DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 44     <-- 44 -->        PDF

— 98 U
toQi smjeru da je mnogo učinjeno od strane pruskog ratnog
ministarstva i ministra za javne radnje Thielena , koji je odredio, da
se kod javnih gradjevina što više bukovina rabi, a kao željezničke podvlaiie
što više upotriebe bukove podvlake. Pisac zahtjeva ujedno, da se
sa strane državne vlasti što bolje zaštiti palenje bukovog ugljena i stim
skopčanih nUzgrednih proizvoda — poimence drvne žeste i drvnog vapna


— koji se proizvodi danas u velikoj mjeri iz Amerike uvoze. Ta bi se
zaštita mogla najbolje polučiti višimi zaštitnimi carinami. Samo ovim
načinom, veli pisac, mogao bi se rentabilitet bukovih šuma dići, i posjednike
prostranih bukvika zaštiti od umanjenja njihovog imetka.
Ova brošura sadržaje dosta toga, što bi i mi uvažiti morali, pa
jer želi uzeti u zaštitu producente bukovine, kojih i kod nas mnogo
ima, to ju istim preporučiti možemo, tim više, što je sasvim malena —


u svem samo 15 stranica.


Različite viesti i sitnice.


Kada i kako su iztisnuli hrTatski radnici radnike dužižare
Francuze iz našili šuma. Jedan od naših starijih trgovaca, koji je
mnogo radio sa francuskim dužicami g. J. J. pripovjeđao nam je kojom
su prilikom naši radnici iztisnuli francuske radnike, koji su prije u naših
šuma pravili francusku dužicu. Bilo je to polovicom šestdesetih godina, u
kraju vrbovačkom kraj Križevaca. Do toga vremena proizvodilo se je kod
nas malo duge, a i tu su naši radnici vrlo primitivno izradjivali. Do toga
vremena oni su dugu samo tesali, pa je kod takovog načina mnogo
drva propalo, a i samo izradjivanje dužice bilo skupo. Polovicom šestdesetih
godina počelo je neko francusko đružtvo u šnmah oko Vrbovca u veliko
proizvoditi francusku dužicu sa svojimi radnici Francuzi. Ti su radnici
bili ne samo skupi, već su i samom družtvu pravili raznih neprilika
držeći, da ih u tom poslu niko zamieniti ni dostići može.


Da ne izbjegnu, đružtvo bi tim dužičarom Francuzom mnogo toga
davati moralo i mnogo toga kroz prste pregledati moralo. Sama proizvodnja
zapinjala je s toga, tim više, što su ti Francuzi i dosta pobo-
Ijevali.


Da se svim tim neprilikam doskoči, odlučio je g. J- J., koji je tada
kod toga družtva službovao, da će pokušati proizvadjati dugu s našimi
radnici. Pošto je đružtvo na njegov predlog pristalo, pisao je on u naš
Gorski kotar u selo Gerovo i nagovarao tamo ljude, da dodju u vrbovačke
Sume i da tamo nauče od Francuza praviti dugu. Kraj poznatog
konservatizma naših ljudi nije čudo, da su se oni u prvi mah uztruča




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 45     <-- 45 -->        PDF

— 99 —


vali, uu kad je on apelirao na njihov patriotizam i rekao im, da je to
sramota, da u naših šumah rade tudji radnici, gdje naših dosta ima i
predočio im veliku korist po nje same, budu li naučili na racionalni
francuski način dugu praviti, odlučili su oni konačno, da s njim podju.
Za nekoliko dana sakupio je on više t. zv. kompanija u svem oko 400
ljudi i odputio se s njima u Vrbovec.


Iz početka izsmijavali bi ih Francuzi držeći, da oni taj posao tako
brzo naučiti ne će. Nu doskora opaziše Francuzi, da šu se u tom prevarili.
Naši radnici živo prionuše oko toga posla pazeći na to, da se
što bolje u taj posao upute. Doista, skorim uputiše se naši radnici u taj
posao, a jer su radili savjestno i marljivo, a i mnogo jeftinije, brzo su
opazili Francuzi, da su suvišni i počeše se vraćati natrag u Francusku.


