DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 461 - Sva preporna pitanja glede pripadnosti obskrbe za činovnike krajiš. im. občina vlastna je riješavati kr. hrv, si. dalm. zen vlada, odjel za unut. poslove. Ovim zakonom ne mijenja se ustanova §-7. zakona od 16. srpnja 1881. kojim se razjašnjuju neke ustanove zakona od 15. lipnja 1873. o imovnim občinama, po kojoj se i u napredak doprinos u zajedničku mirovinsku zakladu činovnika krajiških imovnih občina uplaćivati mora i to kod prvog namještenja u iznosu Vs od ostatka plaće preostavše po odbitku 600 K a kod svakog promaknuća u iznosu od Vs od povišene plaće. No dok se uplaćuje ova službovna odredbina, koja se može u 12 jednakih mjesečnih obroka uplatiti, ne plaća se IV/o prinosa ustanovljenog u §. 30. napred navedenog zakona. Uplata prinosa sa 172% obustavlja se danom kada činovnik prestane aktivno službovati; na dalje: ako bude suspendiran od službe i plaće, no ako mu se pridržana beriva nakon suspenzije naknadno doznače, tada mora od istih takodjer i7*% prinosa za mirovinu uplatiti; ako je bio na dopustu uz obustave plaće; ako je navršio trideset pet godišnje službovanje, no duž m je u smislu §. 30. i na dalje plaćati onaj činovnik koji sa 35 godišnjim službovanjem stiče podpunu mirovinu ravnu iznosu njegovih uračunivih beriva. (Ovdje se razumijevaju činovnici sa akademskom naobrazbom, koji moraju 17Š% plaćati za prekobrojne godine, dok se činovnici bez akad. naobrazbe po navršenju 35 god. službovanja riješavaju daljnjeg uplaćivanja). Prinosi za mirovinu imadu se odbiti od temelja dohodarine. O poznavanju otrovnih gljiva. Uvaženi biolog dr. W. Migula, profesor šumarske akademije u Eisenach-u, od kojega poznajemo čitav niz izvrsnih radova na polju biljne biologije, napisao je nedavno malu priručnu knjižicu »Praktisches Pilz-Taschenbuch«, (Strecker & Schrôder Stuttgart. M 2*80), na koju ovim svraćamo pažnju. Autoru je bilo na umu da što više proširi poznavanje odnosno razlikovanje ponaj |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 23 <-- 23 --> PDF |
- 465 — češćih jestivih i otrovnih gljiva, te je nastojao da svakoga lajika uputi, kako će se što brže i što sigurnije snaći na tom polju. Uvelike dižu vrijednost knjižice izvrsne, bojadisane slike koje se naročito odlikuju dobrom plastikom i vjernim bojama te koje uz kratke, no točne opise omogućuju determinovanje pojedinih vrsti. Ako igdje, to su za poznavanje i razlikovanje gljiva potrebne dobre ilustracije, jer su gljive takovi biljni, oblici, kod kojih mjestimice postoje tako malene razlike ´ u njihovim morfološkim značajkama, da je bezuvjetno od potrebe, da se sve ono, što se neda ukratko reći riječima, nadopuni ilustracijama. Nema o tom sumnje, da je popularizovanje poznavanja gljiva važna stvar. Bezbroj tečnih i jestivih gljiva propada godimice, jer ljudi iz straha pred otrovnim gljivama sabiru i troše samo najpoznatije vrsti. Ako i nije hranivost gljiva tolika, kako se to obično u životu misli, može se ipak reći, da tim načinom propada znatna količina dosta vrijednog hraniva, što nam ga priroda badava daje. S druge se opet strane može reći, da bi slučajevi otrovanja gljivama bili bezuvjetno rjedji, kad bi se otrovne vrsti gljiva nešto bolje poznavale. Kako najveći kontingenat gljiva daje baš šuma, kako u mnogom kraju naše domovine sabire narod gljive bilo za vlastitu trošnju bilo za prodaju, nameće nam se već po naravi same stvari dužnost, da mi šumari, koji svojim zvanjem i položajem u narodu stojimo samom predmetu najbliže, uznastojimo unaprijediti poznavanje odnosno