DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1899 str. 38 <-- 38 --> PDF |
— 428 — članovom nikakove viesti o budućoj glavnoj skupštini, odnosno s njom eventualno u savezu stojećeg izleta ili poučnog putovanja. Primjetiti nam je medjutim, da su iz krugova naše gg, drnžtvenih članova učestali glasovi proti nakanjenom putovanju u posestrime nam zemlje Bosnu i Hercegovinu, jer da je taj put za većinu članova sa prevelikim troškom skopčan, pa da bi se uslied toga jedva moglo računati na dostatan broj učestnika na tom putu, pa da bi možda bolje bilo spojili sa predstojećom glavnom skupštinom manji izlet n. pr. u naše Primorje, pregledati tamošnji Kras i već izvedene na njemu kulture, u tečaju se nalazeće zagradjivanje tamošnjih bujica i t. d. eventualno se još na kratko zadržalo u našoj »Svici« Gorskomu kotaru. Taj bi put, dakako bio skopčan s daleko manjim troškom nego li put u Bosnu, a pružio bi mnogo poučnoga svakom posjetniku tih krajeva, navlastito onim, koji te krajeve ne poznaju. — Glede darova, koje je đo sele družtvo za družtveni šumarski muzej primilo, spomenuti nam je, da će družtvena uprava naposeb u ovom organu objelodaniti izkaz darovanih predmeta i imena p. n. gg. darovatelja i izraziti vrhu priposlanog svoju zahvalu, čim se bude prva sjednica obdržavala — u koliko to do sele jur učinjeno nije. — Glede »svečanoga broja«, koji je imao odma nakon prošlogodišnje glavne skupštine izaći, ubavjestiti nam je gg. članove, da je isti u tisku i da će doskora kao posebna spomen-knjižica na boljem papiru izaći. Akoprem je družtvena uprava nastojala, da svojem odnosnom obećanju u tom pogledu što prije udovolji, ipak je izdanje tog t. z. »svečanog broja« sa mnogo većim potežkoćama skopčano, nego se je prije i misliti moglo, pa s toga još sve do sele izašao nije. Dopisi. Njekoliko rieči o §§. 36. i 37. zakona od 35./4. 1894., te §. 13. zakona od 36./3. 1894, o koliko isti govore o samostalnoj razpoložbi i upravi imovine zemljištnih zajednica, te o namještenju sposobnog lugarskog osoblja za zaštitu svojih šuma. Ne ima dvojbe, da je lugarsko osoblje temelj cielom radu i poslovanju kotarskog šumara. Ako je to osoblje tjelesno nesposobno, nepismeno, ili možda ćak i moralno pokvareno, badava dotičnom šumaru, pod kojim takovo osoblje službuje, sav trud i muka. Da se je zapriečiti mislilo takovom osoblju u službu doći, najboljim je dokazom hvaljena naredba ministarstva unut. odjela i pravosudja od 1. srpnja 1857., te ostale naredbe visoke kr. zem. vlade, koje traže, da lugarsko osoblje bude neporočno, bez tjelesnih i duševnih mana, da je osposobljeno izpitom za lugarsku odnosno šumsko-tehničku pomoćnu službu. Ali na žalost što se opaža! U lugarsku službu — mislim ovdje lugare zemljištnih zajednica´ — dolazi sve, samo ne osposobljeno osoblje. |
| ŠUMARSKI LIST 8/1899 str. 39 <-- 39 --> PDF |
— 429 — Ne radi pomanjkanja na takovom — jer ako ga predbježno i ne ima, svaki si ga bi dobar Šumar odgojio — nego zato; jer su kotarskim oblastim odnosao njim na službovanje đodieljenim kr. kotarskim šumarom kod izbora lugara i kod odmjere lugarskih beriva donekle ruke vezane. Dobar, osposobljen lugar traži, da prema svom zvanju i plaćen bude. Ako nije domaći već stranac t. j . u opredieljenom mjestu službovanja bez svoje vlastite kuće i kućišta, mora imati beriva bar 300 for. godišnjih da bar njekako živiti može, jer se od njega traži da bude u službi valjan, nepodmitljiv, bezobziran, u obće da vrši službu onako, kako zakon od njega iziskuje. Tko će dati tolika beriva lugaru? Zar jedn a zemljištna zajednica? Rado bih vidio šumara, koji je takovimi beriri u okviru zakona o zem- Ijištaih zajednica svoje lugare obskrbio! Reći će tko, zaokruži više zemljištnih zajednica u jednu čuvariju, odredi svakoj njeki stalni doprinos dokle dobiješ željenu svotu za koju osposobljenog i vriednog lugara dobiti možeš, pak si postigao što si želio. Neka ali pokuša. Na temelju §. 26. zakona o zemljištnih zajednica od´ 25./4. 1894. upravljaju i razpolaž u zemljištne zajednice pod nadzorom oblastih samostalno svojom imovinom, prema tomu pristoji zemljištnim zajednicam i pravo, da si sam e izaberu lugarsko osoblje, koje će im čuvati šume. Veli istina §. 