DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 4 <-- 4 --> PDF |
_ 4 naših društvenih zć\k!ada: podporne osnovane na uspomenu nadšumara V. Koroskenvia i literarne, osnovane na uspomenu blagopokojnog mnogogodišnjeg društvenog tajnika, a kr. zenialj. šumarskog nadzornika Andrije Borošića. Uredničtvo, Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od Dalmatinske medje do Mrkoplja i Ogulina, prvi šumski red za iste, prvo njihovo razdjeljenje u okružja, šumarije i ču vari j e, prvi cjenik za drvenu grad ju iz njih, prve misli o pošumljen ju primorskog krša itd. . Po orig. podatcima i nacrtima c. k. ratnog arhiva i dr. u Beču, priobćio i vlastitim tumačenjima popratio B. Kosović, kr. zem. šum. nadz. li. raz. i. Predgovor pisca. Od kada je čuveni šumarski j^majstor´´*^ Carlowitz — kako ga dandanas Njemci od dragosti zovu, jer u istinu nije bio šumar po zvanju nego rudar -- na početku 18. stoljeća u svojoj upravo sjajnoj šumarskoj knjizi „S y i v i c u i t u r a Oeconomica´´ bio živim bojama prikazao svijetu pogibelj, *U staro doba smatralo se je i šumarstvo u njeku ruku obrtom ili meštrijom, te su i mladi šumari morali poput inih šegrta ili naučnika proći školu kod kojega izvježbanog šumarskog „majstora". Njemci su ponosni na te svoje stare šumarske „majstore", jer su oni biii tako vrstni, da su stvorili temelje današnjoj, može se reći njemačko j šumarskoj znanosti. iMedju tima majstorima iztiče se osobito ime Hansa Carla pL Carlo\vitza, rudarskog kapetana, koji je već 1712. god. 12. oktobra izdao u Frevbert^u obsežnu i šumarstvo svestrano obradjujuću knjigu na njemačkom jeziku, koja je g. 1782. doživiia drua;o izdanje pod naslovom: Hans Čari von CariOwitz, konigl. l"´ohin, und CiuH-h. Sacbs. Camer Rath und Ober Berghauptmanns Sy[vicultur a O economic a oder Hauswirtliche Nachricht und Niiturmassige Anvveisung -zur |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 5 <-- 5 --> PDF |
koja mu prijeti od sve više naprediijuče nestašice drva, obuzeo je bio silan strah sve ljudske slojeve onoga doba, te su počeli smišljati, kako će za vremena tu preteču katastrofu predusresti.^ Kano što god još i dandanas u gorskima, šumom bogatim krajevima, žitelji sa drvom ne štede^ nego ga gore na otvorenim ognjištima, grade iz njega kuće, plotove itd. tako je u ono doba bio ne samo po selim.a nego i u gradovima običaj, da se je u nezasitno ždrijelo otvorenih ognjišta drvo upravo bacalo, gradile kuće, plotovi i dr. iz drva, a osim toga se ogromne površiric šuma krčile zći polja i palile radi proširenja pašišta. Radi sm.ole se u velike nakazivala šuma i žgala radi proizvodnje pepeijike i ugija; grane se kresale bez svakog reda i razbora ili jednom riječju, devastirala se šuma na sve strane; iz nje se vuklo sve, a u nju se nije davalo ništa. Nije dakle nikakovo čudo, što su se - obzirom na tadanje prilike --- uvidjavniji ljudi počeli osvješćivati i tražiti načine, kako će preteču pogibelj od nestašice drva ublažiti i ukloniti. Naročito su na to morale misliti one države, kojima su šume bile glavni izvor prihoda i moći, te kojih su životni interesi zahtiievaii, da shodnim mjerama šume ne samo očuvaju, nego i podignu. \viiden Ba tim-Z uch t nebst grundiicher Darsteriung vvie zufordersr durch gottliches Benedeven dem allenttialben inid insgcniein einreissendeu G r o s s e n H o I z- Mange ! vermittelst Sae-Ptianz- imd