razlikovanje jestivih gljiva od otrovnih. Jednostavna no razumna je misao autorova, da je samo jedan način, kojim se možemo očuvati od otrovanja gljivama a taj je — da se točno upoznamo s otrovnim gljivama odnosno, da ih znamo sigurno razlikovati od jestivih. Svi ostali znaci, kojima bi se tobože razlikovale otrovne gljive od neotrovnih (da srebrena žlica potamni, da luk češnjak, kuhan s gljivama, pomodri itd.) puko su praznovjerje. Naročito se obara pisac na krivo i danas dosta rašireno mišljenje, da otrovne gljive pomodre, kad ih prorežemo. Istina je — veli — da to biva kod |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 466 — njekojih otrovnih vrsti, naročito kod ludare (Boletus Satanas, Lenz, Satanspilz), no ne biva to baš kod znatnoga broja najotrovnijih gljiva napose kod muhare blijedo-žute (Amanita bulbosa Bull. Knollenblâtterschwamm, Giftchampignon). Pogotovo se taj znak za prepoznavanje otrovnih gljiva ukazuje posve bezvrijednim, uoči li se, da i neke jestive — dapače veoma dobre gljive — pomodre kod rezanja. Nema dakle druge već upoznati se s otrovnim gljivama, pa ćemo se samo tako očuvati od otrovanja. Nije to uostalom niti bogzna koliko poteškoća, jer broj vrsti gljiva, koje su nesumnjivo otrovnih svojstava, nije ni tako velik, kako se to često misli — ima ih tek nešto oko deset. Držimo da neće biti na odmet, ako ovdje donesemo — po dru Miguli — kratke i zbijene opise naših najotrovnijih gljiva i naročito upozorimo na one otrovne, koje pokazuju sličnost sa nekim jestivima, jer je baš ta sličnost uzrokom mnogog otrovanja. Pretpostavljamo kao poznate temeljne pojmove o gradji gljiva. Na prvom je mjestu medju otrovnim gljivama: 1. Muhara (muho mor a) blijedo-žuta, Amanita bulbosa Bull. Knollenblâtterschwamm, Giftchampignon . Kapa spočetka slična zvonu ili polukuglji, kasnije čunjasta, nisko svedena do naplitko sploštena, 6—8 cm široka, bojom raznolična, bijela, žućkasta ili zelenkasta, sredinom ponajviše tamnija, slabog svilenog sjaja, za vlage nešto ljepiva, pokrivena ponajčešće bjelkastim, sivim, žućkastim ili sivozelenkastim pahuljicama ili krpicama, koje potječu od ovoja (Velum) Lamele slobodne, bijele ili blijede, boje ne mijenjaju. Stručak (bibak) 8—10 cm dug, 1»/, --2Va cm debeo, prema vrhu sve uži, za mlada pun kasnije gore šupalj, bijel, na njemu kožast, prugast, bijel prstenak, pri dnu gomoljasta nabreklina u bijelom i oširokom, kožnatom toku (Vulva). Ima nekoliko inačica (varijanta) ovoga tipičnoga oblika, koje se pogdjekad opisuju kao zasebne vrsti, no te sve -— kako će se lako rasuditi iz gornjih značajki — valja ubrojiti ovamo. |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 467 — Muhara blijedo-žuta bezuvjetno je najotrovnija naša gljiva, koja postaje još opasnijom tim, što je nevježa lako zamjenjuje sa pečurkom, Psalliota campestris (L) Fries., Champignon. Autor je uvjeren, da 90% svih otrovanja gljivama potječe baš od munare blijedo-žute. A ipak razlika izmedju ove potonje i pečurke postoji samo na oko. Za razlikovanje jedne od druge valja upamtiti ovo. Lamele u muhare blijedo-žute uvijek su blijede ili blijedo-žućkaste, nikad ružičaste, a donji dio stručka sjedi u oširokom toku. Lamele u pečurke su spočetka ružičaste, kasnije sve tamnije i konačno tamno-smedje, stručak ne sjedi u toku. (Paziti valja, da nas ne zavede prstenak, kojega ima i pečurka i muhara blijedo-žuta). Muhara blijedo-žuta raširenija je po šumama Ustavim nego četinjavim, a naći ćemo je od srpnja do u kasnu jesen. Čini se da je u nas slabo poznata. 