DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 3 <-- 3 --> PDF |
´imai^i^l Eit.. Br, 1. u ZAGREBU, 1. sieenja 1900. God. XXIV. Uvrstbina oglasa: za 1 stranicu 8 for.; za ´/a stranice 4 for.; za Va stranice 2 for. 70 novo.; za ´A stranice 2 for. — Za višeijratno uvrštenje primjerena popustbina. Nekoje šumsko drveće i grmlje iz domaće flore. Quercus conferta. Pavao Kitaibel , poznati i prezaslužni botaničar, dodje g. 1792. prvi puta u Hrvatsku, koju je tom prilikom prošao do Eieke. Godine 1802. pratio je našom domovinom Franju grofa Waldstein a i poslije s njime napisao skupocjeno botaničke djelo »Discriptiones et Icones Plantarum Rariorum Hungariae «, koje posvetiše caru i kralju Franji II. Godine 1808. zaputi se sa profesorom Fabricije m u Slavoniju i dodje tako putujudi i u Požežku dolinu preko gore Krndije. Botanizirao je i oko Kutjeva, Gradišta, Kule i Poreča i tu prvi puta vidio osobiti hrast, kojega je g. 1814. opisao kao Q. confert a u Schultes Oesterr. Fl. (ed. IL, vol. I., p. 619.), ali u svom rukopisu zabilježio i ime Q. slavonic a spomenuv za nj i narodno ime »kitnjak«. U svom dnevniku zapisao je Kitaibel 30. srpnja 1808. zaQ. conferta ovo: »zwischen Poreč und Kula kommt nebst der Stiel- und Zerreiehe eine der letzten ahnliche Art mit breiten unten zu scbmaleren fast aufsitzenden Blattern vor (fol. profunde pinnatifidis, laciniis margine inferiore lobato-dentatis, utrinque scabra, subtus incana). Caljces 8quamati; pubescentes; also ist es die »Kitnjak«. U dnevniku od 3. kolovoza iste godine podaje nam i latinski opis ovoga hrasta´. * Die bishor bekanten Pflanzen Slavoniens. Verliandl. d. k. k. zool.-botan. Geselseh. in Wien, 1856., Bnd XVI., p. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 2 — Dr. T. Kotschy , bivši pristav botaničkoga kabineta u Beču, izdao je g. 1862. znamenito djelo: Die Eichen Europas und des Orientes« sa 40 koloriranih tabla. Na tabli XIV. predočuje nam vjernu sliku od Q. confert a i nekih njezinih djelova, pa ju opisuje jezikom latinskim, njemačkim i francezkim. U novije doba pisao je o tom hrastu i magjarski botaničar dr. V. Bor bas, izporediv ga sa Q. Hungarica^ Putujući g. 1894., a mjeseca srpnja u Požežku dolinu, zaustavim se u Kutjevu naročito toga hrasta radi, kojega sam do onda tek poznao po imenu. Gospodin šumarnik, M. Radoševi ć povede me 18. srpnja iz Kutjeva preko Begteža u hrastovu šumu Jasik, gdje sam zagledao prve Q. conferta, koja mi odmah pade u oči svojim velikim i uglednim listovima. Od seljaka, koji nas je vozio, doznao sam i za ime ove vrste; zovu ju i ovdje »sladka granica« ili »sladun«, jer mu je »lišće tako sladko« (a naročito mlado), da na nj rado nalieću pčele. Gospodin šumarnik mi reče, da ga zovu i »gradjen«, pa ima kod Kutjeva i šuma »Gradjenik«. Quercus conferta raste u Jasiku sa Q. pedunculata, Q. sessiliflora i Q. Austriaca, kojeg ima i na Lončarskom visu kod Gradišta. Sladun se stere na Krndiji prostorom od Gradišta (220 m.) do Begteža (179 m.), Kule (163 m.) i od Poreča (165 m.) do Caglina (167 m.) i Latinovaca (166 m.). Ima ga u Srierau, oko Zagreba (po Borbasu), u Turopoljskom lugu (po Worraastiny- u), pa i u perivoju Maksimiru, nu u gojenim pojedincima, kako nam to bilježi Vukotinović u svom herbaru (br. 52.) iz kojega razabiremo, da raste i u Bosni oko Brčke, iztičući se osobito velikim listovima, koji budu preko 2 dm. dugi, a 5 cm. široki. Po cieloj ravnijoj Srbiji raste Q. confert a (po Paučiću) obilato, a u Sumadiji sastavlja sa cerom prostrane šume. Zovu ^ Oestsrr. botan. Ztselir. Wion 1886., p. 282—283. — Botan. Oentralbl. Oassel 1886. p. 332. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 3 — ga i tamo sladka granica i sladun, ali i »blagun«, dočim im je Q. pubescens »sitna granica, kakrik ili magaricar«. Dr. Glircke bilježi za Q. conferta ove zemlje: Ugarsku, Slavoniju, Rumunjsku, Italiju, Bosnu. Hercegovinu, Crnugoru, Srbiju, Bugarsku, Albaniju, Thesaliju, Thraciju, Macedoniju i Grčku, ali ne spominje Hrvatsku´. U Ugarskoj raste u županijama Krasso, Temes, Hunyad, Arad i Bihar sa Q. sessiliflora i Q. Cerris, uzpinjudi se do 600 m. visoko., ne manjka Dalmaciji, pa bi imao rasti i u Istriji^. Kitaibel nam bilježi za sladun ime »kitnjak«, a po njemu i dr. Bor bas, nu ja sam se osvjedočio na licu mjesta, da je kitnjak Q. sessiliflor a (Stein-Trauben ili Wintereiche), kojega zovemo i »Ijutik, bjelik, biel«. Oko Gradišta zovu ga »bielčić«. Hempel i Vilhelm zovu sladun »die ungarische Eiche« Q. liungarica, kojemu latinskomu imenu dodavaju kao synonjma: Q. conferta i Q. Farnetto, nu dr. Bor bas dieli Q. Hungarica od Q. conferta pa onoj dodaje ova svnonjma: Q. Esculus, Q. Esculus var. velutina, Q. conferta Paučić, Q. Farnetto-conferta. On veli, da su kod Kitaibelove Q. confert a »Lappen stumpf, Friichte sitzend«, dočim mu Q. Hun garic a ima »zersclilitze Bliitter, breite Buchten und stachelspit/ ige Blattlappcben«. Dr. Glircke istovjetuje Q. Hungarica sa Q. conferta i daje ovomu imenu prvenstvo, što smo i mi učinili U sladuiia osobito je značajan list. Lišće je veliko, kožnato, na kratke peteljke nasadjeno ili malone sjedeće; bude i preko 20 cm. dugo, a 12 cm. široko (u naših pojedinaca). Oblikom je dugoljasto i naopako-jajoliko, na uzkoj podini srcoliko u dvie zaokružene krpice (Lappchen) iztegnuto. Lice je lista jasno-zeleno, ponešto sjajno, gladko ili ´ Plantae Buropeae. Leipzig 1897. Tom. II., p. 65. ´´ Hempel i Willi(!lm: Die Baiiine u. Straiiclier đ. Waldes, Wien,,II. Abth., p. 71. — U Slavoniji kod Ptelića (Celiea) zovu jedan hrast „sladiinae", pa mogiiee da jo i to <{. conferta. Žir mu je sladak, tanak i dugačak, i rado ga jedu svinje. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 6 <-- 6 --> PDF |
