moramo na prvi pogled konštatovati nepovoljno naše stanje. Od ukupne površine dolazi na dušu preko 3´50 rali, nu od tla, koje se za gospodarsku privredu rabi, odpada 58-517o ili na dušu 2-06 jut. Unatoč ovih ogromnih za produkciju namienjenih površina vidimo, da se naše poljodjelstvo nekreće napred. Dočim kod nas dolazi obradjivanih površina od SS-SO^o popriečno ri 8 jutara ili 67-9 ara na glavu, to bi se prema iztaknutoj popriečnoj površini u Japanu moralo na istoj površini prehranit 59 puta toliko ljudi, dakle skoro 13 milijuna. Kod nas dolazi 2-5 puta toliko obradjivane površine na glavu, kao u Njemačkoj, pa unatoč toga kod nas je pučanstvo riedko a razmjerno uz svu tu veliku površinu tla nemože povoljno živiti. Medju obradjivane površine nije ovdje uračunano 25´01o/´´ od ciele površine, koja se rabi za livade i pašnjake, te koje je tlo donjekle produkivno, te koje bi shodnom uporabom razmjerno više moglo doprinieti dobrostanju i uzdržavanju pučanstva. Kako je napred iztaknuto, unatoč razmjerno ogromnih kultiviranih površins, ipak dobrostanje pučanstva nije na onom stupnju, na kojemu bi moglo i moralo biti, a uslied inih životnih priHka nije ni kadro tohku privredu dati, da sve potrebe pokrije. Ove osebujne životne zahtjeve i potrebe, nastavše uslied posebnog pravca kulture i civilizacije abstrahirati ćemo. Pa ipak mora se iztaknuti, da su te potrebe često prema inim životnim potrebam prekomjerne, a nijesu baš s fizičkih ili etičkih razloga često ni nuždne, dapače su posve štetne. Ove potrebe otimlju takav mah, da premašuju životne potrebe samoga individua. S te prekomjernosti i jednostranosti trpiti će i u buduće žiteljstvo zapadne kulture, pa to će biti razlog, koj će ili učiniti stagnaciju ili će pače prouzročiti nazadak. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— 26 U svakom slučaju biti će, da se tiede populacija nikada do te visine podići, kao žto to biva u iztoćnih stranah svieta. U koliko će se djelomice možebiti i dići ono, ipak neće imati svoj životni uslov u tlu, u zemljištu svoga kraja, već će ga podržavati velika industrija, koja svoj razvitak postizava mimo svoje okolice, često u ogromnoj udaljenosti. Ova težnja za podmirenje većih potreba, no što u istinu individuum treba, to je onaj žar, koji njekom grozničavom J itnjom raztjeruje žitelje zapada na sve strane svieta, a izvor ima u bezkonačno razvitoj sebičnosti i pohlepi. To je pravi povod, da je s tih razloga u novije doba nastala takova seoba naroda, kao što je bila njekad. Nu danas su uz iste ciljeve posve drugi putevi i druga sredstva. Što se je njekad silom obavilo, to se danas postizava radom i znanjem, a često i lukavošću. Pa upravo ta jednostranost kulure ima za posljedicu, da ciela Europa već danas nemože svoje žiteljstvo prehranjivati, te uslied toga upućeno je na daleke prekomorske krajeve. S te jednostranosti kulture došlo se je do toga, da su se i uvjeti uzdržanja oslabili, pa nam povjest svjedoči, da su njeke zemlje i krajevi mnogobrojnije i naprednije pučanstvo hranili, nego danas u vieku kulture i civilizacije. Jednostranost je sliepa; ona nepozna mjere ni granica. Jednostranošću nastojalo se je opet jednostrano na račun po prirodi tekom stoljeća nagomilano blago podržavati. To je moralo ipak jednoč prestati. U kratko: jeđnoltrana kultura je uništila prvobitno blago, naime šume; ona je uništila šume, pretvarajuć ih u drugo kulturno tlo, da se na njemu privredi hrana za ljudski i životinjski obstanak. Tako orobljeno prirodno blago dalo bi se radom i ogromnim kapitalom nodomiestiti, nu redak je slučaj da toga ima, i ako ga ima, da se hoće