DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1908 str. 48 <-- 48 --> PDF |
— 338 f Mihajlo Radošević Nakon duge i težke bolesti, umro je na dne 1. kolovoza 0. g. u 9 sati prije podne u Zagrebu, vrli otačbenik i marni trudbenik na polju hrvatskoga šumarstva, mnogogodišnji revni i radini Član hrvatskoslavonskoga šumarskoga družtva i suradnik o. 1. sumarnik vlastelinstva Čabar, Mihajlo M. Rfdoševid. Potražio je teško bolan lieka u Zagrebu — ali je ondje dočekao tek smrt. Bilo mu je 59. godina. Rodom »Goranin« iz Lokova, gdje mu je već i otac — posjednik bio i na daleko poznat i štovan drvotržac i poduzetnik — posvetio se je pokojnik, nakon svršenih temeljnih nauka, prirodjenom mu ljubavi za prirodu i šumu, šumarstvu. Šumarske je nauke slušao, na za onda najglasovitijoj šumarskoj akademiji u Tharandu u Saskoj - - gdje su tada na glasu šumarski stručnjaci Judeich i Pressler okupili oko sebe cviet njemačkoga i austrijskoga šumarskoga podmladka. Vrativ se u domovinu, nastupio je šumarsko-praktičnu službu, i to najprije kod kr. državnoga šumskoga uredan Fužinama. Već g 1873. (do 1879.) stupi u službu, baš onda u život privedene brodske imovne obdine, gdje je u kratkom razdobju promaknut na šumara — nadšumara a konačno i nadšumara upravitelja šumsko-gospodarstvenoga ureda. Pravi »self made mann« pokojnik se je već od rane mladosti odlikovao čvrstom voljom i velikom odlučnošću, nastojeći uvjek uporno, da svaki svoj podhvat |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1908 str. 49 <-- 49 --> PDF |
— 339 — ´ privede i cilju — pa bilo to baš i ne i u njegovu sobstvenu korist. Otvorene iskrene ćudi, prečesto je iz kusio — nevrednost i nezahvalnost — i s one strane, u koju je polagao najljepše svoje nade. Oduševljen za odabrano si šumsko zvanje i sve sto je istim u saveza 8HV mu je život bio manje više borba. — Uza sve, to on nebi nigda klonuo — ma snašla ga i kako težka sudbina. Poletni mu duh, uz široki vidokrug težko, je snašao sapeti okvir djelovanja običnoga hrvatskoga šumara patnika. Najvedi dio svoga radinoga života na polju šumarskome — naime podpunih 18 godina, sproveo je kao šumarnik gospoštije Kutjevačke. Cim je naime rodoljubna karlovačka obitelj Turkovida, došla g. 1882, u posjed, dotadanjeg ogromnog zemaljskog zakladnog dobra kutjevačkog — povjerila je (1883) pokojniku, upravu tamošnjih preko 21.000 jutara hrastovih i bukovih šuma. Tu mu se je tim podjedno pružala najljepša prilika razviti djelatnost »umnoga i izkusnoga šumara«. S promjenom vlastničtva te gospoštije, nastupila je naime i nova era u čitavom bududem razvoju toga ogromnoga vlastelinstva, koja je sobom don jela i čitav niz radikalnih aktuelnih reforma, od kojih je prva morala zapasti baš uredjenje šumarstva za onda još tamošnjih na skroz zapuštenih šumarskih prilika. Tim su i pokojnila provadjajudeg tu organizaciju dakako snašle i mnoge i velike potežkode,´ ali ih je on - ustrajnošdu i požrtvovnošću — kao i voljkom podporom svojih uvidjavnih službodavaca, umio uvjek časno i koristno po stvar riešiti. Obzirnim i dosljednim nastojanjem i radom, uspjelo mu je ne samo, da je tamošnje okolišno žiteljstvo — njekadanje gospoštijske podanike i pravoužitnike u vlastelinskim šumama, (koji su bili naučeni kroz dugi niz stoljeda rek bi sasvim samovoljno tamošnje — sve do g. 1872. nesegregiranei ne komasirane šume i pašnjake — tako uživati, da su se isti pastiri i svinjari, oboružani sjekirama i kuburama, a uz njih i brojni krivolovci puškama, po ondašnjim šumama širili uzduž i popreko, ostavljajudi pri tom sad ovdje, sad ondje, — osobito |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1908 str. 50 <-- 50 --> PDF |