_ 4 — iiz žilice pahuljastim zviezdolikim dlačicama pokriveno. Dolnja je strana lista bliedja, gusto maljava. Krpe (Lappen) su linearno- dugoljaste, zaokružene, riedje malo zubčaste i cielovite, koje se prama podini i brku (Spitze) lista umanjuju; srednje su krpe na brku dva, tri puta izverugane. Krpe, kojih, ima sa svake strane lista 7—11, kadkad se i pokrivaju. Pupovi su u sladuna jasnije obojeni, nego li u sitne granice, kitnjaka ili lužnjaka, dlakavi i žudkasto-zeleni. Mužki su cvietovi znatno dulji nego u spomenutih vrsta (i do 12 cm.), kratko-stabkasti, sastojedi od 6 linearno-bodkastih, u dnu sraslih, izvfina pahuljastih, na brku bradatih dielova. Prašnici su kradi, dugoljaste, gladke prašnice na vršku utisnute. Ženski cvietovi, njih poviše, sjede na kratkim, debelim, uzpiavnim stabkama. Ženska je ucvast krugljasta, sbijena, pustena, dugoljastim zaperkom poduprta sa tri zavinute njuške. Kao što listovi i ženski cvietovi, tako se i sitan žir, njih 5—9, pribrao u hrpu, u kitu. Ako žir nije nataknut na stabku, onda je to tipička Q. conferta, ako je pak nasadjen na kratke stabke, onda je to podvrsta Q. spectabilis , koju smo takodjer našli u Jasiku kod Kutjeva. Zir je sladak kao kesten i zato možda »sladun« pa ga u Srbiji i druguda sabiru i jedu (da li i u nas?). Kapicu žira pokrivaju brojne, jasno-zagasite, pustene ljuske, koje nisu tako guste, kao u spomenutih hrastova. Drvo se sladuna ne razlikuje od drveta lužnjaka i kitnjaka, a veoma je tvrdo i trajno. U rimskim rudokopima Sedmogradske, ima još i sada sačuvanih greda i brvana od sladuna. Prirast mu nije kao u gornjih, jer u 100 godina poraste na 20 m., dočim se kitnjak 22 m., a lužnjak i 26 m. visoko uzdignu, što je dokazano pokusima u Lugošu, u Ugarskoj. Drvo od sladuna dobro je za podvodne i podzemne gradjevine, za babure (Eisenbahnschwellen), za parkete^ kola, nu jer se težko kala, ne vriedi za vinsko posudje, a ne mogu da ga rabe u stolarnicama. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 5 — Sladun pristaje osobito perivojima i kad se goji pojedince krasnim im bude uresom i radi toga W. Miihle god. 1897. vrtljarima ga toplo preporučio i opisao u »Wiener iliustrirte Garten-Zeitung« a iz Hrvatsku zamolio sjemenje. Quercus Ilex. Kad sam g. 1884. došao prvi puta na izvor Rječine u hrvatskom primorju, koja izvire na istarskoj medji u visini od 250 m., zagledam tu po pećinama bukvu i tisu, a u družtva ovih jedan grm, koji nisam prepoznao. U prvi sam mah mislio, da imam pred sobom lovoriku, nu kad sam ogledao naličje, vidim da je ono sivo-pusteno. Moj suputnik St. reče mi, da taj grm ne pozna i da ga nije nikada vidio. Potrgam od toga zagonetnoga grma nekoliko svržica, metnem ih u svoju botaničku mapu i ponesem kudi. Tu su mi odmah imale botaničke knjige da priskoče u pomoć, ali jao, namučim se do boga, ali vrste nisam odredio. Poslije nadjem isti grm u sitnogorici, a u dolini E,iečin6 mjeseca svibnja u cvietu, po kojemu sam naslućivao, da bi to mogla biti neka vrst hrasta. Stanem listati, čitati, prispodab- Ijati, pa tko da mi opiše moje veselje, kad sam taj grm odredio kao Quercus Ilex, a tko da ga opiše, kad sam opet kod Zaklja i Lopače nedaleko Rieke našao i pojedinaca u plodu, U sitnom žiru, koji je za tu vrstu najznačajniji. Nema možda hrasta u kojega se oblik lista toliko mienja, kao u ove vrste, pa su odtuda i nastale mnoge odlike. Dr. Giircke spominje za samu Italiju 22 odlike; po listu odliku: lacera, latifolia, laurifolia, macrophjlla, oleifolia, parvifolia, rotunda, avellaniformis i t. d. Izraste li Q. Ile x u stablo, listovi su uzko-jajoliki ili bodkasti, na podini zaokruženi, prama brku zašiljeni. Kub je lista cjelovit, valovit, tup ili zubčast i trnovit, kako nam to predočuju eksemplari, što se čuvaju u herbarima kr. universe u Zagrebu iz Istrije, Dalmacije, Francezke i Italije. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 6 — Na mladini pojedincima i na pripanjcima (Stćckausschlage), naročito pak na onima, koje je opaslo blago, razvije se list u drugi oblik. Rub mu je ili cjelovit ili trnovit, peteljka kratka, podina klinasta ili srcolika. Veliko je lišće na takovim pojedincima ponajviše cjelovito, na naličju tanahno pusteno; sitnije je lišće kruto, oštro-zubčasto. Mlado je lišće i´ na licu zaraslo zvjezdolikim dlačicama, dočim je staro na naličju gustom sivom do žućkasto-bielom pusti (Sternfilz) pokriveno. Ono je na licu golo, tamno-zeleno i lašteće, a pada svake druge godine. Listovi su 3—8 cm. dugi, 2 — 3 cm. široki, a pustene peteljke na 1 cm. duge. Piipovi su sitni, jajoliki, tupi, a pokriveni pustenim ljuskama, koje su na rubu zubčaste. Mužke rese, na 7 em. duge, izrastu u dnu novih mladica; tanahno i gusto pusteno vretence nosi sitne 5—7 dielne, vunasto- pustene i zagasite perigone sa kratko nasadjenim prašnicama. Ženski cvietovi, koji su gusto pusteni, stoje pojedince ili u dvoje na 1 cm. dugom pustenom držku u pazušicama mlada lišća i imadu četiri njuške. Kapice su žira u dnu dlakave, gustim ljuskama pokrivene, kratke, sivo-pustene i u zagasit, gladak šiljak iztegnute. Jasnozagasiti žir je sitan, trbušasto čunjast, dvojinom dulji od kapice, a svršava kratkim, sivo-pustenim šiljkom. U hrvatskom primorju zovu Q. Ilex »crnika«, u Dalmaciji »česmina« i »sviđa« (po Visiani-u), dočim je Niemcu poznat kao »Immergriine Eiche«. U nas bude crnika grmolika ili se razvije u malo stabalce, nu po otocima poraste kao visoko stablo. Takova smo stabla gledali na otočiću Košljunu kod grada Krka oko tamošnjeg samostana, dočim smo na otoku Rabu našli od crnike čitavih šuma i visokih stabala. Iz daleka gledane sume crnike nalikuju masli- BJacima, ali se razlikuju tamnijom bojom, one su sucrne ili crne i možda odtuda ovomu hrastu i ime »crnika«. No možda mu ime i od mlada lišća, koje s daljine izgleda crno, dočim je u istinu tamno-zagasito (na licu) i sivo zarubljeno, kako sam to vidio u pojedinaca sa otoka Raba. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 9 <-- 9 --> PDF |
