DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 8     <-- 8 -->        PDF

— 438 —


Crtice o šumama tropskih krajeva i o
njekim inim osobitim inozemnim drvećima.


Uz svagdašnje naše naporno zvanje, sigurno ne bude na
odnaet i fcoji čas odmora uz zabavnu pouku. Prenesd du stoga,
vriednog čitatelja u mislima iz naših lugova i suma, u daleke
strane svjeta, gdje se oblici ondašnjih gajeva i šuma predstavljaju
u čisto fantastičnom ruhu, i koji baš tim povećavaju
naše zanimanje a zaslužuju po tom i pozornost ne samo nas
šumara, već u obce ljudi s ove strane naših mora.


Da si medjutim uzmogoemo bar donjekle predočiti svezu
naših šumskih predstavnika sonima iz tropskih zemalja^ o kojima
će biti u tim crticama razgovora, te da si kroz to bar donjekle
podomadimo ove tudje obhke, reko bi skorO iz drugoga
svijeta, podsjetiti du štovanog čitaoca na Griesebachov sustav
razdiobe drveda.


Po tom se sustavu razvrstava drveće naše zemlje u obde
u sliedede razrede :


I. Drvede žarkog podnebja, koje imade j ednostavn u
krošnj u aastojedu se iz listova. U ovom razredu zastupane
su vrlo mnoge vrsti drveda, pisto je poznato, da su bilinski
rodovi u obde, a drveda napose kud i kamo brojnije zastupani
kod tropske, nego li kod naše flore.
II. Drvede, koje čini prelaz i^; trava na drveće, dakle možemo
redi, drvolike trave s neznatnom krošnjom, nu
8 razgranjenim stabljikama. Ove drvolike trave njekim su načinom
most, koji spaja tropske i naše drvede. Po svojim su
osebinama srodne u obim spomenutim krajevima, nu ipak bi
redi da naginju više tropama nego li nama.
III. Naše drvede — bjelogorica i crnogorica- Osobine
i karakteristike ovoga bilja obde su nam i dobro poznate —
te ih s toga ovdje nabrajati ni opisivati ne trebam.
IV. Napokon mogli bi i nebi mogli, obdenito pod ovaj
sustav drveda, o kom nam je ovdje govoriti ubrojiti još i njeke


ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 9     <-- 9 -->        PDF

— 439 —


tropske t. zv. mesnate b i 1 i n e. Ove biline imadu u sebi
vrlo malo ili ništa drvenine, nu zato ipak svojim oblikom,
uzrastom i veličinom naliče stabalju, te sačinjavaiu mjestimice
čitave šume, stabalja vrlo znatne visine i debljine.


Najznatnije razlike izmedju naših i tropskih šuma sastoje
u tom, što je tropsko stabalje mnogo punijeg uzrasta; ljepših
cvjetova, znatno vedeg i vazda zelenog lišća, manje granato —
često i bez grana, i napokon, što im se prirast u debljinu nene
može po godovima ustanoviti, pošto tih godova uobde
nepokazuju, u koliko kroz cjelu godinu — dakle tako
rekuć bez stanke rastu.


I naše sitne livadne tiave imadu u tropskim predjelima
gorostasnih rodjaka, koji tamo i po uzrastu i obsegu predstavljaju
šume sa stabaljem, koje ni malo ne zaostaje za onim u našim prašumama.
Osobito se u tom smjeru iztiču m 1 j e č a r i (Euphorbiae)
i kopriv e (Urticae). Kakogod naši sitni poljski mlječari
sadržavaju mlječne sokove u svojim malenim stabljikama
i lišću, tako ih isto sadržavaju i gorostasni njihovi rodjaci u
tropama u svojoj drvenoj stablovini i lišću. Tropski mlečari su
stabla, nalik našim lovorikama, nu izrastu u visinu i do 40
metara, sa prsnim promjerom od 60 i vi^e centimetara U rod
naših sitnih kopriva dolaze i tropska koprivna stabla, nalika
našim dudovom i smokvama, ali do 70 metara visoka.


Tropske drvolike trave (Xanthorrhoea) za nas
su gotova čudovišta, koja si jedva i u fantaziji možemo
predstaviti. Ove drvo-trave narastu u tropama u visinu do
30 metara za jedva ´/a godine, nu obično ipak ne budu većega
promjera od 5 — 20 cm. Iz koljenaca ovih trava, izbijaju guste
grane, obrasle vrlo dugim lišćem. Nu kakogod te trave brzo
izrastu, tako brzo i opet obumiru.


Sav vijek im ne traje često ne više od godine dana. U
srodstvu s ovim drvolikim travama jesu onda drvolik e pa




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 10     <-- 10 -->        PDF

-- 440


prati , koje doduše ne dosižu tolike visine, ali im je zato
opet krošnja znatno veda.


Kao što u našoj flori ne nalazimo ništa slična spomenutim drvolikim
travama i papratima, tako imade opet tropskih vrsti
drveća i šuma, kojima naše stabalje nemožemo skoro u nijednome
smislu uzporediti. Takove su nam šume posve tudji i
nepoznati svjet, koji tropsku zemlju ukrasuje i zaodjeva u
njeko čarobno, bajno i tajanstveno za nas ruho, tako da ved
i na prvi pogled dolazimo do osvjedočenja, da tamo upravo
ništa našega neimade. Naš bi Čovjek razložuo gotovo podvojio,
kada prviput stupa u takovu šumu, da li se u obde još
na našoj planeti nalazi.


Pa kako da se ne čudiš, kad ugledaš n. p. šumu tako
zvanih pandana , kojih je stabljika okičena lišdem, od kojega
pojedini bude i do 4 metra dugačak. Ovi su listovi modro
zelene boje, sabljastog oblika. Stabljike im se prama krajevima
cjepaju, cvjede je bijele boje, a plodovi su omasni poput
našega kupusa. Najčudnovatije je medjutim umnažanje tih
pandana, ono biva pomodju takozvanog zračnog korienja. O
tom korenju i umnaženju takovoga drveća, biti da još govora
i kod opisa indijske smokvenice.


Sve spomenute vrsti tropskoga drveda premda zauzimlju i
brojao i kvalitativno vrlo važna mjesta u ondašnjim šumama,
ipak ostaju podredjene, kada ih omjerimo s palmama. Palm a
jest najme ne samo kraljica tropskih šuma, ved se može punim
pravom nazvati i kraljicom svega rastlinstva na zemlji u obde.


