DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1896 str. 29 <-- 29 --> PDF |
- 547 Različite viesti. Državni izpit za samostalno Todjenje šumskoga gospodarenja. Pod predsjedanjem kr. zemaljskoga nadzornika I. razreda, gosp. Roberta Fisclibaclia, držao se je dne 26. i 27. listopada pismeni a 29. 30. i 31. listopada i 1. studenoga ustmeui viši državni izpit (u prostorijah saborskih) za samostalno vodjenje šumskoga gospodarenja. Kao povjerenici fuugirahu gg. Ivan Partaš, kr. profesor šumarstva na kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima, Pavao Barišić nadšumar — procienitelj petrovaradinske imovne obćine i Dragutin Trijtzer, nadšumar vlastelinsta nadbiskupije zagrebačke, koji je obavljao podjedno i poslove perovodje kod ispita. Izpitu se podvrgoše : Stevan Petrović, Dušan Veiner, Milan Majer, Adolf Daraengjić, Juraj Dražić, Aute Balićević, Budimir Strgar, Andrija Geschwind, Dragutin Kubović, Mate Kolibaš, Josip Silvester, Josip Crkvenac, Jeronim pl. Rukavina i Svetozar Vučković. Pismeni ispit obavljen je pod strogom klausurom, a dobiše kandidati prvi dan tri pitanja: iz sadjenja i gojenja šuma, iz šumarske tehnologije i iz šumarske geodezije. Drugi dan nastavljen je pismeni ispit daljnim trima pitanjima i to: iz nauke o čuvanju šuma, iz uredjenja šuma i iz dendrometrije. Nakon svršenih izpitu zaključilo je povjerenstvo svoje uredovanje, ocieniv uspjeh pismenog i ustmenog izpita. Prema tomu proglašena su trojica »dobro«, a sedmorica »dovoljno« osposobljeni mi za samostalno vodjenje šumskog gospodarenja, dočim su četvorica reprobirana na jednu godinu. Dne 1, stueenog 1896. oko 1 sata po podne predao je predsjednik ispitnog povjerenstva gosp. Robert Fischbach, u ime visoke kr. zemaljske vlade aprobirauim kandidatom [svjedočbe, želeći mladim šumarom najbolji uspjeh, a potaknuvši ih podjedno na neumoran i uztrajau rad u njihovu velevažnom zvanju. Šumsko školstvo u kraljevini Srbiji*. Pošto je kod nas privriedno pitanje nastalo upravo životno pitanje, to bi bilo naše skromno mišljenje: da se na našoj Velikoj Školi ustanovi »Poljoprivriedno-šumski odsjek«, kao najpraktičniji i najjeftiniji način, da svake godine dobijemo izviestan broj stručno naobrazovanih poljoprivriednika i šumara. Sto se tiče stručnih nastavnika za poljoprivriedu i šumarstvo, to bi s početka bilo dovoljno po dva do četiri stručna nastavnika, a poslie, kada bi se ovaj odsjek proširio, trebalo bi najviše još po dva nastavnika i asistenta. * Izvadak iz brošure „poljoprivredno-šumarski odsjek na velikoj školi" od Milana Obradovića Ličanina. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1896 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 548 — Ovo bi sve stalo državu toliko, koliko je stoje, kad svake godine šalje na stranu samo po četiri pitomca za izučavanje ovih dviju grana. A pri tom bi imali svoju školu, gdje bi se predavale ove dvie grane na narodnom jeziku, podešene za naše prilike, pa bi se, što je najglavnije, podigle ove dvie privriedne grane i dobile ´u zemlji zaslužena ugleda, i tako bi moglo ne po četiri ili osam, več po 20 slušatelja svake godine svršavati školu. Obče naučne predmete kao: matematiku i fiziku, obću kemiju, mineralogiju, geologiju i petrografiju, obću biologiju, obću botaniku i zoologiju, pravnu nauku i filosofiju, nacionalnu ekonomiju, obće državno pravo, ustavno i administrativno pravo i obču statistiku slušali bi poljoprivriednici i šumari u svoj opširnosti njihovoj sa slušaoeima filosofije i prava, i upotrebljivali bi njihove kabinete. Isto bi