_ 7 — Crnika je zimzeleno stablo mediteranske flore i po tome se širi zemljama oko Sredozemnoga mora. Sjeverno seže do Rive na Gardskom jezeru i do Trsta, ali se ne uzpinje više od 100 m., nu na Siciliji ima je još u visinama od 1.300 m. U Hrvatskoj najsjevernija joj je točka na izvoru Rječine, jer je na visinama dalje ovoga nismo našli. Kao grm sbija se crnika i u guštike, stvarajudi takozvane »Maquie«, koje su značajne za sredozemnu floru,´ a druguje sa maslinom, lovorikom, šmrikama (Juniperus Oxycedrus i macrocarpa), tetivikom (Smilax), zelenikom (Phjllirea), veprinom (Ruscus aculeatus) i dr. U nas i u Dalmaciji cvate crnika mjeseca travnja ili svibnja, a zrela ploda ima još u prosincu, kako nam to svjedoče po Freyn u ubrani pojedinci kod Pulja u Istriji. Za Dalmaciju spominje Dr. Giircke odliku agrifolia (i u Francezkoj, na Siciliji), za Hrvatsku odliku smilax , koja raste i u Španiji. Drvo je crnike težko, čvrsto, trajno i elastično, daje krasnu polituru, kao gorivo veliku vrućinu i čestit ugljen. Kora je vrstna za učinjanje koža; žirom se krme svinje, lišćem se hrani blago, naročito koze, koje crniku dosegnu na najsunovratijim pećinama. Velika joj je vriednost i u tome, što raste i u najpustijim kamenim krajevima, prikrivajući tako strahotu krasa. Božlkovina (Ilex Aguifolmm). Od svih zastupnika šumske naše flore najzanimivija je božikovina, božje drievce ili zimzelen, koju Niemci zovu »gemeiner Hiilsen, Hiilsdorn, Stechhiilse, Stechpalme, Stecheiche, Christusdorn. Božikovina je oblikom lista naše najljepše zimzeleno stablo i malo ima bilina kožnata lišća, koje bi tako veliko bilo, kao lašteći, izverugani, nazubljeni i trnoviti list božikovine, koji može biti i opružen (flach). Radi ugledna lista, biela cvieta i crvenih plodova, obljubljena je božikovina i u našega naroda. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 8 — koji priča, da su njome krunili Isusa Krista. Oko Samobora rabe božikovinu za božično drvce i tu je ona dosta obična, naročito oko grada Okida, gdje smo od nje već davno vidjeli cielu šumu. U susjednom Zumberku zovu ju »zimzelen« pod kojim je imenom poznata u Lici, oko Daruvara i u Srbiji, gdje je po P a n č i č u dosta riedka. Lišde je u božikovine kratko petljaste, krugljasto, jajoliko, krugljasto-jajoliko, široko-dugoljasto, tu i tamo i uzko-dugoljasto. Na brku je tupkasto ili zašiljeno, svršavajući trnovitim šiljkom; ne pada po više godina´, na naličju jasno- ili žudkasto-zeleno. Bieli, subieli, ili crvenkasti cvietci pribrani su u gronju (Doldentraube), obično dvospolni, riedje dvodomni sa četiri prašnika i jednim pestićem, a izbijaju na mladicama sa lišćem. Caška je sitna, zubci tupkasti. Cvate mjeseca svibnja i lipnja. Jajolike, krugljaste, crvene koštunice, božikovine krasan nakit, imadu četiri koštice, koje klicaju poslije proljetne sjetve pravilno tek druge godine ili kasnije sa cjelovitim, jezičastim supkama. Pojedince za mužkim cvjetovima zovu u Gorskom kotaru »samac«, one sa ženskim cvjetovima »samica«, a ova da ima »opruženo« (flach.) lišće, koje »nije« trnovito. Koštunicama se hrane drozdovi, divlji golubovi i trčke i tako razplode božikovinu kadkad na osamljenim šumskim mjestima ili uz šumske okrajke. Sjeme izadje ekskrementima ili ga bace, kad su meso sa njega pojele. Od božikovine poznamo danas do 170 vrsta, a prava im je postojbina u srednjoj i južnoj Americi; polovica vrsta odpada na Aziju, malo njih na Afriku, Australiju i Europu. Iz tercijarne dobe poznamo I. aurita, I. minor, I. multiloba od kojih se cvjetova našlo i u jantaru. U Evropi raste božikovina u južnim i jugo-zapadnim krajevima; seže od Male Azije do Portugala, a zapadnom Fran ] ´ U Vukotinovieevu herbaru ima sa Samoborsko gore grančica na kojima je jajoliko lišće »cjelovito«, ali na istoj grančici i »uzko-đugoIjasto«, kadkad samo sa jednim zubeem. Po K em oru lišće je u starili pojedinaca malone cjelovito i bez trnovitih zubaca (Pflanzenleben I., p. 402.). |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 11 <-- 11 --> PDF |
— 9 — cezkom i Velikom Britanijom do južne Norvežke (63" 10´) otoka Riigena. Jugo-iztoČnim pravcem se širi do Transkavkazije i sjeverne Perzije (Engler-Prantl ; Pflanzenfamilien; Lief. 78.). U Švicarskoj se uzpinje božikovina 1200 m. (Clirist : Pflanzenleben d. Sch.weitz), u sjevero-tirolskim Alpama 1260 m. visoko, u Kavkazu (po dru, G. Radde-u Grundziige d. Pflanzenverbreitung in d. Kaukaslandern, p. 181.) i 1800 m. vieoko. Obično je božikovina grmolika, ali poraste i 6—10 m. visoko, dapače segne i visinu od 15 m. i bude Va m- debela (Engler-Prantl). Raste veoma lagano, a živi i nekoliko vjekova. U nas božikovina nije riedka. Ima je u Zagrebačkoj gori (oko sv. Jakova), na Ivančici´, Kalniku, (Flora Croatica) u Samoborskoj gori, Zumberku. Oko Severina karlovačkoga božikovina nije riedka, a tako i u Gorskom kotaru. Kod Kuželja, nad potokom Malom Bjelicom, ima je u tamošnjoj bukovoj šumi na stotine, gdje druguje sa alpinkom Rhoden dro n hirsutu m (Alpenroschen) i mnogom drugom zanimivom bilinom. Ima je i u Leskovoj dragi kod istoga mjesta, kojom se uzlazi na razklimani vrh Greben. Na briegu Drgomlju kod Lustoga laza, nedaleko Broda na Kupi, ima od nje takodjer ciela šuma, a u njoj jedno stablo od 3 m. visine, a 60 cm. objama. Ima božjega drievca na Dobrom vrhu kod Tršča, oko Delnica i Crnoga luga, gdje ga takodjer zovu božikovina. U Gorskom kotaru našli smo ju i pod Risnjakom, na vrhu Velikom Bukovcu (1260 m.), ali pojedince. Tu se je jedna razbujala u šumi crnogorice u četiri metra visoko stablo, koje ima u dnu u objamu 33 cm., a u prsnoj visini 32 cm. No prava su čudo-stabla na Grčkoj kosi, u Velikoj Kapeli kod Jasenka, gdje ima od božikovine cieli guštik, a u njemu stabala od 10 m. visine. I ovdje zovu božikovinu »zimzelen «, pod kojim nam je imenom poznata i Vinca miner; Slovenci je zovu »jelenovo zelenje«. ´ Na ovoj smo ga gori i mi našli na briegu Kozjanu. — U Zagrebačkoj gori da raste pod Sljemenom, u jarkn Lipje. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 10 — u Slavoniji raste božikovina na Papuku, a po Will komm u (Forst. Fl. 1887., p. 787.) pojedince i u virovitičkoj županiji, koju Engler-Prant l (p. 186.) uvrštuju u Ugarsku, čemu nisu krivi oni, već magjarski botaničari. Čujem da je ima i oko Daruvara, gdje ju takodjer poznaju kao zimzelen. U hrvatskom primorju našli smo božikovinu uz šumske okrajke u Brestovoj dragi kod Oštrovice, kod Rieke na kamenim obroncima oko Grobova i Lopaee. U Dalmaciji raste na Velebitu, na Paklenici; u Bugarskoj na Rhodopeu. Osim obične božikovine raste u Evropi na Madeiri, Siciliji i na Bakarskim otocima (Majorca) Ilex balearica u koje je lišće cjelovito. Drvo božikovine je prilično tvrdo, fino vlaknasto i kala se težko. Rabe ga stolari i tokari; od grana se prave bieala, kamiši, štapovi, od zelene kore pomiešane sa bobuljama liepka, kuha se liepak, gorko-sluzavo lišće u kojemu ima »Ilicina« ljekovito je, a viju se od njega i vienci, koji su naročito onda krasni, kad su puni crvenih plodova. Božikovina dobra je i za živice, mlado lišće tuku u Francezkoj drvenim batima i spremaju za zimsku krmu, u Samoboru vare od posušena cvieta tej, a na Svarcwaldu od suha lišća, dočim je ukuhana kora dobar liek od oteklina. U šumarskom pogledu nije božikovini osobita cjena, ali joj je to veća u vrtljarskom. Ima od nje sila odlika, koja se razlikuju oblikom, veličinom, bojom i trnovitošću lista. Po uzrastu razlikujemo od božikovine, I. Aquifolium-pyramida 1 is (Pjiramiden-Stechpalme) i I. Aquifolium-pendul a (Hangende Stechp.). Obzirom na list spominje dr. Di ppe l u svom djelu »Handbuch d. Laubholzkunde« 39 raznih odlika. Ima i takovih u kojih su plodovi žuti ili narančasti, ružičasti, jasno ružičasti, dapače i bieli (I. Aquif-leucocarpa). Spominjemo, da je najkoristnija vrsta toga roda I. para guariensis, koju su g. 1609. —1768. naročito Jezuiti u krajevima medju Uruguajem i Paranom gojili. Prženi listovi, u |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 11 — kojima ima mnogo coffeina, davaju ugodno, osvježujuće piće, kojemu je odavna velika cjena u južnoj Americi, pa se troši i u Englezkoj. Moguće, da će »Yerba de Mate« danas sutra ztisnuti kavu, koju radi skupoće svaki ne može da pije. Likovci (Daphiie). Likovci spadaju u familiju T h y m e 1 a e a c e a (Seidelbastgewachse), koja je u nas zastupana rodovima Passerin a i Daphne. Likovci su Uzpravni ili razgranjeni grmovi, riedje stabalca sa izmjenitim ili protustavnim lišćem, koje je tanahno i padavo ili kožnato i zimzeleno. Cvieće na vrh stabalca, grana ili u pazušicama odpalog lista složeno je u snopić, glavicu ili grozd, dvospolno i raznobojno (Receptaculum). Cvjetište je Ijevkasto ili valjkasto, cvieću nalično (blumenartig gefarbt) obojeno, poslije cvatnje odpadajuće ili plod ovijajuće; obodom dieljeno u 4 križke prašnika 8, na perigon u dva reda usadjenih. Pestić vrlo kratak ili sjedeći, plod bobica (Beere) sa jednom košticom. U kori imadu likovci mnogo dugih, žilavih, svilasto se prelievajućih »likovnica« (Bastfasern). Subielo i mekano je drvo na prerezu nježno izmrježkano, bez jasnih godova i ciepaca (Markstrahlen). Poznamo od toga roda do 40 vrsta od kojih N y m a n navodi za Evropu 14 vrsta. Cvieće, koje je bielo, žuto ili crveno, riedje zelenkasto, jaka je i opojna mirisa. Hrvatska flora ima 6 vrsta od ovoga roda od kojih su Daphne Cneorum, D. Laureola i D. Blagajana zimzelene. Likovac Blagajev. Bilo je 20. svibnja, a g. 1837. kad je grof Blaga j sa sjeverne strane briega sv. Lovrenca, a 3 sata daleko od Ljubljane našao posve nepoznatu mu bilinu i poslao od nje nekoliko eksemplara S. Freyeru , bivšemu pristavu ljubljanskoga muzeja. Ovaj prepozna u prvi mah novu vrstu likovca, koju opisa g. 1838. kao Da phe Blagajana. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 12 ~ Freje r ju poslao poslije dvorskomu savjetniku Rei chenbacliu, koji ju je uz opis i naslikao u svojem djelu: »Icones Florae Germanicae« (tabl. DLV., fig. 1180.). Ovo je ođkride botanički sviet tako iznenadilo, da je okrunjeni botaničar, a saski kralj, Fridrik August glavom došao na brieg sv. Lovrinca, da se tomu likovcu čudi, i da ga ubere vlastitom rukom. Od onda se zove taj likovac u Slovenaca »kraljevska ruža«. Mjesto kraljevog posjeta ovjekovječuje kameni obelisk. Dugo vremena bijaše spomenuti brieg jedino stanište u Europi, pa su toga radi onamo hodočastili stručnjaci kao i lajici, dok ga g. 1875. ne odkri na Durmitoru u Crnoj gori, a nedaleko Eibjega jezera, dr. Paučić , a već godine 1870. i i u Srbiji, gdje raste vrlo obilato na serpentinskim brdinama i značajna je bilina za one krajeve. Ima ga na Ivici i Zlatiboru u Užičkoj, na Stolovima u Cačanskoj, na Jagodniku u Kruševačkoj i dr. Cvieta već onda pošto snieg odkopni, a godine 1870. procvao u jednoj bašdi u Biogradu oko Božića. U Srbiji ga zovu »jeremičak«. (Šumsko drveće i šiblje u Srbiji, p. 241.). U Kranjskoj raste likovac Blagajev i na humu Razoru kod stare Ljubljane i na briegu sv. Katarine kod mjesta sv. Margarete, a imao bi rasti i oko Gostinga, nedaleko Gradca, kako to navode profesori Schlecbtendal i Langethal u »Flora von Deutschland« (p. 186.), dočim Nyma n u svom Conspectusu evropske flore o tome dvoji (p. 640.). God. 1886. odkrivena je Daphne Blagajana u Ugarskoj i Sedmogradskoj\ a istodobno u Bosni na brdu Ormanju kod Sarajeva, dočim ju je Peire r sabirao na Smolinu i Orloviku kod Zepča, gdje raste u velikoj množini, seljaci ju beru i daruju radi miomirisa njome svoje age. Ima je na Ozrenu kod Maglaja, na brdu Cicelju kod Cajnice, gdje ju narod zove 1 Samo u Biliariji i Burzendanđn (F. Pax: &rimdzuge đ. Pflanzenverbreitung in đ. Karpathcn. Leipzig 1898., p. 190. , |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 13 — »borića« i na Konju, gdje ju je našao po bosansku floru prezaslužni, Erich grof B r a n d i s. Dvie godine kasnije odkri likovac Blagajev na Oštrcu velikom kod Samobora, Stjepan Gjurašin , bivši asistent botaničkoga zavoda u Zagrebu i objavi ovo prezanimivo našašde u »Glasniku hrv. narav, družtva« (g. 1890., knj. V., p. 183—184.) Raste na kamenim strminama sa strane iztočne, gdje smo lanjske godine sabrali drugu prekrasnu vrstu D. Cneorum, koju smo na naše čudo našli u družtvu sa primorskom vrsti pelina Artemisia camphorata. Ovo stanište ostalo je đr. C. Keis s vler u nepoznato, kad je g. 1896. u »Verhandlungen« zoolog.