DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6/1911 str. 40     <-- 40 -->        PDF

— 238 —


tome samo akademske, a ne i praktične vriednosti. U tom imadu naši
kolege krivo, sve kad bi i stajalo, da je još uviek onemogućen domaćim
našim sinovima pristup u državnu šumarsku službu kod nas. I u tom
naime slučaju ne bi izjednačenje naše akademije sa ščavničkom bilo tek
od, »akademske vriednosti«, jer je ovim izjednačenjem našim šumarskim
apsolventima omogućeno namještenje u Bosni , gdje su ih do sada odbijali,
jer se šumarskoj akademiji zagrebačkoj nije priznavala jednakost sa
ščavničkim učilištem. Ovo bi izjednačenje imalo dakle veliku praktičnu
vriednost i onda, kad bi stajalo, da je još uviek onemogućen našim sinovima
pristup u državnu šumarsku službu. No ni to ne stoji. Izjednačenjem
priznaje se našim apsolventima podpuna kvalifikacija za prihvat u državnu
službu, pa njihovom namještenj u sada ne stoji ništa na putu, dok
prije uopće nisu mogli biti namješteni drugi, nego oni, koji su svršili
ščavnički tečaj. Državni ispit pako, kojim se postizava kvalifikacija za
samostalno gospodarenje šumama, ne stoji ni u kakvom savezu s pitanjem
akademske kvalifikacije potrebne za namještenje, već se dapače polaže i
može polagati tek nakon dvogodišnje prakse, dakle nakon dvije
godine faktičnog službovanja Taj ispit imadu da polažu jednako i apsolventi
ščavničko g tečaja, koji se nalaze u državnoj službi kao i apsolventi
naše akademije, koji će sada moći biti primljeni u državnu službu.
I tu dakle postoji podpuno ravnopravan položaj izmedju naših i ščavničkih
apsolvenata, no poteškoća je u tom. što se ovaj upravni ispit imade polagati
u Budimpešti, a naši apsolventi nisu vješti magjarskom jeziku, niti
su dužni taj jezik znati.


Za to je hrvatska delegacija tražila, da se prizna valjanost državnog
ispita, što ga polažu autonomni naši šumari kod hrvatske vlade, i za državne
šumare. No ministar se je pozvao na zakon, koji propisuje, da se
taj ispit imade polagati pred organima ministarstva Mi sada ne možemo
poreći, da ministar imade formaln o pravo , jer stoji na stanovištu
zakona. No ne može se opet poreći, da je ovo stanje po nas nepravedno,
kad naši šumari ne znadu magjarski i ne moraju znati, kad je službeni
jezik isključivo hrvatski. Ako dakle zakon propisuje, da se državni ispit
imade polagati pred organima ministarstva, onda bi bilo pravedno i u
duhu nagodbenog zakona, prema kojem je i za organe ministarstva za
Hrvatsku uredovni jezik hrvatski, da se za hrvatske kandidate složi hrvatska
ispitna komisija u Zagrebu. Moglo bi se doduše reći i do sad se
je tako govorilo, da je hrvatskih kandidata tako malo da se rad njih ne
može ustrojiti posebno povjerenstvo, no to je moglo vriediti samo dotle,
dok apsolventi naše akademije uopće nisu mogli biti primani u državnu
službu, pa nisu mogli imati ni prilike, ni potrebe, da se podvrgnu državnom
ispitu pred povjerenstvom ministarstva No sada je ustrojenje povjerenstva
s hrvatskim ispitnim jezikom potrebno upravo za to, jer je izjednačenjem
naše akademije sa ščavničkom, omogućeno, da se veći broj naših šumara
posveti državnoj službi. Nuždno je to tim više, što se samo na taj način
može podpuno udovoljiti §. 46 nagodbe, kao i ustanovama glede službenog


jezika na hrvatskom teritoriju, koje je ministar obećao strogo obdržavati.
Ne radi se naime samo o tom, da se u Hrvatskoj namještaju osobe, koje
su vješte hrvatskomu jeziku, već o tom, da te osobe budu i domaći sinovi.
Pitanje je tu ne samo jezičnog prava, već i kruha, koje §. 46. na