Ovaj pridjev nepripada palmama samo s toga, što su to
najkrasnija stvorenja u bilinskom svjetu, ved i zato, što su i
čovječanstvu od svijuh organskih bića na ovoj zemlji, od najveće
koristi. Razmatrali mi paome ma s koje mu drago strane
one su iza čovjeka prvo djelo božje. Gledajući, ih ostati deš
zadivljen njihovim vitkim i ponosnim stabljikama, ovjenčanim
na vršikama ogromnim lisnatim krošnjama. Pa onda tek te
krošnje! Kod jednih se palma ogromni listovi koji ju stvaraju
(krošnju) svijaju o luku prama zemlji; kod drugih su stabljike




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 11     <-- 11 -->        PDF

— 441 —


kose, a vjenčaju ih ogromni lepezasti listovi; kod tredih izbija
mnogobrojno lišde, a pojedini list bude do 30 m* površine
velik (do 5 m. širok, a 6 m. dug).


Carstvo prirode palma doista je velebno: u Sahari su
one ures oaza; u južnoj Americi kraljice šuma, nadkriljudi sve
ostalo drvede svojom orijaškom visinom i svojom divnom i ogromnom
listnatom krošnjom. One su uzto ponavljaju i kao čudovište
u svojim drugim suvrstima — kano šume raznih penjačica
(vijugavka), penjuče se u krivuljama po i izaad zemlje
tako, da pri tom pojedini individium dosegne i skoro nevjerojatnu
duljinu od preko 400 m.! — Sama im stabla pako


prama vrsti dosižu 5 70
m: visine, 15 100 cm. debljine u
prsnom promjeru.
Od sitnijih vrsti takovih biljka penjačica proizvedu


štapove i pletu stolce, krupnije rabe djelom kao gradjevno
drvo, dielom i kao vlakna za pred ju, iz tredih opet dobivaju
slador, ulje, brašno, dapače i vrst vina. Kada se to sve u jedno
skupi, onda su te palminine šume po tamošnjeg čovjeka gotovo
druga obećana zemlja, jer tamo što no rječ i bez muke i
bez truda — gvozdovi vise. To je aimogredce spomenuto —
i jedan od prvih razloga, da su urodjenici tropskih predjela,
jer im ne treba misliti ni za svagdanji hleb skrbiti se, duševno
zaostali. Manjkao im je i manjka prvi poticaj za č?vaki
napredak rad. — Pa čemu da i rade, kada im je priroda
sve dala, što im za obstanak treba? Toga gesla su se oni i
držali i drže, te obilno i bez ikakv^e potežkode, naminv i razmaziv
svoje tjelesne potrebe — zaostali su duhom. Ovo je
tim laglje bilo, jer mnogih palminih proizvoda netreba gotovo
za uporabu ni priredjivati, jer ih je ved narav sama, ne samo
proizvela, ved dapače i za užitak priredila. Tako n. pr.po otočju Indijskog
Oceana raste vrst paome, koja proizvodi — ved rek bi
gotovo brašno, tako da čovjeku netreba onda drugo, nego sjekiru
na rame, da posjede brašnenu paomu. U srčikovini naći
de dovoljno brašna. Pa i priredba toga brašna je veoma jednostavna:
Urodjenik posječe brašnenu palmu, izpili stablovinu




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 12     <-- 12 -->        PDF

— 442 —


u furke do 2 m, duge, pa onda iz njih izvuče srčikovinu, koju
onda samo još dobro smrvi, nakvasi vodom i na finom situ procjedi.
Voda de kroz sito odnjeti škrob, koji se onda na dnu
p sude slegne, a konačno još i posuši — i brašno je gotovo.


Uz to valja znati, da su sve vrsti palma ved u 10 godini
svoga sječive; da jedno jedino stablo donosi 100 do 300 klg.
takovoga brašna, tako da jedno jedino jutro palmine šume
tamo proizvodi toliko hraniva, koliko u nas 100 jutara najbolje
pšenične zemlje.


Nemanje je zanimiv i taj pojav prirode, da ondje gdje
prestaju vinogradi naše loze, počimlju vinogradi palma ! Sume
su tamo i vinogradi! Sok najme mnogih paoma obiluje toliko
sladorom, da ga gotovo čista iz stabalja vade. Takav sok
onda ostavljaju na zraku, dok ne provrije, uplivom kvaščevih
gljivica. Ovim se kemičkim procesom, uz tropsku žegu koja
tamo vlada, alador brzo pretvar.i onda i u alkohol, a vino je
gotovo.


Palmino vino poznavahu po imenu ved i stari Grci, a i
stari ga Egipčani ved proizvadjahu a od tuda sijedi, da je
ova kultara prastara i vjerojatno je, da potiče iz najdavnije
davnine, — Palmino vino u s-iharskim oazama nazivlju „lagmi"
te ga tamošnji Muhamedanac rado pije jer mu koran brani
samo vino od vinove loze; palmino vino indijskog otočja zovu
»toddy& — najbolje, prima vino, daju ipak samo palme po
obalama zapadne Afrike.


Palma imade veoma mnogo vrsti, takove medjutim neodvise
od zemlje i geografskog položaja, jer su na jednoj te
istoj visini zastupane i najraznije vrste. Tako imamo mješovitih
palminih šuma, u kojima se u pojedinoj sastojini nalazi
vedi broj palma, koje se bitno razlikuju po visini. Prve
dosižu do 10 m. visine, a nad njihovim krošnjama podižu
se druge vrsti do HO m, pa onda treda do 50 m. i t. d.,
tako te bismo gotovo punim pravom mogli redi, da imade
na jednoj te istoj površini ne mješovita šuma u našem smislu
ved 3 — 4 raznolikih sastojina!




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 13     <-- 13 -->        PDF

443


Glavno obilježje svih tih palma jest, što i tn iz stabla neizbijaju
grane, jer ovih palme neimaju, ved se svrgavaju vršikama,
iz koje izbijaju veleliepi listovi, Lišde svih palma jest razciep-
Ijeno i to u jednih perasto, a kod drugih kano lepezasto razrezuckano.
Prama vrstima, ovi su hstovi zelene, sivkaste, dapače
i srebrenaste boje. Izmedju listova izbijaju onda cvjetasti
grozdovi, jedni rastud gore, a drugi dolje. Plodovi jednih
naliče češerom naših crnogorica; drugi su opet ogromni orasi,
t edi mesnate veče ili mauje bobulje (n. pr. palma datulja);
četvrti čisto sitni plodovi i t. d. — a po boji su čas zlatnožuti,
čas srebreni, crveni, crni, bjeli — jednom riječju svih
mogučih bo]a.


Predočiv ovako u občenitim crtama stanje tropskih šuma, osvrnuti
demo se sada s nekoliko redaka još i podrobnije bar
na najodličnije predstavnike njihove.