2. Na drugom su mjestu dvije rodjakinje one prve: panterovka i muhara crvena. Otrovna svojstva ovih dviju vrsti nijesu uvijek istoga intenziteta, no kako su još i njeke druge vrsti roda Amanita sumnjive s otrovnosti, najbolje je da se klonemo čitavoga roda. Donosimo kratak opis ovih dviju vrsti. a) Panterovka, Amanita pantherina Que let. Pantherpilz. Kapa spočetka slična kuglji, kasnije plitko svedena, konačno često posve sploštena a katkada sa neznatnom gukicom u sredini, 6—8 cm široka, odozgo smedja poput kože ili sivo-smeda, sa sitnim, bijelim bradavicama, koje su se često poredale u koncentrične krugove, na rubu isprugana. Lamele bijele, uz stručak slobodne. Stručak 6—10 cm dug, spočetka pun, kasnije šupalj, bijel, sad manje sad više ljuskav, l´A—272 cm debeo, pri dnu gomoljast, ovijen ovojem, koji je samo slabo s gomoljem srasao i lako se s njega ljušti. Prstenak bijel, visuljav, širok, ubrzo se smrežura. b) Muhara crvena, Amanita muscaria (L.) Pers. Fliegenpilz . Kapa spočetka skoro posve kugljasta, zatim |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 4<>8 — plitko svedena, konačno plitko sploštena, 8—20 cm široka, debeloga mesa, sjajno crvena poput skrleta do naranče, na rubu isprugana, pogdjekad samo neznatno, za vlage ljepiva, po njoj debele, bjelkaste ili žućkaste bradavice, često puta dosta pravilno poredane u skoro koncentrične krugove i kasnije padave. Lamele, koje se u prugama spuštaju niz stručak, trbušaste su i bijele. Stručak 6—25 cm dug, isprva pun, naskoro postaje šupalj, gore sužen, u sredini 1—2 cm debeo, pri dnu gomoljasto nabreknuo i obuhvaćen Ijuskavim tokom, koji se sa gomoljem srasao te ga obrubio poput prstena, u sredini opasan bijelim, kožastim, ispruganim, visuljavim prstenkom. Raste po šumama i grmlju od srpnja do kasne jeseni. Muhara crvena je — bez sumnje — veoma otrovna, no čini se da joj je otrov sakupljeni tik ispod gornjeg sloja, pa se često puta dade čišćenjem i kuhanjem smanjiti, odnosno gljiva učiniti neopasnom (Vidi Michael: »Fuhrer fur Pilzfreunde«), 3. Manje su — od roda Amanita — otrovne gljive iz roda Russula (bljuvara). U njih je k tome još jedna osebina. po kojoj se dade zaključivati da imamo posla sa sumnjivicom — to je jetki, oštri tek, kojim se te gljive odlikuju u sirovom stanju. Nažalost gubi se ta oštrina teka kuhanjem i sušenjem tako, da joj se njena opasnost više ne odaje. Donosimo evo kratak opis najotrovnijeg zastupnika ovoga roda : Bljuvara, Russula emetica (Schaff.) F r i e s, Speitaubling, Speiteutel. Kapa plitka, protegnuta, 5—10 cm široga, tankog mesa, lomljiva, izbraždenog ruba, odozgo nješto ljepiva, za suha sjajna, glatka, kao krv ili grimiz crvena, katkada više crveno-smedja, često izblijedjela; meso joj je bijelo a pod gornjim slojem kožice, koji se dade lupiti, obično crvenkasto Stručak cilindričan do 8 cm visok a do l1/» cm širok, iznutra spužvast, izvana bijel ili crvenkast. Lamele slobodne, jednako duge, nerazgranate, sivo-bijele. Bljuvara je raširena i česta na vlažnim travnatim mjestima a i po šumama od sredine ljeta do u kasnu jesen. |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 27 <-- 27 --> PDF |
