DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 50 <-- 50 --> PDF |
— 550 — dalmatinskom diljkom od hvata duljine i čvrstim zavinutim graničarskim nožem, poduzimlje on česte i daleke lovove. U Velebitskom i Plišivičkom gorju ima nuz nekoliko čreda divokoza vrlo mnogo srna, a prigorju često i zečeva. Od peradi naći je tetrieba, kamenicu (Steinhuhn), Ijestarku i trčku, pak šljuku i divlju patku. Broj grabfcžljivaca takodjer nije malen i pravi divljači mnogo štete; nuz medjeda i vuka mnogo ima lisica, kuna i divljih mačaka, te se često u lovu sa domaćimi kopovi po 4—6 lisica ubije. Mudrom brigom naše vlade, i sada provedenom reorganizacijom šumarske upravne službe, učinjen je početak, kojim če se moći ovo šumsko blago pravo cieniti, izrabljivati i uzčuvati. Mi svim marom težimo da opreznim postupkom taj cilj polučimo«. Kratki pregled razvitka šumarstva u Japanu. Preveo: Gr. ]Venadi<5, stud. far. Pod gornjim naslovom izišao je članak u uglednomu njemačkomu časopisu Dankelmannovom : »Zeitschrift fiir Forst- u. Jagdwesen «, svez. VII. za mjesec srpanj 1900. u kojem je Japanac prof. L. Matzuno razvio lijepu sliku, kako se šumarstvo tamo razvilo, te tako liepo usavršilo, da se danas može uporediti s onim ostalih kulturnih naroda. Mislimo, da ćemo ugoditi cijenjenim čitateljima, ako bar u kratkim crtama donesemo sadržaj tog članka, da se čuje, kako se šumarstvo na krajnjem istoku razvija i napreduje. Pošto je pisac svršio šumarske nauke u Njemačkoj, i to u šumarskoj akademiji u Eberswaldu, to je razumljivo, zašto on u glavnom prispodablja prihke i uvjete pod kojimi se razvilo šumarstvo u njegovoj domovini, s onim u Njemačkoj. Slično kao što u Njemačkoj, razvijalo se šumarstvo i u Japanu. Carevi su više ili manje posvećivali mara i truda oko razvitka i unapredjenja šumarstva. U početku su žali bože oni |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 51 <-- 51 --> PDF |
— 551 — krivo mislili, da je šuma dar prirode, za kojeg se čovjek ne treba brinuti. Harali su i sjekli šumu bez obzira, a ni jesu se mnogo brinuli za potomstvo. Nu kasnije su ipak uvidjeli od kolike sU koristi šume za narodno blagostanje, pa su počeli posvećivati nešto više mara i ljubavi uzgajanju i čuvanju šuma. Dok su u Njemačkoj u staro doba šume cijenili zbog lova, žirenja i paše, to su u isto doba šume u Japanu imale mnogo veću gospodarstvenu vrijednost i važnost. Budući da je Japan kao otočna država imala mnogo brodovlje, to su potrebnu gradju i lijes vadili iz prostranih svojih šuma. Dapače se pripovjeda da su panj kamforov (kusonoki) rabili kao čamac. Sam je princip Sosanowo no Mikoto poslao svog sina na čelu broda u Koreju, da donese rijetke plodove te zemlje. Brodarstvo se tako hjepo razvilo, da se je gradnja brodova smatrala kao osobito častan zanat. A da se osigura i namakne što veća količina potrebnog za to gradjevnog drva, počeli su saditi i čuvati osobito neke vrste drveća kao n. pr. sugi (Crvptomeria japonica), tohi (Aesculus turbinata), kusu noki (Cinnamomum Camphora). Sam car slao je svog sina po prostranoj državi, da razsadjuje to koristno drveće. Za tim pisac nabraja pojedine knezove i careve, koji su se brinuli oko razvitka narodnog blagostanja, a šumarstva napose. Po starim tradicijama se pripovjeda, da je današnju ja pansku državu osnovao car Jimmu Tenno g. 660. pr. Hr., koji je njene granice sa mnogobrojnim ratovima raširio na daleko široko. Budući, da je granicu svoje države i prema sjeveru razširio, kad je prenesao svoju stolicu s otoka Kiushiu gdje su bile lijepe šume, a da može ta mjesta sa svojim podanicima naseliti, morao je dati izsjeći mnogo šume, pretvorivši ih u oranice i livade. Nu pri tomu nije išao predaleko, pošto je odmah uvidio kolika bi se šteta nanijela tim, da bi dao izsjeći šume po brdima i većim brežuljcima, pa ih je s toga razloga poštedio. 40 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 52 <-- 52 --> PDF |