i znade pravo i koristno upotriebiti. I mi Hrvati nijesmo krenuli drugim putem, nego li ostala kulturna Europa, Kod nas je ali baš u punom cvietu otimanje onoga, što je u ovih poprieko inače povoljnih odnošajih priroda dala. Pa baš to potencirano grabljenje mora svakoga misaonoga potaknuti, da malo zaviri u budućnost, pa da si odgovori na pitanje, da li to baš mora biti, da li je to od nužde ili od trajne koristi i svrhe? Mi smo u svakoj kulturi dosta i preko mjere zaostali, ali smo u potrebah dostigli i prestigli naprednije narode. A kad trebaš, a ti neimaš, uzmi tamo, gdje nadješ, tako to lahkoumnik sudi, radi i postupa. Mi mnogo trebamo, ali malo smažemo. Šta preostaje drugo, nego udri i uzmi ondje, gdje toga ima. Gdje drugdje, nego u šumi, to je jedino u ovaj par zahvalna blagajna, gdje se ni kamati neplaćaju, pa se na nje i nemisli. Da se to postigne eventualno ako treba i izpriča, nadju se kojekakovi razlozi kao što su: prestorost, suhovrhost i trulost šume i napadaj crva na drvo. Često mora u takovih prigodah biti šumar, savjetujući stručar za postignuće nečistih računa, a kadkad upotriebe se himbe ili sile. Kad je šuma svakakim razlogom podlegla, onda se nitko nestara, da ju pridigne. Šumsko tlo nije još izcrpljeno, kao ono u polju, pa eto zgode, da vlastnik zatraži pretvorbu šumskog tla u drugu vrst kulture samo da izmakne dužnosti opet šumu podići. I ovdje se onda zadnje čini: šuma se okrči, da više i neporaste. U drugom slučaju šuma se posječe i bože moj, tko |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 27 — da još misli dalje! Za posječenu šumu Bog se brini, pa čemu da si ljudi glavu taru. U svakom slučaju zlo po šumu. U mnogih slučajih biva, da iz posječene šume postane pusto šikarje, koje mnogi smatraju mladom šumom, koja će njekad liepo porasti. Napita se, kakva je to šuma; ta dovoljna je, ako je tlo obrašteno kakvim god dračem, pa se nepita, da li takova tobožnja šuma odgovara budućim gospodarskim svrham. I tako vidimo unatoč postojećoj razmjerno velikoj površini šume, da sve više nestaje pravih šuma, prem još uviek računamo, da u našoj domovini ima 30 do 40*/o pravih šumS.. Napreduje li tako i dalje, onda ćemo biti sretni, ako budemo za koji decenij imali ne 307oi nego 20% šuma ili njekadanje šumske površine. To može lako biti uz današnju silnu navalu na naše drvo za izvoz u inostrane zemlje. Ako bude tomu tako, onda će od ovih 20*´/o šum. površina biti veći dio obrašten sa nedoraslom šumom, pa ako se valjano šumarilo nebuđe, onda neće ovakove nedorasle šume prema ostalom dohodku zemlje ništa reprezentirati, te će njihovo uzdržavanje liepe svotice novaca progutati. Čujemo svaki dan o njekoj pravilnosti u našemu šumarenju, pa se ipak dosta na taj račun grieši. I ovomu prenaglomu tamanjenju šuma, koje nosi zemlji iz vana oko 10 do 14 mil. forinti dohodka na godinu i koji će dohodak za desetak godina prestati, ima svoj razlog s druge strane u lakomosti i premaloj ili nikakvoj drugoj produktivnosti. Time će i trgovina sa drvi s vremenom trpiti. Za toliko, za koliko mi za svoje šum. produkte dobijemo manje iz inozemstva, za toliko manje možemo inozemske produkte nabaviti. A jer smo izključivo i u svih prilikah vezani na strane produkte, koje nećemo imati čime nabaviti, nastati će naravska posljedica, da ćemo uz obće siromaštvo morati nazadovati i u kulturnom pogledu. Ta je predmjeva svakako tužna slika, te je neizlječiva, ako nepodjemo posve drugom stazom i ako nenastojimo, da si za vremena pribavimo privredu na drugom produktivnom polju našega rMa. Po statistici bavi se kod nas 477 svega žiteljstva poljodjelstvom i šumarstvom, dotično od te privrede žive 90"/^ svega žiteljstva. 