-botan. družtva u Beču štampao svoju radnju: »Ueber eine neue Daj)lme-Art und die geographiselie Verbreitung derselben«, a ostalo mu je nepoznato, jer i on, kao i mnogi drugi botaničari misle, da mu ne treba znati »hrvatski« i poznavati »Hrvata«. U Hercegovini raste D. Blagajan a na Glogovu kod Jablanice i u dolini Ladjanice kod Konjice; za Albaniju spominje ju dr. Beck, za Macedoniju Dorfler, za Bugarsku ju navodi (po Urumoffu) J. Velenovsk j u »Flora Bulgarica« (Suplem I., p. 247.). Eat^te na Tiojan-Balkanu medju smričinom (Juniperus nana), oko Ambarike i Dobrile. U Kranjskoj druguje ona sa Valeriana tripteris Potentilla Carnioliea, Ruseus bypoglossum i Erica car ne a. Ova posliednja, koju zovemo crnica ili risje (Rosenrothe Heide), stalna je njezina pratilica i u Bosni, Hercegovini i Srbiji. Na Velikom Oštrcu raste s njome, koliko znamo do sada, Chamaebuxu s alpestris, koji cvietom nalikuje cvietu bagrena ili žutice (Genista), dočim zimzelenim listom oponaša šimšir, pa mu odtuda i njemačko ime «Zwergbux« ili »Buchsbaumbliitterige Kreuzblume«. U Bosni ciene »boriću« ili »jagliku« odavna i čim odkopni snieg, nude ju djeca u Cajnici na prodaju. Na Cvjetnicu zakite se njome žene i djevojke, a ima u narodu i osobita priča, kako je »borića« postala, koju nam bilježi dr. G. Bec k (Wiener 11. Garten-Ztg. 1893., p. 365—370.). |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 14 — Murat-Zath, zvan Dedija, živio je prije 300 godina u slasti i lasti, stvorivši mnoga dobra i plemenita djela. Kada se nekom prilikom zapali njegova tekija (grobnica), dovikne mu jedan tajinstveni glas iz šume: »Dedijo! gori ti tekija, bjež´u Strugove«, i u taj se mah prikaza sjajna prilika, koja pobježe k Strugovima. Drugoga dana odavali su stupaji u sniegu, kojim je pravcem Dedija krenuo od grobnice. U Strugovima osta tako dugo, dok mu ne sagradiše novu grobnicu i nov sarkofag u kojemu je i sada sahranjen. Na svom bjegu Dedija se uznojio, a iz svake kaplje znoja, što je na zemlju pala, izrasla je i procvala po jedna »borića«. Daphne Blagajana je na 2 dm. visok grmić pova- Ijenih, poslije pridignutih crvenkasto-žućkastih grančica, koje u začetku nisu listane, već gole. Na sterilnim grančicama lišće je raztreseno, na cvatućima primaknuto, pod cvietnom glavicom u ružicu (rosette) pribrano. Na stabliki su listovi klinasti, na- V opako jajoliki, goli, tupi i s gora lašteći. Zućkasto-bielo, kao karanfil mirisavo cvieće, složeno je na vrh stabalca ili grana od 3 ili više snopića u glavicu, koja je okružena viencem srebrnasto prelievajućih se zaperaka (Deckblatter). Cvietci su do 2 cm. dugi, nalikujući bielomu jorgovanu, a kad odcvjetavaju, žućkasto-bieli. Bobice su okrugljaste, biele, prozračne i sočne. Sa Velikoga Oštrca presadjena je Daphne Blagajan a na »Alpinum« kr. botaničkoga vrta u Zagrebu, što leži tik glavnoga ulaza na lievo, gdje procvate mjeseca ožujka ili travnja, rasipavajući svoj preugodan miomiris´. Likovac obični. Likovać obični ili maslinica (Daphne Mezereum; Seidelbast, Kellerhals) dobro nam je poznat grm još iz djačkih ljeta, kad smo ga kao predteću proljeća susretali u brdovitim ili ´ Sveiieilištni generalni herbar ima ovaj liljovae sa »loeus elassieusa« u tri eksemplara, jedan je ubran g. 1853. mjeseca svibnja, a drugi g. 1865., mjeseoa travnja, potičući iz zbirke baruna Nikomeda Easterna . — Korne r (Pflanzenleben II.) predočuje ga u bojama sa istoga staništa sa Erieaearnea i Potentilla Oarnioliea. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 15 — briegovitim šumama. Pao nam je u oči svojim grančicama i crvenomorgovastim (roth-lila) cvietcima, opojna mirisa od kojeg nas i glava znala zaboljeti. Kako su cvietci na vršku grančica na gusto porasli, stvaraju svojim snopićima sastavljeni klas, a izbijaju u pazušicama lanjskog odpalog lišća. Takav je likovac obični rano s proljeća (u nas u veljači ili ožujku), nu poslije izlista, pa se u ljetu zakiti izpod mladog listnatog čuperka (Blattschoff) sjedećim krugljastim žarko-crvenim, sjajnim koštunicama (Steinbeere) u kojima je krugljasta sjemenka crna. Peteljke su lista 8—12 mm. duge, listovi, porasli na glad kim, zagasitim do bakrenasto-crvenim grančicama, naopako su jajasto-dugoljasti ili bodkasto-žličasti, na podini klinasto zauženi, tupkasti ili zašiljeni, cieloviti, 3—8 cm. dugi, 1, 5 — 2, 5 cm. široki, goli, na licu modrasto-tainno-zeleni, na naličju jasniji. Cvjetište (Bliitenhulle) je zvonasto, iz vana dlakavo odstojećim, jajoliklm ili jajastim križkama, prašnici sad dulji, sad kradi; plodnica je dugoljasta, gola, pestić kratak, njuška široka. Likovac obični visok je 0"3—1 m., a bude i na 5 cm. debelo stabalce, koje raste pojedince ili u hrpama po šumskim bladovitim i vlažnim čistinama, uz šumske okrajke na plodnoj zemlji i osojnim, ali i po prisojnim mjestima. Siri se cielom Evropom, Orientom. Kavkazom i Sibirijom, a značajan je i zato, što mu iz korjena izbijaju vrieže. U Nor vežkoj seže do 67° sj. širine, u Alpama se uzpinje 1880 m. visoko, na Kavkazu (po Eadde-u) 1500—2100 m. Ima od njega i var. alb a (D. albiflora), koju su našli medju tipičkom formom u Njemačkoj, Francezkoj, Švicarskoj i druguda. Cviet je u ove odlike biel; bobulje žućkasto biele. Ima i var. grandi flor a (u perivojima) sa znatno većim lišćem i crvenim, velikim cvjetovima. U nas maslinica nije riedka, pa je kod Zagreba ima n. pr. i u Tuskancu na Sofijinu putu; obična je u Zagrebačkoj gori, |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 18 <-- 18 --> PDF |