— 552 — Za cara Keika (71. posl. Hr.) kažu, da je prvi izdao zapovjed, da se nasipi i obale uzduž rijeka zasade trskom (bambusom). Njegov nasljednik Ojin (270. posl. Hr.), mnogo je koristnih naredaba izdao za svoju državu, dapače imenovao posebne šumske pospodare, koji su upravljali šumami, a na čelo im stavio svojega vlastitoga sina. Pod vladanjem cara Kimmei (640. posl. Isusa) širio se budizam iz Koreje i proširio se Japanom. Car im je dopustio graditi mnoge hramove, a za to potrebnu gradju dobivali su. iz okolnih šuma. Baš usljed toga štitili su šume ovi širitelji bnilizma, koji su i u tom stekli liepih zasluga. U toj velikoj, a šumom obilnoj državi, mogao je svaki imućniji državljanin prisvojiti šume koliko je želio. Dakako, da su se usljed toga seljaci tužili caru, kad su potrebno drvo morali skupo plaćati zemaljskoj gospodi. Na pravedne prigovore slabijega protiv sile jačeg izdao je nasljednik car Tenji (668. posl. Isusa) zapovjed, da nitko ne smije samovoljno prisvajati šumu, a da je seljacima slobodno potrebno drvo u vlastelinskim šumama sjeći, kao i svoje blago u njima pasti. Privatno vlastničtvo šume razvilo se u Japanu 100 godina kasnije nego li u Njemačkoj, jer se u Franačkoj državi govori o privatnom vlastničtvu šume već u drugoj polovici VI. stoljeća. Za vlade cara Saga (810. posl. Isusa) suvremenika Karla Velikog, bijahu šume kroz nerazumno i prekomjerno haranje tako izsječene, da su gorska vrela čak presušila, a korita rijeka bijahu suha. Uvidivši car, kolika se šteta nanjela, izda edikt u kojem se strogo zabranjuje dalnje haranje šuma, osobito onih u blizini rijeka i gorskih vrela Slično se gospodarilo sa šumom i u Franačkoj državi, dok mudri car Karlo veliki ne izda zakone, koji su spriečili daljnje haranje šume. Ti su zakoni poznati pod imenom »Capitulare Caroli Magni de villes«. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 53 <-- 53 --> PDF |
— bo3 — Budući, da se narod u velikom broju umnožio, pokazala se potreba, da se mnogi šumom obrasli krajevi pretvore u oranice i livade. Uslijed toga počelo se uvidjati, da će u buduće ponestati drva, ako se što prije ne stane na put tomu prekomjernomu haračenju. Ta činjenica potaknula je cara, da je počeo u svojoj državi uzgajati osobite vrste drveća, kao n. pr. sug i (Crvptomeria japonica) i kur i drvo (Castanea vulgaris), a njegov nasljednik Yosei (877. posl. Isusa) dade u pokrajini Noto, gdje se nalazio škver za gradnju brodova, okolnja mjesta zasaditi šumom, da tako u neposrednoj blizini bude dosta gradjevnog drva. Tako se od najstarijeg doba, pa do danas posvećivala šumarstvu sad veća, sad manja pažnja. Poslije toga su žalibože nastupili krvavi ratovi, koji su priiečili svaki pokret u gospodarstvu, a napose za šumarstvo nastupili su crni dani. Za vrieme nemoćnog cara Go-Toba, koji je živio pod konac XII. stoljeća, živila je na njegovu dvoru obitelj Minamoto, koja se tako osilila, da je imala svu vlast u svojim rukama, a u državnom životu igrala veliku ulogu. Car je vladao državom samo po imenu. Članovi, odnosno upravitelji te obitelji zadobili su ime Schogun (Generalissimns), te su upravljali državom u strogom vojničkom duhu, a pri tomu slabo su promicali ma koju gospodarstvenu granu, u šumarstvo su skoro sasma zanemarili. Pod vladanjem Schogun-kuće Aschikaga (1338. do 1573. posl. Hr.) vrijedili svi u državi prvašnji zakoni, koji su bar donekle štitili šumarstvo. Kovijih naredaba, koje bi promicale šumarstvo, ne nalazimo za vladanja te obitelji. Poslije toga došao je na vladu Nobunaga Oda, koji je uvidio korist šuma, pa ih opet počeo uzgajati i čuvati. Išao je u tomu. tako daleko, da je dao sve zemaljske puteve proširiti na 14 stopa i uz obe strane zasaditi drveće. U isto je doba izdao knez Metochika Chosokabe (1573. do 1592. posl. Hrista) zapovjed, da se na otoku Shikoku mora obilježiti drveće sugi (Crjptomeria japonica), kusonoki (Cinna |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 54 <-- 54 --> PDF |
