DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 30 <-- 30 --> PDF |
252 — točniji rezultat od onih, kojima čitav uspjeh ovisi o izboru pokusnog stabla. I tu se doduše obaraju pokusna stabla, no kod izbora ovih stabala nismo vezani na promjer i možemo tražiti stablo, koje doista predstavlja poprečni uzrast sastojine, dok kod drugih načina treba paziti i na promjer i na oblik stabla i većinom se potonje žrtvuje prvome. Pokusna stabla kod načina, koji se temelje na pravilnosti sastojina, ne učestvuju kod računanja kockovne sadržine čitavom svojom sadržinom, nego se mijenjaju prema smjeru krivulje. Zato pogrješka počinjena kod izbora tih pokusnih stabala nema toliki upliv na konačni rezultat kao kod onih prvi. Zato, „premda uz točan i savjestan rad možemo dobiti dobar rezultat s ma kojim od načina s pokusnim stablima, ipak se mora dati prednost onakovim načinima, kod kojih se dijelom lakše nađe pokusno stablo, dijelom pak udaljenje pokusnog stabla od poprečne vrijednosti nema tako velik utjecaj na konačni rezultat". Šume i oborine. Piše profesor M. Urbani, Križevci. Mišljenje, da šume utječu na to koliko padne oborine, a pogotovo na to kako često pada u nekom kraju kiša, veoma je staro. Za dokaz tomu spominje se na primjer i otok St. Helena, na kojem danas dva puta toliko kiše pada, kao za vremena, kada je ondje bio zatočen Napoleon I. i to samo radi toga, što je kasnije tamo posadjeno mnogo šuma. (Dr. O. Kučera „Vrijeme", M. H. g. 1898.). Neima sumnje, da šume veoma uplivišu na klimatske prilike nekoga kraja; one u glavnome izjednačuju opreke - na primjer ublažuju toplotu uzduha — te prema tome ublažuju i cijelu klimu okolice. Novija su sistematska istraživanja o djelovanju šuma na oborine (hydrometeore) pokazala, da je prijašnje mišljenje |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 253 — o tome sasvim krivo. Kako uplivaju šume na oborine — naposeb kiše ispitivao je već od godine 1866. profesor Ebermaver na raznim šumarsko-meteorologijskim stanicama u Bavarskoj (u predjelima Spessart, Steigerwald, Pfâlzerwald, Nurnberger, Reichswald, Bayerischen-Wald i u Bayerische Hochebene)1. Kasnije su radili na tome polju profesor Mathien u okolici Nancija (god. 1878.); na pruskim pokusnim stanicama istraživao je od g. 1875. do 1884. profesor Muttrieh ; od austrijskih stanica važnije su u tom pogledu radnje Dr. W. Rieglera iz Mariabrunna kod Beča, Dr. Hoppe-a iz Wienerwalda, te pokusi iz galičkih i karpatskih i nekih drugih krajeva iz donje Austrije. Ovdje treba da još spomenemo i radnje G. Wussotzkog iz ruskih stepa. Ove i slične radnje pokazale su, da je problem o djelovanju šuma na oborine veoma kompliciran i zamršen (E. Henle Miinchen : „Einfluss des Waldes auf die Wasserversorgung"; u Verhandlungen des 55. Jahresversammlung des Deutschen Vereines von Gas- und Wasserfachmannern). Drveće i u opće bilje — transpirira vodu neprestano, te time predaje znatnu količinu vlage uzduhu iz zemlje. Tako je na primjer Hôhnel proračunao da svakih 100 gr. (suhe tvari) listova transpirira za vrijeme jedne vegetacione periode 20 70.000 gr. vode; crnogorično lišće transpirira manje, i to 3000—7000 gr. (na 100 gr. suhe tvari listova). Prema tome bi jedna dorasla slobodno stojeća breza sa kojih 200.000 listova isparila u mjesecima lipnju, srpnju i kolovozu dnevno 60 do 70 kg vode za vrućih dana pače i do 400 kg. Uzima se, da doraslo stablo naših voćaka treba u ljeti dnevno do 100 litara vode iz zemlje. 1 O tome ima od njega više radnja: Ebermaver: „Die physikalischen Einwirkungen des Waldes auf Luft- und Boden und seine klimatologische und hygienische Bedeutung". Aschaffenburg 1873. — Ebermayer: „Uber die Menge und Verteilung derNiederschlâge in den Wâldern". (Forstlich naturwissenschafliche Zeitschrift 1897.). — Ebermayer: „Einfluss der Walder auf die Bodenfeuchtligkeit, auf das Sickerwasser, auf das Grundwasser und auf die Quellen. Stuttgart 1900." itd. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 32 <-- 32 --> PDF |