— 340 — za suše, plamenom šumskih požara jasno obilježene tragove svoga divljačtva) — ipak priučio, ne samo na uzajamno poštivanje medja i prava posjeda vlastelinskoga, ved on je odstranio i nepozvanu sjekiru i pušku za uvjek iz tih šuma. On je bio onaj glavni marnik, koji je okolišno pužanstvo naučio ne samo poznavati, nego i pravo cieniti neizmjernu znamenitost šuma u obde, a vlastelinskih napose. Kako je pak uspored savjestno i sdušno ostavljeno narodu ono, što mu je nuždno trebalo, a uredjenjem šumsko-gospodarstvenih prilika vlastelinstva, otvorena su mu i na sve strane i sasvim nova privredna vrela — to je i tamošnji seljak, danas sretniji i zadovoljniji, nego je bio prije kraj sveg slobodnog pašarenja, žirenja i pustošenja šuma — a velika zasluga u tom pogledu ide baš i pokojnoga Radoševida. Pod njegovom su upravom nadalje izvedene — nakon posjeee starih poharačenih šuma — obsežne šumske kulture, sagradjene mnoge šunoske ceste, putevi, staze, požarni i medjašni prosjeci i t. d. te u obde šumske komunikaciie na sve strane usavršene. — Vodilo ga pako pri tom — kako je to i sam na jednom mjestu iztaknuo´´ — vazda samo načelo: »da dužnost i savjest šumaru imperativno nalažu, da se brine toli za prvu, koli za sliedede generacije šumo vlastn i k a, pa da bi prema tome temeljno načelo; svakoga šumara imalo kulminirati u devezi, da de kod šuma samo onaj dočekati najsigurniji i najbolji uložak svojega imetka, tko ima uma snage i volje šumariti, ne samo na decenije, nego nastolječa u napred. Castna je to zadad´a, ali i nosi u sebi mnogu neugodnu stranu«. Svoju radinost i šumarsko stručnu spremu Radoševid je dokazao i tuđjem svietu, napose svojim radnjama i izložcima u paviljonu vlastelinstva kutjevačkoga — na »gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi« u Zagrebu g. 1891. o kojima kritičar i povestničar te izložbe, pisac Janko Ibler,** naročito iztiče ; * Vidi djelce .Vlastelinstvo Kutjevo". Izdano g. 1907. u oći zagreb. gospod. izložbe. ** Vidi djelo J. Iblera „Gospod, šum. jubilarna izložba u Zagrebu g. 1891." |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1908 str. 51 <-- 51 --> PDF |
- 341 — da je taj paviljon bio pravi muzej šumarstva, te da je vječna šteta, što se ta dragocjena s velikim troškom i trudom sastavljena zbirka nije sačuvala i za stalni šumarski muzej, a — šumarnik vlastelinstva gosp. M. Radoševid, temeljito obrazovan stručnjak, da je pokazao tom kolekcijom, što ee tiče šumarstva, uzornim načinom, kako se ima sastavljati izložba, da posve odgovara svojoj svrsi u praktičnom i naučnom pogledu«. Osim kod vlastelinstva kutjevackog i brodske imovne ob- dine, služio je pokojnik, još i (g. 1897.—1900) kao šumarnik kod komposesorata plemenite općine Turopolje, a zadnje dvije godine svoga života obnašao je službu šumarnika vlastelinstva Cabarskoga. Svagdje gdje je služio, ostavio je i trajne tragove svoje neumorne radinosti i stručne spreme. Godine 1895.