0 prekobrojnosti žiteljstva kod nas neima ni govora dotle, dokle neživi na istoj površini dva ili skoro šest puta toliko žiteljstva, koliko ga ima u drugih zemalja na jednakoj površini. U tih okolnostih mora trpiti kako mali, tako i veliki posjednik radi primitivnog gospodarenja u svom gospodarstvu. S koje god strane počmemo stvar promatrati, uvjek se dodje do istoga posljedka. Dotaknuti ćemo se njećega. Naši pašnjaci kao da su samo zato, da u žiteljstvu podržavaju nehajstvo i indolenciju, a da pri tom marvogojstvo unište. Ovdje zaista vriedi ona tvrdnja, da je sve slabija i lošija stoka ondje, gdje ima u izobilju ovakovih pašnjaka, kakovih ima danas u nas. Da pako bude to stanje još nepovoljnije, mora zato i šuma kao stvoreni pašnjak dobrano doprinieti. Livade kao izključivo odredjene površine za uzgoj krme za stoku takove su u obće, da ih je sramota nazvati tim imenom. Vinogradi i vrtovi, u koliko su djelomice zapremali obsežne površine, nijesu uredjeni, docira sad i vinogradi propadaju. Voćnjaci takodjer nazaduju, te se neuzgajaju onako, kako bi valjalo. Oranice kao |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 30 <-- 30 --> PDF |
- 28 — najobsežnije kulturno tlo padaju, te prikazuju čemernu sliku cieloga stanja našega gospodarstva. S njima se baš protivno postupa, nego što bi se to postupati moralo. Djelomice su napuštene, a djelomice lošo obradjene. Ova posljednja mana tako je obćenita, da se najbolji primjer zato nalazi u statističkih podatcih, na temelju kojih rodi na 1 hekt. oranice popriečno po hektaru u Englezkoj ... . 27 hl. pšenice u Belgiji 20 , u Francezkoj .. . 19 , „ u Njemačkoj .. . 16 „ „ dočim kod nas samo 10 hl., a jedva i to. Da se razne, svaki dan sve više rastuće potrebe iz prihoda oranica pokriti mogu, počelo se je krivim gospodarstvom i kod malog i kod velikog gospodarstva forsirati, da se tim namaknu potrebita sredstva. Nu uzalud. Što se više forsiralo bude, tim će se prije dotjerati k izcrpljenju težatnog tla, pa time i uz mnogo veću i naporniju radnju neće se moći dotjerati, da se više žita proizvodi, nego što je na V4 površine kriepkoga tla moguće proizvadjati. 0 tom su dnevni primjeri pri ruci. U tih okolnostih ulaže se toliko truda u tlo, da se u obradjivanje uložen posao konačno ni neizplaća. — To za gospodara zdvojno stanje obično ga krivo upućuje na to, da poveća površinu tla, pa u to ime udri po šumi i okrči ju, jer mu za prvo vrieme okrčena površina doista sav trud naplaćuje. Ali za par godina uviditi će, da je tim prvo zlo sa još većim zlom zamienio, jer će mu se napokon i okrčena površina izjaloviti, pa će takav gospodar uz veliki zemljištni posjed ostati bez živeža — bez kruha. Imamo i kod nas dosta primjera, da su žitelji iz gornje krajine na hiljade rali prave šume izkrčili, tlo obradjivali, onda ga napustili, jer je poljodjelstvom posve izcrpljeno, a sad neima ni šuma, niti su prostrane krčevine sad više oranice. U toj borbi dakako posredno i neposredno poljodjelac zlo radi. Uništuje ne samo objekt gospodarstveni, već posegne i u šumu, koja uz manji trud daje ipak koristi. Uništiv pako šume navukao si je posredno na sve svoje gospodarstvo razne elementarne nepogode, koje ga mogu posve uništiti, ili mu sav trud uzaludnim učiniti. Obće i sve češće tužbe podižu se na nepravilne prelaze godišnjih doba, na nepravilnosti oborina, nagle kiše, bujice, suše, tuče itd. Predjeh, koji su lišeni šume i pretvoreni u močvare, postaju pravim leglom raznih bolesti, te se i sam obstanak čovjeka onemogućuje. To su tako velika zla, da