— 554 — momun Camphora) i matsu (Pinus), i da se ne smije ni jedno od ovih posjeći. — Prekršitelja ove zapovjedi dostigla bi zaslužna kazna. Nasljednik njegov Schagun Iyeya8U Tokugawa (1603. posl. Hr.) bio je još veći prijatelj suma, koje su se pod njegovom vladom tako liepo razvijale i napredovale, što svjedoče same šume u prostranoj pokrajini Kišo, koje je dao on zasaditi i koje su još danas kruna privatnih carevih dobara. Te su bujne i krasne šume još danas živi svjedoci brižne i marljive ruke careve. Na sjevernom dielu pokrajine nije bilo hinoti vrste drva, nu za raširenja te vrste (Chamaecyparis obtusa), imao je liepih zasluga knez Date, koji je neumorno nastojao oko raširenja. U početku svoje vlade izdao je Kanbun (1661. posl. Hr.) zapovied, da se ne smiju sjeći šume i krčiti panjevi na strmim gorskim obroncima. Gembun (g. 1739. posl, Hr.) dao je zasaditi na obalama rieka sitnu šumu U prvoj godini svoga vladanja izda opet Mewa zapovjed, da se šumske golieti zasadjuju sa kuri (Castanea vulgaris) i luatsu (Pinus) i sugi (Qyptomeria japonica) vrstama. Nu budući, da i najbolja naredba ne može biti od koristi, ako se savjestno ne izvršava, — to je Kamsei (1789. posl. Hrista) jioslao medju narod više šumarskih činovnika, da ga uči kako će gojiti i čuvati šumu. Već su se u ono doba dijelile šume u: državne, šume koje su bile okolo hramova, obćinske i privatne šume. Tuko zvana sujama (Nestervvald), naime šuma u kojoj su se gnijezdili sokoli, koji su služili carevima u lovu, bila je posebnim uredbama zaštićena. Lov sa sokolima bio je u Japanu u srednjem vijeku tako obljubljen, kao i u Njemačkoj. Iz dosadanjeg opisa lasno se razabire, kako se šumarstvo u Japanu visoko cijenilo, kad su s njim upravljali sami carevi, knezovi i pojedini visoki državni dostojanstvenici i činovnici.. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 55 <-- 55 --> PDF |
. — 555 — Narod je dobio u ono doba doduše dozvolu, da svoju potrebit na drvu može namirivati iz prostranih šuma pojedinih knezova, ali mu je uz to bilo zabranjeno, da u obće ne smije sjeći neke vrste drveća, tako n. pr. u pokrajini Kišo nije smio sjeći ovih 5 vrsta: hinoki sawava (Chamaecjparis pisifera), hiba (Thujopsis dolobrata), nezuki (Thuja japonica), kovamidki (Sciadopitis verticillata); a u pokrajini Aki bilo je zabranjeno sjedi ovih 15 vrsti : Takomatsu (Pinus), hinoki, sugi (Criptomeria japonica), momi (Abies firma), keaki (Zelkowa acuminata), kuri, edju (Sophora japonica), kusu, kuwa (Morus alba), tohi, tshuga (Tsuga Sieboldi), kashina (Quercus dendata) yumigi (Evonymus europaea), kiri (Paulownia tomentosa) i kashi (Quercus acuta). U mnogim krajevima je sječa u obće bila zabranjena. Svaki knez izdao je za svoj kraj posebne naredbe i propise, koji su se strogo provadjali. Razumije se, da se u 260 takih kneževina izdalo mnogo koje kakovih zabrana i naredaba. Tako je bilo n. pr. zabranjeno nositi u šumu sjekiru i pilu, kao što i vatru u šumi ložiti, što nas sve podsjeća suvremenih njemačkih propisa. Kroz šumu moglo se samo ići odredjenim putem. Kazan se redovno udarala ili po broju ukradjenih,3tabala ili po vriednosti objekata, a bila je novčana, disciplinarna, a mogla je biti i smrt na lomači i na krstu Osobita vrst kazne bila je ona, koju je svećenik udarao tatu koga bi u svome kraju zatekao na činu. On bi morao polovicu svoje kose odrezati i u istom mjestu biti tako dugo zatočen, dok mu opet ne bi narasla. Kako vidimo bile su te kazne za narod dosta stroge, ali je zato ipak vlada pružala narodu velike pomoći kad bi stradao od elementarnih nepogoda kao n. pr. od poplava, vatre, vihrova i dr. U tu svrhu davalo se drvo narodu za badava za gradnju kuća i drugih zgrada. Nagrade za čuvanje i uzgajanje šuma bile su tako velike, |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 56 <-- 56 --> PDF |