1. Palma „Lodoicea sachalarum« vrlo je sporoga
uzrasta, jer stablovinom započima istom u 15. godini;
Prvi cvjetovi se javljaju istom u 30. godini; razvoj pojedinog
lista traje skoro 10. mjeseci, a cvjetuasti grozdovi dosižu do
1 m. duljine. Unatoč svega toga ova palraa bude viša od 30
metara, nu zato joj je i pl )d kolosalan orah, težak do 20 klgr.
Dok se takova grdosija od ploda razvije pojmljivo je, da treba
i vremena t. j . pune 4 godine, a dok dozori i 10 godina !
2. Palma sarib (Corjpha umbraculifera) domovina
joj je Sundajsko otočje, naročito otok Java (holandezke
kolonije) a iztiče se svojim ogromnim lišćem. Pojedini najme
list bude do 6 mt. dug a 4 m. širok. Tamošnji urodjenici
rabe ove listove u mjesto papira, a pišu na njima željeznimi
šiljci. Tako je n, pr. povjest plemena Singaleza izpisana izključivo
na takovom paomovom lišdu, i to iz najdavnijih vremena
do danas. Pa ipak nije sarib palma najveće g lišća,
jer palma »inaja« u šumah oko rieke Amazonke imade dapače
do 15 m. dugo, a do 4 m. široko lišće ! — Sarib cvate samo


ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 14     <-- 14 -->        PDF

— 444 —


jedanput za čitavoga života, a kada je donesao jednom plod,


prestaje i rasti, dok po malo ne obumre.


Palma datula, to je angjeo Sahare, — Da neima nje,
nebi bilo niti oaza, a Sahara bi bila u istinu prava pustinja.
Ona je Beduinu sve blago na svijetu: sladkim se plodom hrani;
kako gore čusmo vinom se okriepljuje, njezinim divom gradi
si kude, lišćem pokriva krov, predjom iz vlakanaca pravi
odijela, gusta i velika krošnja pribavlja mu u tropskom žaru
ugodni hlad te mu zaštićuje stan, svojom hladovinom štiti izvore
voda, koji bi inače u onom žaru presabli, i riapokom ona
mu je i posljednji spas, jer kad ona silna pripeka zažari, propalo
bi sve živo, da nije palmina hlada, u kojemu tek uzmognu
dozoriti smokve, jabuke, žitarice i ostalo hranivo bilje. — Datula
dakle tuj štiti kano božje poslanstvo od silne žege čitavu
prirodu kao i čovjeka, jer ona jedina odoljeva silnoj pripeki tatamošnjeg
žarkog sunca.


Sklop krošnje je ove palme tako podpun, da ga sunce ne
može probiti.


Francuzi uvidješe veoma dobro, što onamošnjim njihovim
kolonijama vriedi palma po čovječanstvo u obće, a za njihovo
gospodarstvo napose, te i sami podigoše umjetnim načinom čitave
datuline šume.


Datula radja plodom u 8. godini, a u naponu je svoje
snage u lOO. godini. — Poprečna visina toga stabalja računa
se na 30 mt; debljina je razmjerno toj visini malena, nu
zato mu je krošnja izvanredno gusta i velika, te uvjek zelena.
Dok se doljnji listovi suše, istodobno više njih isbijaju novi.
Svu krošnju sastavlja navadno tek 40—50 listova, koje radi
njihove veličine nazivlju »palmovim granama« — Pojedini bo
listovi ove palme dugi su do 5 mt. pa kako one vole gusti
sklop u obče, pojmivo je, da unatoč silne tropske žege u datulinim
šumama uvjek vlada ugodan hlad


4. Palm a koko s imade još obilniju krošnju od datule,
jer joj listovi budu i do 6 mt. dugi. — Kokosov je plod velik
poput našeg zelja, jezgra mu je izvrstna hrana. Na kokosu, u


ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 15     <-- 15 -->        PDF

— 445 -obde
neima ničesa, čega čovjek nebi mogao korisno upotrebiti.
Drvo daje izvrstnu gradju za kude i ladje, iz vlakanaca ee dobivaju
izvratna užeta, lišde služi za pokrivanje kuda, a iz
listnih rebarca se prave košarice i prostija predja, iz soka se
dobiva tuj i tamo slador, vino i rakija; vanjska koža ploda
služi za proizvodnju užeta i tkanina, a košdica ploda za iz


radbu sitnijeg posudja.
Na Cejlonu imade preko 100.000 rali kokosovih šuma.
Radi gore izbrojene velike koristi što ih čovječanstvu kokosova
šuma daje, razumljivo je, da ju i sami urodjenici brižno
čuvaju i štite, dapače i umjetno kultiviraju, držed takove kulture
osobitom zadužbinom bogova. Sa ovih razloga utirahu
kokosove šume i put naseljivanju čovječanstva. — Tako


n. pr. na nikobarskom otočju, podigle su se kokosove šume
samo duž morske obale, pa kako u nutrinji otočja dalje ovih
šuma neima, to ova nutrnja nije ni naseljena, dapače primorskim
naseljenicima u obde nepoznata!
5. Zmajevac (Dracaena dračo) pradomovina su mu
kanarski otoci, nu nadi ga je i u Kini te u Novoj Seelandiji.
Zmajevac spada u listače, a gotovo sve granje skupilo mu se
je u jednoHku zatvorenu krošnju. —N a vršcima grana izbilo je
kitnjasto zeleno lišde. — Zmajevci budu do 30 mt. visoki, a
promjer im u prsnoj visini dosiže do 5 mt.! Oni spadaju u
najstarriju vrst drveda na zemlji, a broje se u rod šparga. Radi
ogromnosti njihovih debala pojmivo je, da bi se u jednom jedinom
starijem stablu mogla prirediti prostorija posve dovoljna
za stanovanje.
Cedri(Cedrus Li bani i deodora)ne spadaju doduše
za pravo u čisto tropske šume, ali medjaŠe s istima, pa demo
se stoga i njih u kratkim potezima sjetiti. Cedri spadaju u rod
četinjača, imade ih na hiljade godina starih, te su po tom u
obde najstariji bilinski predstavnici na zemlji. — Uzrastom u
visinu nadmašuju zmajevce, nu zaostaju ipak u debljini.
Budu i do 50 met. visoki, nu u promjeru najviše 3—4
mt. — Svakako su dakle vitkiji od zmajevaca; — pa kako su




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 446 potonji
listade; a cedri četinjače, to dakle, i u onih vrlo da


lekih stranah sriede isti zakoni i razlike izmedju četinjača i


listača, kao i kod nas, prve imadu veči uzrast u visinu a


potonje u debljinu. Upravo kano i kod nas (sravni hrast i


smreku) — Pradomovina cednra jest jugozapadna Azija, gdje


su u više vrsta zastupani.


