DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 335 — Bjelogorica Gorskoga kotara. Godine 1891. napisao sam u „Šumarskom, listu* razpravu ,,Pogled u floru hrvatskoga Primorja s osobitim obzirom na šumsko drveće i grmlje", a sad ću opisati bjelogoricu Gorskoga kotara. Na ovo me ponukalo dvoje; prvo, što je 0 šumskoj flori toga kraja dosele pisano veoma malo, a drugo, što je ta flora veoma zaniraiva, dapače najzanimivija poslije flore hrvatskoga Primorja. Gorski kotar sastavni je dio jugo-zapadne ili liburničke visočine, sterući se od Velike Kapele do istarsko-kranjske medje, te od Cabranke i Kupe do Primorskih planina. Visoka ravnica ili vis-poljana na iztočnoj se i zapadnoj strani uzvisuje, a u sredini snizuje i tu se medju bregovima i vrhovima steru polja i ponikve. Na zapadnom krilu vis-poljane uzdižu se i najviši briegovi Gorskoga kotara, kao Veliki Kisnjak (1528 m.), Veliki Snježnik (1506 m.), Medvrh ( 427 m.), Guslice (1344 m.\ Kobilja glava (1315 m.) i visoki te šumom klekovine (kosodrvine) okrunjeni Jelenac. Prama sjeveru ne spušta se visoka ravnina lagano, već obronci bregova padaju strmo, što se naročito opaža u dolini, koju protiče rieka Kupa. Te su strmine zarasle šumom bjelogorice, dočim je prama tjemenicama obično zahvatila crnogorica. Južni su obronci položitiji, zarasli slabom šumom ili pusti i goli ili lažima i košenicama pokriveni. Gorske kose manjkaju u Gorskom kotaru, već se tu iztakoše sklopovi i hrpe. Ne manjkaju doline i prodoli, dolci, ponikve i snježnice. Potoci i potočići su mnogobrojni, vlaga je velika, crnica debela, šume bujne, a bujna i njihova flora. Iztaknuti nam je, da se na vis-poljani razvilo više formacija, a medju ovima i ugljevna (kameni ugalj, raznobojni brusilj, pjeskar, konglomerat i vapnenac). Dolnju trijadu sastavljaju pjeskari, vapnenci i dolomiti, a najmoćnije se razvio od pjeskara crveni werfenski škriljevac, koji ulazi u Gorski kotar od Ogulina na Komorske Moravice, Skrad, Delnice, |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 336 - Fužinu, Lokve, Mrzlu vodicu i Crni lug, a pojavlja se i na nekim drugim mjestima. Veoma je znamenito, da šumsko tlo sastavlja i jedna vrsta prolomnog ili eruptivnog kamena, a bit ee to valjda porphyrički diorit. Pojavlja se na Kobiljaku kod Lica te se pruža pod vrhovima crnogorice sa zapadne strane Ličkoga polja prema Velikom Tuhobiću, a odavlje do Lepenica. Zastupnici flore Gorskoga kotara spadaju na pontsku, baltičku i alpinsku cvjetanu, a ima i takovih iz mediteranske ili sredozemne. Glavni ´je zastupnik listnatog drveća u Gorskom kotaru bukv a (Fagus silvatica) i bukove su šume tu i tamo prekrasne, pokrivajući obronke bregova ili sizući i pod samu tjemenicu. Briegovi oko Skrada zarasli su bukvom, pa tako kod Delnica Veliki Drgomalj, kojemu je podnožje zarubljeno viencem crnogorice. Bukva uspieva na Javorju, Velikoj Viševici i Tuhobiću kod Fužine. Ima je oko Lokava, Mrzle vodice i po mnogim bregovima kotara čabarskoga. Ne manjka na Risnjaku, Snježnjaku, odkud prelazi kao šuma na susjedne alpinske bregove. Briegovi doline rieke Kupe zarasli su takodjer bukovom šumom. Bukva izbjegava vrući jug i daleki sjever i tiče samo nekoje najjužnije djelove Norvežke, odkuda prelazi preko Konigsberga do Kavkaza. Ona ne voli kontinantalnu klimu, ne ide u pustu Rusiju ili kao lipa i hrast, do Filandije i Norvežke. U Gorskom kotaru zaprema bukva takodjer ravna polja i dolove, a vidimo je obično kao šumu, u šumi crnogorice. To gledamo i na Risnjaku, te Snežnjiku, gdje se ona od svega drveća uzdiže najviše. Podnožne su šume n. pr. na Jeleucu obrasle šumom crnogorice, sredina obronaka bukvom, a sama tjemenica briega šumom borića ili klekovine (Krummholzj. Bukova šuma na visokim je bregovima Gorskoga kotara veoma značajna, što putniku pada u oči u onaj mah, kad je stupio u pojas klekovine ili borića, do kuda se uzpinje i bukva. Deblo je u takovih bukava kadkada samo metar i po visoko, imajući u premjeru 2—3 dm. Ima debala, koja su |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 19 <-- 19 --> PDF |
