DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 42 <-- 42 --> PDF |
— 540 — dotično utjecaj vode na oboje, na koliko ce željeti, da uporabom te zak ustanove u svojem šumsko-redarstvenom nastojanju uspije. Medjutim mi je iztaknuti, da se gornja ustanova može samo onda protegnuti na stanovitu šumu, ako se izrazitiji, vedi dio iste u takovom stanju nalazi. Radi svakog malog smica; koj se skoro svagdje u briegovlju i gorju nadje, htjeti cieli oveći šumski kompleks proglasiti š. zaštitnom, moralo bi se smatrati neozbiljnomonaj zaključak, koj ješumom zaštitnom. doskočicom, cielo jedno gorje kakovom »en valja bloc« smatrati proglasio i (Svršit oe se). Naučno putovanje članova hrv.-slav. šumarskoga družtva u Bosnu i Dalmaciju god. 1903. Ove godine izpunila se je davna želja članova hrv.-slav. šumarskoga družtva, jer je konačno ljetos došlo do naučnog putovanja našega družtva u Bosnu i Dalmaciju, prvog velikog naučnoga putovanja, koje je hrv.-slav. šumarsko družtvo od svojega obstanka u obće poduzelo, a prigodom kojega vidiše članovi i izletnici toliko zanimiva, da će im ova ekskurzija sjegurno ostati vječno u uspomeni. Iza dovršene glavne skupštine, koja bi na dan 27. kolovoza i ove godine u družtvenim prostorijama »Šumarskoga doma« u Zagrebu održana, krenulo je pod vodstvom družtv. podpredsjednika, kr. šumarskoga ravnatelja J. Ha vas a, 55 članova našega družtva dne 28. kolovoza na put u Bosnu i Dalmaciju, koje je putovanje potrajalo čitavu nedelju dana. S razloga, da budu izletnici u šumarskom pogledu što više zanimiva vidjeti mogli, promienjen je donekle prvotni program za put po Bosnoj u toliko, sto nije odabran put dolinom rieke Une na Bihać, već put dolinom rieke Save u samo srce ogromnoga šumskoga kompleksa »Crne gore* u kojoj se kao najviši vrh uzdiže velika Klekovača (1961 m.) a koji je kompleks |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 43 <-- 43 --> PDF |
~ 541 — predan prvotno na eksploataciju bavarskoj tvrdci O. Steiubeisa a sada »bosanskom dioničarskom družtvu za industriju drva O. Steinbeisa i dr.« Upoznati ove prekrasne šume, za kojeu samoj šumovitoj Bosni vele da su ponajljepse, a koje su većim dielom prave prašume, proučiti najmodernijim udesbami snabdjeveno izcrpljivanje tih šuma i sve ono, što je s tim u savezu, bila je glavna svrha čitavoga ovoga poučnoga putovanja. Po liepom, toplom vremenu, koje je izletnike za trajanja čitavoga puta služilo, da se bolje ni poželiti ne može, krenuše izletnici vlakom put Bosne. Već odmah u početku ovoga puta, koji i ako baš nije osobito romantičan, pruža šumarskom stručnjaku dosta toga, što ga zanimati može, osobito onomu, koji obično ovimi predjeli ne prolazi, već ga je sudbina u koj drugi kraj domovine smjestila, — a možda se iz tog kraja riedko i miče. Već do Siska sieče pruga ogromne hrastike od kojih je najveći »Turopoljski lug« koji sada, a već od nekoliko godina natrag, eksploatiše poznata francuzka tvrdka »Societe d´ importation de chene«. Ta je t-´^đka kraj Lekenika izgradila posebnu svoju šumsku željeznicit u sječine šuma starodrevne plemenite župe turopoljske, kojom izvozi do glavne željezničke pruge raznu šumsku robu a ponajviše hrastove trupce, koje vozi na svoju veliku parnu pilanu u Crnomerce kraj Zagreba. Nuzgredno budi spomenuto, da ovu pilanu članovi našega šumirdružtva dobro poznaju, jer su prije nekoliko godina tu pilanu, odmah iza kako je podignuta i u njoj se raditi počelo bas prilikom 24. glavne skupštine korporativno pregledali. Ostale šume, koje pruga prosjeca do Siska, većinom su mladje ili srednjodobne sastojine, jer su iz njih stara stabla izvadjena odmah prvih godina iza kako je sagradjena po c. kr. povelj. južnoj željeznici pruga Sisak—Zagreb—Zidani most (g. 1861.) Izgradnjom ove pruge počela se je vanredno razvijati trgovina 8 hrastovom robom, naročito sa slavonskom francuzkom dužicom, a sam Sisak postao u nas doskora prvim i najvažnijim gradom na trgovinu hrastovinom. Prem su se izgradnjami daljnih pruga, naročito izgradnjom krajiških željeznica dalje od |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 44 <-- 44 --> PDF |