- 469 — 4. Za brezovku, Lactaria torminosa (Schaff.) Schroet., Giftreizker, drži autor da ili u opće nije otrovna ili da joj je otrovnost različna već prema starosti gljive, staništu i klimatskim prilikama. Zanimljiv je navod autorov, da je još kao djak vidjevao vlastitim očima, gdje se brezovka redovito donašala na trg u Breslavi, a da se nije ništa čulo o otrovanju tom gljivom. No pored svega toga savjetuje autor, da je ne uživamo. Evo opisa brezovke : Kapa spočetka slabo svedena, kasnije u sredini uleknuta, 3—10 cm široka, lomljiva, meso joj je sipko, na rubu, koji je isprva podvinut, iskićena u čuperke začešljanih dlaka, odozgo slabo ljepiva, crvena kao meso, udarajući često na žućkasto ili bjelkasto, obično sa izrazitim tamno crvenim pojasima (zonama), rjedje samo slabo ili nikako ispojasana. Lamele gusto zbijene, uske, tanke, bjelkaste. Stručak 3—6 cm dug, 1—IVJ cm debeo, boje poput kape, ubrzo šupalj, lomljiv. Meso bjelkasto, mliječni sok bjelkast. Tek jetko ljut. Valja upozoriti na to, da je brezovka slična jestivoj vrsti rujnica jestiva, Lactaria deliciosa (L.) Schroet., Reizker, Blut-, Wacholder-, Tannen-Reizker. Razlikuje se od ove lako svojim mliječnim sokom i čupavim rubom. Brezovka je raširena i česta u listavim šumama, naročito pod brezama — odatle joj i ime — medj mahovinom, vrijeskom, a naći ćemo je od srpnja do u kasnu jesen. 5. Za žutulju (openku), Hypholoma fasciculare (Huds.) Sacc. Gelber Schwefelkopf, spominje autor, da je njeki drže otrovnom, njeki sumnjivom a njeki da o njenim otrovnim svojstvima ne govore uopće — no da je se valja kloniti. Evo opisa žutulje. Kapa prilično mesnata, spočetka poput polukuglje, kasnije razastrta i dosta plitka, poprečno 3—5 cm u promjeru, na rubu joj tanka koprenica žutih vlakanaca, koja kratko vrijeme ostaje i na stručku u obliku tamnih, vlaknatokožastih krpica, odozgor žuta kao sumpor, u sredini tamnija, |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 28 <-- 28 --> PDF |
- 470 — crvenkasto žuta, glatka, žutoga mesa. Lamele gusto zbijene, prirasle, uske, spočetka sumporasto žute, uskoro zelenkasto sive, konačno crvenkaste. Stručak 5—15 cm dug jednolično 4—6 cm debeo, svinut, šupalj, žilav, vlaknast, pri dnu često čupav, kao sumpor žut. Raste u hrpicama (do 30 zajedno) kraj panjeva i čaprlja a i na njima, izbijajući često i iz korijenja, koje se pruža pod zemljom, od proljeća do kasne jeseni. 6. Bezuvjetno otrovnom označuje autor ludaru , Boletu s Satan as Lenz., Satanspilz, no primjećuje, da se — po novijim pokusima — može njena otrovnost uništiti dugim kuhanjem. To će valjda i biti razlogom, da su podaci n otrovnom djelovanju ove gljive tako različni. Otrovnost dviju blizih rodjakinja : Boletus luricopdus Sbhâff. i Boletus lupinus Fries. nije posve sigurna. Evo kratkih opisa : a) Ludara, Boletus Satanas Lenz, Satanspilz . Kapa poput jastučka, do 20 cm široka — a i šira — vrlo debela, odozgor gola, tek nješto ljepiva, blijedo smedja poput kože, meso na prelomu isprva bjelkasto zatim crvenkasto, ljubičasto ili modro, teka ugodna poput oraha. Cjevčice žute sa tamno-crvenim ko krv-zjalima, koje uslijed pritiska i ozlijeda postaju tamno modre. Stručak ponajčešće prilično debeo, često skoro jajasto gomoljast, uvijek više ili manje nabubren, izvana išaran lijepom, gore narančasto žutom nervaturom, koja prema dolje prelazi sve više u crveno kao krv, te koja se kod starijih egzemplara često posve gubi. Raste po listavim i četinjavim šumama, vrlo rado i po travnatim mjestima: naći ćemo je i pod starim stablima drvoreda od kasnog ljeta do studena. Valja paziti da se ne zamijeni sa vrganjem, Boletus bulbosus Schâff., Steinpilz, Herrenpilz, od kojega se osim svojih značajki može ludara sa sigurnošću prepoznati po onoj osebini njenih cjevčica, koje pritisnute ili ozlijedjene pomodre. b.) Vrganjica, (ko var a), Boletus luridus Schâff., H e . e n p i 1 z. Kapa isprva poput polukuglje, kasnije poput jastučka, široka 5—20 cm, odozgor spočetka pustenasta, |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 