7 Jele i smreke araukarije takodjer su dosta slične


svojim istoimenim srodnikom kod na^. — Pradomovina im je


Australija, Polinezija i južna Amerika.


Ovo stabalje dosiže visinu do 80 metara, a debljinu do
4 m. Ved prama vrstima, mogli bi ujeke araukarije nazvati i
»smolojačama«, jer sadržavaju upravo nevjerojatnu množinu
smole (jedan komad znade dati do 50 klg. smole!); druge
opet »sjemenjačama«, jer rode češerima, vedim od ljudske glave.
a u svakom takovom češeru imade do 300 hranivili i veoma
tečnih sjemenka, koje urodjenicima i doista kao hrana služe.


8 Kad smo ved kod četinjača sjetiti demo se ovdje i jedne
prvih njihovih predstavnica na zemlji a koja žive dodnše i
u umjerenom pojasu, nu ipak je inostrano i nama tudje drvo.


Naj gorostasni je četinjače na zemlji nalazimo u šumama
Sjeverne Amerike i englezke Kanade. Tuj dolaze: D o uglasov
bor sa preko 70 m. visine. Kalifornijska ci-
pres a sa preko 100 m. visine. Zatim južno-američke i meksikanske
ciprese, od kojih njeke da su i preko 6000 godina
stare.


Nu sve te orijaše daleko nadkriljuju mamutovc i (Sequoia
gigantea), koji bez svake sumnje spadaju medju najgorostasnije
drvede na zemlji. U šumama mamutovaca naime nije
nikakova rieikost nadi pojedini exemplar od lOO do 150 mt.
visine, te prsnim promjerom od 5 -1 0 metara, a kora sama
(tamno-smedje boje i vlaknasta sustava) znade im biti do ´/a
metra debela.


Samo se po sebi onda razumije, da se starost tih giganta
ne mjeri na stoljeda, ved na tisudljetnice.
Granje mamutovaca raste vodoravno, a obraslo je iglama
zelenim poput trave, vrlo sličnim onima u ciprese. Češeri za




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 17     <-- 17 -->        PDF

— 447 —


čudo nisu u nikakvom razmjerju s gromotuim uzrastom ovih
orijasa, jer ne budu dulji od 7 cm., a nalik su češerima našega
običnoga bora. Granje izbija istom u visini od 40 m., te
ga ima razmjerno malo.


Drvo mamutovaca je prilično mehko i kihko.


Samo se po sebi kale. da je jedno jedino takovo stablo.
kada je fizički doraslo, posve dovoljno, a da se u njegovoj
šuppljini može urediti prostran stan za boravište čitave jedne
obitelji. Ovo spominjem s toga, kako de si čitaoc moći lakše
u pomisli predočiti sliku takovoga orijaša.


Mamutovci su van svake sumnje najstarije drvede na našoj
zemlji, te je sva prilika, da spadaju u one bilinske rodove,
koji izumiru. S toga se i sjedinjene američke države u novije
doba pobrinuše, da posebnim zakonima, bar još ostanke od ove
vrsti drveda sačuvaju čovječanstvu kao jedan najvedih prirodnih
ne samo darova, ved i čudovišta.


9. Boabob (Adansonia digitata) spada takodjer
u tropsku cvjetanu (živi naime u Africi) te je uz raamutovce
takodjer jedan od najstarijih bilinskih i u obde organskih predstavnika
na nagoj zemlji.
Pojedine suvrsti b3aboba nalazimo meajutim i izvan Afrike,
naime u tropskoj (južnoj) Americi, gdje je ved i Humbold našao
jedan boabob sa prsnim promjerom od skoro 9 metara, a
ocjenio mu starost sa preko 5000 godina.


0^´a je listača uz to, moglo bi se redi, igračka prirode u
bilinskom Bvjetu, jer mu se debljinski i visinski prirast malne
podudara. Boabob najme u svom fizičkom naponu razvitka nedosegne
vede visine od 5 metara, dok mu prsni promjer dosiže
i do 3V2 m.


Ved ovaj razmjer nas upuduje, da je krošnja u boaboba
upravo kolosalna, a tako i jest, jer ona često u promjeru mjeri
i do 50 metara.


Posve je jasno s toga, kako je to, da 30 boabobovih stabala
posve dovoljno pokrije punim šumskim sklopom površinu
tla od 1 rali.




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 18     <-- 18 -->        PDF

-- 44a


Kora i list u boaboba zelene su boje, a cvijetovi do 15
cmt. dugi a 10 široki; plod je Lobolac doV^ m. dug, a u njem
se nalazi obično po 10—15 komada sjemenka, koje veličinom
i oblikom naliče bubrezima. Samo drvo je mekano, da spužvasto.


Afrička crnačka plemena drže do boaboba mnogo i —
ništa. Ta se plemena naime plodom, a donjekle i linčem uz
primjesu inih jestvina hrane, i s te strane ide boabob poštovanje,
koje mu se i daje Nu umre li koji zlikovac ili sumnjivac,
toga Crnci neće ukopati medju poštene ljude, ved de potražiti
kakvi šuplji boabob, te onda u tu šupljinu zabrtve Iješinu nepoštenjaka.


10. Likvidambar (Liquidambar altingiana) je
listača sa otoka Jave, bude do 60 m, visoka, a pobudjuje
obde zanimanje kroz to, što akoprem je listača ipak sadržaje
mnogo smole.
11. Smokva sikomora (Ficus sjcomorus) raste u
tropskoj Africi, te je uz boaboba drugo čudovište bilinskog
svjeia, jer naraste u visinu najviše 15 m. dok joj krošnja
u obsegu mjeri i 150 m.!
12. Indijska smokvenica (Ficus in d icu s) spada
u onu tropsku vrst drveda, koja se odlikuje, nama gotovo
nepojmivim, takozvanim „zračnim korenjem´.
Njeno se naime stablo djeli u više jakih grana, koje uz
stabljiku skcro paralelno rastu. Iz ovih grana spuštaju se onda
u zemlju goli ogranci, i to je ovo »zračno korenje« - tek
kada se ti ogranci sastanu sa zemljom, onda se razvije pravi
korjen iz kojega se tada opet dižu novi i samostalni individui
iste vrsti drvlja.


Ovaj neobični prirodni pojav mogli bi mi šumari okrstiti
njekom vrsti »životne snage tropskoga drveda« koja doduše
tek samo malo — nalikuje »životnoj snagi« naših listača.
Bitna bi razlika bila, što životna snaga naših listića dolazi
iz zemlje, a ovdje skoro bi rekli iz — zraka!