-- 542 — Siska, odnošaji samoga grada Siska znatno promienili, ipak je taj grad za trgovinu s francuzkim dužicami ostao i nadalje najvažnije naše tržište, sto najbolje potvrdjuju oni grdni složaji dužica, koje se izletnici imali prilike vidjeti uz prugu u Sisku i najbližoj mu okolici. Odmah iza Siska u Capragu ugledaše izletnici novi kolodvor i tračnice nove »banovačke željeznice«, tek prije nekoliko dana prometu predane, koja će u eksploataciji šuma u našoj »Banovini« od sele sjegurno veliku ulogu igrati. A doista od Siska dalje opazit će šumarski stručnjak znatnu razliku, koja vlada izmedju hrastika bivšega Provincijala i bivše Vojne Krajine. U prvim nose i najprostraniji hrastici obilježje šuma proizašlih iz neuredne preborne sječe, dočim su u Vojnoj Krajini svi stariji hrastici — ako i ne oni najstariji — sastojine jednodobne, a rubovi njihovi oštri i pravilni. Sve ja to uzgojila sablja i batina. Nije ni čudo, da se ovdje već opažaju posliedci dugotrajne uredne šumske uprave i djelovanje prvoga stručnoga šumarskoga osoblja, koje je za krajiške šume namjestio već car Josip II. (god. 1787.) dočim je prvo javno takovo osoblje u Provincijalu skoro čitavo jedno stoljeće kasnije namješteno. Uz ovakova razmatranja stiže vlak do Sunje, gdje izletnici na kolodvorskoj stanici objedovaše, a iza toga nastaviše put prugom Sunja—Kostajnica—Novi. Iz prostrane savske ravnice kreće pruga u uzku dolinu riečice Sunje, koja protiče izmedju nizkoga humlja obrasloga većinom šumom i šikarom. Oko 2 kilometra prije Kostajnice biva kraj nešto zanimiviji, a vrlo je zanimiv kad se pruga primakne samoj rieci Uni. Krasan je pogled odavle na Kostajnicu, rieku Unu i nasuprotne obronke bosanske Cerove kose. Odmah iza Volinja ima željeznički most preko Une, pa prešav preko njega ostaviše izletnici hrvatsko i stupiše na bosansko tlo, a da ga već više dana ne ostave. Pruga prolazi dalje sve do Novoga dosta tiesnom dolinom Une, a putnik gledajući čas na lievu hrvatsku, a čas na desnu bosansku obalu Une, ima najbolju priliku vidjeti, koju su razliku proizveli samo nekoliko stotina godina u natrag sižući razni |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 45 <-- 45 --> PDF |
— 543 — državopravni i vjerski odnošaji u narodu inače jednoplemenom. Do nedavno još, za Vojne Krajine, oštro čuvana medja bila je doista medja izmedju dvajuh posebnili svjetova; Orienta i Oceidenta. Danas se je ta medja dalje pomakla spram iztoka: Occident je nadjačao Orient, a velikih će razlika izmedju lieve i desne obale Une sve više nestajati, prem ih nigda sasvim nestati ne će, dok bude vitkih minareta, crvenih fezova i šarenih turbana. A Deka ih sasvim i ne nestane, jer bi to značilo propast bosanskih moslima — ipak naše jednokrvne braće, kojima želimo i pod novom im zapadnom vladom u buduće što bolji napredak i sreću na rodjenoj im grudi. Doskora stiže vlak na stanicu prvoga ovećeg bosanskoga mjesta Dobrlina, gdje se nalazi sjedište »bosanskoga industrialnoga družtvo za preradbu drva O. Steinbeisa i dr.« i ogromna pilana toga društva, najmodernije uredjena. Ta je pilana prije nekoliko mjeseci djelomice izgorjela, ali je već ponovno sagradj^no. Izletnici nisu imali prilike, jer vlak samo nekoliko minuta stoji, pregledati ovu zanimivu pilanu, prem je ista gotovo u neposrednoj blizini same željezničke stanice podignuta i s pruge se dobro vide sgrade pilane i ogromno stovarište drva, koja se dovle dopremaju vodom pa Sani i Uni sve iz sjevero-iztočnoga eksploatacijonoga područja šuma »Crne gore.