-6. otvorio je, nagovorom stanovitih za onda uplivnih faktora — u Zagrebu privatni šumsko-taksatorni ured — nadajudi se — da de se u oči tadanje organizacije šumarskoga gospodarstva kod zemljištnih zajednica — skorim kod šumarskoga odsjeka kr. zem. vlade urediti posebni odio za rukovodjenje tih poslova, u kojemu bi onda i on dobio zgodu, da na tom polju šumske djelatnosti stečeno svoje iskustvo u dobrobit zemlje i naroda koristonosno odjelotvori. Medjutim i taj put mu se izjalovile sve liepe nade, osnovane na obedanjima dotičnih »prijatelja«. Zahvaliv se g. 1879. na službi kod brodske imovne ob- dine, kao i poslije napušta zagrebačkoga taksatornoga ureda (1896) i ostavke kutjevačke gospoštije (1904.) pokojnik se vradao na svoju očevinu u liepi gorski kraj, u svoje Lokve. Boraveći tamo uvjek je živo nastojao i radio oko gospodarskoga razvitka onoga kotara, a napose ne bi li same Lokve podigao do omiljelog hrvatskog ljetovališta — naše hrvatske Švice. Tamo je on svoje doba (1880—1883.) osnovao i podiguuo i posebnu školu za drvorezbarstvo, pletarstvo i tokarstvo — nebi li tim oživotvorio drvarsku kudnu industriju Podhvat koji ga je stajao i dosta materijalnih žrtava Za posljednjih godina (1904.—1906.) svoga tamošnjega boravka, po njegovoj je inicijativi u Lokvam i osnovana zadružna |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1908 str. 52 <-- 52 --> PDF |
— 342 — mljekarna i sirarna, a stvorena i udruga za paleaje vapna, a uz to je živo u javnosti agitirao — da se sve zemljištne zajednice gorskoga kotara udruže u jednu imovinsku zadrugu koja bi onda prekupila ogromni šumski posjed kneza Thurn- Taksisa te — tim zaprecila, da i taj posjed opet ne nedodje tudjincu u ruke. — Sve su to dokazi -- kako se je pokojnik vazda živo zauzimao za napredak i procvat rodnoga si kraja. Nu i za naše šumarsko družtvo, kojemu je svojedoba bio i član upravnoga odbora, stekao si je napose i kao revni i uztrajni suradnik »Šumarskoga lista«, kao jedan prvih dobrotvora „društvene pripomoćne zaklade" i glavnih, pokretača kod provedbe nauma o gradnji našega ,,šumarskoga doma" trajuih zasluga. Već u „Šumarskom listu« od g. 1878. nalazimo od njega članke »Stanjehajkah i trovanje kurjaka sa strjhniaom u šumah brodskoga okružja«, kao i »Haranje gubara u brodskom okružju« — a onda sliede redom (g. 1879.) »Poziv na hrvatsko-slavonske šumare u svrhu tamanenja najškodljivijih zareznika u hrasticih i prve nagrade tamanenja istih« i »Bagrena u diluvialnoj naplavini «. G. 1882. »Izlet na Rišnjak i koješta o šumarskom obrtiiičtvu u hrvatskoj Svici«, i »Kako da dignemo svoje bačvarstvo «. G. 1^84. »Javor sa hrvatsko-švicarskog kraja« i »Plodomjer«. G. 1886. »Nuzgredni užitci i njihova važnost«.— »Nuzgredni užitci milost božja«. — »Tko ima hajkom upravljati? « — »Plodorod i sjetve« i »Tvorenja palica«. God. 1886. »Još jedna o plodomjeru«. G. 1887. »Sjetva i pretvorba listača u mješovitu šumu« i »Predstavka glede tamenja grabežljive zvieradi«. G. 1888. »Nješto o procjeni žira«. God. 1889. »Lovstvo u kutjevačkom vlastelinstvu«. »Zirovina i prodaja svinja u g. 1889.-90.« i »Moguče je Kras pošumiti«. G. 1890. »Šumarski dom«. — »Šumska sjetva« i »Gubar« — G. 1894. »Prometna sredstva« i »Izbojna snaga listača« a g. 1895. i opet članak »Procjena šumskog ploda« itd. Doista, liep je to niz poučnih i zanimivih stručnih rasprava. Uz to je Radošević vazda sudjelovao perom — takodjer i po malo ne svim našim dnevnicima, kad god se u njima izniela |