Versetzung vielerhand Baumen zu rathen,... Zveite und mit einem Dritteu Theil von Julio Bernhard von Rohr verniehrte Auflage. Leipzig, bei johann Friedrich Brauns sel. Erben 1732, Već po bogato] i izcrpivoj sadržini knjige može se razabrati, da ]e i prije toga biio dosta knjiga, koje su pisale o šumarstvu, a u istinu je tako i bilo, jerbo se znade, da je bilo knjiga o šumarstvu u Haliji već 200 godina prije Carlowitzove. jedan primjerak drugo.e^ izdanja Carlou´itzove knjige nalazi se u knjižnici hrv, slav\ šun\c)\\ drDŠtva pod brojem 2f>. ´´Vidi: Carlovvitz-Rohr Svivicultura Oeconomica 1732. str. 27—35: Vom Holzniangel und ucs&en Ursachen ; zatim str. 61´ § 3: Lutheris u. Meianchtons, wie auch Malliesii prophezeiMng iiber IJolzmangeS — das solche eintreffen und ein UTisagiiciier Holzinant^ći nebst anderen daher ruhrenden Elend hervor thun \Yerde, vvird behauptet. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 6 <-- 6 --> PDF |
0 — u Saskoj je tada cvaio rudarstvo, pa kako rudokopi upravo .žderu " ogromne množine drva, trebalo je šume ne samo očuvati, nego i šumske površine, koje su radi proširenja pašišia popaljene, ili radi privremene pretvorbe u polje izkrčene, opet nasaditi i šumskoj kulturi privesti. Naravna je posljedica bila, da je saskl rudarski kapetan Cariowitz, u brizi za obstanak i procvat rudarstva, nastojao svojom knjigom pobuditi oblasti da zabrane prekomjerno i nerazborito trošenje drva u obće i da odrede podizanje šuma na površinama, koje su njekada drvećem obraštene bile. U to doba pada uvadjanje ognjišta (peći), koja troše malo drva, a koja su, kako Carlowitz i sam pripovijeda, već negdje g. 1666. u Francuskoj izmišljena, te u Carlowitzevo doba u Njemačkoj po njekoliko Njemaca ponovno obretena. U to doba počelo se je izdavati šumske zakone ili tzv. šumske redove za zemlje, gdje takovih redova još nije bilo, a gdje su bili, propisivalo se je strogo njihovo obdržavanje. No uza sve to čini se, da tadanjim državnim vlastima nije bio glavni cilj svega toga nastojanja baš idealna skrb za očuvanje šuma radi njihove važnosti po obćenitost i radi straha da će drva nestati, nego čini se, da im je taj trah bio dobro došao, da mogu narod od šume odbiti i šumu izkorišćivati u korist države, dotično u korist zemaljskih gospodara. Tako je barem biio u Saskoj i u austrijskoj carevini. U Saskoj je rudarstvo davalo glavni državni dohodak i državi je bilo stalo do toga, da očuva za rudarske svrhe potrebne šume radi toga svoga dohodka, a ne radi same šume ili inih javnihinteresa. U Austriji su pako nakon tolikih i dugotrajnih ratova za cara Karla VI. i carice Mcirije Terezije ostale državne blagajne prazne, te su sve, na priskrbljivanje novčanih sredstva za carevinu pozvane oblasti uprle i morale uprijeti sve sile, da izpražnjene blagajne opet napune. Bacilo se stoga oko i na c. kr. šume u Vojnoj Krajini, naročito one, što gravitiraiu k moru, ier se ie drvo iz istih |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 7 <-- 7 --> PDF |