-le na Kalniku i drugim našim gorama, ali ne manjka ni planinama. U Gorskom kotaru našli smo ju na Burnom Bitoraju (1385 m.), na Velikoj Viševici (1428 m.), u šumama na Tuhobiću, na Eisnjaku, na Guslicama (1344 m.); na Japlenškom vrhu kod Delnica raste sa D, Laureola; našli smo ju na Plitvicama, Bjelolasici, na Velebitu. Na tjemenici Velike Ivančice ima od običnoga likovca stabalaca, koji mjere u premjeru do 3 cm. i najdeblji su, koje smo do sada našli u domovini. U Fužini i oko Mrkoplja zovu obični likovac »vučje liko«, a nalično ga zovu Slovenci, Rusi, Česi i Poljaci (Šulek: Jugosl. imenik bilja, p. 450.). Bugarom je poznat kao »bjasno dervo«, Srbima kao «ličac, vučja lika, ajdučka oputa« (po Paučiću 1. c). Za Crnogoru bilježi Pantoče k likovac obični za Crnu planinu (Virusa dol), Kom i Mali Durmitor, ali nam ne spominje narodnoga imena. Kora, cvietovi i bobice su u običnoga likovca otrovne. U kori i cvietu je »Daphnin«, smolasta smjesa, od koje se, kad je stučena u prah, žestoko kiše, dočim je u bobicama takozvani »Coccognin«. Ljekovita je kora, prije i bobice. Kora sa stabalca i korjena sabire se prije cvatnje, suši i veže u snopiće (Koliler: Medieinal-Pflanzen, Bnd. I., p. 27.). Tko se je otrovao bobicama, toga žari, žedja, baca, dobije i krvavi proliev, ćuti boli u dolnjim dielovima tiela, glava mu bude težka. lice bliedo i upalo, znoj mu je hladan, dihanje lagano. Kod djece se pojavi i trzavica. (Dr. Lewin : Lehrbuch d. Toxikologie, p. 275.). Korom može, da se predja bojadiše u žuto ; čvrsto liko kao da se kadšto za nevolju upotrebljuje mjesto opute, odtud valjda i ime ajdučka oputa (Pančićj. Likovac planinski. (Daphne alpina; Alpen-Seidelbast) značajan je grm za Alpe i njihove ogranke, kao i južnu Evropu i seže od Pireneja u Bosnu, Hercegovinu, Crnogoru i Srbiju. Kaste na krševitim, prisojnim mjestima, nu u Srbiji čini se da je riedak. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 17 — Flora Croatica (p. 980.) bilježi ga za Mrzlu vodicu, Kamenjak, Rieku, na Velebitu za vrh Sladovac, u Krbavi za Mrsinj (1269 m. ne Mrzin) i Plitvička jezera, docim ga Ki ta i b e 1 navodi za Korenicu. Vukotinović sabrao ga u hrvatskom Primorju već g. 1852., ali nam u herbaru (br. 1002.) bilježi stanište samo ovim rječima: »Na primorskih planina«. Godine 1876. našao ga na Burnome Bitoraju, gdje smo ga i mi ubrali. U Gorskom kotaru našli smo ga u šumama Risnjaka i na Medvedjaku (1027 m.), gdje raste u družtvu sa prekrasnim ružama Rosa pimpinellifolia i R. gen ti li s. U Primorju ga ima na Cuninoj glavi. Suhom vrhu (1350 m.) i Velikom Obruču (1377 m.), gdje smo ga našli 4. srpnja g. 1883. u najbujnijem cvietu, a takovim pojedincima, koji su nas svojom veličinom iznenadili i svojim se jakim miomirisom odavali već iz daleka i po tome ne stoji, da je eviede samo »noču mirisavo«´. Sa Obruča spušta se li- V kovač planinski na podnožni vršak Zivenj i prelazi odavle preko Grobničkoga polja u dolinu Rječine, jer ga ima na pećinama oko Lopače i Grobova, dapače u neposrednoj blizini Rieke, kod Zaklja, gdje kao tipična alpinka druguje sa primorsticama Siline italica, Cytisus argenteus i Dianthus litoralis. U Dalmaciji raste D. alpin a na Visočnici kod Sinja i na Biokovu (Fl. Cr.), ali sigurno i po drugim krševitim vrhovima. Planinski likovao bude kadkad onizak k zemlji prikućen grmić, ali se uzdigne i na Va m. visoko i kadkada zaokruži. Grančice su mu čvoi´novate (knorrig), guste, rašljaste i verugaste, kora siva ili sucrna, na mladicama fino dlakava. Pupove pokrivaju jajasto-krugljaste i zašiljene ljuske, koje su od gustih dlaka malone biele, pritajivajući zelenu boju. Mladice porastu na vršku grana u nove grančice i dolnje im je lišće naopakojajoliko i tupkasto, gornje bodkasto, a oboje fino dlakavo. ´ Ovo piše Pančie (1. e. p. 242.), a liitamo to i u Fl. v. Deutsehland (p. 186.). 2 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 18 — Bielo ili crvenkasto-bielo evieće raste na vrh grana u pribranim glavičastim snopićima´, kratko je stupkasto ili sjedeće, iz vana dlakavo i svilasto se prelievajude, 12—15 mm. dugo. Miris mu je preugodan i Kerne r ga vrsta medju biline, koje mirisu po vaniliji, kao i Helistrop, a od naših n. p. Asperula cynanchica, longiflora, Sambucus Ebulus (haptovina), slak poljski (Convolvulus arvensis), a osobito kačunovica Gjmnadenia odoratissima. Receptaculum ima valjkastu ciev, križke su mu jajolike ili široko-dugoljaste, crvenkasta bobulja je dugoljasta. Oko Rieke cvate planinski likovac u svibnju (nu kadkad i u rujnu), po našim planinama u srpnju. Likovac lovorolisti (Daphne Laureola). Ova vrsta zimzelena likovca raste na briegovima i planinama srednje i južne Evrope, u Maloj Aziji i na Azorskim otocima te bude Vz—*/4 m. visok uzpravni grm, golim, zagasitozelenim granama. Lišće, nalikujuće lovoru (Lorbeer-Seidelbast) je izmjenito, kožnato, na vrh grančica sbijeno, naopako-dugoIjasto- bodkasto u kratku peteljku zauženo, u gornjem i dolnjem dielu grančica manje, u sredini veće, kadkad 10—12 cm. dugo, 2—3 cm. široko, golo, na licu tamno-zeleno, lašteće, na naličju znatno jasnije. Suma još nije izlistala, kad je likovac lovorolisti procvao žućkasto-zelenim cvietovima, koji su pribrani u visavu gronju, kratko-stabkasti, sa jajolikim, tanahnim, naskoro padavim zaperkom. Cvjetište ima valjkastu ciev sa tri puta kraćim, jajolikim, zašiljenim, odstojećim križkama. Sočne bobice su crne, prašnice zatvorene. Likovac lovorolisti ima ista svojstva, koja spomenusmo kod likovca običnoga, a evieće mu miriše preugodno po ljubicama. Ova je vrsta u nas rek bi dosta riedka. Po Klinggraff u imala bi rasti i oko Zagreba (valjda u Zagrebačkoj gori), ali manjka u njegovu, kao i u Vukotinovićevu herbaru, ´ Hempel i Vilhelm pišu: . . . in onđstiindigen, buschelformigon Dolđen ... (Uio Baiime u. Straueher d. Walđes, Lief. 18, p. 66.). |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 19 — gdje ga ima sa Kalničke gore. Flora Croatica ga navodi za Toplice, Drenovac, Klek, Mrsinj i Plitvička jezera; u Slavoniji za Duzluk kod Orahovice, docim bi a Dalmaciji imao manjkati. Mi smo ga našli na Ravnoj gori kod Trakošdana, na Mačjem kamenu kod Lepoglave i briegu Kozjanu kod Očure, a u Gorskom kotaru na više mjesta, a lani i na Japlenškom vrhu kod Delnica. Veoma je zanimivo da raste i u Primorju; Ana Maria Smit h (Fl. V. Fiume) spominje ga za dolinu Rječine i za šume oko Kastva^ Riedak je u Srbiji, dočim ga za Bosnu, Hercegovinu i Crnogoru botaničari ne spominju; ima ga u Macedoniji, ali manjka u Bugarskoj. Likovac ružmarinolisti (Daphne Cneorum). U nas je najriedja