000 — dakako postigao veliki uspjeh. Seljacima u staro doba nije bilo dozvoljeno potpisivati i zvati se imenom svog otca. To pravo pripadalo je samo vitezovima Dozvolu steći, da se može zvati tko imenom svoga otca bila je osobita čast, koja se osobito cijenila. Tako isto nije im bilo dozvoljeno nositi mač dvorezac, koji su opet nosili samo vitezovi. Sve takove povlasti mogao je kadkada za dobro gojenje šuma dobiti japanski seljanin, pa tomu je i pripisati, da su se ti ljudi toliko trsili oko uzgoja šuma. Uz te tako stroge zakone uzdržalo se šumarstvo dosta dobro, a kada se god. 1867. posljedni Schagun odrekao vlade na korist carevu, a vlastela zadržala samo plemićki našlov^ prošla je uprava šuma u careve ruke. U 3. godini nova vlada nazvana Melji oduzme svećeničkom staležu veliki dio šuma, kojih su imali vrlo mnogo, a njima ostavi samo toliko, da su mogli namiriti svoje potrebe na drvu. Svećenici su mogli smatrati tek onaj dio zemlje svojim privatnim vlastničtvom, koji su kupili ili šumom zasadili. U 6. godini predložile su neke pokrajine vladi, da ona u tim krajevima uzme u svoje ruke zaštitne šume, a ostale da se podijele medju vazale prvašnjih knezova, jer se je dohodak tih va7ala nastupom nove vladavine znatno smanjio, jer su naslijednici ovih knezova prestali vazalom propisanu plaću izplaćivati. Ovaj predlog medju inim nije primljen. U 7. godini osnuje vlada u ministarstvu za unutarnje poslove posebni odio za šumarstvo, a medju sve osobe, koje su mogle svoje pravo dokazati, razdieljene bi ponešto šume. Taka se na osnovne škole razdijelilo 500 do 1000 Tsuba (6 četvor. stopa) zemlje. To je zaista dokaz velike brige, mara i truda sto ju ima japanska vlada oko obrazovanja mladeži. U 8. god. vlade Meiji počinje pravo uredjenje šuma na temelju pravila stečenih znanošću i izkustvom. Počeli su se sastavljati nacrti, koji su sadržavali sveukupnu površinu šuma. U 11. godini svog vladanja ustroji ona u Nishigahara-u blizu Tokyo-a pokusnu postaju za šumarstvo, a u istoj godini |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1900 str. 57 <-- 57 --> PDF |
— 557 — uzme u svoje ruke sume u pokrajiiiam Nagano, Gifu, Akita i Awomozi, s kojima su prije pojedini guverneri upravljali. Godine 12. šumarski je odio, dosele kod ministarstva za unutarnje poslove, podredjen novoustrojivšem se ministarstvu za poljodjelstvo i trgovinu, a to je ministarstvo još iste godine priredilo izložbu šumskih prodiikata i tadašnjih šumarskih djela i časopisa. U 15. godini osnuje vlada Meiji u Nishigahara, gdje je već bila i šumska pokusna postaja, prvu šumarsku akademiju. U 19. godini bude ova akademija prenesena u Kamaba-u i tamo spojena sa školom za ratarstvo. U 23. godini bude ta akademija i škola za ratarstvo prenesena na univerzu, i to kao posebni fakultet. Šumarstvo se novom organizacijom države znatno promijenilo. Sad već razlikujemo: državne, krunske i obćinske šume, te šume juridičkih i privatnih osoba. Državnim sumama upravlja središnji šumski ured u ministarstvu poljodjelstva i trgovine. Krunske šume stoje pod upravom carskih činovnika. Ostale tri vrste šuma stoje samo pod nadzorom države, nu njima upravljaju vlastnici sasvim samostalno, izuzev zaštitne šume. Pisac završuje svoj članak sa željom, da se šumarstvo u njegovoj domovini podigne u što kraćem vremenu na stepen, na kojem se nalazi ono ostalih naroda. Nada se, da će mladi daroviti sinovi njegove domovine prigrliti šumarstvo, čuvati i njegovati ga, jer zaista u njemu Itži veliki kapital i jamstvo narodnog blagostanja. Šumarstvo na svjetskoj izložbi u Parizu g. 1900. Drago bi nam bilo, kad bi mogli iz vlastitoga opažanja izvjestiti o šumarstvu na ovogodišnjoj parižkoj izložbi, uu jer to ne možamo, a niti nam je tko od gg. naših stručara koju o toj izložbi priposlao, to smo zbog važnosti samog predmeta prinukani, da polag izvještaja tudjih stručnjaka, koji su ovu |