im se na put stati može i mora. Ponajviše valjalo bi se postarati, da se gospodarstvo i sve nuzgredne mu grane prema zbiljnoj gospodarstvenoj potrebi racionalnije upriliče, a s druge strane potrebito je, da se sve površine, koje nijesu prikladne za poljsko gospodarstvo bud radi neplodnosti, bud što su udaljene, opet upotriebe u prikladne svrhe, pretvoriv ih u šume. Centralizirana radnja u gospodarstvu kadra je polučiti liepe uspjehe. Izlučbom i pretvorbom u šumu suvišnih i za svaku inu svrhu neprikladnih površina postiglo bi se to, da bi ove pošumljene površine blagotvornim uplivom djelovale na prosperitet preostavšega điela kulturnoga tla, a tim bi se postigla obća narodna gospodarstvena produktivnost ne samo takovih površina |
| ŠUMARSKI LIST 1/1896 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 29 ~ nego i svih nuzgredaih grana privrede. To bi bilo ne samo nuždno, nego to bi bio- i jedini pravi put — jer je očito, da mi u razmjerju produkcije trošimo do tri puta više radne snage, nego što je potrebito, a prema tomu nije čudo, da nemožemo napredovati. Da nam osim toga i radne snage manjka, dokaz je očiti, što za vrieme gospodarstvenili poslova dolazi k nama stranog svieta radi zaslužbe, koji često sav čisti prihod sobom ponese. Onaj, koj bi bio kadar produkciju gospodarstva u obće podvostručiti, učinio bi si neumrlu slavu. Da je podvostručenje gospodarske produkcije moguće, iztaknuto je napred. Ako bi se gospodarenje tako upriličilo, da ono svim očekivanim zahtievom udovolji, a osim toga i po namirenju svih troškova stalnu čistu korist pruža, onda bi se učinilo sve, što se od racionalnoga poljodjelstva očekivati može. Na tih načel´.h imalo bi se upriličiti gospodarenje vinograda, vrtova, livada i pašnjaka, imenito imalo bi se o tom nastojati, da naši pašnjaci, kakovi su danas, nebudu prave zaprieke racionalnom uzgoju marvogojstva. Kad bi se sve dosadanje mane u gospodarstvu uklonile, neima dvojbe, da bi se gospodarska produkcija podvostručila, a tada bi postali neopravdani zahtjevi na šume kao na glavnicu, koja baca kamate, te se nebi sjekle i harale šume, a nebi ni žiteljstvo, ni ini posjednici zatim išli, da se šume okrče radi pretvorbe šumskoga tla u drugu (poljsku) vrst kulture. Zaključujem s uvjerenjem i tvrdnjom, da je umanjenje šumske površine, a povećanje inih kulturnih površina na račun šumskog tla na štetu ne samo blagostanja u obće, nego naročito i na štetu svakoga pojedinoga vlastnika, bio taj posjednikom šuma ili bavio se poljodjelskom produkcijom, pa da je pravo razmjerje uvjet i posljedica napredka obijuh grana narodnog gospodarstva. Želio bi, da se tomu važnomu pitanju u mjerodavnih krugovih dužna pažnja posveti. Netrebam ni spomenuti, da je tomu skrajnje doba, da se na to sva potrebita pozornost svrati, ako želimo, da u kulturi i civilizaciji obzirom na žalostno stanje našega poljodjelstva nazadujemo i da nas nestigne žalostna sudbina tolikih njekoč kulturnih i imućnih naroda i država, nalazećih se njekad u našoj najbljižnjoj blizini. I tu će nam moći biti učiteljicom kulturna historija. Tko jednom pade u blagostanju, težko i riedko se već pridigne, pa nebi želio, da to postigne jednoč naš ubavi kraj i hrvatski narod. Miilierov medjutimni prevršni sjek za gojitbu hrastika. Piše Tomo Gvozdanovie. Prigodom izleta hrvatskih šumara za svoje ovogodišnje šumarske skupštine bilo je prilike veliko površje mladih hrastika promatrati, u kojih je nadzornik šuma kneza Schaumburg-Lippea gospodin Miiller razlagao prevršivanje potištenih stabalaca, da tako uzmogne vladajuća stabalca sastojine u svom rastu pridignuti. |