vrsta i ima do sada u domovini »jedino« svoje stanište u gori samoborskoj, gdje ga je prvi ubrao ved prije 50 godina dr. Hugo Klinggraf f na briegu Plješivici i Oštrcu; g. 1857. tu ga ubrao dr. Schlosser, a g. 1878. na Gregurovom briegu Lj. Rossi , dočim smo ga mi, kako već spomenusmo, našli pod Velikim Oštrcem 29. lipnja g. 1898. na prisojnom, kamenom mjestu. Ova vrsta poraste ´/^—Vs m. visoko, razmaknutim, često povaljenim, u početku dlakavim, posije golim grančicama, koje se šire rašljasto, ali znadu biti i 3-dielne. Kora je pepeljnasta, od odpalog lišča nešto čvorasta; mlade su grančice fino dlakave, u početku zelene poslije crvenkasto zagasite ili žućkasto-crvenkaste. Listane su samo mlade grančice, dočim na starijima preko ljeta lišće popada. Ovo je izmjenito, sbijeno, kožnato, naopako linealno-bodkasto ili uzko-lopatičasto, prama podini klinasto zauženo, tupkasto ili kratko-bodkasto, na obodu Uvrnuto, 12^25 mm. dugo, 1—4 mm. široko, u mladosti nešto dlakavo, na licu ´ Iz rnkc vrle ove fi´ospodje čuva se jedan primjerak i u generalnom lierliani kr, imiverse, nbran kod Kastva ii evietu 1. travnja 1872. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 20 — tamno- ili inodrasto-zeleno, laštede, na naličju jasnije- ili jasnije sivo-zeleno. Ružičasto cviede pribrano je na vršku grančica u glavicu do 12 mm. dugu, mirisavo i iz vana meko dlakavo, kadkada sa zaperkom. Cvjetiste ima valjkastu ciev i na polak tako dugim, jajolikim, odstojećim križkama. Bobice su crvenožućkaste, crnom sjajnom koštunicom. U vrtovima se goji var. majo r sa velikim lišćem, var. Dehalajana sa bielim cvietovima i D. C n e o r. e 1 e g a n s sa bielo- ili žuto-zarubljenim listovima. Po N y m a n u raste likovac ružmarinolisti (Rosmarin- Seidelbast) u Spaniji, Francezkoj, Njemačkoj, Italiji, Austrougarskoj, bivšoj Sedmogradskoj i Rusiji, osim spomenutih, zemalja. I u Srbiji biti će riedak, jer ga Panči ć (1. c.) navodi samo za tjemenicu iltnja u Aleksinačkoj, riedak je i u Bugarskoj, gdje ga zovu »Petrov Krst«. U zemljama oko Sredozemnoga mora, kod nas u Dalmaciji (Kotor), raste zimzelena vrsta likovca Daphn e Gnidiu m (ne Cnidium) u kojega je lišće tanko-kožnato, a cviet pribran u razgranjeni grozd. Listom nalikuje prijašnjemu, samo je ono veće. U Srbiji i Crnoj gori raste po krševinama D. eleoide s (Oelbaumblattriger-Seidelbast) u kojega je lišće kožnato, zimze-, leno, cvieće u sbijenoj glavici ružičasto ili grimizno, .miomirisno. Grane su verugane, kora naborita, izpucala. Ova vrsta seže od južne Evrope do Alpa, širi se od Kavkaza do Himalaje i bude V4—Vs ni, visok grmić. U generalnom herbaru kr. universe čuva se ovaj liepi likovac iz Grčke, gdje ga ima još u visini od 7000´ i sa otoka Krete. U mediteranskoj flori raste i Daphn e striat a (gestreifter Seideidelbast), koja nalikuje mnogo na D. Cneorum , a miriši po jorgovanu; u južnoj Tirolskoj i sjevernoj Italiji ima D. petrae a (Felsen-Seidelbast), dočim iz novije doba poznamo za Ugarsku D. Arbuscul a iz gomorske županije, koju je opisao dr. L. Celakowsky . Dippel navodi u svojem djelu 16 vrsta raznih likovaca medju ovima i križanaca, kakav je n. p. D. hybrida , križan sa |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 21 — D. collina i D. sinensis. koji bude na 1 m. visok, a goje ga u vrtovima i perivojima. Orehovac (Ehamnus Carnlolica). Ovaj za naše planinske šume najznačajniji grm spada u familiju Rhamnacea (Kreuzdornartige Laubholzer), koja je u nas zastupana rodovima Rliamnus, Paliurus i Zizjphus. Od prvoga roda poznano do 70 vrsta, koje rastu ponajviše u sjevernim krajevima umjerenoga pojasa, riedje u tropima, a još riedje u južnom umjerenom pojasu. Rh. Carniolica (= Eh. fallax) je ugledan na 3 m. visok grm, koji nalikuje orahu i toga ga radi valjda zovu u Gorskom kotaru orehovac, ali i smrdiličje ili smrdelik, u Primorju ore sac. Tamno zeleno i lašteće lišće, kratko je petljaste, 5—10 cm. dugo, 2—-5 cm. široko, jajoliko-bodkasto, zašiljeno, a na podini nešto zauženo Stabalce je pokriveno sivom i jasno pjegavom korom. Na naličju imadu listovi 16—20 uzporedih i jasno iztaknutih rebaraca koja su tek prama fino narovašenu obodu nešto pridignuta (aufwarts gebogen). Glrančice su gladke, tamno-zagasite, a takovi su u zimi i oveliki zašiljeni pupovi. Zućkasto-zeleno, a dvodomno cvieće, pribrano je u snopiće, koji su porasli iz listnih pazušica. Latice su u ženskih cvietova linealne i samo 1 mm. duge, u mužkih veće, naopako jajolike sa 4 prašnika, koji se osovljuju iz njihovih kutova. Koštunica je crna i ima obično po 3 koštice. U Gorskom kotaru cvate orehovac mjeseca svibnja, a dozrieva u kolovozu. On je bilina jugo-iztočnih vapnenih Alpa od kojih seže do Hrvatske i Dalmacije. Raste najradje uz šumske okrajke bukove šume, ali prati i crnogoricu te zalazi u nas i na planinske vrhove. U Gorskom kotaru orehovac običan je grm po briegovima, vrhovima, kao i u dolinama i prodolima i botaničar ga često susreta uz šumske kolnike i puteve. Našli smo ga na Burnom Bitoraju, na Javorju, Debeloj kosi, Viševici, Tičjaku, |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 22 — Kobiljaku, Medvedjaku, pod Velikim Tohabićem, ua Javorniku kod Lokava; kod Delnica na Velikom Drgomlju, oko Jezera, na Japlenškom vrhu, pa brojno uz kolnik prama Sovećem lazu, uz Lujzijanu izmedju Delnica i Lokava (u šumi Kender). Običan je orehovac oko Lokava, Mrzle vodice na Malom i Velikom Bukovcu, odkuda se uzpinje pod krševine Maloga Rinjaka i na sam Veliki Risnjak. Liepo pristaje i šumskim okrajcima medju Lokvama i Mrkopoljem, pa ga ima i na Bjelolasici. U dolinama Gorskoga kotara takodjer je običan, naročito uz potok Iševnicu, Kupicu, ilz rieku Kupu, Malu i Veliku Bjelicu, Čabranku i t. d. Oko Ogulina ima ga na Pečniku, Kleku, na Velikoj Kapeli, a uz Rudolfovu cestu naročito od Jasenka dalje, pa i na sedlu iste planine kod Jezerana. Ima ga i na Bielim stjenama. Velikoj Javornici, Visibabi kod Jasenka, gdje ga zovu »žestika«. Orehovac raste i na Velebitu, Maloj Kapeli, jer smo ga našli oko Plaškoga, Plitvica i druguda pak i na Velikoj Učki (Monte Magiore) u Istriji. S orehovcem druguje rado planinski zov (Sambucus racemosa), pak ugledni opuh (Telekia speciosa). U Primorju ga ima na Obruču i Suhom vrhu, pa se spušta do Koritnjaka (496 m.) poviše Bakra i Plaše. Orehovac onaj je grm. koji se u nas navodi kao Rh. alpina, nu ovaj raste naročito na krševinama Švicarske, a nalikuje listom listu jove i:i jalše (Alnus). Pasjakovina zimzelena (Rhainniis Alaternus). Raste u zemljama oko Sredozemnoga mora, u nas u Dalmaciji te bude 2—5 m. visok grm ili stabalce do 30 cm. debelo, prve godine zelenim, onda crvenkasto-sivim granama. Zagasite pjege (lenticellae; Korkwarzen) poredane su u uzdužne redove i probijajudi tjenicu, bude od njih kora na jačim granama i stabalcima izmrježkana, što se poslije u sivoj, a jasno pjegavoj kori izgubi. Zudkasto drvo rabi samo za ogrjev. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 23 ~ Lišće je u zimzelene pasjakovine kratko-petljasto, jajasto, jajoliko do jajoliko-bodkasto, na podini zaokruženo ili malo zauženo, tupkasto, šiljasto ili zašiljeno, na obodu pilasto i bodIjasto- šiljasto ili pilasto-zubčasto, mjestimice i cjelovito, 3—4 cm. dugo, 12 —18 cm. široko, tamno-zeleno, laštede, na naličju žudkasto-zeleno. Srednja je žilica lista iztaknuta jasno, rub nešto zavrnut. Pomenuti oblici lista nadju se kadkad na istome pojedincu. U perivojima ima odlika sa šarenim, žuto ili bielo zarub- Ijenim ili pjegavim lišćem. Zlato-žuti i dvodomni cvietci izbijaju iz listnih pazušica mjeseca travnja u 2 cm. dugim grozdićima na dlakavoj šepurki (Spindel) sa širokim, trougljastim, kratkim zapercima. Križke su jajoliko-dugoljaste, šiljaste, latice sitne, uzko-dugo- Ijaste. Koštunica je crno-modra, krugljasta te ima tri koštice. Posjakovinu zimzelena u južnoj Istriji je na kopnu riedka, ali veoma obična po otocima (n. pr. Brioni maggiore). Pasjakoviiia patuljasta (llhamnus pumilus´). Ova je vrsta pasjakovine kadkada toli sitna, da cieli grmić možeš pokriti dlanom od ruke, a porasla je u razpuklinama tako, da ju valja izrezati nožem. Svoje kratke, čvoraste grančice razastro po tvrdoj kami ili ih pridigne neznatno. Cvorići potiču od odpalog lišća, pa su kao i grančice sivo-dlakavi. Lišće je jajoliko, eliptično ili bodkasto, sitno, ali oštro pilasto, trepavasto, na licu i naličju, kao i peteljke sivim dlačicama poraslo. Latice su dugoljaste, rašljaste ili u ženskih, cvietića linealne, kadkad i manjkave. Zlato-žuto cvieće poraslo je u pazušicama lista; koštunica je sitna i ima tri koštice. Na Kleku, odnosno Podkleku, našli smo u cvietu pasjakovinu patuljastu 5. lipnja 1898., dočim ju je Vukotinovi ć u plodu sabrao 14. srpnja g. 1881, U Gorskom kotaru raste ona na Velikom Risnjaku, ima je na pećinama oko špilje Haj ´ Hcmpl i Willielm pišu Rh. pmnila, ali se ima pisati „Rli. pumilus" fEngler- Prantl: Pllanzenfamilien, III. Th., 5. Abtli., p. 410.). |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 24 — dove hiže u dolini brodskoj. U Lici raste oko Plitvičkih jezera i na Velebitu (Fl. Cr., p. 296.) te bi po tome u našoj domovini bio riedak grmić. Nyma n ga navodi za Španiju, Italiju, Švicarsku, Tirolsku, Solnogradsku, Korušku, Kranjsku; raste (po Hempel-Willielmu) i u Istriji, Dalmaciji, dočim nam nije do sada poznat za Hercegovinu, Bosnu, Crnogoru i Bugarsku. Kozji jabučić (Rliamiius rupestris). Easte u nas po krasama i pećinama u hrvatskom Primorju. Na Grobničkom polju našli smo ga u koritu Sušice, Smithova ga navodi za Orehovicu i Rieku, Strobl za školju sv. Marka, dr. Schllosser za Kamenjak i Novi. Kod Bakra raste na u florističkom pogledu daleko znanom vrhu TurČini, u Dragi oko Sv. Ane, Podvezice i na vrhu Sulinu, u Martinščici, u Ponikvama, na Kostreni sv. Luci je, oko sv. Jakova i Drivenika, na Bakarcu, oko Kraljevice. Ima ga oko sv. Jurja, Karlobaga, u Podgorju, oko Janjca, Bielog polja i na Vrebačkoj stazi, u Dalmaciji na Velebitu (Fl. Cr., p. 296.), Po Nymanu raste kozji jabučić u Koruškoj, Kranjskoj, Štajerskoj, Istriji, Dalmaciji, (oko Kotora), u Crnoj gori, Hercegovini, Bosni, Srbiji, bivšoj Sedmogradskoj, Traciji i Grčkoj´, dočim nam ga »Flora Bulgarica« ne bilježi za Bugarsku. Onizko je, kadkada povaljeno stabalce, kojemu su grančice zelene, gusto dlakave, posije zagasito-zelene i gole. Lišće je krugljasto, krugljasto-eliptično, ili naopako jajoliko (i na istoj grančici), rubom sitno pilasto-rovašeno, kruto, malone kožnato, na naličju obično sa 6 — 8 jasno iztaknutih rebaraca. Mlado je lišće mekano dlakavo, naročito srednje rebarce i peteljka. Cvieće je pribrao u jednovitom štitcu (3—6 cvjetaka),. koji porastu iz listnih pazušica. Skrižke su jajolike, zašiljene, ´ U pojedinaca iz Grelio listovi sii skoro talio veliki kao u pasjakovinc obične (Rh Frangula; gemeiner Faulbauiu), kojoj i nalikuju. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1900 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 25 — iz nutra subiele, latice sitne, krugljasto-jajaste, na brku izrezane (ausgerandet). Koštunica je krugljasta, u početku crvena, poslije crna kao ulaštena, sa 2—3 koštunice. (Svršit će se). 0 racionalnijoj izradbi francuskih dužica*. Piše: Mirko Puk, kr. žup. šum. nadzornik. (Nastavak). Poglavje 5. § 12. Postotak izradive robe i ođpadaka (gubitka), te potreba suro vine za 1000 komada francuskih normalnih dužica. Pitanje o postotcima izradive robe i ođpadaka, te o potrebi surovine za 1000 komada normalnih dužica, valja da se rieši za zdrave, pune trupce i za šuplje trupce. A) Kod zdravih i jedrih trupaca razlikujemo sliedede slučajeve : I. trupci bez kore i bjelike; II. trupci sa korom i bjelikom. Pošto ne samo trupci bez kore i bjelike, nego i trupci sa korom i bjelikom mogu biti gore i dolje jednake debljine, ili pako dolje za njekoliko centimetara jači nego gore, to se imadu kod svakoga od gornjih dvaju glavnih slučajeva razlikovati dva podslučaja. * Ovaj članak morali bi đonieti u zadnjem broju lista od pr. g., nu, jer smo ga prekasno primili, donosimo ga sada. Ur. |