« Rezana se roba istom odavle dalje željeznicom odprema. Ovdje se je u Dobrlinu na stanici predstavio i pridružio iztetnicima g. bosanski nadšumar Mauk, najaviv izletnicima, da će ih u Priedoru od strane visoke bosansko-hercegovaeke zemalj. vlade dočekati i pozdraviti posebni njezin izaslanik g. šumarski savjetnik V. Miklau iz Sarajeva, koji će izletnicima na daljnjem putu po Bosnoj biti vodjom i tumačem. Kod Novoga, ovećeg živahnoga bosanskoga grada s većinom muhamedanskim trgovačkim žiteljstvom, kod kojega utiče Sana u Unu, ostavlja pruga dolinu Une i prelazi u dolinu rieke Sane, koju više do Priedora ne ostavlja. Stara je ova pruga, normalne širine tračnica, sagradjena od turske vlade još prije okupacije, a spaja Banjaluku s Pounjem. To je i jedina bosanska pruga, koja nije uzkotračna. |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 46 <-- 46 --> PDF |
— 544 — Na daljnjem putu opažaju se na Sani pojedine manje udesbe, kojima je svrha omoguditi lakše splavljanje drva, kao pojedine utvrde obale, da splavi tako lahko ne zapnu. Predjel je šumovit, ali liepih šuma ne ima. Većinom su to još od negda izcrpljene sume hrastove, jer se je ovdje još za vrieme turskoga vladanja sjeklo kao i u bosanskoj Posavini; po gotovo omogućivalo je ovdje još za onoga vremena eksploataciju, kako bi gore rečeno, jur tada već izgradjena željeznička pruga. Šume se ove uz Sanu danas poboljšavaju, a ima ih već više uredjenih za gulenje i dobivanje kore. Na mnogim se već stanicama vidjaju brojni svežnjevi hrastove kore iz tih šuma guljača. Takove bi šume guljaČe bili izletnici i pohodih, kad bi se bilo ostalo kod prvotnoga putnoga programa. Neki su bili to i zamjerili, radoznali razgledati te bosanske šume guljače; ipak je preinačeni program pružao za ovaj gubitak kud i kamo zamašniju odštetu. Uz rieku Sanu ima sela, koja su ili skroz muhamedanska ili skroz kršćanska, i to pravoslavnim žiteljstvom nastavana; katolika ima u cielom ovom kraju vrlo malo. Kršćanske i turska se sela odmah iz daleka razlikovati mogu i to ne samo po crkvama i džamijama, već turska i po posebnom turskom načinu gradnje kuća; osim toga i drugi je način nošnje u muhamedanaca a drugi u hrišćana. Ima uz Sanu i historijskih uspomena, jer je ovaj kraj, poznat pod imenom Turske Hrvatske. posHe zauzeća Bosne po Turcima (g. 1463,) bio pozorištem krvavih bojeva izmedju naših ugarsko hrvatskih kraljeva i Turaka. Tako ima uz Sanu ruševina grada Blagaja, negda sielo slavne hrvatske porodice grofova Blagajskih, koji su se dugo vremena uzalud borili s Turcima, dok su konačno silnijemu neprijatelju podleći morali i naselili u Kranjskoj, gdje je prije nekoliko godina umro zadnji svoga roda grof Blagaj, sjećajuć se dobro svog hrvatskoga poriekla. Već se smračilo kad izletnici stigoše na stanicu Priedor, gdje ih je dočekao g. šumarski savjetnik Miklau iz Sarajeva i |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 47 <-- 47 --> PDF |