I tako je pojmivo, da je jedan jedini individium indijske
smokvenice dovoljan, da stvori pomodju svog ,,zračnog korije




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 19     <-- 19 -->        PDF

— 449 —


jenja" čitavu šumu. Kako su pako kroz te razplodjujude se grane
gotovo sva stabla jedne takove šume u svezi, posve je jasno,
da 6e nam se takova šuma pričiniti labjrintom medjusobno
i neprekidno spojenih drvenih stupova, pak da nede u tom
ciklusu nitko moči pronaći, gdje mu je početak i gdje će —
nebude li vanrednih zapreka — ciklus svršiti!


Lišće ove smokvenice jest izrazito zelene boje, do 15 cm.
dugo. a 10 široko. Plod su smokve, nalik na crvene bobulje,
nu za jelo nevaljaja. Smokvenica bude do 16 m. visoka, a u
prsnom promjeru znade dosegnuti do 8 m. Prama tomu je donjekle
visinski prirast 2--4 puta jaĆi od debljinskog. Svakako
je i to, bar za nas, ćudo u prirodi. Domovina smokvenice jest
jugozapadna Azija,


13. Australske mirte (Eucaljptusi) to su izvan
svake sumnje najkoristnije listaće na j zemlji. Sto su iglaćam
mamutovci, to su listaćam eucaljptusi. Dosižu nevjerojatnu visinu
— do 150 m. a debljim u prsnom promjeru do 8 m.
Prava im je domovina Australija i Polinezija, nu njeke
suvrsti nalazimo i u tropskoj Africi, a njeke umjetno amo presadjene,
naći ćemo i u mediteranoj Europi.


Eukaliptusi nadmašuju svojim ogromnim uzrastom i iste
mamutovce, tako da ih s te strane možemo nazvati prvim
predstavniciama bilinstva u obće, a drveća napose, na čitavoj
zemlji.


Eukaliptusi razmjerno inom drveću veoma brzo rastu, tako
da medju njima niti ne ima pravih staraca. U svojoj domovini
Australiji dosižu popriećni godišnji prirast u visinu od 6 m.,
a njeke umjetno u Europi presadjene i do 1 m. Uz prkos
ovom brzom i znatnom prirastu, značajno i osebujno je, da je
drvo eukaliptusa, veoma čvrsto i trajno, tako, da u tom pogledu
vrlo malo i za hrastovinom zaostaje.


U južnoj Europi, kamo je eukaliptus umjetno presadjen j
gdje dosta povoljno uspjeva, mogao bi isti sa mnogih njegovih
dobrih svojstava po vremenu znatno uplivati i na vriednost.


.^3




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 20     <-- 20 -->        PDF

— 450 —


našega drveda, jer dočim n. pr. naša četinjača treba bar 30


godina dobe, da bude prikladna za brzojavne stupove, to euca-


Ijptus tomu treba istom 6 godina. S tih razloga znao bi on


po vremenu biti i opasnim konkurentom istoj hrastovim.


Radi silno brzog prirasta i jednako brzog razvoja lahko je


shvatiti, da je obhodnja od 50 godina za sječu i pomlađivanje


eukaljptusovih šuma gotovo previsoko odmjerena.


Osim gore spomenutih prednosti uzgoja eukaljptusovih
šuma, s tehnoložke strane, vriedno je zapamtiti još i to, da
euealyptusove šuir.e absorbiraju upravo nevjerojatnu količinu
vlage, dok istodobno ishlapljuju i njeko vrlo zdravo hlapivo
ulje, tako da su po tom od neprocjenive vriednosti za zdravstvo
naročito u grozničavih predjelih.


14. Kavovac (Caffea arabica) jest sitna listača,
visoka najviše 6 metira, a najvećeg promjera 12 centimetara.
Grane kavovca izbijaju uzporedo, dvije po dvije, drvo im
je vanredno čvrsto, lišče je jajoliko te vazda zeleno; cvjeće
bjele boje, te vrlo slično cvječu našega jasmina. Plod — naša
obična kava, promjenjuje do svog konačnog razvitka svoju boju
poput j)loda naših juniperusa i vacciaea, tako da je po svom razvoj u
redom : zelen, žut, crven, — a dozorio ljubičaste boje. U tom
plodu (bobulji) nalazimo po dva zrna, obće poznate nam kave.
Kavovac cvate 8 mjeseci, a glavna cvatnja pada u mjesee
travanj, dočim plod dozrieva tek početkom siečnja, onda se
obavlja i berba.


Prava domovina kavovaca jest sjeverna, naročito pak sje-«
veroiztočna Afrika. Od tuda ju po vremenu uspored odkriću
novog svjeta po malo razsadiše po otočju Indijskoga oceana
(napose po sundajskim otocima), a zatim po južnoj Americi i
Antilskom otočju.


Što je kava finija, to 6e se po skladištima prije uporabe,
manje vremena sušiti. Prama tomu i prama vrstima kave suše
ju 3—15 godina.


U tropskih afričkih predjelih, gdje obitavaju muhamedanska
plemena, zamienjuje kava vino, kojega Arapi s vjerskih




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 451 —


razloga nesmiju piti. Kod naroda takovog temperamenta ka


kovoga su Arapi, te uz onu tropsku žegu, sasma je u redu, da


se tamo vino netroši, jer bi to strasti još jače palilo, te je tako


upravo providnost tuj nadomjestila užitak alkohola — kavom.


Kolikogod je kava s tih razloga u brzo usvojila odlično


mjesto u tropskim krajevima toliko je nemanje imala svladati


zapreka u Europi, dok je zauzela ono mjesto, koje danas za


uzimlje. Trebalo je najme kod nas dugo vremena, dok su se


skršile mnogobrojne Iječničke, vjerske, pa i državničke predsude,


koje su u prvo kavino doba dobavu iste i užitak žestoko


suzbijale.


15. Čaj (Thea chinensis) jest vazda zeleno drvo,
najviše 10 metara visoko, a 5—6 cm. debelo. Čaj naliči naš´m
kamelijama ; a lišde, koje je jajoliko produljeno i nazubčano,
naliči lišcu naše vrbe ili trnine. Cvjede je bjele boje, a plod
okrugao.
Prava domovina čaja jest Kina, gdje ga na´ivlju u njekim


predjelima »the«,-a u njekim »ča« — odkud mu i naša imena


potiču.


Kultiviranje i uživanje čaja jest u Kini prastaro, te mu
gotovo neima niti pametara. Gaj spominje i najstariji kinezki
mjthos, te ga u njem, pa i kasnije — sve do danas svi veličaju
i slave.


Kinezki čaj dolazi k nama večim dielom preko Rusije, pa
ga zato zovemo, nu to posve neosnovano, „ ruskim čajem". Prava
je najme domovina bila i jest čaju Kina, odkud ga razsadiše
po Japanu, Koreji i južnoj Americi.