kao gradja za brodove, niogio dobro unovčiti. Odredjeno je bilo, da se i te šume točno opišu i u mape urišu, za njih je izdan prvi nama poznati šumski red, odredjeno je njihovo prvo razdjeljenje u šumarije i čnvarije, sačinjeni prvi cjenici, osnovana mreža puteva koja se ima izgraditi, te uredjena drvna skladišta iz kojih će se gradja prodavati. Da se nebi susjedna mletačka republika i!i koja druga austrijskoj carevini nepoćudna pomorska država previše osilila, izdana je odredba, da jijjedan privatnik nesniije niti iz svojih šuma, tada za brodogradnju toli nuždno gradjevno hrastovo drvo, bez dozvole nikome u strane zemlje prodavati, a isto tako bilo je odredjeno, da graničari nesmiju iz carskih velebitskih šuma nikakovo pa ni jelovo drvo sami trgovcima prodavati, nego da ga imadu uz stahiu, po državi opredijeljenu, taksu predati u državne drvne magazine. To drvo upotrebiia je tada austrijska carevina ili za sebe, iji ga je prodavala prijateljskim vlastima. Tečaj samih rasprava i pregovora izmedju raznih državnih oblasti, koje su predhodile opisu velebitskih i kapelskih šuma, donjeti ćemo, - jer su- za historiju ovih šuma od velike važnosti, -- na koncu ovoga njihovog opisa. Lakšeg razumjevćmja radi navesti ćemo glede toga jedino to, da je „Waldme ister*^ Franzoni imao zadaću pregledati i opisati sve te šume, koje su onda god. 1764. i 1765. mapirali major pl. Pierker, te nadporučnici John, Dinzi i podporučnik Penzo od mjerničkog odjela. Mapa o šum.ama bivše ličke pukovnije (regemente) bila je sačinjena u dva originala, te je bila izradjena osobitom pomnjomi. jedan primjerak te mape nalazi se sada pohranjen u c. kr. dvorskom arhivu u Beču pod oznakom ,,Ex arhivo bellico B IX. C 1016/´ gdje ga je pisac ovih redaka pod jesen 1906, kao i mapu šuma otočke i ogulinske pukovnije te i sam opis tih šuma pronašao. Dobrotom i osobitom susretljivošću našega zemljaka, -porijekjorii petrinjca, - ravnatelja c. kr. dvorskog ratnog arhiva u Beču preuzv. gosp, c. kr. feldmaršallieutenanta Emila |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 8 pL \Voinovicha, dobio je pisac te opise suma kao i same mape na porabu, te je pomoću panrographa sačinio vijern.e kopije originalnih mapa a opise šuma preveo na hrvatski jezik. Drugi originahii.primjerak k ovomu opisu šuma spadajuće m´ape´šuma hčke pukovnije (koji je što se izvedbe tiče sasvim jednak onomu prvomu primjerku) odkrio je pisac slučajno prošle godine u zagrebačkom kr. zemaljskom arkivu, a predstojnik toga arkiva, velemož. gosp, kr. zem.. arkivar i kr. sveuč. profesor Ivan Bojničić pl. Kninski, ustupio mu ga je dragovoljno na porabu. Budi obojici spomenute gospode na njihovoj susretljivosti izrečena i na ovom m.jestu najsrdačnija hvala. Mape šuma svih triju pukovnija izradjene su u mjerilu 1:3800 fortifikations-hvati ili: 1 njemačkoj milji kojih 15 ide u 1 stupanj. Obje mape šuma ličke pukovnije izradjene su na risačem papiru, dočim je mapa šuma otočke i ogulinske pukovnije, koja se nalazi u bečkom ratnom arkivu pod oznakom: ,,B^\X. C lO\7´\\7JdA^ (t ZV. Strohpapier) koji je naljepljen na risaći papir. Mape šuma ličke pukovnije uzčuvane su prilično dobro, dočim se m.apa otočko-ogulinskih šuma od starine već sasvim razpada. Na mapi šuma ličke pukovnije označeno je drveće prema starosti i gustoći obrasta manjima i većima stabalcima, radi čega je mapa veoma pregledna. Ine vrsti kultura označene su svaka svojom, bojom. Mapa šuma otočko-ogulinskih šuma izradjena je doduše točno ali priniivnije, jer su šume položene samo tušem a niie debljina i gustoća drveća na njima označena stabalcima. Obzirom na to, što je mapa šuma Hčke pukovnije jedna od najstarijih naših šumskih mapa, donosimo ju u vijernoj izradbi prema originaiu,* dočim mapu otočko-ogulinskih šuma donosimo u jedn.ostavnijoj izradbi, * Izradba same mape zadavala je mnogo poteškoća radi boja samih i radi boie staroga papira, koje boje au za vijemu svjttlo-slikarsku reprodukciju veoma ne |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 9 <-- 9 --> PDF |