Za neko vrieme nije bilo više nijednoga francuskoga radnika, svi
se vratiše kući na veliko zadovoljstvo naših radnika, a i samog francuskog
družtva, jer su se naši radnici kraj svog skromnog načina života zadovoljili
mnogo manjom plaćom, nego što su ju Francuzi imali. Naši radnici
doskora su se u izrađjivanju francuske dužice u tolikoj mjeri uvježbali,
da su postali pravi specialiste u tom poslu tako, da po vremenu nije
mogao s njima niko više konkurirati, a oni izradjivali francusku dugu
ne samo u naših šumah, već i u ostalih susjednih zemljah


Hrvatski dužičari u Špailiji. Kako je u obće poznato, bile su
do sele naše šume, navlastito one u Slavoniji, za Francusku i sve one
zemlje, koje francusku dužicu uvažaju, vrelo, od kuda su one ogromnom
većinom svoju potrebu na toj robi podmirivale. Naša, i to specijalno
slavonska dužica, uživala je prvenstvo na svih svjetskih tržištih — bar do
nedavno — i najbolje se plaćala Mnogo su tomu dopriniele krasne
šume u slavonskoj Posavini, vanredna kalavost i kvalitet tamošnjih hrastova
i razmjerno nizke ciene surovine, jeftina radna snaga , zgodan i
dosta jeftin transport gotove robe.


Kako su ciene surovine u zadnje vrieme, konstantno rastući, vanreduo
poskočile, nisu mogli dužičari uzdržati konkurenciju piljana i plaćati
za suro vinu toliku cienu kao one, to su počeli trgovči-dužičari smišljati,
gdje će naći jeftinije drvo. Doista vidimo, da je počela francuska
dužica izradjena u bosanskih šumah, zatim dužica iz šumah južne Rusije
i Amerike, gdje su ciene surovine manje, uspješno konkurirati s našom
dužicom. Francuz g Gairard zvan u trgovačkom svietu zbog ogromnih
poslova u dužici »kralj dužičara», odlučio je prošle godine, da kuša proizvoditi
francusku dugu u Španjolskoj, i to u pokrajini Asturiji, koja gotovo
još jedina u Španiji liepih šuma ima i to baš hrastovih šuma. Iz
svojih sveza sa našim trgova6kim svietom, a i pohodiv opetovano naše
šume, poznavao je g. Gairard vrstna svojstva naših šumskih radnika




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 46     <-- 46 -->        PDF

^ 100 —


dužičara, te je povjerio prošle godine g. P. iz V., da sastavi družba
hrvatskih dužičara njih 100 na broju, da podju u Spaniju izrađjivati
francusku dužicu u šume, koje je on tamo kupio više za pokus, pa da
vidi, hoće li se ta proizvodnja izplatiti. Doista sastavio je g. P. družbu
od stotinu sve samih naših dužičara i otišao s njima prošloga proljeda
kopnenim putem preko Italije i Francuske u Spaniju. Španjolci su družbu


— kao poznati kavaliri — Ijubezno i svirkom dočekali. Putujući još od
zadnje željezničke postaje dosta daleko pješke, stigoše naši ljudi sretno
u kršne planinske hrastike pokrajine Asturije i počeše praviti francusku
dugu. Uvjeti su bili dosta povoljni. Radili su uz nadnicu od jedne forinte
na dan, a put im je bio plaćen tamo a i natrag, ako bi se možda
za dva mjeseca već vratiti htjeli. U to je buknuo španjolsko-amerikanski
rat, u Španiji sve uzavrelo i proglašeno obsadno stanje, pa jer se je bilo
bojati eventualno i gradjanskoga rata, vratila se je družina iza kratkoga
vremena od kojih 2 mjeseca natrag kući. Da je g. Gairard u toj dalekoj
zemlji htio sa hrvatskim! dužičari proizvoditi francusku dužicu, dokazom
je, da naši dužičari doista zaslužuju onaj dobri glas, sa kojega slove.
Bavarski radnici u naših šumali. Ove zime imali smo priliku
viditi bavarske radnike Njemce u šumi kr. gospodarskog i šumarskog
učilišta u Križevcih kod posla.


Da se poprave i prošire štale križevačke ratarnice, prodano je
dozvolom vis. kr. zemalj. vlade 281 komad hrastovih stabala, koje je na
javnoj dražbi kupila zagrebačka tvrdka H a r 11. Ova je tvrdka preprodala
trupce, koji su se iz pojedinih hrastova izvaditi mogli, poznatoj
tvrđki Moor i drug iz Wiirzburga u Bavarskoj. Ta je tvrdka dala većinu
ovakovih trupaca na razne načine — većinom oštro osmokutno —
otesati, odnosno trupce na debljem kraju, na kojem su mnogi nepravilni
bili, zaokružiti. U tu svrhu rabi tvrdka svoje vlastite radnike, koji nam
rekoše, da za tvrdku već više godina po hrvatskih šumah rade. Ti radnici
rade doista osobito krasno i marljivo, nu imadu i znatno bolju plaću
od naših. Kako čujemo, dobivaju oni dnevno 2^1^ forinta. Kad su svetci
ili kakovo nevrieme, da se raditi ne može, plaća im se nadnica od 1 forinte.
Ako je ikako moguće, ne stanuju ti radnici u šumi samoj, poput
naših šumskih radnika, već si uzmu stan u kojoj kući blizu šume, gdje
i večeraju. U jutro pojedu takodjer već kod kuće štogod, nu čim svane,
oni su kod rada. D šumi kr. gospodarskog i šumarskog učilišta radilo je
osam takovih radnika, koji su bili pod nadzorom jednog — valjda najstarijeg
i najvještijeg — koji je medjutim s njima zajedno radio, naime
tesao, kao i svi drugi. 0 podne objeduju oni n šumi, te poput naših
radnika imadu dječarca, koji im kuha. Nu jelo je njihovo kud i kamo
bolje od jela naših radnika. Dočim se uaši radnici skoro izključivo pa