- 254 - Bukova šuma od 115 godina transpirira od 1. srpnja do 1. prosinca 3 do 4 milijona kilograma vode po hektaru; što odgovara oborini od 300 do 400 milimetara ili dnevnoj oborini od 2-. mm; dakle 26.000 litara pro ha na dan. Imade stručnjaka, koji drže te brojeve pretjeranima, nu jedno nam svakako pokazuju - to jest da šuma oduzima zemlji svakako znatne količine vode. Ako dakle šuma predaje uzduhu tako ogromne količine vodene pare, tada bi okolica iza šume a u smjeru vjetrova, koji dolaze iz šume — morala imati veću oborinu od ostalih okolišnjih krajeva. Austrijske su oborinske stanice (postaje) pokazale upravo obratno: nije se moglo ustanoviti da šuma povećaje količinu lokalnih oborina; pače je ustanovljego, da imadu stanice iza šuma manju količinu kiša nego one pred šumom. Međutim je isto i na drugim šumskim oborinskim stanicama ustanovljeno. Direktor švedskog centralnog meteorološkog zavoda u Stockholmu Hamberg drži, da ćemo u šumi mjeriti veću oborinu onda, ako se stanica za mjerenje nalazi 50 metara opkoljena sa svih strana šumom i ako je šuma malko nagnuta, bregovita i graničena golim poljanama. Wyssotzky našao je u godinama 1893. do 1897. u šumskim stanicama 563 mm oborine, a u istočno ležećim stanicama u polju samo 454 mm oborine. Šume imadu dakle više oborine nego okolišni krajevi; prema tome moramo zaključiti, da se vlažni uzduh prolazeći šumom na neki način profiltrira. Uzduh prolazeći šumom nalazi na zapreku, pak se uzdigne nad visinu krošnje drveća i time se približuje zasićenom stanju; slično baš kao kada prolazi preko gorske kose nad visinu brijega — a kada se uzduh diže on se raširuje i ohlađuje, te se sve više približava zasićenom stanju i rosištu, dok napokon ne može više držati (radi premale toplote) svoju paru, pak se ona kondensira. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 255 — Iz svega toga moramo zaključiti da šuma sama po sebi ne pomnožava oborinu već ona oborine razdjeljuje po svojoj najbližoj okolici tako, da može i sama šuma nešto više oborine dobiti. Rezultati ovih novijih istraživanja ne će nas toliko iznenaditi ako točno promotrimo što se događa sa vodom i vodenim parama u šumskoj atmosferi i šumskoj zemlji. Već je prije spomenuti stručnjak Ebermayer nastojao da ustanovi koliko od godišnje oborine dođe u šumi do zemlje, to jest: koliko oborine sadrži krošnja šumskog drveća. Na temelju tih svojih istraživanja sastavio je Ebermayer skrižaljku iz koje razabiremo da krošnja drveća zadrži 10 do 33 postotaka oborine već prema vrsti šumskog drveća. Evo te skrižaljke. Krošnja raznog drveća zadrži (u postotcima) ove količine oborine prusldm i .^...1... I švicarskim l francuskim Istraživanja u od god od od god. ´.sgS-^TO 1-8°d stanicama 1875.—1884. ´j 18^2 1891 ´869.-1887. 1867.-1877. Kod omorike 20 23 23 „ bora . . 28 33 „ bukve . 33 17 10 16 „ ariša . . 15 Ovdje treba upozoriti, da ova količina vode, koju zaustavlja krošnja drveća, nije jednaka onoj količini vode, koja u opće ne dođe do šumske zemlje, jer se nešto oborinske vode uvijek spušta po stablu do zemlje. Ney računa, da godišnje ne dolazi kod bukava 15%, kod borova 20% a kod omorika 33 % postotaka oborine do zemlje. Endres i Hamberg su slično izračunali, da u gustoj bukovoj šumi ne dolazi jedna petina, a u crnogoričnoj šumi |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 34 <-- 34 --> PDF |