- 337 posve povaljena, čime bukva prima oblik klekovine. Iz tako povaljena debla izbijaju svrži ili bolje rekuć stabla razne debljine puna kvrga, obrasla debelom mahovinom ili lišajima. Grane su kratke, debele, izprevijane, grančice tvrde poput kosti, slabo gibke, lišće tvrdo, manje od tipične forme i malone kožnato. Ima bukava, kojima su debla u dnu izpremotana, a ima i takovih, kojima se grane u visini izpremataju.^ Na Malom Eisnjaku, i u šumi, gdje se već najavlja borić, našao sam bukvu kojoj izbija iz korjena 18 debala (!), jedno 5 m. visoko, dočim sam na vrhu Grebenu vidio bukve, koje bijahu udivljenja vriedne i valjda su još jedini svjedoci nekoć divotnik bukovih šuma Gorskoga kotara, ali nisam nigdje vidio onakovih bukava, kakove Memci zovu „Wettrbuche´´. Od grmlja, koje je utrešeno u bukovu šumu, spominjem planinsk i zov (Sambucus racemosa), i vrst kupine Eubu s hirtus , koja tlo šume kadkad tako izpreplete, da se težko prolazi. Veoma uzbuja borovnic a (Vaccinium Mjrtillus), a na nekojim je mjestima Ros a alpin a tako brojna, kao da bi je sadio. Značajne su biline Omphalodes verna, Sanicula europaea, Dentaria enneaphylla i D. bulbif era, a od papradi O noc 1 ea (Strutiopteris) germanica na metar dugim i uzdignutim hvojama.^ Hras t je na vis-poljani Gorskoga kotara veoma riedak i znadem kod Lica samo za jedno jedino stablo na koje seljaci putnika upozoruju. Kod Plesača dva su hrasta, a jedan opet kao velika riedkost kraj puta izmedju Plesača i Čabra, nu ovo je već u dolini. Hrastove šume počimaju tek dalje Broda prama Završju i Podstjenama, gdje ima i cera. ^ Takovu šumu našao sam god. 189´2. i na Velebitu, na Maloj Viaočici, te je i tu pređteča alpinskoga grmlja, drveda, ne manjka u drugim alpinskim zemljama. Christ ju spominje za Švicarsku (Das Pflanzenleben đ. Schweiz.) ^ Kao što je poznato gojimo od bukve u vrtovima razne odlike kao F. pyraraidalis f. pendula (Hangebuche), F. lieterophylla (Geschlitzblattrige B.), F. purpurea (Blutbuch´j) i t. d. nu ima i divlja odlika laciniataili quercoide8, kojoj lišde nalikuje hrastu, a vidio je Goethe u jednoj šumi kod Weimara, (dr Karl Ko eh: Dendrologie. Erlangen 1873 II. Th., p. 18.; |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 338 — U šumu bukovu utrešen je g r abrid (Ostrja carpinifolia ; Hopfenbuche.) Porasao je na vapnenim pećina kao plodonosan grm oko Čabra, Tršća i u Ljeskovoj draži kod Kuželja. Riedak je zastupnik bukove šume mlječak^ (Acer platanoides; Spiztahorn), koji se po perivojima razvije u visoko i debelo stablo, dočim je u šumama Gorskoga kotara stabalce srednje debljine. Mlječak ne stvara hrpe, već stoji pojedince, odavajući se svojim vitkim, sivim stabalcem, uglednim, gladkim, gotičkoizrezuckanim lišćem. Mlječka ima oko Delnica, na Tičjaku kod Lica, oko Broda, gdje je porasao grmolik sa bielim javorom (A. obtusatum.) Klen (A. campestre) se sbija u male hrpe i krasna su stabla kod Mrzle vodice, na Svetoj gori i u Leskovoj draži, nu nije to tipička forma, već Ace r moll e u kojega je lišće pahuljasto. Značajan je za bukovu šumu Gorskoga kotara javo r crven i (A. obtusatum: stumpfblattriger Ahorn), koji se dostao imena, što su mu mlade grančice sa lišćem i peteljkama crvene. Crveni je javor u nekojim krajevima grmolik, ali poraste u nas i kao ugledao, visoko stablo. Takovih sam stabala vidio u Leskovoj draži, na Plitvicama oko Gradinskoga jezera i Galovca te medju Brušanama i Oštarijama na Velebitu. Crvena javora ima u Gorskom kotaru u dolini Kupe kod Grbajela, u prodolu Iševnice kod Broda, odkuda prelazi