tako mogli slušati poljoprivriednici i šumari zajedno sa tehničarima: nižu i višu geodeziju, obće inžienierstvo, zagradjivanje bujica, melioraciju, gradjevinstvo, višu matematiku, fiziku i mehaniku i ostale tehničke predmete. Ovo bi se dalo udesiti na na najjeftiniji način tako, da bi se sa vrlo malim žrtvama moglo doći do željena cilja, i podići ovu vrlo važnu kulturnu granu za opstanak našeg narodnog života. Mnogo bi skuplje došlo: kad bi se — kao što se mislilo — ustanovila samostalna »Viša zeniljodjelsko šumarska škola« (akademija). Kad bi nam financije bolje stajale, ovo bi bila za sada najveća i najnuždnija škola, jer u svakoj drugoj grani imamo više spremnih ljudi, nego u po- Ijoprivriedi i šumarstvu. A ako se misli da su stručno spremljeni privrjeđnici negdašnji neuki praktikanti, svršeni učenici ratarske škole — te najniže zemljodjelske škole, učitelji, profesori botanike, marveni liekari, kemičari, penzionirani oficiri, kakvi su većim dielom članovi »Srbskoga poljoprivriednoga družtva«, onda ne treba uikakove škole. Sad da vidimo, zašto je Državni savjet 1891. god. odbacio „Projekt zakona o ustanovljenju više zemljodjelsko šumarske škole (akademije)". 1. Što je ovakovoj školi slična već postojala u Požarevcu, pa je zatvorena, što nije postizavala cilj, radi koga je ustanovljena. 2. Sto našoj poljskoj privriedi nije mana u tome, što nemamo akademički obrazovanih, već što nemamo dovoljno praktičnih zemljoradnika, a ta se praktika može pribaviti i mimo akademije i brže i jeftinije. 3. Sto bi još za dosta godina bilo odviše skupo osnovati akademiju radi obrazovanja poljoprivriednih nastavnika, kad se zna, da ovih neće mnogo za Srbiju potrebnih biti, i kad se ovi ´mogu i jeftinije i bolje i temeljitije spremiti za praktičnu poljsku nastavu u stranim stručnim zavodima. |
| ŠUMARSKI LIST 12/1896 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 549 — Sto će se iz istog razloga i potreban broj šumara za sadanje vrieme brže i temeljnije obrazovati, a za niži personal šumarski, može se otvoriti, niža škola šumarska u zemlji." Na prvi razlog Državnog Savjeta, sbog koga odbacuje „Projekt zakona o podizanju zemjodjelsko-šumarske akademije" odgovaramo sliedeće: Postojeća zemljodjelsko-šumarska škola uPožarevcu, koja je 1893. god. ukinuta, nije samo za to odgovarala cilju radi koga je ustanovljena, što se još u ono vrieme nisu ni počeli razvijati ni poljska privreda ni šumarstvo, šta više, o šumarstvu nije ni vodjeno računa. Kud su dakle mogli da idu svršeni slušaoci te škole, kad ne mogoše dobiti mjesta, koja bi odgovarala njihovoj spremi? I jesu li nagradjivani ti ljudi, i kakvu su budućnost oni pred sobom imali? Svšeni djaci te škole, kad vidiše da nisu nagradjeni i da nemaju nikakove budućnosti u toj struci, razidjoše se po raznim drugim strukama u državnoj službi kao : u financiju, učiteljstvo, poštu i telegraf, u upravu fondova, u policiju i t. d. gdje ih danas vidimo sa lijepim plaćama, koje ne bi mogli postići, da su svi ostali u svojoj struci. Ona pak nekolicina, koji još dobiše mjesta i ostaše pri svojoj struc^ kao ekonomi (činovnici poljoprivriednici) i šumari državni, zauzimaju danas liepa mjesta i dosta velike položaje, a vrše povjerenu im dužnost na potpuno zadovoljstvo. Na drugi razlog državnog savjeta odgovaramo ovo: Srbija, ne samo da nema dovoljno fakultetskih obrazovanih poljoprivriednika i šumara, već ih je vrlo malo i nedovoljno, tako, da baš ona mjesta u državnoj službi, a u poljoprivriedno-šumarskoj grani, gdje bi trebalo da su stručni i akademički