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 47     <-- 47 -->        PDF

— 101 —


lentom hrane, a redje još k tome slaninom i sirom, hrane se ovi Njemci
bielim kruhom i mesom ili svinjetinom, k tomu pije svaki pol litre vina
i lončić crne kave.


čudimo se, da se tvrdka ne služi s našim domaćim radnicima, koji
su poznati kao vrstni šumski radnici, a osim toga su i mnogo jeftiniji nego
ovi Njemci, jer i živu mnogo jednostavnije uego ovi. Upitali smo se
glede toga i izrazili naše začudjenje, da mogu ovi radnici s našimi konkurirati,
nu rečeno nam je, da tvrdka svoj račun s ovimi radnici, koji
su u taj posao skroz upućeni, bolje nalazi, nego s našimi. Ipak držimo,
da bi se naši radnici lahko u taj posao uputili i jeftinije radili od ovih
bavarskih radnika, samo bi im jedan pređradnik morao trupac dimenzionirati.
Valjda će po vremenu tako i biti, jer smo već medju ovom osmoricom
vidili i dva naša radnika, koji su s njima zajedno radili. Nu ti
naši radnici samo su trupac zaokruživali, nisu pako same stranice
prizme tesali.


Jelen u Preseki kraj Križevaca. Jesenas pojavio se na posjedu
kaptola križevačkoga jedan jelen. Bio je to kako čujemo liep eksemplar
običnog jelena (Cervus elaphus), «Jednoga dana — reče nam tamošnji
kaptolski gospodarski upravitelj — bijah upravo kod kuće, kad družina
sa svih strana dotrči i i´eče, đa je na polju medju blagom na livadi
suprot dvora jedan veliki jelen sa ogromnim rogovljem. To je za naš
predjel velika riedkost, jer akoprem već više godina ovdje službujem,
nisam nikada čuo, da bi bilo u okolici jelena, a niti su mi to naši seljaci
kazivali. Mislio sam toga jelena ubiti, jer je bio na našem polju,
a u kaptolskom lovištu. Tražio sam s toga ponajprije lovni zakon, da
vidim, nije li možda na jelene lovostaja. Kad sam n ašao zakon, uzeh
pušku, ali vidim, da ne ima naboja za jelena, treba dakle takvi napraviti.
Već je prošlo dosta vremena, nu jelen još sveudilj pase unatoč toga,
što su se mnogi seljaci prolazeć putem ustavili, te jelena gledali i o njem
živo razpravljali. Konačno imao sam sve, što sam trebao, podjoh s toga,
napetom puškom, da ga ubijem. Nisam mu se mogao lahko približiti,
jer je stojao usred polja. Kušao sam s toga, šuljajuć se uz bližnju živicu,
da mu se na puškomet približim. Ipak mi ni to nije uspjelo, jer su seljaci,
koji su me vidili, da se šuljam, toliko mi dovikivali, da se je od
te buke jelen konačno uplašio i pobjego prije, nego sam mu se mogao
na puškomet približiti*. Šteta je, da ove liepe divljači u nas skoro više
ni ne ima, akoprem je nekada i u naših krajevih jelena bilo. Da ih je
moralo biti još u prošlom stoljeću, svjedoči jedan liep exemp]ar jelenskog
rogovlja, koji se nalazi u sbirci križevačkoga šumarskoga učilišta i
koji potiče iz šumah vrbovačkih, a drži se, da je koncem prošloga ili
najzad početkom našega stoljeća ubijen. Da ne mora tomu vrlo dugo




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 48     <-- 48 -->        PDF

biti, što su se jeleni u naših šumah zatrli, svjedoči već i ta okolnost,
što su seljaci gore spomenutog jelena ođma kao takovog upoznali, prem
se znade, da ga od školske obuke ne znadu, pošto starija generacija škole
pohađjala nije, jer je ni bilo nije.