— 545 — domaća gospoda od šum. Btruke, kot. predstojnik i načelnik. Savjetnik V. Miklau pozdravio je izletnike kratkom besjedom, na kojoj mu se je od strane družtva podpredsjednik, ravnatelj Havas, zahvalio. Iza toga krenuše izletnici pod dobrohotnim vodstvom domade gospode u mjesto Priedor, gdje se imalo i konačiti. Priedor pi´ijatna je bosanska varošica, sielo kotara i važnije trgovačko mjesto ležeće u prostranom polju na rieci Sani. Prigodom okupacije bilo je ovdje nemira, a vidjeniji su kršćani bili neko vrieme u opasnosti, te su bili prisiljeni biegom se od eventualnih progona spasiti, kad se je naša vojska prema Banjaluci koncentrirala i garnizonu u Priedoru prolazno napustila. Iza okupacije stradao je Priedor od požara, ali se je iza toga toliko novih kuća posagradilo, da se je Priedor kasnije znatno poljepšao i lice svoje znatno promienio. Izletnici smjestiv se u stanovima razišli su se varošicom, da ju razgledaju, a po gotovo su onij kojim turska mjesta nisu još znana bila, radoznali promatrali život na čaršiji, tom ognjištu života i prometa u svakoj bosanskoj i u obće orientalnoj varoši. U liepom hotelu sagradjenom po redu Trapista skupiše se svi izletnici na zajedničku večeru a počastili su ih svojom prisutnošću i domaći notabiliteti a na čelu im g. šum. savjetnik Miklau, koji je u Ijepom oduljem, a u hrvatskom jeziku izrečenom govoru, pozdravio u ime visoke bos.-herc.-zem. vlade članove-izletnike hrv.-slav. šumarskoga družtva radujuć se, da je i to stručno družtvo u tolikom broju posjetilo Bosnu, da upozna ne samo njezine prirodne krasote, već i vidi rad svojih sustručara bosanskih šumara. Rano u jutro sliedećega dana — 29. kolovoza — krenula je silna povorka kola vozeć izletnike cestom uz Sanu prema Sanskomu mostu i Ključu. Iz prva spriečavala je gusta magla svaki pogled u kraj kojim se vozismo, ali ju za čas svladalo žarko sunce, a pred očima se izletnika doskora stvorila prekrasna panorama. Bliža brda, ako i nisu visoka, zaodjenula se liepim zelenilom šuma, koje prekidaju plodna polja. Preko tih manjih brda vidjaju se spram juga kose i glavice |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 48 <-- 48 --> PDF |
— 546 — mnogobrojnih visokih bosanskih planina. Predjel taj dosta slici našemu hrvatskomu gornjemu Zagorju. Glede suma, kojih ima u cielom ovom kraju vrlo mnogo, vriedi ono, što smo već prije iztaknuli. Starih za sječu zrelih šuma ne ima; većinom su to sitne šume, šikare i drvljem obrasli pašnjaci. Sve je to bjelogorica, jer je i dolina Sane samo oko 150 m. nad morem visoka. Uz hrast, grab, Ijesku, ima ovdje i dosta kestena po brežuljcima Ugodno se vozeć a sve po dobroj cesti — od okupacije je naime za dobre ceste izdašno skrbljeno — stigli smo iza 10 sati do podne u oveće mjesto Sanski mo.st. Ovdje imali srno se odmoriti mi, a još je to nuždnije bilo našim konjima. U Sanskom mostu dočekaše nas neki domaći odličnici — ovdje je naime i kot. izpostava — a javne zgrade bile su i ovdje okićene barjaci; tako je bilo i u Priedoru, a kasnije i u drugim bosanskim mjestima, sve u čast izletnicima. Kako je bio u Sanskom mostu toga dana vašar, pričinilo nam se je to vanredno prijatno mjestance osobito živim. Ovdje smo se ne samo odmorili, već još i bolje okriepili, jer doista se priznati mora, da su gostionice po Bosuoj i, u manjim mjestima osobito dobre, tako, da se i najrazmaženiji zapadnjak ne će na ono, što mu se pruža, potužiti moći. I ovo se dobrim dielom skrbi političkih oblasti pripisati može. U obće putnik je u Bosnoj bolje spravljen, nego li u drugim starim kulturnim zemljama, o čem smo se već ponovno osvjedočiti mogli. Preporučiv se od domaće gospode krenuli su izletnici iza doručka, ili bolje objeda, baš o podne dalje put Ključa. Valjalo se je žuriti, jer put, koji srao imali od Priedora do Ključa u jednom danu na kolima prevaliti, iznosi oko 65 kilometara, a još se k tomu cesta svaki čas uzpinje i spušta. Ako je okolica već od Priedora do Sanskoga mosta krasna, ona je dalje još ljepša i romantičnija. Planine, koje smo prije u znatnoj daljini vidjali, postaju sve impozantnijima i pričijijaju se sve višima, što im se bliže primičemo. Iza niže »Majdanske planine« (600—700 m.) i »Beherem aginice« (oko 600 m.) |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 49 <-- 49 --> PDF |