i na vis-poljanu jer raste izmedju Broda i Delnica, na Debelom briegu kod ovoga mjesta i oko Mrzle vodice. U Zagorju našao sam crveni javor oko Lobora u družtvu sa bielim javorom, tu mu zabilježio i narodno ime. Po dru Barbašu raste i na Visočici, Višerujni na Velebitu u Lici, na Mrsinju u Krbavi i na ^ Tako zovu tu vrst javora u Gorakom kotaru, jer mu se iz prelomljenih grana cieđi mlježan sok. Dr. V. B o r b a š: Speo´ea Aoerum Hungariae atquae Peninaulae Balcanae. Budimpešta 1891., 68, |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 339 - Vratniku kod Senja. Crveni javor poznamo i iz Bosne, i Hercegovine,^ Crne gore. Bugarske, Srbije´ i Istrije.* Svrži su u crvena javora uzpravne, nešto dlakave, sa žućkastim do crveno-zagasitim granama. Lišće je obično 5-krpasto, riedje 3-krpasto, okruglasto, u osnovi srčasto, obodom krupnozubato. Lapovi su polokružni ili polokružno dugoljasti, tupi ili kratko-šiijssti. Staro mu je lišće sgora obično golo, sdola gusto pusteno i žučkasto-sivo. Cvjetne su grančice uzpravne, cvietovi žućkasto-zeleni, a cvate u travnju, kad je obično izlistao. Perutke su gladke sa uzdignutim ili odmaknutim krilcima, kora siva.´´ Ošviedočio sam se na svojim botaničkim ekskurzijama, da mnogi Acer obtusatum drže za A. op ulif olium, koji bi po Schlosseru i Vukotinoviću imao rasti oko Samobora, Sutinskoga (Zagorje) i u Farkašić draži (Flora Croatica, p. 386), nu ja sam se uvjerio, da je i ovo crveni javor. I Visianijev A cer opulifolium var. abtusatum (Flora dalmatica, III. p. 221), sa Velebita, Promine, Svilaje, Prologa, Vrlike, Sinja, Aršanja, nije ino već Acer obtusatum i toga se radi bar za sada A. opulifolium (Schneeballblattriger Ahorn) ima brisati iz hrvatske flore. A. opulifolium, ima list kao vodeni zov ili šibikovina, a u pazušicama smedje, guste, dlakave snopiće kao n. pr. Tili a platjphjll o s. Mlado lišće nije pahuljasto, već obraslo prileglim dlačicama, a staro golo i riedko dlakavo.´ Ovaj javor spada u mediteransku floru te seže od.Dalmacije do Granade. ^ Po grofu Br and i su oko Uvčareva; po Formaneku oko Liskovice. ^ U šumama briega Gljive kod Trebinja, oko Dubovca na Bieloj gori; u Crnoj gori u Medovu dolu. ^ Dr. I. P a n č i d: Šumsko drvede i grmlje u Srbiji (Glasnik srbskog učenog đružtva; kuj. XXX., 1871.) U Srbiji to je stablo riedko; Panžid spominje samo dva stanovišta, a navadja ga kao A. italum . * I. Freyn : Flora v. Siid-Istrien. p. 297. ^ Dr. L. Dip p e 1 navadja dvie odlike od crvena javora, koje nekoji smatraju kao vrsti; jedno je A. malvaceu m (Malvenbliitlriger Ahorn), drugo A. N e a p olitanum , što raste oko Napulja. (Handbuch d Laubholzkunde. Berlin god. 1892., p. 441-442) |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 340 — Od biela javora ima u Gorskom kotaru divotnih stabala. Najljepša i najveća je šuma u Javorovoj draži na Bitoraju. I Javorje, kao i Jarovova dolina dobiše ime od ovoga uglednoga stabla, koje u perivojima goje takodjer u više odlika. Prekrasan je ures bukove šume negnilj ´ (Laburnum vulgare; Kleebaum; Goldregen,) u kojega su dugi grozdovi puni žuta leptirasta cvieća, a listovi trojni, kao u djeteline. Oko Fužine nije negnilj riedak, a kod Lica ima i draga Negnjila. Ima ga i na izvoru Cabranke, a na Hribu stabala od 60—110 cm. objama i velika mora da je naslada za oko, kad se mjeseca lipnja gizdavim cviedem okite. Od negnjilovih srodnika raste u Gorskom kotaru C y t i s u s nigricans, C. capitatus, a na Velikoj Viševici C. radiatus , koji joj pokriva nialone cijelu tjemenicu. Od žutica (Genista) četiri vrsti. Genista tinctoria obična je po prisojnim, pieskovitoilovastim obroncima i željezničkim nasipima, odavajudi se ved iz daleka zlato-žutim, leptirastim cviedem. Po sploštenoj, člankovitoj stabliki prepoznat ćeš G. sagittalis (Fužina, Crni