Još nešto o Iranu pl. Ehrenwertliu. U posliednjem smo broju
donieli neke podatke o Ehrenwerthu. U zadnjem broju «Oesterreichiscbe
Forst- u. Jagdzeitung« od 11. sieonja t. g. priobćio je umir. ravnatelj
moravsko-šlezkog šumarskog učilišta eulenberžkog G. Buchmajer još neke
dosele nepoznate podatke o Ebrenwerthu.


Taj je odlični šumarski stručnjak bio svojedobno počašćen ne samo
od cara Josipa II., već i od blage uspomene carice i kraljice Marije Terezije.
Još i danas čuva se u obitelji, koja je bila u sredstvu sa Ehrenwerthom,
prsten, kojega isti je dobio od Marije Terezije. Ujedno se čuva
u istoj obitelji slika Ehrenwerthova izradjena g. 1827. u Pragu. Nakon
što je dobio Ehrenwertb od cara Josipa II. 100 dukata, dobio je on zajedno
više odlikovanja, i to: zlatnu počastnu medalju, naslov c. kr. «Forstratha
» i plemstvo sa pridjevkom »Ritter v. Weischowitz». Zadnji broj
gore spomenutih novina donosi sliku samoga Ehrenvrertha i carskoga
prstena, kojega je na poklon dobio.


Ne ima sumnje, da je Ehrenwerth bio osobiti muž, koji se je u
ono vrieme, a u struci tada samo slabo uvažavanoj, mogao podičiti tolikimi
odlikovanji. Držimo s toga da smo ugodili našim čitateljem, donesav
u prvom broju prvu, a ovom još i drugu noticu o tom vanreduom mužu
naše zelene struke.


Uprava carskih ruskih obiteljskih dohara. Polag viesti ruskog
šumarskog stručnoga časopisa «Lesnoj journaU slavila je uprava carskih
dobara u Rusiji 5. travnja 1897. stogodišnjicu svojeg ustrojstva, kojoj je
položio toga dana prije 100 godina temelj, ruski car Pavao. On je prvi
odredio, da neka dobra zajedno sa kmetovi seljaci, a svem 2,157 000 desjatiua,
imadu služiti za uzdržavanje carske obitelji. Ova su dobra bila
većinom takova, da su šume zapremale mnogo veću površinu, nego li
ino gospodarstveno zemljište. Posebno su se upravljala dobra velike kneginje
Katarine Pavlovne i ona dobra, koja je carska obitelj prikupila, u
svem 400 tisuća desjatina. Tek g. 1884. prešla su i ova dobra pod
istu upravu.


Sve do petdesetih godina našega stoljeća nisu sve te ogromne šume
skoro ništa nosile. Iz njih su se drvarili samo seljaci badava ili za male
novce. Kmetovi podanici morali su te šume čuvati, a da posebnih lugara
bilo nije.


Tek petdesetih godina počelo se je prodajom sječina, koje bi mjernici
izkolčili. Godina 1863. doniela je oslobodjenjem kmetova znatnih




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 49     <-- 49 -->        PDF

— m —


preinaku i u samom gospodarenju sa tima šumama. Pošto su seljaci postali
slobodnima, dakle riešeni i tereta, da na šume paze, to se je moralo
namjestiti posebno osoblje. Odma se je počelo i sa samim uređjenjem
šuma, i uvela se — izim posjeda u guberniji Wologda i Archangel


— čista sječa, a sjedine polag površine prodane najboljem nudiocu
šume podieljene u srezove i potrebito osoblje namješteno.
Godinah sedamdesetih i osamdesetih popravilo se je mnogo toga
glede samoga uredjenja, a za svaki kotar namješten po jedan stručno
naobraženi šumar. Drvo se je počelo prodavati na panju, dapače i u vlastitoj
režiji sjeći. Poslie podiglo se je i više vlastitih piljana i počelo
drvo eksportirati u inozemstvo.


Godine 1893. izdan je posebni naputak za uredjenje, koji propisuje
«razšestarenje na periodički jednake sječivne površine*. Djeduo se
je osbiljno počelo kultivacijom golih stepa (pustara) i to na 14 mjesta,
pa se svake godine do tisuću desjatina kultivira, a sve polag načina
douske uzorne nadšumarije. Za pune ´,´4 šuma postoje šurasko-gospodarstvene
osnove.


Čitav carski posjed mjerio je g. 1896. 7,829.320 desjatina, a od
toga odpada na same šume 5.651.397 desjatina. Na te šume pazi 493
lugara i 2.519 podlugara.