Čaj najbolje uspjeva na jakoj, mastnoj i dubokoj zemlji,
gdje ima dovoljno vode i gdje je i podneblje dovoljno toplo.


Čajevo lišde pobire se u 4. godini; dotično svake četvrte
godine, jer se uzimlje, da je tada čaj najbolji. Berba tog lišča.
obavlja se u mjesecu travnju.


15. Kakaovac (Theobrama cacao) pradomovina
mu je u tropskoj Americi, po porječjima rieka Amazone i Orinoka.
Malena ta listača dosegne visinu do 14 m., a lišče joj


ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 452 —


je tamnozelene boje, jajoliko, prilično zašiljeno, a vrlo razno


like veličine, ima ga najme od 5 do 40 centimetara dugačkog.


Kora kakaovca je debela, smedje boje; a drvo mu je vrlo me


kano i lagano. Cvjetovi izbijaju iz grana, a gdjekad i iz samoga


stabla. Kakaovac cvjeta kroz cjelu godinu, a dozrieva dvaput


u godini, i to u sječnju i srpnju. Plod je dugačak do 15 cm.


vrlo hrapav, nalik na naš krastavac, a sadržaje do 70


zrna, a to je »kakao«, dotično on se iz tog zrnja onda proiz


vadja. Prodje medjutim mnogo procedura dok dobijemo onakvu


»Čokoladu«, kakvu ju u običnom našem životu tro:imo.


I kakao ima svoju zaniraivu prošlost. On je i danas još


kod urodjeničkih američkih naroda u velikoj cjeni; nu doba


njegove prave slave i vrška iste minula je, kako je na žalost


minula
i sloboda onih pranaroda. Tako n. pr. znamo iz meksikanske
povjesti, da su poslijednjem vladaru ove države, kralju
Montezumi, podanici plaćali porez kakaovim zrnjem.
U Europu importiraše ga najprije Španjolci iz američkih
svojih kolonija, i to u prvoj polovici XVI. vjeka.


16. Kininci (Cinchonae) r«stu i uspjevaju u južnoameričkim
Andama. Kininac jest u tim šumama, kako bi mi
šumari rekli: umetnuta vrst drveća, jer se sam u čistih sastojinah
nigdje nenalazi; nejmamo dapače niti takovih mješovitih
šuma, gdje bi kininci djelovi te smjese bili; oni su dakle
samo t. ZV. „umetnuta vrst" drveća, kako je to n. pr. kod
nas gorski javor.
Kininac je vrlo vitko stablo, jer u promjeru dosiže riedko
više od 15 cm., ali zato tjera u visinu preko 20 metara. Kožnato
mu hšće jest zelene boje; krošnja se ponješto na crvenkasto
preljeva, (što potiče od crvenoga njegovog cvieta), dočim
mu j6 kora već prama vrstima ili smedja, ili žuta ili crvena.
Iz ove se kore proizvadja svemu kulturnom svjetu poznati Ijek
»kinin«.


Veoma je čudnovato, da se je vrlo malo po čovječanstvo
toli koristnih proizvoda moglo iz tudjih strana u Europi udomiti,
a da ti goetovi nisu bili u početku, pa i kasnije kroz




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 23     <-- 23 -->        PDF

— 453 —


dulje vriemena primani upravo nepouzdanjem, dapače i zabranjeni.
Po prviput se ie Europa upoznala sa kininom u prvoj
polovici XVII. vjeka, nu trebalo je i njemu, kao i kavi, korunu
i t. d. malo ne jedno puno stoljeće borbe, dok je zauzeo
ono mjesto, koje u novije vrieme u Ijekarstvu častno i nesmetaao
zaprema.


Najviše se kinina proizvodi iz kore onoga stabalja, koje
je oko 50 godina staro, te su u tom smjeru i južno-americke
republike izdale shodne propise, kako i kada se kininova drvasjeći
imadu, očito nastojeć kod toga, da se te šume, odnosno
ova vrst drveća, prekomjernom sječom nezatare, te da što vedi,
ali zato i potrajniji prihod donesu.


Drvari, koji kininovce sjeku, čine to tako, da za sječu
opredieljena stabla podsjeku nizko pri zemlji, onda im ogule
koru, posuše ju na suncu ili pod krovom, a tada se takova
kora stavlja u promet, te iz nje onda dalajimi raznimi postupci
»kinin« vadi. Najviše i najboljeg kinina sadržaje kora na deblu
pri zemlji, a to je razlog, da se kiniuci sjeku vrlo nizko.
Smedja kora daje najlošiji, a žuta najbolji kinin. Sama proizvodnja
kinina nije osobito težka, jer ga kininci u obilnoj mjeri
sadržavaju — računa se, da 40 klg. kore može dati 1 klg
kinina.


U novije doba uasadiše Englezi kininac i po svojim sundajskim,
a Fraucezi po tibooceanskim kolonijama.


16. Banana (Musa sapientium). — Domovina jo
je istočna Azija" — Obzirom na veleznatne blagodati, koje banana
tamošnjim urodjeniciraa pruža, nije čađo štJ joj oni zahvalni
pripisuju da je na zemlju dospjela izravno iz — neba´
Uzrast banane sliči uzrastu palme, te i njeno lišće bude jednako
ogromno. — Pojedini list je do 6 metara dug! Isto tako
joj je neobično brz i porast, tako da već u cigla 3 mjeseca
radja plodom. — Banana se pomladjuje iz podanaka, te po tom
spada u drveće koje se pomladjuje poput sitnogorice.
Izpod prešljena listova, koji izbijaju izravno iz stabljike,
jer banana neima grana, izbija do l´/s mt. dugački, donjekle




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 24     <-- 24 -->        PDF

— 454 —


češeru naliki klip, a u njem su bananini plodovi, pojedini do
30 cmt, dugi, a do V2 klg. težki. U jednom klipu bude do
150 takovih plodova. Po tom si možemo predstaviti koli
ogromnu težinu imade čitav takav češer — klip ploda!


Ovi se plodovi sabiru prije, nego li dozore, i to s toga,
jer onda imaju najviše škroba, po tom i hraniva i jer bi se
kod samog dozrievanja škrob umanjio — pretvorbom u slador,
a osim toga zrio nije ni izdaleka tako tečan, kano prije dozrievanja.
— Po&ve dozreli bananin plod nazivlju urodjenici
»rajskom smokvom«.


Bananin plod sadržaje u sebi po prilici toliko hraniva.
kano naš krumpir, dočim se po sadržaju, dotično sastavninah
podudara donjekle s rižom. Hrana je to dakle veoma lahka; a
uživa se, kao br sno, dotično kruh. Jedno jedino banana —
stablo, daje godimice do 50. klg. ploda, dakle 1. ral bananine
šume daje toliko ploda, koliko kod nas 40. rali krumpira!