™ 9 -™ Konačno nam je spomenuti, da je podatke za ovaj prvi opis velebitskih i kapelskih suma našao pisac prošaste godine i u arhivu c. kr, vojnog zapovjedništva u Zagrebu pod oznakom 1765/7., te ih je u ime kr. zem, vlade, od istoga preuzeo, i privremeno do konačnog preuzeća svih za šumarstvo važnih, a tamo se na´iazećih spisa, pohranio u registraturi kr. hrv.-slav.-dahn. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove u Zagrebu. Prije nego predjemo na sam opis šuma Učke, otočke i ogulinske pukovnije misHmo, da ćem.o dobro učiniti, ako velecijenjene čitaoce već naprvo upozorimo na njekoje, po piscu prigodom proučavanja tog opisa opažene činjenice, a koje bi po našem mnijenju mogle biti od odlučne važnosti kod znanstvenog tumačenja i praktičnog rješavanja njekojih važnih šumarskih pitanja u opće, a naročito za rješenje važnih šumarskih pitanja tičučih se bivše gornje Krajine. U prvom redu moramo upozoriti, da se u ovom opisu velebitskih šuma spominje, da je tlo s jedne i s druge strane Velebita kamenito, krševito i bez zemlje, te da je prim.orska strana njegova gola i bez drveća, dočim da je lička ili istočna strana Velebita već onda bila obraštena stoljetnim.a bukvama, kakovima je obraštena većim dijelom i danas. Ovaj nam opis može dakle poslužiti kod rješenja po obćenitost toli važnog pitanja: da li je Velebit, kako se u obće govori, bio još za dobe mletačkog gospodstva i sa primorske strane pošumljen i debelom naslagom zemlje prekriven, koja je nakon izsječe šuma odplavljena, a ostao na površini goli kamen — krš ili je pako bio od svoga postanka gol kao što je i sada? Ako svi znaci nevaraju čini se, da sadanji goli velebitski krš sa primorske strane nije bio za doba Mletčića, a možda ni nikada prije, bolje i puno boljom šumom obrašten nego podesne. Tek nakon raznih pokusa, prerisavanja i fotografiranja u raznim zavodima, koji se bave pomnožavanjem karata uspjelo je konačno tvrdki Angerer i Goschl u Beču, da sačini za reprodukciju valjani clichee, dočim je dahiju izradbu mape u bojama izvela sa svoje vrstnoće poznata zagrebačka tiskara litografija C. Albrechta it ko|oi se i „Šumarski list" tiska, |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— U) — je sada, a jos manje će biti, da je na njemu u historijsko doba biio debelih naslaga zemlje mJadjih geoloških formacija, kako to narod a i njeki geolozi* tvrde. Moglo je biti ovdje ondje nješto više drveća, nego ga dandanas imade, koje je za mletačke svrhe posječeno, moglo je biti ovdje ondje i nješto više zemlje, nego je dandanas imade, ali debelih naslaga zem.lje jedva.da je bilo/^* Velebit je i visok i širok i dugačak, pa bi se i dandanas morali negdje opažati očiti tragovi tih nekadašnjih debelih naslaga. One bi, da su kada obstojale i bile odplav- Ijane, morale biti staložene u moru i na visoravnima, ali takovih znatnih naplavina neina. Morsko je dno — uz male iznimke - duž cijele obale velebitske vapneno i golo kao i sam Velebit, te je i zemlja s toga morskoga dna -ako je zemlje ikada na njemu biio - morala biti odplavljena još prije, nego je ono u more propalo, dakle