DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1910 str. 34 <-- 34 --> PDF |
— 152 — sokih naravnih stabalnih stupova putnik prolazi nesmetano; nigdje mu prolaz gusta šikara ne zakrcuje, te se bez velikih napora može uspeti sve do samih snježnih vrhunaca bregova. Dolnji rub šuma sastoji se iz nizkih hrastika i borika. U visini od 2—3000 stopa nad morem susrede se na prve gorostase pravoga pojasa borova, za kojim prema gore sliedi pojas srebrenasto-bieloga bora, nad njim pojas patuljastih borika gorja Sierre, koji poput libanonskih cedrova bez iznimke po planinskim morenama rastu. Prava gorostasna stabla ne rastu vazda u osamljenim hrpam, ved se često nalaze pojedince medju drugim detinjastim drvedem razne starosti. U pojasu izmedju 3 i 5000 stopa nadmorske visine raste gorostasni bor »s 1 a d o r o v a c« (Z u e k e r k i e f e r), koji se uz promjer kod panja od 6—8 stopa ističe sa ravnom plosnom krošnjom i visinom oko 200 stopa. Samo drvo ovoga stabla izvanredno ciene, pa radi toga žalibože često pada žrtvom nemile sjekire. Svoje ime je taj bor dobio od smolnoga šećera, koji obilno curi iz zadanih rana na deblu udarcom sjekire ili požarom prouzročenih. Unatoč sladkoga i ugodnoga ukusa izeureloga soka Indijanci ga u prevelikoj mjeri ne uživaju, jer ima jako odvodno svojstvo, radi čega ga i sam medjed, poznati sladokusac, kako vele mimoilazi. Taj glasoviti bor, kojega je čuveni botaničar David Douglas u čast svojega prijatelja Dr. Lamberta u Londonu okrstio botaničkim imenom: Pinus Lambertiana (Lambertuskiefer, Ri.esenkiefer), čini na prvi pogled vrlo čudnovat i nezaboravan utisak na motrioca. Spomenuti prijatelj prirode John Muir jest u svako doba godine svagda sa novim udivljenjem dolazio pod tajinstveno šumede krošnje tih gorostasa, pa svoje srce svečanom obožavanju tih gorostasa otvarao. |