DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 69 — Nekoje šumsko drveće i grmlje. Omorika (Picea Oniorica; die Omorika Ficlite)o U svojoj radnji «Iglasto drveće i grmlje hrvatske flore»*, opisujem na prvome mjestu: Smrek u (Picea excelsa Link. ; Fichte), pa sam ujedno razložio, da smreka i «omorika» nije jedno te isto stablo i obećao, da ću ovu drugu naskoro opisati, kao veoma znamenitu vrstu iglastoga drveta. Onom sam prilikom iztaknuo, da je ime «omora» ili «omorika » prvi zabilježio Vu k za Crnogoru, dr. Panči ć za Srbiju, a biskup O. Vujići ć za l´osnu, ali i dodao, da je našemu narodu to ime skroz nepoznato. Do godine 1871. zvao je dr. Panči ć omorikom «jelu», ne znajući još onda, da je «omorika» posve nova vrsta Četinara, koja će iznenaditi cio botanički sviet. Panči ć je to ime valjda zabilježio po slušanju, nu pet godina kasnije prepoznao je u omoriki novu vrstu i ozvao ju P i n u s O m o r i k a**. Iste godine pisao je o omoriki C. Bolle u publikacijama botaničkoga družtva brandenburžkoga ; godinu dana kasnije upoznaje sa omorikom šumarski sviet M. Willkoinm , bivši profesor pražkog sveučilišta u radnji: «Ein neuer Nadelholzbaum Europas». Ova je radnja odtisnuta u «Centralblattu fiir das gesammte Forstwesen», kad je iste godine E. Purkinvn e priobćio radnju: «Eine asiatische Conifere in den Balkanlandern* u «Osterr. Monatsschrift f. Forstwesen». Glasoviti botaničari kao P. Ascherson, L. R e i c h e n- b a c h, E. Boissier (u Flora Orientalis), R. Wettstein, Wilhelm i Hempel, pisali su o omoriki, a pisalo se o njoj ne samo njemački i latinski, već i englezki (M. Master s u Journ of the Linn. Soe. Botany. 1886.). I u najnovije doba svraća se omoriki još uvjek velika pozornost. Godine 1897. napisao je Lak o vi tz u «Forstliche * šumarski list 1898. ** Eine neue Conifere iu đ. ostlichen Alpen; Omorika, nova fela četinara u Srbiji, Biograd 1886.; Additamenta ađ floram principatus Serbiae. 1884. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 70 — naturwisseDSchaftliche Zeitschrift» članak «Ein aussterbender Nadelbaum d. europaischen Waldflora», dočim je uvaženi list «Die Gartenflora» lanjske godine uz opis donio i sliku tog čudnovatog drveta. R. Wettstei n pribrao je do godine 1890. poznatu mu gradju u cjelinu i napisao monografsku studiju o omoriki u publikacijama carske akademije u Beču i ukrasio je sa 5 tabla, od kojih je druga obojena*. Ovo je studija to zanimivija, jer je Wettstei n omoriku proučavao u njezinoj postojbini. Upoznajmo na temelju te studije omoriku pobliže. Dr. F*ančid, botanizirajuči marljivo Srbijom, dodje g. 1876. do Zaovine i Rastišta (Crvena stiena) u jugozapadnoj Srbiji, te stane zapanjen, kad zagleda stablo, koje do onda nije vidio. Seljaci mu rekoše, da je to «omorika», pa da je ima i u Bosni (Visegrad), a u Crnoj gori u Drobnjacima. Ascherso n primi g. 1877. sbirku bilja od bivšega konzula Blau-a i nadje medju njima jedan eksemplar od omorike, koja je ubrana na Ozrenu kod Sarajeva. G. 1887. vidio je omoriku kod Zaovine J. Bornmiiller, nu godinu dana kasnije priobči dr. Beck, koji je putovao Bosnom, da «omorike» nije vidio ni oko Višegrada, ni na Ozrenu kod Sarajeva. Ovo bijaše uzrokom, da se je dr. W e 11 s t e i n spremio na put, obašav kotare Zvornik, Tuzlu dolnju, Srebrenicu i Vlasenicu do medje višegradskoga kotara. Na sjevernim bregovima (44" sjev. širine) omorika ne raste. Tu je u šumama našao smreku, jelu, bukvu, bor, jasen i grabar. Tek kad je prošao najjužnijim krajevima kotara srebrničkoga, minuo slojeve trachyta i škriljevaca, a stupio na tlo vapneno, zagleda pojedine eksemplare od omorik e oko Igrišnika, a u visini od 1100 m. Brojna je na krševitim obroncima jaruga rieke Drine, kao i na onima Tovarnice i Ljutice, s kojih se otvara vidik na visove susjedne Srbije, gdje je Wettstei n prepoznao omoriku dalekozorom. * Omorika — Fichte, Picea Omorika (Panč.) Sitzungabericlite đ. K. Akađemie d. Wissenschaften. Bnd. XCIV, X. Heft. Wien, 503—56´. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 71 — Sabravši dr. Wettstei n i službene podatke u jedno, daje nara o razširenju omorik e ovaj pregled: Bosna . U kotaru srebrnačkom oko Igrišnika i Slemača, na južnim obroncima Tovarnice i Ljutice u visini od 950— 1120 m., na tlu vapnovitu. U kotaru visegradskom oko Stolca, gdje zaprema 20 ha. površine (1400—1600 m.), po Bornmiilleru i u Dugom dolu. U kotaru rogatačkom oko mjesta Mentaluke, oko Sarajeva na Ozrenu u gustim hrpama. Za Srbiju smo mjesta spomenuli, dočim u južnoj Bugarskoj raste na Rhodope-gorju kod Belove, kako rekoše profesoru Cohnu , kad je posjetio gospodarsku školu u Sadovi, gdje se čuva omašno stablo bez kore, grana i iglica. Tako u svojoj razpravi Wettstei n g. 1891., kad je izašla «Flora Bulgarica » od J. Velonovsky-a, koji nam «omorike» za bugarsku floru ne navodi, pa je nema ni u «Suplementumu I.», koji je štampan u Pragu lanjske godine. Velenovsk j nam navodi za Bugarsku jelu («ela» bugar.), smreku, borove Pinus Peuce, kojega Bugari zovu «mura», P. silvestris («bor» i «borika») i klekovinu (bugar. «klek» ; P. Mughus) dočim za omoriku piše ovo: «Die Omorika-Fichte wird auch fiir Bulgarien, u. zw. fiir das Rhodopegebirge oberhalb Belovo angefiihrt (W ettstein ; F i a 1 a; Zwei interessante NadelhSlzer d. bosnischen Waldes, Wien 1893.) Dieser Standort wurde in neuerer Zeit durch Niemande n bestatigt und ist trotz meinem emsigen Nachforschens die Omorika in Bulgarien niemanden bekannt (nicht einmal irgendwo den Landbewohnern in Rhodope). Auch J i- r i č e k ist diese Konifera aus Bulgarien nicht bekannt. Trotzdem ist die Wahrscheinlichkeit des Vorkommens der Omorika-Fichte in der lihodope nicht ausgeschlossen (p. 385.)». Za Crnogoru nisu pojedina staništa još sigurna, pa ju botaničari Szyszylowicz, Ascherson, Kanitz, Knapp, Pantocsek, Baldacci, u svojim radovima ni ne spominju, a dr. Pančid je zabilježio samo po pripoviedanju, nu dr. W e 11 s t e i n na |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 72 svojim se putovanjima osvjedočio, da narod i «smreku» zove omorikom. U visokoj šumi (1100 —1120 m.) raste «omorika» pojedince, te se iztiče svojom visinom, jer bude 32, 38 do 42 m. visoka. S njome raste i Pinus nigra, P. silvestris, Abies alba, Picea excelsa, Fagussilvatica, Acer Pseudoplatanus, dočim u sitnogorici nalazimo Rhamnus Carniolica, Lonicera alpigena, od papradi Aspidium Filix mas, A. lobatum i A, an- g u 1 a r e. Podmladka od spomenutog drveća bijaše mnogo, nu od «omorike» nijednog mladog eksemplara. Na krševitim obroncima u jarugama i gudurama raste Picea Omorica hrpimice, ali ne bude tako visoka, kao na planinama. Tamo je prati Pinus nigra, P. silvestris, Fagus silvatica, Picea excelsa, Populus tremnla, Carpinus duiuensis, Ostrja carpinifolia, jedna vrsta vrbe, a od grmlja Spiraea cana, Corjlus Avellana, Rlius Cotinus. Na iztocnim obroncima Igrišnika našao je W e 11 s t e i n mladih omorika u velikoj množini; tu se spušta stablo na 950 m., dočim se na jugo-iztočnim stranama uzpinje 1120 m. visoko. Po Ilempelu i Wilhelmu zalazi kod Višegrada 1400—1600 m. visoko, a prate ju smreka, jela i bukva. Iztaknuvsi postojbine i razprostranstvo «omorike» na redu je, da ju opišemo. Stablo bude 32—42 m., a deblo 14—18 m. visoko, a obsiže u dnu 60—70 cm., duljina prvih grana 1*8—2´5 m. takova su stabla 100—120 godina stara. Debla su uzpravna, obično tanka, krošnja uzko-piramidalna, iglice sivo-zelene. U starih je stabala krošnja veoma gusta, grane vrha visave (herabhiingend), dolnje takove, ali pridignutim vršikama. Ovom spoljašnošću odaje se «omorika» več iz daleka i lahko razlikuje od blizih jela i smreka. Primordijalne su iglice u omorike veoma uzke, 0"5 mm. široke, 10—14 mm. duge i u oštri šiljak iztegnute. One su |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 19 <-- 19 --> PDF |
. — 73 — poredane tako, da se bilina od mlade smreke malo razlikuje. Tako bijaše na pojedincu, što ga je dr. Panči d god. 1878. poslao botaničkomu vrtu u Beču, dočim se na divljim eksemplarima nadju primordialne iglice samo od 1—3 godine, pa su vec u 5. godini i podpuno razvite. Na starijim granama su iglice više sploštene, ravne, l^jg—2 mm. široke, 8—17 mm. duge, u dva reda poredane tako, da se modrasto-bielo izcrtano naličje skrene prama dolje, čime grane omorike nalikuju granama jele. Na prorezu je iglica sploštano-rombička sa zaokruženim bridovima. Pupovi su u omorike čunjasti, razmjerno široki i kratki, vanjske su ljuske sjajno-zagasite, bodkaste, zašiljene, nutarnje