lug, Gerovo), koju, jer je kao izpretrgana, zovu „pretrganka" . Riedka je Wulfenova Genista silvestris, koju sam dosele našao smao na tjemenici Medvedjaka kod Lica, a najzanimivija povaljena G. heteroacantha, koja raste po mršavim pašincima Ličkoga polja, a inače kod Ogulina i u šumici Jasikovcu kod Gospida. Jasen, briest i lipa rastu ponajviše uz šumske okrajke i ne manjhaju cielomu Gorskomu kotaru. ^ Ovo sam ime zabilježio u Licu, a zovu to stabalce toga radi tako, jer mu drvo težko gnije. — Laburmun alpinum (= Cytisus alpinus), nisam u Gorskom kotaru našao, ali ga poznam sa Zagrebačke gore izpod sv. Jakova. Listidi su ovoga dugoljaato-bodkasti te goli, kao što i peteljke, cvjetne stabke ikomuške, rieko s dola dlakave (Cyt. alp. var. p 11 o s u s Wettst.) Grozdovi su 25—30 cm. dugi, rahli, goli, visavi (macrostaeliys Wettst.) ili kraći, više manje pridignuti (microstachys Wettst.), cvieće manje i blieđje, sjeme zagasito-žuto. — Negnjilj ima tupe listide, koji su na naličju svilasto-pusteni, kao i peteljke, cvietne stabke, časke i komuške; grozdovi su zlato-žuti, 15—20 cm. drugi i procvatu 14 dana prije od negnjila alpinskoga. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 341 — B i e 1 i j a s en (Fraxinus excelsior), prekrasno ovo stablo, perasta lišda, visoka, vitka i gladka debla, sbija se u Slavoniji u šume, nu u Gorskom kotaru raste po dolinama i poljima ponajvec pojedince te zalazi i u alpinsku floru. Ima ga i uz potoke i vrela, gdje druguje sa crnim jagnjedom ili jovom (jalšom), dočim oko Plesača, oko izvora Cabranke i druguda u sitnogorici uspieva crn i jase n (F. Ornus). B r i e s t je samo utrešen ili pred kućama porasao, iztidući se svojim velikim, tamuo-zelenim i svietlim lišćem. Po vrsti je to crn i br ie s t (Ulmus scabra subsp. major; Hoher Berg-Riister) bujno, jako stablo sa velikim, krugljastim pupovima. Lišće je kratko-stabkasto, jajasto ili dugoljasto-jajasto, do 15 cm. dugo, 8 cm. široko. Cvieće je nešto stabkasto, prašnice ljubičaste, plod jajast. U druge podvrsti montan a pupovi su mali, krugljasti, lišće krugljasto ili jajasto-krugljasto, 8—12 cm. dugo, 6—9 cm. široko, prašnice grimizne, plodovi veliki, krugljalsti ili krugljasto-jajasti, cvieće kraće stabkasto. Najljepša stabla od crna briesta vidio sam oko Lica, a čini se, da je u Gorskom kotaru dosta riedak. Lip a i lipi ć ne udebljaju jako u šumama, nu zato ima od prve divotnih stabala po selima, pred crkvama i trgovima.* Crn a lip a (Tilia platiphjllos) cvate prije lipića (T. cordata); na Hribu u drugoj polovici srpnja, oko Zlobina i Fužine koncem lipnja i kad je na polak u plodu, procvate tek lipić, obično oko 10. srpnja. Uz vodu porasla je crnajovailijalša (Alnus glutinosa.) Tamno-zeleno, svježe i svietlo lišće pristaje liepo onim gorskim lukama, koje protiču protoci i potočići. Od topola je najobičnija trepetljik a ili jasika, u Gorskom kotaru poznata kao „trepelj" (Populus trenula). Sa brezom, glogom i žutikovinom ´ Ogromno jedno stablo raste na trgu u Čabru, mjeredi u objamu (1885.) 4 m. 25 cm.; drugo je nedaleko Tršća sa objamom od 3 m, 80 cm.; a ima krasnih stabala i na Sv. gori od 216, 270, 369, 406 cm., a ima tamo i jedna bukva od 380 cm. u objamu. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 342 — raste izmedju Delnica i Broda; na Stražbeniei kod Zlobina našao sam ju sa planinskim zovom, lieskom i mukovnicom (Sorbus Aria.) Kao stablo raste oko Fužine, obična je na Cr kvenom hribu kod Gerova, Prezida i druguda. Uz jovu porasao je i crni jagnjed (Populus nigra), kadkada i kao debelo stablo. I biela topola (P. alba) ne manjka Gorskomu kotaru, ali je na vis — poljani nisam vidio- Jedno od najkrasnijiii stabala ne samo Gorskoga kotara, već ciele Evrope jest breza i nigdje u Hrvatskoj nisam vidio tako liepili breza i brezovih šuma, kao baš u ovom prezanimivom kraju domovine. Tu je breza zahvatila obronke bregova, zaokupila mnoga mjesta po dolinama, a ne manjka ni u ravnicama. Vjerna je drugarica bjelo-i crnogorice, ali se ne uzpinje tako visoko kao bukva ili javor bieli. Po vrsti je naša breza Betul a verrucos a (Warzige, Birke, Rauchbirke, gemeine B.). Lišće joj je rombiČno-jajoliko, na vrhu dugo, oštrljasto, tanko, s gora posuto bradavicama, kao i grančice, koje su još k tomu smolaste. Široko krilati plod je eliptičan, na oba kraja saužen.