Godine 1895. prodano je u svem do 7,420.000 m* za svotu od
4,150.000 rubalja, dočim je za nuzužitke, unišlo 310 tisuća rubalja, dakle
čitav prihod od šumarstva bio je 4,460.000 rubalja.


Dne 17. ožujka 1897. p. st. obdržavala se je u proslavu ove stogodišnjice
svečana služba božja, kojoj je prisustvovalo mnogo činovnika,
ministar grof Voronzov Daškov, a i sam car sa obitelju. Na spomen toga
dana kovane su spomen-međalje i podieljene medju činovnike carskih
dobara, sami pako činovnici osnovaše dvie stipendije, jednu za sveučilište,
a dmgu za šumarski zavod u Petrogradu. Centralbl. f. d. g. ForstvF.


Šumarska visoka škola u združenih država sjeTcrne Amerike.
Konačno odlučili su se i Amerikanci, da osnuju jedno šumarsko
učilište, jer su uvidili, da se sa bezumnim zatiranjem šuma, kakovo je
dosele običajno bilo, ne će daleko doći. Kako čitamo u Cbl. f. d. g. F.
od siečnja o. g , to je država New-York zakonom od 26. ožujka 1898.
odredila, da se na velikom Cornell-sveučilištu u Ithaki osnuje posebni
šumarski fakultet. Već u jeseni — dakle amerikanskom brzinom — taj
je šumarski fakultet u život stupio, te su već u rujnu počela predavanja.
Ovo novo ognjište šumarske nauke nosi zvaničui naslov «New-
York State College of Forestry». Za prvo uredjenje dozvoljeno je 10.000
dolara, a osim toga kupljena je za zavod šuma (Lehrforstrevier) od poprilici
12 tisuća hektara.




ŠUMARSKI LIST 2/1899 str. 50     <-- 50 -->        PDF

— 104 —


Kao što u obće na amerikanska sveučilišta primiti se može onaj,
koji je svršio srednje škole ili ako takovih ne ima, to mora položiti
prijamni izpit. Oui, koji žele učiti šumarstvo, moraju se izkazati, da
znadu bar nješto i njemački. Naukovanje traje četiri godine. Pripadnici
države New-Tork ne plaćaju ništa, ostali plaćaju godišnje naukovninu
od 100 dolara. Dvie su godine opredieljeue za temeljne discipline, a dvie
za samo šumarstvo. Amerikanci su izim Bavaraca jedini, gdje će naukovanje
4 godine trajati, na čuje se, da će se na bečkoj visokoj školi
uvesti mjesto trogodišnje, četverogodišnje naukovanje.


Ogl


U biljevištu Sv. Mihovil i Kesten kr. nadzorničtva za pošumljenje
primorskoga krasa u Senju, razpoloživo je:


1. 80.000 kom. dvogod. biljka crnoga bora,
2. 35.890 dvogod. » jelve,
3. 164.460 trogod. » omorike,
4. 359.510 dvogod. » omorike,
5. 2.350 petgod. » ariša,
fi.15.560 dvogod. » ariša,
7. 5.000 petgod. » drenule,
8 585 šestgod. » murve,
9. 368 dvogod. » murve,
10. l.-zOO šestgod. » javora,
Ukupno 664.923 komada biljka, koje će se za nasade, rano u idućem
proljeću, na razne obćine (političke, mjestne, urbarske, imovne) kao i
na privatne sumoposjednike bezplatn o loco biljevište porazdielieliti
uzimajuć osobiti obzir na molitelje iz kraškog područja bivše vojne
Krajine i Primorja.


Područne oblasti, obćine, i privatni šumoposjeđnici, koji žele upitne
biljke u svrhu šumskih gojitba imati, neka dotične molbe neposredno
ovamo podnesu u neprefcoračivom roku do 20. siečnja 1899.*,
dočim će se ođprema upitnih biljka prema stigavšim prijavama i razpoloživom
broju idućeg proljeća obaviti i o tom molitelje pravodobno
obavjestiti.


U Zagrebu, 31. prosinca 1898.


Ban kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.


*Primili smo ovaj oglas prekasno za I. broj, pa ga moradosmo uvrstiti u slieđeeem
broju. Ako je već i premašen rok za prijave, ipak držimo, da ne će biti zgorega, da se
objelodani, jer će možda i nakon roka preostati štogod biljaka, koje bi se i kasnijim moliteljem
podieliti mogle.


Uređjuje Ivan Partaš, profesor šumarstva u Križeveih. Tisak C. Albrechta (Jos. AVltt asek).