— 256 — jedna četvrtina, do jedna trećina oborine do zemlje. Prema tome je tlo u listnatoj šumi vlažnije nego u crnogoričnoj. Šumska zemlja dobiva dakle oborinama manje vode nego nešumovito tlo. Naprotiv tome se voda - koja s oborinama dospije u šumsku zemlju - slabije isparuje od one vode, koja padne na neobraštenu zemlju. Ebermayer je već u godinama 1869. i 1870. dokazao posebnim aparatima, da je isparivanje u šumi za 64 postotka manje nego izvan šume. K tome pridolazi još i činjenica, da i šumska stelja (lištinac [sušanj], humus itd.) znatno zaprečuje isparivanje šumske zemlje; može se reći, da je u šumi za kojih 85"o manje isparivanje zemlje nego vani. Drugim riječima: ako izvan šume ishlapi 100 voluma vode (iz zemlje) ishlapiti će u šumi bez stelje (listi´ica) 36 voluma, a u šumi sa steljom samo 15 voluma vode. Do sličnih rezultata došao je i R. Weber promatrajući te pojave u pruskim stanicama od g. 1876. do 1885. Prema tim opažanjima je ishlapljivanje manje u bukovoj šumi za 60 Vo u omoričnoj ,, ,, 55°/» u borovoj ,, ,, 58 "/o na obraštenoj zemlji za 10°/<> nego na neobraštenom golom tlu. Jasno je, da je ishlapljivanje ovisno i o nadmorskoj visini; čim je neko zemljište više nad morem, to ono manje ishlapljuje svoju vodu. E. Heule drži, da se ona oborinska voda, koja ne dolazi u šumi do zemlje, potpuno nadomještava time, što je u šumi isparivanje manje. Uočimo li sve što su nam istraživanja o djelovanju šuma na kolanje vode donijela, ističe se još najviše oduzimanje vode korjenjem iz zemlje. Bilje, naposeb drveće oduzima — kako smo već u uvodu spomenuli — zemlji znatne količine vode. Sva istraživanja u tom smjeru potvrđuju činjenicu, da je onaj sloj šumske zemlje, u kome se raširuje |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 35 <-- 35 --> PDF |
— 257 — korenje manje vlažan od odgovarajućeg sloja u neobraštenoj zemlji (dakako uz jednake prilike). Mnogi drže, da se taj ogromni gubitak vode donekle nadoknađuje time, što se u šumi snijeg laganije otaplja, pak imade voda u proljeće više vremena, da prodire u zemlju. Slično je i u zimi; u šumi nastupa kasnije studen, stoga će voda dulje kolati u šumskom tlu nego izvan šume, gdje se prije smrzne. Ova i slična razmatranja dovest će nas do zaključka, da je djelovanje šuma na oborine odviše neznatno pogotovo u ravnim predjelima, gdje je od svega djelovanja šume najznatnije ono oduzimanje vode korenjem. Drugačije je to u bregovitim osumljenim krajevima; tu imade šuma osobitu važnost za sabiranje podzemnih voda kao i za postanak vrela, potočića i potoka. Propustni gornji sloj u šumi (stelja, humus) ne da, da voda odma odtiče, već se ona u donjim slojevima sabire ili skuplja u potočiće. Za to je i taj najgornji sloj vlažniji u šumi nego u polju. U gorskim krajevima djeluje šuma dakle veoma povoljno na razdiobu vode i opskrbljivanje okolice s vodom. Osobito bukova šuma opskrbljuje dobro okolicu vodom, znatno bolje nego na primjer crnogorična šuma. Za to se okolice velikih vodovoda pošumljuju a šume štite i čuvaju. Dakako da ovakovo gorje djeluje povoljno i na oborine. Množina i razdjeljenje kiše ovisi u prvom redu o vjetrovima. Vjetrovi, koji se ustavljaju na gorskim kosama uspinju se i postaju vlažni. Znamo, da uzduh pušta svoju vlagu samo onda, kada se ohlađuje ispod rosišta. Uzduh, koji se diže u vis ili penje preko brdina ohlađuje se u visini i stvara oborine. Brdine i vjetrovi davaju dakle kišu a ne šuma. Najviše oborina imade prema tome na vjetarnoj strani gorja i visočina. Na visokim grebenima, gdje se razbijaju pasati i monsuni — dolazeći s mora — postaju najveće oborine. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 36 <-- 36 --> PDF |