spremljeni ljudi, zauzimaju danas bivši učitelji, praktikanti, i u obče nestručni ljudi. Sto se tiče praktičnih zemljoradnika, oni se i ne obrazujn na Akademiji ili velikoj školi, već u ratarnicama i drugim nižim ekonomskim školama, kakve mi do sad dvie imamo. Otvaranje ovih nižih poljoprivriednih škola, tako zvanih ratarnica, od prieke je potrebe u Srbiji. Ito je tako od prieke potrebe da se otvori bar jedna niža šumarska škola, u kojoj bi se obrazovao izvjestan broj šumskih čuvara. Najlakše nam je odgovoriti na treći razlog sbog koga Državni Savjet odbacuje rečeni projekt o podizanju akademije. Samo se kaže: da bi bilo odviše skupo osnovati akademiju radi obrazovanja poljoprivriednih nastavnika, i da ovih neće mnogo za Srbiju biti potrebno. Neće valjda Srbija ostati do vieka ovako slabo ekonomski razvijena, kada se već danas zna, da je ekonomski napredak životno pitanje |
| ŠUMARSKI LIST 12/1896 str. 32 <-- 32 --> PDF |
— 550 za Srbiju, i da je glavna i najveća dužnost današnje srbske vlade, da unapriedi poljsku privriedu, koja je glavni izvor narodnog blagostanja. Od kuda će se uzeti toliki činovnici poljoprivriednici, nastavnici za ratarnice koje će se postepeno otvoriti, i koje će s´ vremenom postojati u svakom okružju po jda žele osnovati samostalne ratarnice. Od kuda će se uzeti toliki činovnici poljoprivriednici za ministarstvo narodue privrede, za ekonomije u zemlji, za državnu ergelu, za stočarski zavod, za poljoprivriedne stanice (opitne stanice), koje će se ustanoviti, stručni ekonomi fpo jedan najmanje za svako okružje) i t. d. Od kuda ćemo najposlie nabaviti toliki broj okružnih šumara i podšumara, šumarskih činovnika za šumarsko odjelenje u ministarstvu, pa šumara za šume obćinske, selske, crkvene i manastirske šume, i šumarskih inžiniera, koji su već danas potrebni, i čiji će broj još veći biti kad se ova grana organizuje i razvije, pa šumarstvo podje pravim svojim tokom . Odgovor na sva ova pitanja pobija i treći razlog državnog savjeta. Ako sad sve ovo skupimo, onda ćemo se uvjeriti da već danas potrebujemo veliki broj fakultetski spremnih poljoprivriednjaka i šumara, a ta će potreba s´ vremenom sve više i više da raste. Može li se dakle toliki broj pitomaca slati na stranu, na izučavanje ovih dviju grana, da bi se ta velika oskudica u stručnjacima pokrila? I koliko bi to državu stalo? Ne, to je nemoguće. I sad, kad se sve ovo u obzir uzme, biće svaki na čisto, da su bili nedovoljni razlozi državnog savjeta s kojih je odbacio: »Projekt zakona o podizanju poljoprivriedno- šumarske akademije«. Naročito naše okružne i srezke starešine i njihovi činovnici, koji skoro svakodnevno dolaze u dodir s´ narodom, putujući po okrugu, srezovima i selima, trebalo bi da bar donekle razumiju poljoprivriedu i šumarstvo, pa da bi mogli neuki narod da pouče i da ga upute na bolji i razumniji način rada i gazdovanja. Ne samo pravnicima, već i bogoslovima i učiteljima, pa i samim tehničarima u Srbiji, nuždno bi bilo ekonomsko znanje. Pa kad znademo i uvidjamo da u napredku naše privriede leži spas Srbije, onda nebi trebali čekati na naš budući univerzitet, nego već danas otvoriti dvie katedre na velikoj školi i to, jedau za poljoprivriedu i jednu za šumarstvo, kao što postoje takove katedre skoro na svim modernim uredjenim univerzitetima evropskim. Enciklopedično bar znanje ovih dviju grana privriede nuždno je svakom državljaninu srbskom. Narodno je gospodarstvo tako važna ustanova u jednoj zemlji, da je pored velikog i presudnog značaja, koji ono ima u ukupnom narod |