~ 547 — evo već 8 daleka vidljivog strmog »Muleža« (1013 m.) a s desna u pozadini silne i šumovite „Grmeć planine« (najviši vrhovi »Javornjača« 1433 m »Crni vrli« 1604 m.) — izpod »Crnoga vrha« nalazi se u visini od 1555 m. razvalina staroga Grmed grada valjda u Bosnoj najviše gradine — pred njom niže »Celickova kosa« (857 m.) a iza nje bliže Sani liepa »Srnetica « izpod koje leži bos. Petrovac. Naveli smo ovdje planine i vidjenije im vrhove, da si i onaj cienjeni čitaoc, koji nije s nama putovao, može donekle stvoriti sliku ovoga krasnoga predjela, kojim se vozismo, a bio je to na otvorenim kolima, na kakovim se vozismo, a za vedroga ljetnoga dana pravi užitak, užitak, kojega već ne ima putnik, koji putuje samo željeznicom. Odvezav se iz Banskoga mosta ostavili smo cestu i krenuli starim turskim putem ravno put Čaplje, gdje se u Sani nalazi zahvalna rešetka .Fangrechen), jer se drvo tvrdke Steinbeis i dr, dolazeće iz eksploacijonoga područja »Crne: gore« od gor. Ribnika pak dovle (45 kilometara) slobodno po Sani spljavlja. Ovdje se trupci uhvate i tad vežu u splavi i ovako dalje po Sani do Novoga (70 kilometara) splavljaju. Sana je naime za splavljanje već od prirode vrlo zgodna voda, s tog na njoj i ne ima nikakovih osobiti h udesba: kao vodara, pregrada i t. d. kao kod mnogih potoka u Alpama, koji se istom ovakovim udesbami moraju za splavljanje prikladnimi učiniti, što često ogromne troškove iziskuje. U Sani ima dosta vode — kad je samo malo veća voda — a ipak nije toliko duboka, da bi 3e moglo mnogo onog drva izgubiti, koje se je napilo i potonulo. Sve to čini ovaj transport na tu ogromnu daljinu zgodnim, jednostavnim i o-obito jeftinim, te u velike doprinosi k umanjenju troškova dopreme. Prije se dakako nije ovdje drvo splavilo, pa nije ni bilo ljudi splavljenju drva vještih. Kad je medjutim tvrdka Steinbeis splavljanjem odpočela, pribavila si je Ijudih tomu vještih iz Bavarske, pak Kranjske, uz koje su se ljude i domaći ljudi u taj posao doskora uputih. Sad već rade kod toga većinom domaći ljudi, Bosanci. — Kod rešetke u Čaplji vežu ti ljudi trupce, smrekove i jelove, u sasvim gibke |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 50 <-- 50 --> PDF |
— 548 — splavi pomoeju gužve, koju u posebnoj zgradi, u koju smo se navratili, poznatim načinom priredjuju i frču. Samo vezanje skroz je jednostavno, jer se drugo ništa ne rabi, već svinuti željezni čavli i ta gužva. Posao taj ide vrlo brzo od ruke, a sami se trupci gotovo ni ne oštećuju. To je doista još najbolji način vezanja, koji smo do sele vidili. Splavi se ove po tom znatno razlikuju od onih kruto vezanih splavi, koje dolaze k nama po Savi i Dravi iz Kranjske i Štajerske. Splavi, koje se ovdje u Čaplji vežu, srednje su veličine; u jednu splav sveže se oko 90 m^ drva, kako nam je rečeno. Iza razgledanja naprava kod Čaplje posjedaše izletnici na cesti opet u kola, te krenuše dalje prama Ključu, jer je to bio konačni cilj ovoga dana, gdje se je i konačiti imalo. Vozeć se dalje sve to zanimivijimi i romautičnijimi predljeli, ostavlja cesta desnu obalu Sane i prelazi na lievu nedaleko Ilidža — i ovdje je naime jedno Ilidže — te konačno se sve više oda- Ijuje od Sane i počinje neprestance disati prema visoravni, koja se više stotina metara uzdiže s lieve strane iznad korita Sane. Cesta prolazi starijom, nu još za turskoga vremena izsječenom hrastovom šumom, u kojoj.je po navodu kočijaša bilo negda baš prekrasnih hrastova. Danas bi to riedko tko naslućivati mogao, jer stari hrastovi, koje još vidismo, svi su grbavi i ružni. Na samoj visoravni ima više zaselaka i sela od kojih su najveće Krasulje. Doskora