471 kasnije glatka, smedje-siva do crnkasto-smedja, često ponješto zeleno blještava, žutoga mesa, koje na zraku postaje ubrzo tamno-modro. Cjevčice jasno odijeljene od stručka, 1—2 cm duge, žute, sa žuto-crvenim, kao karmin crvenim te konačno zamazano crvenim porama. Stručak gomoljasto-trbušast, do 10 cm visok, žućkast, prema dolje zelenkast, prema gore žutocrvenkast, sa prstenastim pahuljicama ili ljuskama, koje su osobito prema gore bojadisane intenzivno crveno kao karmin do crveno kao grimiz, a često mrežasto poredane. Nalazi se po šumama listavim i četinjavim — no ne svuda — od početka ljeta do u jesen. c.) Vrganj vučji, Boletus lu p i nus Fries, Wolfspilz . Kapa poput jastučka, žuto-zelenkasta, gola, kad je suha onda žuta mesa, koje na zraku pomodri. Cjevčice jasno odijeljene od stručka, do 1 cm duge, sa sitnim narančasto crvenim zjalima, koja kasnije postaju zamazano crvena. Stručak u mladosti krupno-trbušasto-gomoljast, kasnije više protegnut i skoro cilindričan, 5—8 cm dug, do 5 cm debeo, odozgor tamno ružičast do crven kao krv, pahuljast, slabo i nejasno išaran žilicama, prema donjem kraju sve svjetliji i žuči. Uspijeva pod jesen ponajradje na travnatim mjestima po šumskim progalinama no samo mjestimice. 7.) Van svake je sumnje otrovnost vrsti puhare, Scleroderma vulgare, Hartbovist, kao i većih njenih blizih rodjakinja. Pogdjekod zamjenjuju ovu vrst sa jelen-gljivom (Triiffel), premda u nje nema niti izdaleka onoga za jelen-gljivu karakterističnog mirisa niti ona ne raste pod zemljom kao jelen-gljiva. To bi u glavnom bile otrovne vrsti gljiva — no u tim nije nikako rečeno, da su sve ostale vrsti nedužne. Dobro upozorava pisac na veću pogibao nego što su otrovanja otrovnim vrstima, a to je trošnja i uživanje pokvarenih gljiva. Poznata je činjenica da svaka bjelankovina, čim se počne rastvarati, može da stvara žestoke otrove. Gledom na to ne može autor da dosta preporuči, da valja sabirati samo mlade |
| ŠUMARSKI LIST 11/1913 str. 30 <-- 30 --> PDF |
- 472 i potpuno zdrave egzemplare, a ostavljati starije, pa bili oni ma kako voluminozni. Tko se želi pobliže upoznati s gljivama, tome preporučamo osim spomenute knjižice još ova djela: Michael: -»Fuhrer fur Pilzfreunde«. 3 sveska (Fôrster et Borries, Zwickau). »Die Pilze« u Rabenhorstovoj »Kryptogamenflora« (Kummer, Leipzig). Migula, >Pilze« u Thomé-ovoj »Flora von Deutschland, Ôster reich und der Schweiz« (Zezschwitz, Géra). Dr. A. Ugrenović. Praktična uporaba progresivno padajućega prirasta. Napisao N. Pleša-Kosinjković, šumar. 90-tih godina tražile su z. zajednice Lunkovec i Martinić upravne općine Mali Bukovec, a kotara Ludbreg da im zemaljska vlada od za prodana stabla dobivenih i koristonosno kod zemaljske blagajne uloženih šumskih glavnica doznači potrebite doprinose za izgradnju škole. Godine 1913. službujući kod kr. kotar, oblasti u Ludbregu kao stručnoga upravitelja šuma i šumom obraslih pašnjaka tih z. zajednica, te kao oblasnoga stručnoga referenta, zapala me ta zadaća, da riješim pitanje redovitoga i vanrednoga prihoda za šume, odnosno pašnjake tih z. z., iz kojih kultura su te glavnice nastale. I. Z. z. Lunkovec imala je je još g. 1881. sastavljenu i po vladi odobrenu šumsko-gospodarstvenu osnovu za šume »Lug« i »Križančiju«, koje su sačinjavale jednu gospodarstvenu jedinicu. Suma »Lug« je koncem godine 1881. na površinu od 27 rali 1329 .. u poprečnoj starosti od 100 godina imala drvnu gromadu od 271 normalni hvat a 100 kubičnih stopa ili â 3*157 m3 = 855 55 m3 sa sveukupnim godišnjim poprečnim prirastom od 8 56 ma. |