^ Tko se je uzpeo na naš u florističkom pogledu glasoviti Veliki Risnjak i odtuda se preko Medvedovih vrata vraćao prama Mrzloj vodici, prolazio je bukovim mladikom u kojem je porasao i bieli javor. Prošav gorom, otvara se pred njime na uru duga, koritasta dolina Suha Rječina, uklopljena medju visoke bregove bukove šume. Slieve je strane porasla breza^ dočim je prama Mrzloj vodici zahvatila bujna crnogorica. Ova brezova šuma najkrasnija je ne samo u Gorskom kotaru, već u svoj Hrvatskoj. Na Svetoj gori značajna je za brezove šume bujad (Ptetridim aquilinum; Adlerfarn), borovnica (VacciniumMjrtillus; Heidelbeere) i zrnovac ili vries (Calluna vulgaris; Besenhaide). * Betula alba, (Norđische Birke), koja veoma varira, stablo je srednje i sjeverne Evrope, zapadne i sjeverne Azie i ne raste n našoj domovini, te se ima brisati iz hrvatske flore. B. verrucos aEhrh. (1791.) = B. pendula Ko th (1788.) raste u srednjoj i južnjoj Evropi te na Iztokn. (Dippl. 1. c. II. p. 166,172.) |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 343 — Znamenito je stablo Gorskogak otara b i e 1 a j o v a (A. incana, Weiss-Erle), koje nema na vis-poljani, ali je zato obična uz Kupu, Kupicu, Cabranku i druge potoke i jedno je od najobičnijih stabala. Kao grm pokriva oko Gerova ciele bregove, nu ponaj- Ijepša je šuma kod Turaka poviše sela Požara, a prama vrhu Grebenu, gdje oko ne gleda ino, već liepu ovu jalsu. Mnogobrojna je izmedju Kraljeva vrha i Kamenskoga hriba kod Plesača i tu izmiešana grmolikom brezom. Biela jova, koja raste u Evropi, zapadnoj i sjevernoj Aziji i sjevernoj Americi, ima grančice pusteno-dlakave, pupove jajaste ili jajasto-krugljaste, mekano-dlakave, riedje gole. Lišče je široko-jajasto, jajoliko ili jajasto-dugoljasLo, na podini zaokruženo ili srčasto, šiljasto ili zašiljeno, dvostruko i oštro zubato, sgora sivo-zeleno, sdola modrikasto ili bjelkasto-sivo-zeleno, pusteno-dlakavo. Cvate prije, nego je izlistala. U perivojima goje od bieie jove više suvrsti i odlika kao glanca (Blaugraue Weiss-Erle), tomentosa (Filzige Weiss- Erle) pinnatifida (Fiederrspaltige Weiss-Erle) itd. Oko čabra ima od ove i crne jove jedan bastard, kojega je tamo našao Lju´d. Rosi. Križanjem ovih vrsti postala je Alnus pub´escens (Weichhaarige Erle), koju takodjer goje po perivojima. Od grmlja bjelogorice pada u oči osobito 1 i e s k a (Corylus Avellana), jer je obična uz okrajke bukove šume. Tako izmedju Zlobina i Lica, oko Ličkoga polja, a mnogobrojna u u Leskovoj draži kod Kuželja gdje je i stablasta. Crkveni hrib kod Gerova je zarasao lieskom, a druguje tu sa pasji m drienom (Rhamnus frangula), voden im zovom (Virburnum opulus) i hudikovinom (V. Laatana , koje ima i oko Delnica, na Sv. gori i druguda. Zimolez, mečkovac, kalina ili biserovo drvo (Ligustrum vulgare) krasi svojim bielim, cvietnim grozdovima prisojnija mjesta oko Turaka, Čabra i Tršća. Tu i tamo po čistinama oko Delnica i Broda nije riedka žutikovin a (Berberis vulgaris), koja procvate početkom |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 344 — svibnja. Raste i na Velikoj Viševici (1428 m.) i Burnom Bitoraju (1385m.) kao onizak grm promienjene spoljašnosti. To je odlika Aetnensi s (Siidlicher Sauerdorn), kojeg inače ima na Siciliji, Sardiniji i Korsici. Onizak je to i gust grm sa 3 ili 5 dielnim trnjem. Lišće je polukožnato, napako jajasto-ovalno ili naopako jajoliko, prama podiai klinasto zauženo, tupkasto ili kratko-šiljkasto, obrubom bodljasto, sa osobito iztaknutim žilicama.