još davno prije mletačkog gospodstva u hrvat. Primorju. Na samoj primorskoj strani Velebita ima dosta visoravni koje su skoro skroz horizontalne, te s kojih voda neodtiče takovom silom, a da bi mogla s njih zemlju odnašati, a kamo li da bi mogla s njih odnijeti debele naslage zemlje. Pa i te su visoravni gole i krševite. Gdje ima na visoravnima nješto više crvene kraške zemlje, izašle na površinu mukotrpnim vadjenjem kamena, tamo se ta zemlja čvrsto drži tako, da se u tom pogledu nem.ože konstatirati promjjena od doba prvog opisa šuma do danas. Pa kad se je to nješto zeniije moglo održati na tim mjestimia kroz zadnjih pirnih 150 godina, onda bi se i one bajoslovne debele naslage zemlje bile održale od mletačkih vremena do danas na sličnim visoravnima, da su tamo bile, kako to njekoji tvrde, kako smo naprvo spomenuli. Ovaj prvi opis velebitskih šuma tvrdi s jedne strane, da su Mietčani izsjekli šumu na primorskoj strani Velebita, te da je usijed toga zemlja odplavljena i ostao goli krš, a s "^^ Vidi Dr, Kramer: Da !i je nio[^uće kra? š´jnio.ri zasaditi? ´´´* Vidi o tom moju i/.crpivu razpravu; Puštimlifuie krasa u br, i.---3, Š, I od Kod. 19()9. i br. 2. g. 19U). . ^ ´ |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 11 <-- 11 --> PDF |
~ 11 _ druge strane opisuje, da je lička strana Velebita obraštena velikim,drvečem — starima bukvama i jelama a gdje gdjei^hrašćem — ali, daje i ona većim dijelom kamenita i kršovita. Namiče nam se pri tom i nehotice pitanje: ,a, kada je onda otišla zemlja, sa ličke, strane Velebita za koju se nezna, da bi na njoj ikada šuma izsječena bila? Ako li pako ni u doba ovog prvog opisivanja velebitskih šuma, a po tom ni u doba Mletčana nije bilo debelih naslaga zemlje -na ličkoj, strani Velebita, koja je uvjek više čuvana i uvjek obraštena bila, onda nam zdrav razum kaže, da u ono doba pogotovo nije moglo biti zemlje ni na primorskoj njegovoj strani, koja je od uvjek bila više izvržena uplivu nepovoljnih vjetrova^ žege i devastacije. Nije li pako za doba Mletčana bilo zemlje na primorskom kršu, ako je on, kako vidimo, bio isti onakov onda kakav je i sad, onda je izključena mogućnost, da bi on u glavnom bio mogao biti onako pošumljen, kako se to priča i baje, jer to narav njegovoga samoga tla mjestimice izključuje. Ima naime prostranih površina primorskoga krša, koji je inače sav razpucan i dosta ravan, ali na kojemu a ma ni trunka zemlje neima, a ima i prostranih površina samih litica, na kojima se tek ovdje ondje nalazi po gdje koja, zemljom izpunjena pukotina. Na tima površinama nije sjegurno nikada, a nek mo li za Mletčana šume bilo, ni biti moglo. Dobar dio ostaloga krša ima tako sitne pukotine i sa tako malo zemlje, da na tim površinama nije moglo rasti nikakovo drugačije, osim samo kržljavo i zahireno, za gradju nesposobno drveće. Mletčani su dakle mogli sjeći veliko drveće jedino ih u onim oazama primorskoga krša, na kojima je_ radi velikih, zemljom punih pukotina, veliko drveće raslo i rasti moglo, ili su ga dobavljali iz gornjih pošumljenih dijelova Velebita*. To ali nije prouzročilo ogolećenja ostaloga krša, nego su tome´ morali biti drugi uzroci"^*, * Sume na tima oazama i na Velebitu bilo je uvijek toliko, da je mogla podmiriti potrebe iVlletaka na drvu, a od Mletčana bi bilo u istinu nerazborito, kad bi bili, kraj tolike šume, tražili potrebno im drvo gdje drugdje. ** Vidi moju raspravu „Pošumljenje krasa" ubroju 1.