12. zakona od 26./3. 1894., kojim se uredjuje stručna uprava i šumsko gospodarenje u šumah, stojećih pod osobitim javnim nadzom i §. 27. zakona od 2a./4. 1894., o uređjenju zemljištnih zajednica, da su dužne zemljištne zajednice, koje su vlastnice šuma, za čuvanje istih namjestiti potrebito i prema propisu osposobljeno lugarsko osoblje. Ali zakon nigdje ne odredjuje zaokruženje čuvarija, kojim bi se jedino mogla lugarska beriva do potrebne svote povisiti, i tim osposobljeno lugarsko osoblje dobiti, niti odredjuje oblastno namještenje lugara u tih novo ustrojenih srezovih, dokle god glavna skupšliua svih ovlaštenika na to ne pristane. Neka se pohvali koji od gospode šumara, da je glavna skupštin a svih ovlaštenika na to pristala! Ne tvrdim, da nadzorna oblast ne smije lugarska beriva povisi vati, ako zemljištna zajednica ne može preliminiranim iznosom u proračuna i putem natječaja naći osposobljeno g lugara, koji bi upitno mjesto uz dosadanju plaću nastupio, koja zemljištna zajednica povisiti voljna nije; ali tim prisilnim sredstvom ne može oblast zemljištnoj zajednici tako visoko razhod povećati, dok ima zemljištnih zajednica koje u 10 godina tolikog dohodka ne imaju, koliko bi ih osposobljeni lugar godišnje stajao ! A s druge strane, bi li to i pravednost dopuštala! |
| ŠUMARSKI LIST 8/1899 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— 430 — S tog, dokle god se autonomija zemljištnih zajednica ne stegne, nikada k cilju. Zaokruživati čuvarije ne smijemo, nadzorna oblast ne može pojedinim zemljištnim zajedničara obzirom na siromaštvo i mali posjed toliku svotu opredieliti, da si osposobljenog lugara uzdržavati može; ergo šumaru ne preostaje ino, nego gledati si razorene ideale. Pohvaliti će se možda koji od gospode kolega, beriva mojih lugara ipak su uredjena. Jesu, ali da li na temelju zakona o zemljištnih zajednica? I u županiji požežkoj radilo se prema configuraciji, veličini i položaju šumskih objekata na zaokruženja čuvarija, na povišenju lugarskih beriva prema plaći lugara obližnjih vlastelinstva, prema imućtvenom stanju ovlaštenika; dapače ta su beriva bila u početku većinom ustanovljena sa 100—200 for. godišnjih računajuć pri tom, da će za te svote moći pribaviti prikladno, bar na njekom stupnju naobrazbe nalazeće so i pismu vješto osoblje iz razreda najinteligentnijih seljana, za koje je nade da će se vremenom izobraziti, lugarskom izpitu podvrći, da će uz ta beriva više mara i volje nadzoru šume posvećivati, te da će se kasnije ta beriva dok zemljištne zajednice same uvide ovu koristnu instituciju primjereno povisiti; ali koje koristi od svega toga, kada su se zem- Ijištne zajednice tomu oprle i utokom poslužile. ´ One su uspjele, a mi smo došli upravo onamo, gdje smo i počeli! §. 12. zakona od 26./3. 1894. i §. 27. zakona od 25./4. 1894. ostao je gdje je i bio, to jest crno slovo na papiru u praksi jedva provedivo. Sto sliedi odtale ? U službi zemljištnih zajednica nema niti jedna desetina osposobljenog lugarskog osoblja. U službu biraju zemljištne zajednice osoblje osobito imućnijim seljanom poćudno, jer takovi kod izbora glavnu rieč vođe, s kojim po volji razpolažu i crpe od njih vlastitu korist na uštrb ciele zemljištne zajednice. Ne samo o kvalifikaciji, nego ni pismenosti traga, jer pismenog ne samo u jednom, nego u više sela niti ne ima. A je li takovom lugaru stalo da pošteno za 30—60 for. godišnjih, kojih redovito dobiva i ne dobiva, služi? Ta jedan hrast je toga vriedan! Nije dakle ni čudo, da lugari kod zemljištnih zajednica niču kao gljive iza jesenskih kiša, da danas polazi jedan, a za par dana drugi u zasluženo stanje mira! Ovo navedoh iz vlastite prakse, znajuć, da će ovo mnienje mnogi od kolega dieliti uz nadu, da će se na mjerodavnom mjestu i zaokruženju čuvarija, koje je vrlo zgodno i koristno za zemljištnu zajednicu i i za šumsku obrambu, koji čas posvetiti, da se isto sa zakonom o zemljištnih zajednica u sklad dovesti može. To je šumara temelj, a bez njega postaje mu sav rad iluzornim. Gjuro Cesarić. |