^ Riedka je u Gorkom kotaru brekinja (Sorbus torminalis ; Aechte Elzbeere), dočim je običnija mukinj a (mukovnica, Sorbus Aria; gemeine Mehlbirn), tamo poznata kao „bjelogr mica." Brekinja poraste kao onizak grm, dočim bude u drugim zemljama visoko stablo, u Švicarskoj n. pr. i preko 10 m. visoko. Mukinja je obična po gorskim lažima i sitnogorici naročito oko Lica i Fužine i to kao odlika edulis , jer joj se plod može jesti. Ona je takodjer grmolika, nu kao visoko i debelo stablo porasla je na gorskim košenicama izmedju Razdrtoga i Komorskih Moravica, gdje je zovu „makolnica".^ Krasan je nakit planinskih šuma jare bika (Sorbus Aucuparia; gemeine Eberesche, Vogelbeere), iztičući se osobito svojim poput koralja crvenim bobuljama i u čabarskim krajevima bude i odeblje stablo. Njezinu srodnicu S. dometica (oškoruš; Aechter Speirling) našli smo na raztrganom Medvedjaku kod Lica, gdje je grmolika, do čim se u Primorju razvije u stablo. Na Alpama, Pirenejima, na Balkanu i Apeninima raste Sorbus Chamaemespilus (Berg-Mehlbirn), a ne manjka ni Gorskom kotaru, jer ga ima oko Oštroga i Medvedovih vrata pod Risnjakom. Ova vrst Sorbusa poraste 1—2 m. visoko sa zagasitim (braun), razmaknutim granama, u mladosti zelenim ili zagasito ´ Ovu veoma značajnu odliku žutikovine našao sam i na nekojim vrhovima na Velebitu, a osobito je nizka na Vel. Viaočici. ^ Na Klaku, Visočici raste ođ mukinja odlika lan i gera. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 345 — zelenim grančicama, koje su bielo pustene. Lišde je kožnato, eleptičko, ili dugoljasto elipticko, s obih strana sauženo, fino, oštro, te dvostruko pilasto, 3—6 cm. dugo, 2—3 cm. široko, zgora tamno-zeleno, sdola bliedo-zeleno, u mladosti dlakavo, u starosti golo. Cvate mjeseca svibnja ružičastim cvjetićima, koji su pribrani u polokružnom grozdolikim paštitcima (Doldentraube.) Bobulja je jajasta, 10—12 mm. visoka i toliko široka; u početku crveno-narančasta, poslije zagasito crvena, pustena.* Familija Pomace a ima još nekoje zastupnike u Gorskom kotaru. Na Risnjaku, Velikoj Viševici i drugim visokim bregovima rastu dvie vrsti sladuna (Cotoneaster) ili mušmulače i to: Cotoneaster tomentosa (Filzige Zwergmispel) i C. integerima var. parvifrons, a obje na kamenim, prisojnim mjestima. Svojim bielim i bujnim cvietom pada u oči Amelanchier rotundifolia (= Aronia rotundifolia; gemeine Felsbirn), koju oko Broda zovu „božja hruščica", pa se goji i po perivojima. Iz familije Caprifoliace a (Gaisblattgewaclise) imao u Gorskom kotaru više vrsti od kojih, naročito padaju u oči bazge (Sambucus; Hollunder) i Lonicere. Od Sambucusa na prvome je mjestu planinski zov Sambucus racemosa; Traubenhollunder), kojemu se postojbina širi srednjom i južnom Evropom, Sibirijom i Iztokom te poraste 2—3 m. visoko. Lišće je u ovoga zova dugo-petljasto; listići (Fiederblattchen njih 5, riedje 7) su dugoljasto-jajasti ili jajasto-bodkasti, na podini zaokruženi, u vrhu šiljasti, oštro pilasti, jasno zeleni. Dugoljasta, sbijena metlica mjeseca je svibnja puna bielo-žuta cvieta, poslije crvenih bobulja i tada najkrasniji nakit šumskih okrajaka u Gorskom kotaru naročito od Zlobina do Lica i Fužine, a isto tako uz šumske okrajke oko Lokava i Mrzle vodice, uzpinjudi se pod podnožje Maloga Risnjaka. ´ Mi na ovu, u nas prerieđku vrst Sorbusa gg. šumare osobito upozorujemo i molimo za možebitna nova stanovišta. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— 346 — U selima", kraj vrtova, u poljskim živicama porasao je obični bazag (Sambucus uigra) kadkad kao odebelo stablo, a u blizini ljudskih stanova pridružuje mu se i habe t ili habtovin a (Sambucus Ebulus.) Iz roda Viburnum imamo dvie vrsti: Viburnum OpulusiV. Lantana od kojih je prvi dosta brojan oko Lica, Fužine, Lokava te se širi više vis-poljanom, dočim je drugi običniji po dolinama. Lonicera Caprifolium, obična u našoj domovini vrsta kozolista, nije zastupana u Gorskoga kotaru, ali imamo zato pet drugih vrsti od kojih je najobičnija, dapače za planinske šume značajna L. alpigen a (Alpen-Heckenkirsche.) Ova se vrsta širii od Alpa do Himalaje, lista je ugledna, dugoljasta, eliptična ili dugoljasto-bodkasta za mladosti trepavasta i dlakava. Caška je u cvieta veoma kratka, tvoreći zubast. žljezdastotrepavast obrub. Vienčić 1-5 cm. dug, iz vana gol, iz nutra dlakav, u dnu cievi zelenkast, zelenkasto-žut ili crvenkast, Gornja ustnica uzpravna sa četiri kratka zaokružena ciepca, dolnja ustna dugoljasta, zaokružena i sunovračena. Bobuljebliznice (Doppelbeere) velike su kao grašak, dugoljasto-krug- Ijaste, crvene. Ova je vrst kozolista u Gorskom kotaru mnogobrojna uz šumske okrajke bjelogorice naročito pak na Javorju, Debeloj kosi, oko Velike i Male Viševice i pod kamenim dragama oko Ličkoga polja te uz planinski zov ponajkrasniji ljetni nakit bukoye šume. Sitnogorice se rado drži Lonicera Xylosteum (Gemeine Heckenkirsche) u koje je cviet biel, žudkasto-biel za odcvjetavanja žut, bobulje krugljaste, trešnje vite boje. Crnogorici se pridružuje L. ni gr a (Schwarze Heckenkirsche) u koje je cviet ružičast, bobulje u dnu srasle, crno-modre . Ovaj je grm dosta običan izmedju Gerova, Križulne i Lazca, a po gotovo u kotaru čabarskom medju Tršćem i Policom. Više osebice porasla je četvrta vrst L. Perjclimenum (Wald-Gaisblatt) u koje je cviet ružičast i žućkasto-biel, bobulje su crvene poput koralju a, ukrašea zubcima časke. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 347 — Jedan od najriedjih grmova nesamo Gorskoga kotara, već ciele domovine jest L. coerulea (Blaue Heckenkirsche), raznolična vrst, koja raste na Alpama i bregovima srednje Evrope, u sjevernoj Evropi i sjevernoj Aziji, u Kanadi, odkuda seže zapadno do Alaške, a ima je i na planinama Saveznih država te Kalifornije. Ovaj grm, na koji takodjer upozorujemo, poraste Vs — 1 ^^ visoko, grane su mu_sivo-žute, gole ili raznodlakave; grančice, uzpravne ili razastrte i crvenkaste. Šiljasti, kadkad zagasiti pupovi ili su goli ili dlakavi. Lišće je debelo, ponešto kožnato, kratko-petljasto, krug- Ijasto, jajasto, dugoljasto, jajasto-dugoljasto ili duguljasto-eliptiĆno, riedje naopako jajoliko, u podini zaokruženo ili više manje zauženo, tupkasto, veće 4—9 cm. dugo, 2,5—4 široko, obrubom meko-dlakavo ili šćetinasto, modro-zeleno, zdola jasno-mo´dro ili sivo-zeleno. Cvjetne stabke kratke, gole ili dlakave; časka kratka sa šćetinasto-trepavastim zubcima. Vienčić do 2 cm. dug, bielozelenkast, ili bielo-žućkast, riedje žut, Ijeskast, dlakav. Bobulje-dvojnice krugijaste, crno-modre, jasno-modrom maglicom pokrivene (bereift.) Od pa sja ko vica) (Rhamnaceae; Kreuzdorngeholze) rastu u Gorskom kotaru dvie vrste: Rhamnus Carniolica i Rha mnus pumila. Prva, koju zovu orehovac ili smrdiličje, uzpinje se iz dolina do najviših alpinskih bregova, a drži se naročito rado bjelogorice, a inače je grm srednje i južne Evrope te Kavkaza. Lišće mu je okrulo-jajasto ili jajasto, sgora tamno-zeleno i svietlo, sdola jasnije, nalikujući ponešto listu oraha, pa mu odtuda prvo hrvatsko ime, dočim je drugo dobio, što mu liko smrdi, a u mljeko ukuhano, dobar je liek od svraba. Cvate mjeseca svibnja zelenkastim cvietom, koji se poslije prometne u krugljastu, crnu jagodu. Rhamnus pumila (Zwerg-Ohndorn) onizak je grmić, kratkih, krutih grančica, kojemu lišće jako varira, jer je okrugljasto, |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 348 — ovalno, široko-dugoljasto