— 258 — Gdje nema kiša tamo su pusti krajevi i goleti ; pomanjkanje oborina je dakle uzrokom pustoši. Lijepo to vidimo kod pustare Gobi, koja je okružena visokim brdinama preko kojih se dižu vjetrovi, pak im nestaje vlage ; vjetrovi ostavljaju vlagu na prednjoj strani gora, pa kad se spuštaju u dolinu suhi su i presuše sve. Eto za to nema u takvom kraju bujne vegetacije i sjenatih šuma. Velike ravnice lako se pretvaraju u pustare, jer su ljeti tako vruće, da se i vlažni vjetrovi ugrijavaju te postaju žedni, pak ne izlučuju svoje pare u formi oborina, jer nemaju gdje da se ohlade. Poznato je, da zrak to više pare može primiti što je topliji, a to manje što je hladniji. Upravo ovi negativni rezultati o djelovanju šuma na pomnožanje vode doveli su neke znamenite stručnjake, da su postavili sasvim drugu teoriju o postajanju podzemnih voda i o djelovanju šuma na okolicu. Već je godine 1877. postavio geolog Dr. Otto Volger hipotezu, prema kojoj nastaju podzemne vode kondenzacijom vodenih para, koje sa uzduhom prodiru u dublje i hladnije slojeve zemlje. Volger je naglasio, da oborine ne mogu tako duboko u zemlju prodirati kao uzduh, koji je 800 puta redi od vode. Ova je hipoteza onda naišla na velike i znamenite protivnike, dok se nije godine 1901. Konig u svojoj radnji: ,,Die Verteilung des Wassers uber, auf und in der Erde" (Jena 1901.) zauzeo za ovu Volgerovu hipotezu. Haedicke je kasnije pače pridonio dokaze, da u nekim krajevima istječe iz vrela više vode nego ju mogu tamo oborine davati — dakle je taj višak morao nastati posebnom kondenzacijom vodenih para u zemlji. Mezger u svom djelu: ,,Die Dampfkraft als Ursache der Grundwasserbildung" drži, da ne prodire para sa uzduhom u zemlju, već da para neovisno o kolanju uzduha difuzijom u zemlju dolazi pa se tu kondenzira. Samo ovakovom kondenzacijom para, koje prodiru duboko u zemlju možemo protumačiti postanak izvora na vrhuncima visokih gora, kako ih često nalazimo. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1915 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— 259 — Prema toj hipotezi imala bi šuma također važnu ulogu kod opskrbe okolice vodom, jer Šuma pretvara kod transpiracije tekuću vodu — koja teško prodire u dubinu zemlje u paru, koja je od vode 1200 puta reda, pa daleko laglje prodire u zemlju, gdje se opet u hladnijim slojevima kondenzira pa opskrbljuje vrela. Haedicke tvrdi, da se je u tropskim krajevima mogao pače opskrbljivati vodom na taj način, da je iskopao nekoliko metara duboke jame u koje je prodirao vanjski uzduh; tu seje uzduh ohladio ispod rosišta te se je kondenzirala voda na limenim pločama iz kojih je kapala voda u posude. Noviji svi nazori agrikulturne fizike traže još daljnja istraživanja, koja će nam dati bolju sliku o kolanju vode u prirodi. Ako para, koja prodire u zemlju ma i samo djelomično doprinaša postajanju tekućih voda, to bi bila zadaća šume pretvarati oborinu koja ne može duboko u zemlju prodirati u parovito stanje, u kom voda daleko laglje prodire u dublje slojeve zemlje. Ovogodišnja opažanja gubara (Ocneria dispar) i zlatokraja (Porthesia chrysorhoea). S razloga, što obzirom na naš geografski položaj razvitak naše faune znatno diferira sa opažanjima stečenima u Njemačkoj i sjevernim predjelima naše prostrane monarhije, bilježio sam opažanja gore spomenutih šumskih štetnika koji su se u vinkovačkom parku u znatnijoj množini pojavili i priopćujem ta opažanja kako slijedi : 1. Gubar (Ocneria dispar). Dne 20. travnja t. g. izlegle su se mlade gusjenice iz jaja, 4—-6 dana ostale su u neradu sakupljene oko gnijezda (zapredka, Raupennest) i istom nakon ovog tihog razvitka popele su se.u gornje predjele stabla i započele lišće žderati. Za kišovita vremena vazda su se nalazile na doljnoj strani lišća. |