počinje se cesta prelazeć izpod »Ramićkog kamena« (619 m.) u serpentinama a mimo dubokih i strmih prodora neprestano spuštati. Tako se ona spušta kojih 7 — 8 kilometara sve do samoga Ključa, koji leži na obali Sane i to baš na mjestu, gdje se Sana probija kroz uzki tjesnac, u kojem s lieva i desna okomite stiene nekoliko stotina metara u korito Sane padaju. Na vrhu lieve stiene a nad samim mjestom Ključem, diže se stari tvrdi grad Ključ oko kojega se je dosta krvi 1878. prolilo, jer je to po samoj prirodi vanredno jaka utvrda, koja sasvim gospoduje ne samo nad mjestom Ključem, već i uzkom dolinom Sane i njom prolazećom cestom u Banjaluku. |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 51 <-- 51 --> PDF |
— 549 — U Ključ stigoše izletnici oko 7 sati u večer, te su i ovdje opet Ijubezuo dočekani po domadoj gospodi zvaničnieima i zastupnicima tvrdke Steinbeis i drug, koji su se brižno poskrbili, da članove našeg velikog družtva što bolje ukonače, a to baš nije bila lahka stvar. Neki morali su i privatnom gostoprimstvu pasti na teret, pa nek i ovim redcima bude susretljivom gradjanstvu ključkomu izričena u to ime srdačna hvala. Iza zajedničke večere u Ključu i noćnoga počinka, krenuli su izletnici još prije šeste u jutro istim kolima, koja su ili dan prije iz Priedora do Ključa dovezla, dalje prema Ribniku. Liepa cesta vodi ponajprije dolinom Sane. Ta je dolina uska a s jedne i druge strane dižu se silna brda i planine; okolica još je romantičnija nego li ona predjašnjeg dana. Na bližnjim planinama, naročito „Sišigori" (1388 m.) izpod koje se vozismo, ved se opaža dosta četinjača, ali tekar u znatnijoj visini; do sele ih na našem putu po Bosni vidili nismo. Iza Zablada ostavili smo dobru cestu i vozismo se dalje kolima putem tik uz Sanu sve do Sredica, gdje u Sanu utiče potok Eibnik, koji takodjer služi tvrdci Steinbeis ved od god. 1893. za splavljanje. Doskora dovezli smo se do zadnjih kuda u selu gor. Ribniku. Ovdje prestaje i kolni put; dalje u »Crnu goru« modi je samo pješice i na konju, a brojni konji i njihovi vodiči ved su nas ovdje čekali, dočim su se kola imala vratit natrag, Što u Ključ što u Priedor, odakle su i bila. U Ribnik stigla su i zadnja kola s izletnici oko 8 sati u jutro, te je unatoč lošijem putu prevaljeno i ovih 17´/a kilom, od Ključa do Ribnika u razmjerno kratkom vremenu od nešto preko dva sata. , Iza sasvim kratkoga odmora posjedala je većina izletnika na konje, na bosansku osedlane i opremljene, da ih oni ponesu do nedalekoga izvora potoka Ribnika Brojna ova konjica, u kojoj se je dešavalo i komičnih prizora, doskora je stigla do izvora potoka Ribnika, koji leži u kotlini okružen silnim brdinama. Područje Krasa ovdje je očito; svjedoči to formacija terraina, kraško vapno kamenje i sam izvor Ribnika, koji poput 38 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 52 <-- 52 --> PDF |
— 550 — inih kraških rieka i potoka prodire iz pećine znatnom množinom vođe, te je odmah za splavljanje najjačih trupaca sposoban. Ovi se trupci neposredno do potoka dopremaju žicarom uzpi- DJacom po strmom obronku izpod »Kika« (1091 m.) na kojom su u oduljim razmacima namještene naprave za spuštanje i disanje kola (Bremsberg), koja idu tračnicama, od prilike tako, kako i kod zagrebačke uzpinjače. Gledali smo nekoliko punih kola, koja su se spuštala. U isto vrieme, dok ee puna kola spuštaju, dižu se prazna kola a u sredini nalazi se samo izmjena, da ne treba dvoslrukih tračnica. Puna se kola kraj potoka iztovare izpod pregrade, kojoj je svrha, da se iza nje uzdrži više vode. Razgledavani su na ovom mjestu i trupci. Ti su trupci vrlo razne debljine ; ima ih većinom vrlo debelih, ali i dosta tanjih. Medju debelim