--3. „Š.L" godine 1909. i br. 2. god, 1910. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 12 — Možebit su sa današnjega krša — ako je \vd njernu debelih naslaga zemlje ikada bilo-- odnijele zemlju bujice još u predhistorijsko doba, dok još jadransko i sredozemno more postalo bilo nije. No nije izključena mogućnost, da na mnogima, sad golima dijelovima krša nije nikada zemlje ni bilo. Po našem nazoru sasvim je lahko moguće, da mnogi dijelovi krša poslije svoga postanka nisu ni došli ponovno pod morsku razinu, te se uslijed toga na njima nije nikada ni mogla staiožiti debela naslaga zemlje mJadjih geolog, formacija, nego su ostali goli i krševiti, kako su i stvoreni. Sam vapnenac pako svojim trošenjem nestvara poput drugih vrsti kamenja plodne zemlje, pak je i to jedan od glavnih razloga, da je na površini se nalazeći, od postanka goli vapnenac morao ostati gol Tćij pojav je shvatljiv i razumljiv, jer kad ima geologijskih naslaga iz drugih perioda, koje nisu posije svoga postanka više došle pod morsku, razinu, nego su ostale na površini zemlje, te radi toga i ostale nepokrite od drugih, mladjih naslaga, zašto da se nije to moglo dogoditi i sa kraškim vapnencem? Razlika je samo ta, da na takovima jurskima, triaskima itd. naslagama ima ipak zemlje, a na kraškima nema i to stoga, što se njihovim, vlastitim! trošenjem stvara zemlja, a od kraškoga vapnenca ne. Ovo je vrlo važno znati za one, koji se bave riješenjem problema o pošumljenju krša, jer se prema jednim ili drugim nazorima o postanku krša i mogućnosti stvaranja zemlje na njemu, mora ravnati i sistem, kojim se kod pošumljenja krša udariti kani. Gdje nema zemlje i gdje se ona nemože trošenjem temeljnog kamenja stvoriti, tn valjano drveće nije nikada raslo, niti će ikada moći rasti, a gdje je ima, može se od nje očekivati, da će odhraniti samo tako debelo i bujno, odnosno tanko i zahireno drveće, za kakovo ga i za koliko hrane imade "*"´""´"" ii.«iii,. ´ZTmr^"^ |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 13 <-- 13 --> PDF |
1.^ To je po našem mnijenju jedini pravi putokaz k rije- Senju kraškog problema. Austrijski šumari posta.vi!i su kao glavni cilj pošumljenja krša: u z p o s t a v i t i n a n j e m u -- p a b i o t a j k r š k a k o m u drag 0 n e p 1 o d a n - p o m o ć u v i s o k i h š u m a o p c t o n o stanje, koje je navodno na njemu bi 1 o ,,pri j e" nego što je ogolio t. j. stvoriti na njemu debele naslage h u m u s a, vis o k e š u m e i p r o s t r a n e t r a vnike za pašu blaga. Mi hrvatski šumari nebi snijeii slijepo nasljedovati to pravilo ai^strijskih šumara već stoga, što je, kako smo naprvo obrazložili, temeljna misao toga pravila, o nekadanjim debelim naslagama zemlje na njemu jedva izpravna, a nebi ga smjeli naprečac i bezuslovno nasljedovati ni stoga, što na kršu imade dosta tako kamenitih predjela i sa tako malo zemJje, da se na njima, kako to kao stručnjaci znademo, valjćvno visoko drveće podići nemože. Mi smijemo računati samo sa onom zemljom, koja na kršu jest i sa činjenicom, da se količina te zemJje neće povećati, jer se zemlja trošenjem kraškog vapnenca nestvare. Računamo li pako s tima činjenicama, onda nemožemo od krša zahtijevati, da se od njega stvori nješto, što se od njega stvoriti neda, i da nam on daje ono, što dati nem.ože. Mi jedino možemo