ili eliptično, jajoliko, jajoliko-dugo- Ijasto ili naopako-jajoliko, na podini zaokruženo. U Gorskom kotaru uspieva ova vrst pasjakovine medju pećinama, kadkađ u njihovim razpuklinama, razastrv svoje grančice po tvrdoj kami. Ima ga na Risujaku, na pedinama oko Hajdove hiže (špilje) i druguda. I rod vrba ne manjka bjelogorici Gorskoga kotara, te se na vis-poljani osobito iztiče Salix appendiculata (Grossblatterige Weide), koja uspieva i u tirolskim, švicarskim, savojskim Alpama, kao i na bregovima južne Francezke. Mnogobrojna je ova liepa vrba osobito oko Lokava na briegu Golubnjaku uz okrajke crnogorice, ne manjka ni kamenu tlu te se uzpinje do velikoga Risnjaka, ima je i na najvišim bregovima Velebita, ali promienjene spoljašnosti(var. Welebitica. ) Na Visočici našli smo ju sa S. Waldsteiniana, alpinskom vrsti vrbe. Lišče bude u velolisto vrbe i do 13 cm. dugo, 5 cm. široko, te u mladosti s obih strana svilasto-dlakavo, poslije sgora golo, tamno-zeleno, svietlo. Palistidi su veliki, bubrežasti, zubasto-pilasti, šiljasti. ^ U dolini Broda ima i Salix amjgdalina (Mandel Weide), nu prekrasan joj je nakit uz rieku Kupu i njezine pritoke S. candida (= S. incana; Weissblatterige Weide), kojoj lišde nalikuje listu plemenite dafine (Elaeagnus angustifolia) i naša je najuglednija vrba. U Gorskom kotaru bude ova vrba visoko i debelo stablo, nu na kamenim mjestima i onizak grm, a kao takav našli smo je i na Grobičkom polju u koritu potoka Sušice. Grane su joj uzpravne zagasite ili zagasito-zelene, grančice bielo-pustene, crvenkasto-žagasite, mladi pupovi bielo-pusteni, poslije zagasiti. Lišće je uzko ili linealno-bodkasto, zašiljeno, 5 -12. cm. dugo, 5—16 mm. široko dok je mlado gusto i bielo vunasto, poslije na sivo-zelenom naličju vunasto-pahu ´ U starijim knjigamu navadja se ova vrst kao S. grandifolia, kako ju je Seringe ozvao g. 1815. no prvenstvo ima gornje Villarsovo ime, koju ju opisao prvi g. 1789. var. — Vel e b iti c a ima mauje, krugljasto i golije lišde. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1896 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 349 — Ijavo, na opaku (Unterseite) poput mlieka bielo, vunasto ili pustenasto. Palistidi jajoliki ili linealno-bodkasti. Evonymus verrucosa i E. latifolia zastupaju u bjelogorici kurikovine (Celastrea; Baumwiirgergeholze), te je prva običnija od druge. Prva vrst odaje se sivo-zelenim granama i zelenim, eetverobridnim grančicama, koje su posute tamnim, zagasitim brada vicama . Časka je žućkasto-zelena, razastrta, zaokruženim ciepcima; latice dvojinom dulje od časke, zaokružene, zagasite ili jasno crvenkasto-zagasite. Tobolac četero-brazdast crveno-žut, sjeme crno, ovojak (Mantel) crven. Kurika bradavičasta i´Warziger Spindelbaum) obična je na nekim mjestima vis-poljane, dočim se ona druga drži više dolina, lišće joj i do 10 cm. dugo, 5 cm. široko. Veliki tobolac je jasno karminaste boje, sjeme b 1 i e d o-c r v e n o, ovojak narančast, dočim je u obične kurike (E. europaea; gemeiner Spindelbaum) ovojak takodjer narančaste boje, ali joj sjeme bielo. Od grmića spominjemo i r u j (Rhus Cotinus; gemeiner Periickenstrauch), kojega ima u Ljeskovoj draži, gdje je onizak, kao i u primorju ili na Plitvicama, dočim su nas kod čabra iznenadili pojedinci kojima bijahu stabalca na 5 cm. debela. Grane su u ruja zagasito-sive, grančice zelenkaste, gusto posute sa zagasitim čvoričima (Rindenhockerchen.) Vici dio cvieta odpada kod ruja ne oplodjen, te se cvjetne stabke, gustim dlakama posute, znatno izdulje i time postaje razastrta metlica perolika. (Svršit će se). 0 sukanju stabalja. :*: Gdje se vidi, da je kora na deblu koso porasla, znak je, da je drvo toga stabla sukano, i da se ne će ravno ciepati i usljed toga manju vriednost za tekničke proizvode imati. * Drehwuchsigkeit. |