trupcima ima takovih, koji su upravo vanredno debeli, a potiču od onih najdebljih po više stotina godina starih smrekovih i jelovih stabala. Godovi su većinom vanredno uzki. Tanji mladji trupci, naravno je, mnogo su zdraviji nego oni orijaši. Obdenito se može reći, da je drvo vrlo dobro kakvoće, jer je projetni dio goda uzak, što nije ni čudo, jer su sastojine iz kojih se to drvo doprema pretežno visoko ležeće. Glavne su naime sastojine u »Crnoj gori* uz ,rasle na prostranim kraškim plateauima, kojih je visina oko 1000 m. nad morem a po kojima se je razplela gusta mreža Steinbeisove uzkotračne šumske željeznice, kojoj se ogranci do svake sječine izgrađjuju, kako smo se kasnije osvjedočili mogli. Od vrela Kibnika uputili su se izletnici, što na konjima što pješice — neki naime nisu htjeli jašiti, prem je konja dosta bilo — prema Vučjoj poljani, a da još putem razgledaju naprave (Bremsberg) za spuštanje i dizanje kola uzpinjače. Ovo je, kako već spomenusmo, vrlo zgodan način transporta, kad se radi o tom, po strmom dugačkom gorskom obronku dopremiti drvo u jarak. Ovakova uzpinjača nadomještava već odavna zastarjeli način transporta po spuzalicama. Dočim transportom po spuzalicama drvo silno strada, jer se velika množ trupaca |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 53 <-- 53 --> PDF |
— 551 — jako ošteti, da se jedva za gorivo upotriebiti može, nema toga kod uzpinjača, pa se s toga ovaj način transporta zadnje vrieme sve više po planinskim šumama uvodi. Može se to tim laglje i činiti, što ovakove uzpinjače kod jednolične strmine obronka, ni ne stoje puno više nego li spuzalice. Zaslužuje stoga ovaj način transporta punim pravom, da mu se i u našim šumama nuždna pazka povesti. Došav do prvoga t. z. »Bremsberga«, koji se nalazi na zaravanku kojih 300 m. nad vrelom Ribnika, ne samo da je protumačeno po g. savjetniku Miklau-u i po osoblju šumskoga poduzetničtva izletnicima uredjenje istoga podrobno, već je i demonstriran taj način transporta, ma da je baš nedelja bila. Iza toga krenuli su izletnici dalje prema »Vučjoj poljani«, sve po strmom, gotovo sasvim golom obronku, koji stanovnicima Ribuika kao pašnjak služi. Uzpev se do visine od kojih 800 m., nestaje velike strmine, dolazi se do kraške visoravni u kojoj ima za Kras karakterističnih ponikva i vrtača; čbunje i grmlje se gubi a mjesto toga evo nas doskora u staroj čamovoj, smrekovoj i jelovoj šumi. Jašeć dalje korakom, a uspinjuć se i dalje, ali lagano, stigosmo za po prilici jedan sat, a odmah iza podneva, do šumske kolonije tvrdke Steinbeis u Vučjoj poljani. Ovdje su nas prijatno dočekali prisutna gg. činovnici i namještenici ovoga velikoga šumskoga poduzeća, a čekao nas je i već priredjen za nas obilan i tečan ručak. Ono, što je od strane tvrdke Steinbeis i dr. u Vučjoj poljani zasnovano i podignuto, doista zaslužuje ime kolonije. Ima tu više prostranih kuća, staja i drugih zgrada za brojne činovnike i namještenike poduzeća; oni ovdje stanuju, imaju svoje poslovnice, kantiuu, a čak i svoj telefon, kojim su spojeni preko svoje druge kolonije u Oštrelju, sa svojom velikom pilanom u Drvaru. Telefon, onaj novovjeki izum, doista je vanredna blagodat baš za poduzeća ove vrsti. Obskrbljena je ova kolonija i dobrom vodom, prem u tom kraškom terrainu na daleko nikakvoga vrela ne ima, i to tako, što se uspinjačom i i šumskom željeznicom dovozi voda iz Kibnika. Ovako ob |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 54 <-- 54 --> PDF |