tražiti, da se iz svakoga predjela krša izcrpi samo op.o, što se i u onakovcj formi, kako se iz njega prema naravi tia izcrpiti dade, a da se time sućanstvo samoga tla i javni obziri neugroze. Gdje se dade na kršu krčenjem kamen^ja načiniti vrt ili vinograd neka se načini, gdje se dadu odgojiti uljike, bademi i druge vrsti voća n.eka se goje, gdje se dade odgojiti visoka šuma i gdie je ona radi nestašice gradje ili radi zaštite potrebna neka se trikova podigne, ali gdje se dade odgojiti samo kržljavo ćrvetc, koje je jedino za brstike sposobno, neka s e 0 d g a j a i u b r s t i c i, a sanje o podignuću visokih šuma i stvaranje bajoslovnih zelenih travnika, neka se napuste. |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 14 <-- 14 --> PDF |
- 14 — Pošto bi uzgajanjem brstika na kršu bilo podjedno riješeno i pitanje o prehrani blaga na njemu kroz ljeto i kroz zimu, to bi se mi hrvatski šumari ovim našim ciljem približili sasvim i šumarskom i gospodarskom stanovištu, jer bi time udovoljili nadama, koje od pošumljenja krša šumari i gospodari željno očekuju. Valjano gojeni i uživani brstici prekrivali bi naime svojima krošnjama uvjek tlo, tega štitili od žege i bure, a žilje brstika izcrpljivalo bi i u formJ lišća davalo, produktivnu snagu zemlje iz dubina kraških pukotina intenzivnije, nego li se to dade postići gojenjem trave ili koje ine gospodarske plodine. Svrha pošumljenja krša po našem nebi dakle bila „stvaranje´^ zemlje koja bi nam (kad bi se stvoriti mogla) tek u dalekoj budućnosti imala davati obilatu korist, kako to austrijski šumari postići žele, nego naš cilj bi bio: racionalno izcrpljivanje produktivne snage one zemlje, koja na kršu jest. Ovaj naš cilj je i sa narodno gospodarstvenog giedišta opravdaniji, jer bi mi umjesto visokih šuma uzgajali brstike, od kojih bi već i savremene generacije mogle crpiti korist i koji bi trajno 1 budućim generacijama davali hranu za blago u obliku brsta, dočim. će visoke šume austrijskih šumara, budu li se u obće ikada mogle podići na pravom, zem.ljom siromašnom kršu, uživati bog zna koji narodi, koji će kraške predjele nastavati iza kojih 200—300 godina. Sjegurno nebi bilo ni razborito ni gospodarstveno da sadanji kraški stanovnici trpe i prekomjerno se stišću u uživanju svoga posjeda radi koristi tih budućih kraških stanovnika možda druge krvi i jezika ili radi stanovnika, kojima te šumic možda neće ni trebati. Nesmijemo naime zaboraviti, da vrijeme leti i da se svijet kulturno preporadia, pa nije izključena mogućnost, da bi se moglo izumiti što šta, što bi moglo učiniti suvišnima i šume i drvo u obće. Držimo stoga da nam^ je dužnost ovdje upozoriti i na drugu jednu dobru nauku, koja se dade crpiti iz ovog opisa |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 15 <-- 15 --> PDF |
._._ 15 _ Šuma, a to jebaš netom spomenuta n.esjegurnost ostvar e n i a ide] a u š ii m a r s k o \n g o s p o d a r s i v u, a k o s u z a s n 0 V a ne za dale k u b u d u ć n o s t. Kao jedan od giavnih ciijeva mapiranja i prvog opisi vanja velebitskih i kapeiskih snma prije 150 godina imalo je naime biti nastojanje, da se sadnjom žira podignu u Primorji! hrastove šume, n svrhu osjeguranja pjroizvodiije za gradnju trgovačkih i ratnih brodova austrijske carevine toli nuždne hrastove gradje. Ta, za ono doba sama po sebi razumljiva ideja, pokazala se je eto izpraznom bas sada, kada