jajolike, kraće i tupe. Cvjetni su pupovi znatno vedi, ljuske tamnije i manje zašiljene. Omorika rek bi da cvate kasno ; W e 11 s t e i n je vidio u prirodi pojedinaca od 25—40 godina, koji nisu imali ni mužkih, ni ženskih cvjetova, pa su bili i bez češerika. Kad pak omorika dozrije, ponese obilan plod. Mužki cvjetovi stoje na lanjskim grančicama postrance parno ili u troje i okomito, te su jajoliki, zagasito ili ljubičasto nahukani. Od ženskih cvjetaka vidio je Wettstei n samo odcvale češerike, stoga mu je opis manjkav. Nezrele češerike su zelene, ljubičasto nahukane, nu po malo predje zelena boja u zagasitu, ljubičasta u crvenu; lanjske su češerike crveno-zagasite i budu napokon bliede. One su vazda visave i ostaju na stablu po dvie tri godine, a budu 20—60 mm. duge, a 20—30 mm. široke, dok su mlade valjkaste, kad budu zrele jajolike ili elipsoidne, a kao takove izlučuju u vodi liepu crvenu boju. Ljuske su na češerikama kratke, jajasto-bodkaste, zagasite, na rubu fino pilaste; podpuno razvite češerike imadu 84—110 ljusaka. Češerike nisu uvjek jednako plodne, ima ih, koje ponesu mnogo ploda, nu u blizini ima ih kadkad i takovih, u kojima je sjeme |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 74 — zakržljale. Sjeme je erno-zagasito, naopako jajoliko, sjajno, 2—3 mm. dugo, perutke 7—10 mm. duge, 5 — 6 mm. široke. Već je Pančić iztaknuo, da njegova Pinus omorica spada medju smreke (Picea; Fichte), uz što su pristali svi auktori, koji su to stablo proučavali sa znanstvene strane. On je tražio srodstvo uP. Orientalis iz Male Azije, a Griesebac h i Boissie r smatrali su ju dapače odlikom ove vrsti. No Pančić upozorio je, da nalikuje na P. Schrenkiana sa Thianšana i na P. Menziesi i iz sjeverne Amerike, dočim je A. B r a u n odkrio, da su iglice «omorike» nalične nekojim smrekama iz iztočne Azije (P. Ajanensis, P. microcarpa, P. Jozoensis, P. Aleockiana), aWillkom m upozoruje, da ju valja prispodobiti sa P. Menziesi i (Picea Sitkaensis). Eod Picea , koji broji do 12 vrsta, dieli se u dvie hrpe; u drugu hrpu spadaju P. Sitkaensis, P. Ajanensis, P. Glehnii i P. Omorica. Prva se širi od Aljaske do Kalifornije, te je sa omorikom istovjetna u gradji lista, nu nalikuje više na P. Ajanensi s iz Mongolske i Japana oblikom, duljinom, položajem i razporedom iglica, kao i pupovima. Wettsteinova iztraživauja dokazaše, da je P. Omoric a najbliža mongolsko-japanskim vrstima P. Ajanensi s i P. Glehnii , ali ju je prispodobio i sa smrekom (P. exeelsa) i piše o tome ovo: «Aus dem Vorstehenden diirfte zur Geniige erhellen, dass eine nahe Verwandschaft zwischen unserer gewohnlichen Fichte und der P. Omoric a trotz bedeutender Unterschiede nieht zu leugnen ist; es zeigt sich, dass die Keimpflanzen nahezu iibereinstimmen, dass mit dem Heranwachsen der Pfianzen die Unterschiede zunehmen, so dass die Theile erwachsener, aber noch nicht bliihender Pfianzen deutliche Erkennungsmerkmale aufweisen, dass endlich iu den Theilen bliihender Aeste sowie in den Bliithen und Fruchtzapfen wieder eine grosse Aehnlichkeit hervortritt, Als Gesamtresultat meiner Eroterungen iiber die verwandschaflicken Beziehungen der Omorika-Fichte zu anderen Fichten |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 75 — ergibt sich, đass die genannte Art den ostasiatischen Arten P. A j a n e n s i s und P. Glehnii und weiterhin der nordwestamerikanichen P. Sitkaensi s am nachsten steht, da SS sie aber trotz dem auch deutliche verwandsch.aftliche Beziehungen zur europaischen P. escels a zeigt, die einen genetiBchen Zusammenhang bei der wahrscheinlich machen». Iz iztaknutog Wettsteinovog razlaganja pada u oči dvoje; prvo lokalizovane stoj bine u dvim područjima na jugo-iztoku Evrope, koje su udaljene samo nekoliko ura i drugo, bliza srodnost sa iztočno-azijskima i zapadno amerikanskim vrstima. Kako da si protumačimo male te stojbine? Wettstein si to tumači na dvojaki način, da se je «omorika» u današnjoj svojoj stojbini razvila iz srodne vrste, recimo smreke, koja se dalje nije širila ili da bijaše nekoč znatno dalje razširena i da dan danas izumire. Već je P a n č i ć iztaknuo, da je ime o m o r a ili o m or i k a poznato u svoj Srbiji, Bosni i Crnoj gori, pa je zato vjerojatno, da bijaše u ovim zemljama i