— 552 — skrbljuje tvrda vodom i svoje šumske radnike, ali ju za to dobava ove pitke vode godišnje više tisuća kruna stoji. Kolonija u Vučjoj poljani imat će kojih 1000 m. nadmorske visine, ipak je toga dana´ bilo i ovdje još tako toplo, da nismo ni u otvorenom paviljonu, u kojem mo ručali, osjetili još svu oštrinu gorskoga vazduha, pa bi se kod ručka i dulje zadržali bili, kad nas ne bi još ovoga dana čekala daljna znatna zadaća: uzpetl se na vrh susjednoga brda Lisine, s kojega se vidi čitav o eksploatacijono područje »Crne gore.« Iza crne kave — koja u Bosni ni u zadnjem selu ne fali -— uputiše se izletnici što na konjima, što pješice, da se uzpuu na Lisinu. Iz početka put vodi nekoliko kilometara po visoravni, te se po malo diže i spušta sve do podnožja same Lisine, tekar se sad počinje naglo dizati; ipak se i na takovom nogostopu može na pažljivim bosanskim, a i zgodno na bosanku podkovanim konjima sjegurno jašiti. Za jedno dva i pol sata stigoše izletnici na najvišu točku »Lisine« (1375 m) s koje se pruža upravo čaroban vidik na sve strane. Lisina je na vrhu obrasla samo travom; tu su naime livade seljaka iz Vrbljana, selca izpod same Lisine. Ima u ovom kraju nekoliko brda, koja se Lisina zovu. Upitav domaćeg Bosanca, odakle to ime, reče on, da se tako zovu brda, kojih glavice nisu šumom obrasle, već ima izmedju tamne šume čamove i svjetlijih travnika, dakle su glavice takovih brda lisaste, kao i mnoge konjske glave. Sa Lisine ugledaše izletnici pravo more od šuma. Odavle je moći dobro pregledati cielo eksploatacijono područje u „Crnoj gori", koje obsiže 62511 hektara i za koje je sastav Ijena posebna šumsko-gospodarstvena osnova, U sred toga područja od prilike, uzdiže se silua Klekovača (najveći joj je vrh Velika Klekovača 1961 m.) a iza nje nešto niža,, Lunjevača" (najviša joj je točka Tisovi vrh 1706 m.). U tom ogromnom kompleksu obraslom većinom čamovinom, ne ima uzduž i poprieko na kilometre nikakvoga sela, već su to većinom prave prašume. Istom zadnjih godina, od kako se je na mnogim |
| ŠUMARSKI LIST 10/1903 str. 55 <-- 55 --> PDF |
— 553 — mjestima u tom koraplesu raditi počelo, od kako je diljem čitavoga toga komplesa izgradjena šumska željeznica, sagradjene mnogobrojne radničke kude i kolibe, na stotine ljudi zaposleno sječom, izradbom i transportom drva: oživile su ove prašume u kojima je do nedavna nesmetano vladao „goso" medo. Spomenuto budi, da lovne prilike u ovom kompleksu nisu osobite i to zbog gotovo posvemašnog pomankanja vode, pak je za to i srna malo, zečeva gotovo ništa, al medjeda ipak mnogo. Osim toga ima tu dosta tetrieba i to ne samo velikih (Tetrao urogallus) ved i malih (Tetrao tetrix), kojih posliednjih u našem Gorskom kotaru ne ima. Kako je bio iuače liep dan a samo je nešto oblaka zavilo glavicu Klekovače i Lunjevače, sve je ostalo obzorje bilo jasno, te su se i na ogromne daljine dobro razabrati mogle, ne samo pojedine planine, već i sve njihove glavice i vrhovi. Pogled iz Lisine siže sve do Velebita u Hrvatskoj i Dinarskih alpa u Dalmaciji. Osobito vehčanstven, vele, da je vidik s vrha Klekovače, koja je nešto bliže Dalmaciji a i viša, pak se s nje i more dobro vidi. O potonjem osvjedočili smo se kod povratka putujući morem od Spljeta prama Rieci, jer smo doista izmedju Spljeta i Zadra s palube dobro vidili poznati nam vršak velike Klekovače. Orientirav se pomoćju karte i domaćih Bosanaca o predjelu, koji im se je izgod nogu sterao, skupiše se izletnici oko g. šumar, savjetnika Miklau-a, koji je na vrhu Lisine, samoj triangulatornoj točki, izvadio šumsko-gospodarstvenu osnovu, razastro šumske nacrte i počeo tu osnovu tumačiti. To je tumačenje bilo tom zanimivje, jer je g. savjetnik u družtvu sa g. Brettschneiderom ovu osnovu i sastavio. (Svršit će se). LISTJ^K:. Osobne viesti. luienoTanje. Kr. ug. ministar za poljodjelstvo imenovao je računarskoga vježbenika kod računarstva pridjeljenog kr. ravnateljstvu dr |