DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1915 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 132 — Izkusio sam da ima sjemena, koje nabubri za 2—4 sata ili još u kraćem vremenu, a ima ga koje treba za to i 1 —2 dana. Moči li se sjeme dulje nego treba, to ono popuca i počme vrjeti. S toga se ono smije samo za toliko vremena prije sadnje močiti, za koliko se pokusom izpostavi da nabubri, ali ni onda se nesmije sve sjeme na jedanput namočiti nego onoliko, koliko ga se može sa naručenim brojem radnika u pol dana zasijati. Od ostaloga sjemena moči se zatim sve dio po dio tako, da bude taj svaki dio nabubren upravo tik pred vremenom kad će se sijati. Dva dana močeno sjeme niče za 11 dana. Bor iz okolice Skrada oštećen po borovom likotoču. Po fotograf, snimci R. Tredla. Šumarski upravitelj u Skradu gosp. R. Tredl upozorio me je posve blizu Skrada i to u nasadima nedaleko ceste na bor, koji pokazuje vrlo lijep, upravo tipični uzrast usljed toga, što je bio napadnut od borova likotoča (Blastophagus (Hylesinus) piniperda L.) Nijemci ga zovu der grosse oder der schwartze Kiefern-Markkafer ili obično „W a 1 dgart n e r)". Taj štetnik napada najradje bolestna stabla, no razmnoži li se napada i ošteti i mnogo zdravih stabala. Kornjaši buše počam od mjeseca kolovoza u vršnim izbojcima odozdo prema gore te ih oslabe, a jesenske oluje i vjetrovi polome te grane tako, da stabla izgledaju kao da im je tkogod škarama grane podstrigao. Radi toga ga i nazivaju Nijemci „Waldgartner". Opetuje li se to kroz više godina izgubi bor svoju običajnu široku krošnju a dobije šiljastu, kakovu ima smreka. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1915 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 133 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1915 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 134 — Dobrotom prijatelja g. Tredla imamo sada ovjekovječen naš domaći primjerak takovoga, po likotoču napadnutoga bora, te ga nećemo trebati preslikavati i pretiskavati iz stranih stručnih dijela, kako se je to do sada činilo. Dr. A. Langhoffer. Siške naših hrastova. Priopćuje Dr. Aug. Langhoffer. Poznata je stvar, da različiti kukci stvaraju na bilju posebne izraste, koje zovemo šiškama. Opće poznate su šiške na lišću bukve postale od mušica ili one na brijestu i topoli postale od ušenaca. Ovom zgodom kanim ja progovoriti samo o šiškama naših hrastova što su postale od osa šiškarica. Naš zemaljski zoologički muzej ima uz ine šiške i hrastovih šišaka, najviše iz okolice riječke a nešto i iz okolice zagrebačke a tek malo iz inih mjesta. Te šiške ustupio je našem muzeju svojedobno pokojni prof. Antun Korlević, koji je u nizu godina ne samo marljivo sabirao šiške, nego je iz šišaka sa uspjehom i ose šiškarice odgajao. Svoja opažanja priopćio je u „Glasnik-u" hrv. prirodoslovnog društva god. 1890. u svesku V. na str. 204—207. Njegovo predavanje o šiškama u opće, što ga je držao u istom društvu, izašlo je u „Glasniku" god. 1903. u svesku XIV. str. 91 —121 Njemu u čast prozvao je poznati strukovnjak Kieffer jednu šišku iz Ike u okolici Opatije njegovim imenom Cynips Korlevićii, što je priopćeno u „Glasnik-u" god. 1903. u svesku XIV. str. 451—452. Osim svih tih podataka, kojima ću se tu poslužiti, imam dopunjke u muzealnoj zbirci šišaka, koje potječu od svojedobnih pomagača muzejalnih gg. Š. Ugr eno vica ml. pokojnog Mirka Šnapai Vladimira Polica, a nešto je podataka i od mene samog. |