Iz svoje pradomovine — Azije — razsirena je tečajem
vremena bana a po zapadnoj Africi i tropskim predjelima Amerike,
te i tamo spada medju prve bilinske predstavnike, koji
služe čovječanstvu za hranu.


Krušnica(Artocarpus-ineisa — Brotbaum) jest odlika
naših dudova (Morus) a nalazi se po otočju Indijskog i
Atlantskog ocaana te inim aeqnatorijalnim predjelima. — Krušniea
bude do 20 mt visoka, a u prsnom promjeru dosiže do
60 cmt. — Lišče joj je debelo, vrlo svjetlo i vrlo liepo razciepljeno.
— Krušnica je u obče vanredno liepo stablo, te se
u tom pogledu nemože s njom mjeriti niti jedna naših vrsti
drveča.


Po bilinskoj klasifikaciji, osobito pako obzirom na plod,
naliči krušnica kako jur naglašeno donjekle našemu dudu.
Gotovo posve okrugli plod krušnice velik je, kano čovječja
glava.


Kako je stablo kroz čitavih 8. mjeseci u godini puno
cvjeda, koje se kroz ovo razdoblje neprestano obnavlja, to ono
radja i plodom kroz svih tih 8 mjeseci! Zato se i vidjevaju gotovo




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 25     <-- 25 -->        PDF

- 455 ~
kroz cjelu godinu, na jednom te istom stablu, cvjede i plodovi


svih mogudih stupnjeviti razvoja.


Ovaj plod, koji je veoma hraniv, riedko se kada sirov


uživa, ved se prije na razne načine priredjuje.


Plod kružnice se takodjer, kano i plod banane, sabire
nješto prije, nego li^ dozori, i to s istih razloga, kako je gore
rečeno i kod banane. — U doba berbe kora je krusničina ploda
posve zelena, a sva njezina nutrinja ispunjena poput snjega
bjelim hranivim brašnom.


Ovo brašno nalikuje tekom na naš pšenični kruh, nu


nije tako hranivo.


Krusnica nađkriljuje bananu kakvodom i kolikodom svog
ploda, te je obzirom na to izvan svake sumnje hranivom
najproduktivnija bilina na svietu.


Krusnica se veoma lahko, brzo i sjegurno rasplodjuje i to
ne iz sjemena ved iz odrezanih grana ili izbojaka.


Početkom prošloga stolječa razsadiše krusnicu iz njene pradomovine
u krajeve tropske Amerike, gdje je doduše dobro
uspjevala, ali nije ipak dostigla i onaj glas, kakvi uživa u domovini,
jer Američki urodjenici i koloniste vole banamu, akoprem
krušnici svakako ide prednost.


19. Pravo čudovište bilinskog svjeta u obde, a medju drvedem
napose jest — bar za nas i američka aloja (Agave
a me ric a n a).
Domovina joj je centralna Amerika, a napose republika
Meksiko.ii - Aloja je više zeljnata bilina, sa stabljikom do 15
metara visokom, u podauku je znatno i nerazmjerno deblja, gdje
ujedno, kao iz njekakove časke izbija vrlo zeleno debelo i mesnato,
te preko 2. metra dugo lišde. — Srčika toga lišda vrlo
je tečna i dobra za jelo: a vlakanca su tako jaka, da se iz njih
prave užeta.


Aloja raste vrlo lagano, pak se zato neosnovano drži,
da cvjeta istom u svojoj 100. godini, zarad česa ga njeki nazivlju
i »stogodišnjim alojem". U istinu on cvjeta svakih 10




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— 456 —


godina. Na jednoj stabljiki bude do 4000 cvjetova, pojedince


do 6 cm. dugih.


Gore opisane koristi, što ih čovjek od aloja dobiva, tek


su manje više nuzgrednc, glavna je korist, što je aloj vinorodno


drvo. Ovo alojevo vino »pulque« ili »oetli« zvano, stvara se u


aloju u doba njegove cvatnje.


U vrieme ove berbe, služi se američki alojni vinogradar


posebnim nožem — kojim proreze srce aloja, tada u njem u


izdubi šupljinu do 50 em. duboku i 25 cm. široku, a istodobno


odreže i vcdinu listova.


Nakon ove operacije, skuplja se u spomenutoj šupljini onda


sav sok, koji si je bilina priredila za dalnji razvoj.


Ovaj fok je alojevo vino — skuplja se onda u mjfhove,
a iz ovih pretaČe u ovelike otvorene zemljane lonce gdje se
onda ostavlja 4—10 dana. da valjano provri je. Kada je i to
gotovo, onda je i alojevo vino za užitak priredjeno.


Jedno jediao alojevo stablo može dnevno, razumije se za
vrieme berbe i ako je iole odraslo, dati po 5—10 litara toga
vina — a kako berba traje gdjekada i po 3 mjeseca — to je
taj prihod vrlo izdašan.


Alojevo vino mirisi po kiselom raljeku i trulim jajima,
po obliku nalikuje sirutki, a po teku citru, a ne može se
dugo uzdržati, kao što kod nas ni pivo u baČva na, te se s toga
konsumira samo u velikim gradovime ili iz suviška toga vina
prave rakiju.


Premda alojevo vino znatno okriepljuje, to se ipak ne
može takmiti s vinom vinove loze. Posebna i znamenita osebina
toga vina jest ta, da kad se jednoč čovjek na nj priuči, makar
da u početku osobito ne prija, kasnije mu bude tako ugodnim napitkom,
da sladokusci tvrde, da je to u obče najbolji napitak,
što ga samo može biti.


Nakon odkriča Amerike presadiše ljudi umjetnim načinom
aloje iz centralne Amerike i u južnu, pa i tamo jednako dobro
uspjeva. Manjim uspjehom nalazimo ga presadjena i u tropskoj
Africi, dok presadjen u južnu, te tuj i tamo i u centralnu




ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 27     <-- 27 -->        PDF

/


— 457 —


Europu i sjevernu Ameriku, služi samo još kao uresao bilje,
u tim umjerenim predjelima s nes´^ašice topline, kakva u pravim
tropama vlada, ne može dozoriti do vinorodae biljke.


20, Areka (Areca catechu) spada takodjer u rod
palma, a pradomovina joj je južna Azija. Arefea naraste do
15 metara visoka, a na samoj vršiki ovjenčana je — kano i
sve palme — krasnom listnastom krošnjom. Listovi su joj čežljato
poredani, zeleni i uzki te prilično dugački. A.rekin plod,
inače nazvan »betelov orah« ima tvrdu, zelenu lupinu. Urodjenici
jezgru uživaju tako, da ju umotavaju u lišde biljke »betelov
papar« zvano, a sve to posiplju oada žeženim vapnom i
žvaču.