razširena. P i n u s nigra, Abiesalba, Corjlus Colurna, koje rastu zadružno sa omorikom, bivaju u Srbiji usljed iracionalnoga šumarenja sve to redje. Drugi razlog, kojim W e 11 s t e i n podkrepljuje drugi svoj način jest daljina u dvim područjima. Nemoguće je, da je sjeme preneseno iz jedne zemlje u drugu, jer je sjeme preveliko, pretežko i preslabo priraslo k perutki. Nadalje ne odaje «omorika» bilina žilava (lebenskraftig) života. Ona je vezana na obronke, gdje joj borba u utakmici sa drugim drvećem nije težka, dočim raste u visokim šumama pojedince. Tu Wettstei n mladih pojedinaca nije našao, dočim je pomladak smreka i jela brojan. Pa i po brdovitim obroncima, gdje omorika bolje uspieva, brojno su mlade biline riedke. Iz ovoga, što iztakosrao sliedi, da bijaše nekoć omorika razprostranjenija i da današnjim svojim ostancima izumire. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 76 — Nakon provedene revizije okamenjenih P i c e a zaključuje W e 11 s t e i n, da ima u baltičkom jantaru, dakle za terciarno doba, omoriki veoma srodna vrst i da je za interglacialne dobe i u sjevernim Alpama njoj srodna vrsta rasla. Okamenjeni ostanci svjedoče, da je za terciarne dobe u srednjoj Evropi omoriki nalična vrsta smreke rasla. Na temelju svojih daljnjih izučavanja iztiČe učeni pisac, da Picea Omorica spada tipu, koji bijaše za terciara razširen srednjom Evropom, sizući odavle u iztočnu Aziju i do zapadne obale sjeverne Amerike. Znamenite klimatske promjene, koje su nastupile za ledene dobe, promjene u konfiguraciji kopna, kao i druge neke prilike, bijahu uzrokom, da je terciarni tip u sjevernoj i srednjoj Evropi izumro, a ostanci su toga izumiranja Pice a omo r i c a u jugo-iztočnoj Evropi, P. Ajanensis i nekoje joj srodne vrste u iztočnoj Aziji i P. Sitkaensi s u zapadnim djelovima sjeverne Amerike. Javorovi. Javori spapadaju u familiju Acerace a (Ahorngewachse) i obično su drveta sa napramnim dlanoliko-krpastim, u dnu srcolikim, riedje cjelovitim ili perastim lišćem bez priperaka (Nebenblattchen). Cvjetovi se sdružuju u grozdove ili paštitce, imadu obično 5 latica i 8 medonosnih prašnika, te su dvospolni,, dvodomni, višedomni pravilni. Plodnica je nadrasla i dvogradna. Plod perutka kala se na dva jednosjemena okriljena plodida. Mužki cvjetovi imadu duge prašničke niti i sitnu, zakržljalu plodnicu, ženski pak kratke, prividno razvite praznike, koji ne izlučuju pelud i razvitu plodnicu. Od domaćih javorova jedno je od najuglednijih stabala u našim brdskim i planinskim šumama biel i javo r (Acer Pseudoplatanus; der Bergahorn, Traubenahorn), kojeg zovu i divlji javor. Krute, 10—20 cm. duge, kadkad crvenkaste ili crvene peteljke nose 10—15 cm. dugo i široko lišće, koje je na licu |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 77 — tamno-zeleno, sjajno i golo, na naličju jasnije, sivo-zeleno sa žućkastim, obično dlakavim rebarcima*. Plojka je lista dlanastopetolapa, srcolike ili zaokružene podine. Križke (Lappen) sa jajolike, šiljaste ili zašiljene, ali tupe, na obrubu kruto pilaste, kadkad malone i cjelovite. Bieli javor cvate 5—15 cm. dugim sunovratim grozdom, u kom se razviju (po Hempelu i Wilbelmu) u nekojih pojedinaca prividno dvospolni ženski cvjetovi, onda mužki cvjetovi ili obratno, nu ima i takovih pojedinaca, koji razviju ponajprije mužke, a poslije uz takove i ženske cvjetove, dok se napokon mjeseca travnja ili svibnja zakite samo mužkini cvjetovima. Zelenkasti lapovi i latice su trepavaste, prašničke niti skoro gole, plodnica dlakava. Krugljasti plod velik je poput graška, krilca su mu obično uzpravljena mrežasto-žiličasta, ali mogu biti i razmaknuta. Veliki su pupovi jajoliki, odstojedi, pokriveni žuto-zeienim sjajnim ljuskama, crno-zagasita pusteno-trepavasta obruba. Biela javora ima na svim našim gorama i planinama, tu ima i pojedinih divova, koji zaustavljaju putnika; pa je takovih stabala u Gorskom kotaru na Drgomlju (1153 m.) kod Delnica u Ljeskovoj dragi kod Kuželja, nu najveća i najljepša šuma, koju sam ja vidio, leži na Bitoraju, pod Žilavim dolcima, u «Javorovoj dragi», gdje se reda javor do javora i mora da je u jeseni osobiti čar, kad mu se lišće medju crnogoricom žuti, dočim se ono od bukve «zaplamčuje». Na risnjačkom sklopu utrošen je javor kao grm u šumu crnogorice, a poslije u šumu bukovu, ali se ne uzpinje do Maloga Risujaka, pod kojim bukova stabla primaju oblik Klekovine (Pinus montana). Iz Gorskoga kotara prelazi bieli javor u hrvatsko primorje. Našli smo ga oko Koritnjaka (496 m.) sa lieskom, bukvom, planinskim zovom (Sambucus racemosa), klenom, grabrom i sa * Po Lorevu (Kandbuch d. Forstwissenschaft, p. 467.] može naličje biti i modrikasto ili sivo-zeleno. Staro lišće je dlakavo aamo u pazužicama. Naličje može biti „pepeljasto" i „pusteno", takvo u pojedinaca sa gore zagrebačke. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 78 — ružom Rosa rubrifolia. Spušta se dapače i na Grobničko polje, jer raste kao grm po pećinama u koritu potoka Sušice sa Rhamnus saxatilis, Coronilla emoroides i Viburnum Lantana. On te dapače iznenadjuje na vapnenim pećinama u dolini Rječine dalje Zaklja, gdje ima i Alnus glutinosa, CarpinusDuinensis, Sorbus germanica, pai neke papradi, a medju ovima i bujadka (Aspidium Filia mas). U horizontalnom pravcu širi se bieli javor srednjom i južnom Fvropom do Kavkazije, te mu je postojbina malone suglasna sa postojbinom jele, nu kulturom proširila se ona prama sjeveru i zapadu, pa raste na britanskim otocima i u Norvežkoj još kod 640 sj. širine. U vertikalomu pravcu uzpinje se u Alpama 1600—1700 m., pak ga ima u nas na Velebitu i Pliševici, gdje je ponajveć grmolik. Obzirom na tanji ili deblji list, duljinu i oblik lapova, oblik podine, perutke i t. d. opisali su botaničari više odlika, dočim gojimo u vrtovima varijete sa bielo-pjegavim lišćem (var. albo-variegatum), crvenim ili crvenoastim lišćem (var. purpurascens) i dr. Odličan je drug bieloga javora, mij e ča k (Acer platanoides; Spitzahorn), za kojega nam Šule k u svom «Jugoslavenskom imeniku bilja;> bilježi i imena: mlieč, mliečić, mlječika », pak i «mlečika^> dočim smo u Zumberku lanjske godine zabilježili ime «mličik» (Stojdraga, odnosno Poklek), kako taj javor zovu i u Vidovcu kod Varaždina. U nas je m 1 j e č a k (tako ga zovu u Gorskom kotaru) riedak zastupnik bukove šume, gdje je obično grm, a redje tanahno i svačijem oko milo stabalce, koje rado druguje i sa crvenim javorom. U perivojima razvija se U visoko i debelo stablo. Peteljke su 4—20 cm. duge i obično crvene, plojke 5—16 cm. duge i toliko široke, dlanasto 4 krpaste, obično sa srcolikom podinom. Više ili manje trouglasti lapovi su zašiljeni, šiljastozubati, s obih strana sjaj: o-zeleni, goli ili na naličju samo uzduž žilica dlakavi*. * U zumberku zovu peteljku „pecalj"; lice „naprav": naličje „naopako". |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 79 — Pupovi su u mlječka jajoliki ili krugljasto-jajoliki i tupkasti, pokriveni sjijno-crvenim ili crveno-zagasitim, tupim, rebrastim ljuskama, koje su na obrubu fino trepavaste, pa ih ima manje od biela javora, nu u obih su nježno narovani. Postranični pupovi priljubili se sjajno-zagasitim mladicama. Mlječak se razvije (dozrije) prije od biela javora, a cvate prije, što je izlistao ili prema lokalnim okolnostima kad i lista ili kratko po izhstanju. Cvjetovi su, osim onih, koje spomenusmo za bieli javor, na raznim stablima prividno, dvospolni ženski ili samo mužki. Zućkasto-zeleni lapovi i latice su nježnim žilicama izcrtane. Plodovi su do 4:^.2 cm. dugi, goh, široki i jako splošteni, krilca su široka, polujajolika, tupa, zavinuta, Srcolike su supke zašiljene i nazubkane, čime se razlikuju od supka biela javora. Krastačina (Borke) je u mlječka sucrna, pa se ne Ijušti, dočim je n biela javora jasno-zagasita, pa se Ijušti u opruženim (flach) ljuskama. Mlječak se širi sjevernom (u Skandinaviji i Finlandiji do 61—62° sjev. šir.) i srednjom Evropom sižndi u Kavkazke zemlje, u Armeniju i sjevernu Perziju. Južno se prostire sjevernim zemljama balkanskoga poluostrva, Dalmacijom, srednjom Italijom, pa do centralnih Pireneja, dočim u zapadnoj Evropi manjka*. U vertikalnom pravcu ne uzpinje se tako visoko kao bieli javor, u srednjoj Njemačkoj po prilici do 500 m. n Bavarskoj šumi do 1114 m., u bavarskim Alpama srednja mu je visina 1000, najveća 1205 m. U nas ima mlječka u Zagrebačkoj gori, gdje cvate mjeseca svibnja oko Kraljičinog zdenca, pod Medvedgradom na Velikom Rogu, na Lipi, Planini kod ČuČerja, ima