DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1918 str. 16     <-- 16 -->        PDF

— 266 —


sve sile morat ćemo napeti, da šumsku proizvodnju domovine
naše ne samo na prijašnje stanje uspostavimo, nego
i više od toga, da ju još jače podignemo. To nam nalaže
naš patriotizam i narodni ponos, jer je ljubav prema domovini
jedna od najvećih kreposti. Zemlja, koja sama ne će da
se uzdiže, mora propasti.


Lozinka šumskog gospodarstva u budućnosti mora biti :
proizvodnja što više dobara, jer je to jedini lijek ozdravljenju
našega socijalnoga i gospodarskog života. Samo pomoću
veće proizvodnje dobara, dobit ćemo surovine za procvat
naše domaće industrije, koju ćemo poslije rata nužno trebati,
kao „n. pr. tvornice drvne celuloze i papira. U današnje doba
razvitka i napretka mnogo se piše i tiska. Doista, ako se
nove misli i ideje tako brzo rađaju, kao što potreba papira
raste, onda budućoj generaciji ne će ništa nova preostati
da stvara. Prvi, koji je iz drva počeo papir praviti, bio je
protestanski svećenik dr. Jakob Chv. Schaffer u Regensburgu.
U početku pravio je pokuse s više predmeta iz biljnog svijeta,
dok mu konačno nije pošlo za rukom g. 1762. da iz
drva načini papir, od koga se jedan konzervirani komadić i
danas čuva u akademiji znanosti i umjetnosti u MUnchenu.
On je već onda pronašao, da je omorikovo drvo najbolje
za dobivanje papira. I ako je njegov pokus posve uspio i
korist izuma očita bila, nije se dalje na usavršenju radilo,
nego je što više svaki pokušaj bio silom ugušen. Fabrikanti,
koji su tada iz prnja papir pravili, znali su i umjeli svaki
pokušaj iz zavisti osujetiti, a u tom ih je živo podupirala
publika, koja se postrance ravnodušno držala, misleći, da
će većom uporabom drva za papir šume biti uništene i da
će zbog toga nastupiti oskudica drva. Sam Schaffer vjerovao
je na oskudicu papira, jer tadašnji način pravljenja papira
nije bo u stanju da zadovolji sve veće potrebe papira. On
je svomu izumu žrtvovao cio imetak, te od mnogih zaboravljen
i prezren umro u najvećoj bijedi. Jedina nagrada bio
mu je zlatni lanac, kojim ga je odlikovao car Josip II.