bi to hrašče - da je posadjeno biio - upravo za sječu dozrevalo. Umjesto hrastovih brodova plove dandanas jadranskim morem gvozdeni orijaši trgovačke i ratne mornarice austrijske carevine. Hrastovina pako, bez koje se orijaški brodovi njekada nisu mogli ni zamisliti, potisnuta je u pozadinu, te dandanas služi u brodogradnji tek za podredjene svrhe: oplate, pokućtvo itd. Konačno nam je upozoriti cijenjene čitaoce na još jednu stvar, koja se dade sadržajem ovog opisa velebitskih šuma raztumačiti, a koja će zanimati i naše historičare. Obći je glas, koji se navodno temelji i na pisanim spomenicima, da je šuma sve do nedavna sizala sve do grada Senja, dočim sada siže samo do Vratnika, t. j . ona je sada udaljena daleko od zidina gradskih. Time se tumači, da je Velebit kraj Senja bio njekada šumom obrašten po cijeloj svojoj primorskoj strani, ali da je kasnije šuma na njemu zabataljena i potisnuta u velebitske vršine. I iz ovoga opisa velebitskih šuma vidi se, da je šuma u ono doba doduše sizala sve do grada Senja, dapače da je ! U njegovom teritoriju samom bilo šume, ali se vidi i to, da je onda i teritorij grada Senja bio daleko veći nego H je danas. Baš n vrijeme, kad je ovaj prvi opis bio sastavljan, vodjena je rasprava izmedju grada Senja, karlovačkog generalata i dvorskih oblasti glede toga, da se teritorij grada Senja suzi, te da šuma u Senjskoj dro.gi - koja je grad^n j kao svoju |
| ŠUMARSKI LIST 1/1914 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 16 — svojinu za sebe reklamirao — pripadne pod Krajinu. Sastavljači ovoga opisa šuma nisu onda još pravo znali kom.e će od prućih se stranaka Senjska draga pripasti, te su ju kao „prepornu´´ posebno izlučili i to u opisu naveli. Senjski kapetan barun Gussich živo je branio pravo grada Senja na Senjsku dragu ali uzalud. Dvorske oblasti su kazaie da gradu Senju ta šuma netreba, jer on od nje i onako, usljed izdane zabrane o prodaji hrastovine, nebi imao nikakove koristi nego samo štetu, jer bi morao plaćati čuvanje. Senjska draga pripala je tako pod Krajinu i time je teritorij grada sužen. Nije se dakle usljed devastacije rub šume pomaknuo od sadanje gradske medje k vrhovima Velebita, kako to mnogi neupućeni misle, nego je njekadanja gradska medja odmaknuta od ruba šume dalje. Kako pako nekadanji gradski teritorij izmiedju tog šumskog ruba i nove gradske medje nije bio šumom obrašten, misle neupućeni, — kojima to kasnije pomicanje gradske medje nije poznato, a znadu za onu pripovijest, da je šum.a njekada sizala do grada Senja, — da je taj goli prostor bio šuma, te da je kasnije devastiran, što u istinu nije. (Nastavit će se). Phenoioške bilješke. u zadnjem deceniju govore ljudi mnogo o abnormalnim godinama. Misle oni kod toga u prvom redu na vremenske prilike - ili bolje neprilike. -Gospodar se tuži na hladno ili vlažno ljeto, na pretoplu jesen i baš nikakovu zimu. U sred zime vračaju se lovci kući okićeni proljetnim cvijećem, a ljudi se čude i sjećaju kako su negda zime drugačije bile. Šumari, iovci, gospodari i drugi ljudi, koji proborave gotovo cijelu godinu u slobodnoj prirodi, -- šum.i ili polju - počeli su pamtiti a kasnije i bilježiti, kada su opazili prve glasnike proljeća, kada su naišli na prve proljetne jaglace ili na prve visibabe. Napredniji naši gospodari bilježe datume, kada je na pr. loza počela tjerati ili cvasti, iii kada je žito |