DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 6/1911 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— 238 — tome samo akademske, a ne i praktične vriednosti. U tom imadu naši kolege krivo, sve kad bi i stajalo, da je još uviek onemogućen domaćim našim sinovima pristup u državnu šumarsku službu kod nas. I u tom naime slučaju ne bi izjednačenje naše akademije sa ščavničkom bilo tek od, »akademske vriednosti«, jer je ovim izjednačenjem našim šumarskim apsolventima omogućeno namještenje u Bosni , gdje su ih do sada odbijali, jer se šumarskoj akademiji zagrebačkoj nije priznavala jednakost sa ščavničkim učilištem. Ovo bi izjednačenje imalo dakle veliku praktičnu vriednost i onda, kad bi stajalo, da je još uviek onemogućen našim sinovima pristup u državnu šumarsku službu. No ni to ne stoji. Izjednačenjem priznaje se našim apsolventima podpuna kvalifikacija za prihvat u državnu službu, pa njihovom namještenj u sada ne stoji ništa na putu, dok prije uopće nisu mogli biti namješteni drugi, nego oni, koji su svršili ščavnički tečaj. Državni ispit pako, kojim se postizava kvalifikacija za samostalno gospodarenje šumama, ne stoji ni u kakvom savezu s pitanjem akademske kvalifikacije potrebne za namještenje, već se dapače polaže i može polagati tek nakon dvogodišnje prakse, dakle nakon dvije godine faktičnog službovanja Taj ispit imadu da polažu jednako i apsolventi ščavničko g tečaja, koji se nalaze u državnoj službi kao i apsolventi naše akademije, koji će sada moći biti primljeni u državnu službu. I tu dakle postoji podpuno ravnopravan položaj izmedju naših i ščavničkih apsolvenata, no poteškoća je u tom. što se ovaj upravni ispit imade polagati u Budimpešti, a naši apsolventi nisu vješti magjarskom jeziku, niti su dužni taj jezik znati. Za to je hrvatska delegacija tražila, da se prizna valjanost državnog ispita, što ga polažu autonomni naši šumari kod hrvatske vlade, i za državne šumare. No ministar se je pozvao na zakon, koji propisuje, da se taj ispit imade polagati pred organima ministarstva Mi sada ne možemo poreći, da ministar imade formaln o pravo , jer stoji na stanovištu zakona. No ne može se opet poreći, da je ovo stanje po nas nepravedno, kad naši šumari ne znadu magjarski i ne moraju znati, kad je službeni jezik isključivo hrvatski. Ako dakle zakon propisuje, da se državni ispit imade polagati pred organima ministarstva, onda bi bilo pravedno i u duhu nagodbenog zakona, prema kojem je i za organe ministarstva za Hrvatsku uredovni jezik hrvatski, da se za hrvatske kandidate složi hrvatska ispitna komisija u Zagrebu. Moglo bi se doduše reći i do sad se je tako govorilo, da je hrvatskih kandidata tako malo da se rad njih ne može ustrojiti posebno povjerenstvo, no to je moglo vriediti samo dotle, dok apsolventi naše akademije uopće nisu mogli biti primani u državnu službu, pa nisu mogli imati ni prilike, ni potrebe, da se podvrgnu državnom ispitu pred povjerenstvom ministarstva No sada je ustrojenje povjerenstva s hrvatskim ispitnim jezikom potrebno upravo za to, jer je izjednačenjem naše akademije sa ščavničkom, omogućeno, da se veći broj naših šumara posveti državnoj službi. Nuždno je to tim više, što se samo na taj način može podpuno udovoljiti §. 46 nagodbe, kao i ustanovama glede službenog jezika na hrvatskom teritoriju, koje je ministar obećao strogo obdržavati. Ne radi se naime samo o tom, da se u Hrvatskoj namještaju osobe, koje su vješte hrvatskomu jeziku, već o tom, da te osobe budu i domaći sinovi. Pitanje je tu ne samo jezičnog prava, već i kruha, koje §. 46. na |