ga na Tvanšdici, pa smo na briegu Kozjanu kod Lepoglave našli i odebelo stablo, ima ga na Samoborskoj gori (i na Samoborskom briegu), Topličkoj gori, na Kalniku u Gorskom kotaru na Tičjaku kod * Tako dr. Lorey, nu Nvman navodi mlječak i za Hercegovinu, Ornu goru, pa i Grčku (Oonspectus Florae Europeae, p. 135.). |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 80 — Lica, oko Broda (grmolik), u Slavoniji na Papuku, u Krbavi na podnožju Pliševice (po Kitaibelu) i druguda, pa gdjegod bio pada u oči svojim gotičko-izrezuckanim lišćem, a ime mu odtuda što mu se iz prelomljenih grančica, peteljka, rebarica, ciedi mlieča n sok i toga radi ga Zagorci zovu «mlečec»*. Oblikom je lista osobita vrsta javora žest, žesta, žestika, žestikovin a (Acer tataricum; der tatarische Ahorn), koji raste u ravnicama, po humju i u prigorju jugoiztoČne Evrope. Ima ga po Njmanu u Ugarskoj**, Galiciji, Erdelju, Hrvatskoj, Slavoniji, Moldaviji, Albaniji, Bosni, Hercegovini, Crnoj gori, Srbiji, Bugarskoj***, Traciji i siže do Kavkaza. Listovi su na istoj grančici razne veličine i razna oblika: eliptično-dugoljasti, srcoliko-dugoljasti, cjeloviti ili krpasti, oštro i dvostruko pilasti, na licu i naličju zeleni. Zest cvate krasnim, uzpravnim bielim grozdovima, koji se medju lišćem iztiču, a po gotovo pada u oči, kad se zakiti gustim crvenim plodovima, kojima se i odava kao javor, jer ga po listu kao takova ne bismo prepoznali. V Zest je obično grmolik, kora mu je sucrna, pa se ne Ijušti. U nas je običniji u Slavoniji, koja je više ravna, nego u Hrvatskoj. Tamo raste uz šumske okrajke sa lipom, topolom, grabrom, jasenom, pa ga ima n. pr. u šumi Lipiku kod Osieka, ne manjka u Požežkoj dolini, na Fruškoj gori; u Zagrebačkoj gori našao ga W o r m a s t i n i na Planini kod Cučerja, gdje ima od njega u šumi i veliko stablo, a dr. K 1 i n g g r a f f oko Sv. Helene. Schlosser i Vukotinović navode ga za Varaždinske Toplice, Guščerovec, Peščenicu, Vidrenjak u Moslavini, a prvi ga našao i izmedju Karlovca i Bosiljeva. Zest cvate u nas mjeseca svibnja, mladice su mu zagasite, sitni pupoljci pokriveni crvenim, na obrubu sucrnim, golim * Po dr. K. Ko ehu taj je sok „ziemlich zuckerreich" (Denđrologie, I. Th., p. 529,). ** U sveučilištnom herbaru ima pojedinaca sa Cepeljskoga otoka i iz šume kod Futoka. *** Bugari zovu ovu vrstu javora „javor-i „šestil" (Velenovski : Flora Bulgarioa. Suplementum I. Prag 1898.). |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 81 — ljuskama. Kao uresan grm uspieva još u Englezkoj i Norvežkoj, ovdje još i oko Drontheima. U Grčkoj (Kjllene, Parnas), Srbiji, Hercegovini i Crnoj gori (po Njmanu), pak Bosnoj (Hempel Wilhelm) raste Acer Heldreichii, koji po Paxu spada u hrpu «Spicata», u koje su prašničke niti mužkih cvjetova osobito duge, ucvasti ponajviše vitke, koturac (discus) razvit. Taj je javor srednje veličine, sive kore; krupno-zubato i trodjelno lišće je sjajno, tamno-zeleno, nalik listu vinove loze, koje je na naličju dlakovo samo uz žilice. Zudkasto-zeleni cvjetovi porasli su u klasu, plodovi su goli ili dlakavi*. Za hrvatsko primorje, iztočnu Istriju, Dalmaciju veoma je značajna vrsta javora š e s t i 1 j (Acer monspessulanum ; der dreilappige Ahorn, Franzoischer Ahorn, Franzoischer Mas- holder). Šestilj raste ne samo u svim zemljama Sredozemnoga mora, ved i u južnoj Ugarskoj, Kranjskoj (i na Nanosu) južnom Tirolu, u južnoj i zapadnoj Švicarskoj, dapače i u nekim krajevima Njemačke, u Srbiji, Macedoniji, Tesaliji, a u Hercegovini kod Mostara odkrili su križanac ove vrste i klena (Acer campestre), kojeg je dr. Barbas nazvao A. Bornmiilleri. U nas raste šestilj u cielom Primorju, ali i u Lici oko Ljubova i na Vrebačkoj staji dapače ga «Flora Croatica» (p. 385) navodi i za južne obronke Ivanščice u Zagorju. Bieli javor vodoljubno je šumsko drvo, nuždno mu je svježe tlo, uspieva liepo i tamo, gdje ima pištalina, dočim *je šestilj stablo krševita tla, stablo primorskih krasa i rudina, gdje na vapnencu kamenu i primorskoj zemlji crljenici raste sa koprivičem (Celtis australis), jasenom (Fraxinus ornus), grabrićem (Ostrja carpinifolia), crnograbom (Carpinus Duinensis). Druguje i sa ostružnicom (Rubus ulmifolius), drienom (Cornus mas), zelenikom (Philljrea), veprincem (Ruscus aculeatus), šmri * 22. srpnja g. 1894. našli smo jedan javor u Požežkoj dolini kod Latinovca, koji nam je oblikom lista pao u oči osobito, ali ga do sada ne odredismo, jer nam manjka potrebita izporedjujuća gradja. Listom nalikuje na A c e r TI e 1 d r e i c h i i, samo mu je naličje „pusteno". |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 28 <-- 28 --> PDF |