Tu mješavinu, žvaču urodjenici još večom strašdu, nego li
se kod nas puši duhan. Taj betel žvaču tamo svi bez razlike :
mužko i žensko, staro i mlado, ugledni i prosti, bogati i siromasi.


Izlučnina, koju urodjenici nakoa žvakanja izpljuju, jest crvene
boje, pak su usljed toga svakom slijedtijem pocrvenjele
ustnica, usta i zubi, što oni medjutim drže znakoui
ljepote.


Urodjenici žvaču betel, jer da ih on razbistruje, da im umiruje
živce i da ih čini veselima, Iječi od groznice, pijanstva,
opiuma i t. d. Djelovaaje toga betela nije do danas još izpitano,
te ga za sada drže još za ono, što je kod nas duhan t. j .
za sredstvo udovoljenja suvišnoj, ali ved i neodklonivoj ljudskoj
strasti, kojoj su podlegli milijuni ljudi, nalazedi u toj strasti
potrebu, bez koje bi lahko mogli biti, nu koje se ipak ved
nikako i pod nijednu cjenu odredi ne mogu.


21. Naši su mljedari ("Eu phor biaceae) sitne travice,
suded po tome nebismo mogli niti slutiti, ka^o modnih i
uglednih rodjaka imadu s onu stranu mora — u dalekim tropama.
U onim bo predjelima, nalazimo čitave bilinske orijaše,
koji svojim mljekom ili izravno hrane onomasnje ljudstvo ili
im uhladnjeni služe bar kano poslastica ili im i svojom skrutnutom
mlječnom tekučinom služe za proizvodnju raznih inih


ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 28     <-- 28 -->        PDF

-- 458 —


ljudstvu korietnih proizvoda, kano sto je to a. pr. kaučuk. S druge


strane opet nalazimo medju tropskim mljecerima i takove,


kojih su sastavine, odnosno mljeko veoma otrovne, i napokon


takove, koji obiluju mlječnim ljekovitim sokovima.


Najznamenitiji medju tropskim mljecerima je^t mlječn o


ili kravlje drvo (Galactodend r o n utile).


Ovo je drvo prilično visoka uzrasta s dugoljastim kožaim


lišdem, a pradomovina mu je južna Amerika.


Ako se ovo drvo zasječe, to iz njega curi obilje vrlo mi


risavog, gustog i liepivog mljeka, koje je vrlo hranivo i zdravo.


Kolike li udobnosti, gdje netrebas niti časa brige, uiti


troška, da se uzdržiš i prehraniš!


22. Kolikogod je Božja providnost zas ila blagodati nad
narodima tropskih krajeva u plodovima raznolikog bilja, toliko
8 druge strane, ima tamo i znatni broj biljka otrovnica i inače
škodljivih čovjeku predstavnica iz bilinskoga roda.
Medju takovima zauzimlje prvo mjesto mlj^čar „antijar "
(Anti a ris toxicaria). Domovina antijara jest sundajsko
otočje, pa i dalje po svem jugoiztočnom azijskom arhipelagu.
Antijar je stablo veleliepa u/>rasta, do 30 metara visoko, s
ogromnom i kitnjastom krošnjom. Ako mu se stablo ozleiii ili
nasjeće, to iz njega tiče mlječni sok, pun žestoke otrovi. Taj
sok neusmrduje samo onda, ako se izravno užije, već bude
smrtonosan i onda, ako dodje i samo sa kožom tjela u dodir.


Kako je otok Java inače pun živih vulkana i kako 8
njim vladaju potresi, to su i tamošnje tropske šume divlje i
guste nastanjene otrovnim zmijama i grabežljivom zvjeradi,
antijarom i množtvom ujemu srodnih biljka otrovnica, pak
onda nije čudo, da je to jedan od najužasnijih krajeva naše
zemlje, tako da stanovite predjele toga zloglasnog otoka nazivlju
„dolinama i predjelima smrti´´.


23. Kaučukasti mlječari razšizeai su gotovo po
cjelom tropskom području naše zemlje, nu ipak najviše u južnoj
Americi a naročito u Braziliji.
Medj svima je i opet najznamenitiji brazilski kaučuk


— mlječar (Biphonia elastica) Drvo do 25 metara


ŠUMARSKI LIST 12/1907 str. 29     <-- 29 -->        PDF

— 459 —


visoko, u prsnom promjeru do 1 metar debelo s jakim do 12
metara dugim granama.


Spomena je vriedan nadalje i pravi brazilsk i
kaučukovac (Sipbonia elastica b r a s i 1 i e nsis),
koji je još višji i jači, nego li prvospomenuti.


Iz prvog teče mljeko, iz narezane deblovine, a kod potonjega
iz narezanoga korienja. — Iz jednoga i drugoga proizvodi
se, nakon što se to mljeko skiutne i dobro prokuha, svim
nam dobro poznati kaučuk. — Kaučuk se u obde dobiva
od viševstnih tropskih mlječera. nu najboiji je svakako onaj
od vrsti Siphonia brasiliensis.


Obično se računa, da 100 klaj. toga mljeka, daje oko 25,
klg. kaučuka.


Kod ove se proizvodnje u pravilu postupa tiiko, da se
nakon što je kaučukovo drvo shodno narezano, svi ti zarezi svedu
u jedan veči i glavni — mogli bi ga nazvati centralni zarez,
onda se na dnu ovoga pričvrste bud ban;busove, bud cjevi
od koje kovine, kroz koje se tada tako skupljeno mlieko u posebne
posude sprema. Starija kaučukova stabla davaju obično
više soka od mlađih, računa se pako prema tome kao i po
vroti drva, na pojedino stablo od 20 — 70 klg. mlieka. Osim
brasilijanskih kaučukovaca, spomena su vredne i južnoameričke
odlike toga stabla, i to napose vrsti; Castilloa elastica i Lobelia
cateliue, nu ove što se tiče sadržine soka znatno zaostaju
za prvo spomenutim.


Napoiion imade onda kaučukovaca i u tropskoj Africi,
nu ti se do sada još slabo izrabljuju.


Tim smo eto — u glavnim crtama iztaknuli najvažnije
0 onim predstavnicima tropske šumske cvjetane
koji su i sa obde šumarskoga stanovišta — ne samo za dotidne
krajeve i njihovo šumsko gospodarstvo od važnosti — a svakako
i velike budučnosti — ved sigurno i po svakoga nas, oaanje


više zanimive.
Delnic e početkom g. 1907.
Josif Majnarić,
kr. kotarski šumar.