- 82 — kom (Juniperus Ozjcedrus i macrocarpa), a laži po njem kad kada zimzelena vrsta i paroge (Ruscus acutifolius), dočim mu se okolina tla premetne u nebesku modrinu, kada je procvao kus ili žalfija (Salvia officinalis) ili s njime obilno druguje opjevano smilje i raznobojna bresina (Satureja variegata). Kod Bakra je u tome zanimiva šuma Bukovo , gdje je tlo krševito, koje se s proljeća iztiče dva puta. Kad je u ožujku ili travnju procvao šestilj, ciela šumica požuti, nu kasnije, kad je procvao jasen ili jesen od opojno mirisavih cvjetova zabieli. Tužno ono naše Podgorje bilo bi i tužnije, da nema šestilja, jedinog mu tu i tamo nakita, koji svojim brojnim cvjetovima hoće da prikrije bliedi onaj kostur hrvatskoga krasa. Kadkad zagledaš medju stienama i škropama samo jedno stablo, koje tu stoji poput ogromne kite cvieća ili ga vidiš u selu ili kraj crkve ili i na groblju, koje ti se oda već iz daleka liepom zaokruženom krošnjom kao šestilj*. U Primorju bude 4—6. m. visoko stablo, sucrne kore, nu kad stoji osebice, udeblja neobično, zaokruži se osobito liepo, podaje gustom krošnjom ugodan hlad, pak pred crkvama zamienjuje lipu. Osobito su liepa ona stabla oko crkve Sv. Kuzme, više Bakra, a dva čuvena orijaša kod Zastienica izpod Grobnika, koji imadu u premjeru 6—7 dm. Šestilj cvate prije izlistanja, cvietci su sumporasto-žuti u grunjide (Doldentraube) sabrani, svaki na udugačkoj žutoj, tanahnoj pepeljki. Prašnika je 8, žute su takodjer boje, vise iz vjenčića, u kojem je 10 latica svrstano u dva reda. Našli smo, da iz sitnih, šiljasto-jajolikih, zagasitih i golih pupoljaka izbije 6—12 cvjetaka. Plodovi, koji dozrievaju koncem srpnja, su goli, krilca im uzpravljena, crvenkasta, riedko razmaknuta, već se obično pokrivaju. Lišće je gladko, dosta kruto, na licu tamno-zelenosjajno, na naličju pepeljavo. List nalikuje listu crvene djeteljine, razdieljen je u tri tupe ili šiljaste križke, koje su obodom cje * (_)d Senja do Karlobaga najpitomiji je kraj oko Prizna, najbujnija oaza na podnožju gvozdenog Velebita, jer je tu medju stjenama poraslo do 100 stabala Sestilja. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 83 — lovite, ali mogu biti i valovite, riedje nazubljene, odkuda su nastale razne odlike (var. I]lyricum, comutatum, Ibericum, heterotomum; Lapad kod Dubrovnika); prvu i drugu spominje dr. Borba s za naše primorje*. Peteljka je u lista i do decimetar duga, obično vijugava. Veoma je značajan za našu floru crveni javor (Acer obtusatum; đer stumpfblattrige Ahorn) naročito za šumu bukovu. Ime mu odtuda, što su mu mlade grančice, peteljke i sitno lišče «crvene*. Mlado je lišće na licu zeleno, golo, na naličju pepeljavo, gusto-sivo pusteno, uz rebarca dlakovo, prelievajuće. Odlikom je dlanasto-petolapo, križke su tupe ili zašiljene, kratke, tupozubaste, podina srčasta, obrub pusteno trepavast, peteljka i na decimetar duga. Zrelo je lišće jajoliko-krugljasto ili okrugljasto, manje pusteno i trepavasto, križke široke, dolnje kadkad posve prikraćene, gornje dulje, zaokružene, obrubom valovito ili skoro cjelovito. Cvjetni su grunjići suvovrati, peteljke duge, brojni cvjetovi jasno-žuti, krilca golih, grbasti plodovi su više ili manje uzdignuti. Crveni javor širi se balkanskim poluostrvom, ima ga u Italiji i Algiru. Poznamo ga iz Bosne, Hercegovine, Crne gore, Dalmacije, Istrije i južne Ugarske; gojen uspieva još kod Christianije**. Crveni javor značajan je za Gorski kotar, gdje sam ga g. 1883. odkrio uz šumske okrajke u dolini rieke Kupe kod Grbaela, a g. 1884. našao ga kod Iševnice nedaleko Broda. Nu tu je grmolik, pa me je toga radi iznenadilo, kad sam godinu dana kasnije u Ljeskovoj dragi kod Kuželja našao krasna i visoka stabla, kakova je dr. Borba s vidio u Lici izmedju * Species Acerum Hungariae atque Peninsulae Baloanae. — U Srbiji zovu žestilj po dru. Pančiću „paklen, maklen, tvrdak". Velenovskv ne navodi ove vrsti za Bugarsku,dočim je dr. Borbas (1. c.) navodi baš po njegovim eksemplarima za planinu Vitas i za Srbiju A. italum Pančid. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 84 — Brušana i Oštarija. Vidio sam stabala, da koja mjere u objamu 120 cm. nisu riedka, a ima tu i jedan eksemplar, kojemu iz korjena izbija pet debala. Crvena javora ima izmedju Broda i Delnica, na Debelom briegu kod ovoga mjesta i oko Mrzle vodice. U Zagorju sam ga našao u družtvu sa bielim javorom u prigorju Ivanšćice kod Lobora; raste oko Sutinskoga, gdje ga je Vukotin o v ić brao još g. 1856., nu odredio kao A. Opalu s i poslije to u svom herbaru izpravio (br. 4827/a). U zagrebačkoj okolici ima crvena javora na Plješiviei i ostalih brdina oko Samobora (Vukoti n 0 V i d u herbaru kao A. Opalus var. obtusatum Kit.). Oko Ogulina našao sam lanjske godine crveni javor na krševitu tlu Pečnika, l-aste na Kleku (Wormastini) i oko Grbine pećine kod Plaškoga. Po dr. B o r b a s u ima ga u Lici oko Divosela pod Visočicom, na Višerujni, u Krbavi na Mrsinju, a raste i oko Plitvičkih jezera, gdje smo gledali krasna stabla oko Galovca i Gradinskoga jezera, pak uz cestu, što vodi od hotela prama Prošćanskomu jezeru, a ima ga i oko Vrhovina, u Corkovoj uvali i druguda. Neilreic h ga navodi i za Josipovu cestu medju Modrušem i Brinjem, Brlog, Vilenu i Forgašić dragu, Pliševicu, Urlaj, Štirovačku poljanu, Vrebačku stazu kao Acer opulifoliu m*. Talijanski javor (A. opulifolium; A. italum) širi se zemljama Sredozemnoga mora i seže od Španije do Orienta; u Dalmaciji ga ima oko Dubrovnika. Ima ga i u Srbiji, nu po dru. Panciću tamo je riedko drvo, našao ga je u Aleksinačkoj i Pučanskoj gori sa šestiljem i sa Acer intermediu m**. P a X, koji je obradio javorove u posebnom djela, razlikuje od talijanskoga javora tri podvrste i više forma. Lišće je u ovoga javora okruglasto, na podini srčasto, 5—6 cm. široko, do 5 cm. dugo, peteljke preko 3 cm. duge, na licu zelene, na naličju bliedje, dok je mlado dlakavo, kruto, u 5 križaka dieljeno, od kojih su dolnje dvie malene, a sve krupno-pilaste***. * I)ie Vegetationsverhaltnisse von Croatien. Wien, 1868. p. 214.). ** humsko điveće i šiblje u Srbiji, p. 149. *** Talco u pojedinaca sa Balearskih otoka, koji se čuvaju u sveuč. herbaru. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 85 — Cvjetovi su sabrani u grunjiće. plodovi gladki, krilca ŽTićkasto-zelenih, uzpravljeni. Cvate u travnju, kad je već izlistao, te je ponajviše grm, riedje drvo. Za Bugarsku i Srbiju spominjemo Acer regiuae A m a 1 i a e, kojega nam P a n č i ć opisuje kao A. i nt er m edium , dočim ima prvenstvo prvo ime. U sveučilištnom herbaru čuva se ovaj javor iz Peloponeza, a iz ruke auktora profesora T. S. O r p h a n i d e s a. Žućkasto cvieće je pribrano u grunjićima, grančice sa plodom (po Panćiću) su rehave, sunovrate, krilca uzpravljena, mlada crvena, lišće u pazušicama dlakavo, inače gladko, u podini srčasto, razdieljeno u 5 križaka, obodom krupno-zubato, na licu zeleno, na naličju pepeljavo. U Srbiji raste gdje i A. italum , u Bugarskoj na Vitoši, Osogovskoj planini, oko Kokalene Caribroda, Belove. Od Klen a (Acer campestre; der Feldahorn) ima više odlika, kao var. moll e (Zagreb —Šestine, Hrvatsko primorje, Mrzla vodica; u Bosnoj, Bugarskoj); var. c ol 1 i n u m (Komorske Moravice, Mala Kapela kod Vrhovina, Draga u Hrvatskom primorju; Istrija, Srbija), nu osobito je zanimiva odlika, koju smo odkrili g. 1881. kod Bakra, a dr. Bor bus je nazvao var. saniculaefolium, a poslije našli i kod Broda u Gorskom kotaru, a raste i oko Karlovca. Lišće je u ove odlike tamno-zeleno, na naličju bliedje, dulje nego široko, okrajkom verugasto sa 5 križaka, od kojih je srednja križka najdulja, sa 3 — 5 rezova, rezovi duboki zaokruženi, riedje zašiljeni. Listom nalikuje ova odlika Iječuri ili ličarici (Saninula europaea). Osobita je i odlika, u koje je lišće i do 10 cm. široko, 8—9 cm. dugo, tanahno, peteljke pahuljaste, a veliki, dubok o usječeni rezovi ej elo viti. Ovu odliku našao je Wormastini kod Podsuseda g. 1882. na briegu Jagodišću. Držimo da je Acer Austriacum, ali ne možemo da ga sigurno odredimo, jer nam k tomu još manjka izporedjujuća gradja. (Nastavit će se). |