DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1919 str. 42     <-- 42 -->        PDF

materijaia. Takove brojeve trebamo znati kod umjetnog pomlađenja,
kao i kod proređivanja sastojina. Te brojeve ne
znamo mi još danas, a dok isti ne budu ustanovljeni, mnije
Dr. Haug, -„imademo u našoj šumarskoj znanosti jednu neugodnu
prazninu, a do to doba manjkati će šumarskoj praksi
sjeguran putokaz za proredne radnje."


(Nastavit će se )


Na Bjelolasici.


Napisap: Zlatko Turkalj, kot. šumar.
Tko bi rekao, da se u duši čovjeka lovca krije toliko
strasti i okrutnosti, a u drugu ruku toliko osjećaja, nježnosti
i mirnoga promatranja, te nam se duša lovčeva ukazuje tako
mnogostranom. Doduše poznata je rečenica, da su lovci plemeniti
ljudi i da boravak u prirodi uopće na dušu čovjeka
dobro djeluje.
Da li to uistinu opstoji ili je tek samo onako idealno
rečeno, sudite po slijedećoj zgodi dvaju lovaca, koju ću
vam ovdje pripovjediti.
Prvi od njih bio je šumar, „činovnik", čovjek sa akademskom
naobrazbom, .^ drugi lugar, „službenik", svršio
pučku školu, odrasao u prirodi, krsno mu ime Ivan. Oba su
lovci i u tome nikakove rangovne klase ne mogu činiti među
njima razlike.
Onaj prvi nalazio se na vanjskom službovanju u Begovom
Razdolju i kad je obavio svoje poslove, a bilo pred
svetak, kaže Ivanu:


— Sutra ćemo na Bjelolasicu, da se naužijemo vidika!
Zora međa, prebace ogrtače i puške te pođu iz Razdolja
preko Duge i Vrbovske Poljane i počnu se uspinjati
prema Bjelolasici. Taj uspon trajao je oko dva sata.


Bio lijep proljetni dan, šuma listala, a planinsko cvijeće
mirisalo. Sto su se više uspinjali, ukazivala se vegetacija
slabijom, bukva sve niža i kržljavija, dok pod samim vrhom
priličila niskome grmu, ispreplitala tanke i žilave grane tik
nad zemljom i stiskala se jedna do druge, da laglje odoli
mrazu i buri na visinama.


Još čas, nestalo i bukve, a onda se ukaza gola glavica
Bjelolasice, obraštena tek grubom visokom travom i ponekim




ŠUMARSKI LIST 1-2/1919 str. 43     <-- 43 -->        PDF

bijelim cvijecima, a na samome vrhu ni toga, nego goli
bjelkasti kamen vapnenac.
Sjedoše i odahnuše.


H. P. D. označilo sa crvenom bojom na jednom kamenu
najvišu kotu i napisalo 1533 met. nad morem.
Pred njima pukao veličajan pogled uokol naokolo na
same gorske sklopove, čitave pučine gorâ, na kojima se
odbijale sjene pojedinih oblačića sa nebesa. Veliko sunčano
svijetlo, jasne zrake i oštri obrisi vrhova, grebena i kosa.


A kakav li je kraj hrvatski!


Eno kamene glave starca Kleka, ali je ostao daleko
dolje ispod Bjelolasice. Eno Bijelih Stijena, načičkanih oštrim
i kamenitim vršcima, kao češljevima, jedan do drugoga poput
nebrojenih šiljatih -tornjića. Samotni su to dvori, gdje runolist
cvate, a međedica mečad doji. Posebne su to vrsti građevina,
to je Božji stil. Između tih planina, pukle zelene
uvale, u njih se otišli vijenci bijelih kućica, sela, Razdolje,
Ravnagora i tako sve dalje.


A preko svih tih gorâ, tamo iza najzadnjega sklopa,
koji se u dubinu spustio, sjaji sunčana zraka, titra i blišti,
kao svijetla providna maglica, pa opet tamo dalje, već na
samom rubu obzorja, nešto se nejasno uzdiže i s nebom veže.


On prinosi staklo k očima i gleda.


— Ono je more, i jedan se otok vidi !
— Otok Krk! — dodaje Ivan.
— A more, naše more!
— Vele, da je naše!
Spustiše se odatle grebenom na drugi niži i pređoše
po visoravni pod treći goli vrh Bjelolasice. Po toj vispoljani
bilo suhe trave od prošlih godina, koja je nekošena polegla
i sačinjavala debelu, mekanu naslagu. Kad su išli preko toga
mekanog saga, njima se pričinjalo, kao da je zemlja živa i
kao da ti bubrezi dižu. Do bure u dragi bilo još snijega,
u kamenu ima vode, a oko nje po čistini rasao lepuh i
čremuš.


Tu su razvezah dprtače i počivali, dokgod je pripeka
trajala. A kad sunce okrenulo padati, digoše se i pođoše
natrag kući kraćim putem, okomito niz strmu Bjelolasicu.


Istom se hvatiše prvih stabala i guštine na sunčanoj
strani, kad prhnu ispred njih poplašeno velika ptica i sa




ŠUMARSKI LIST 1-2/1919 str. 44     <-- 44 -->        PDF

štropotom upade u visoku bukvu oko stotinu koraka ispod
njih.


— Što je to? \
Ivan se malo sagnu i pogleda na bukvu.
— Tetrebica !
— A! Gdje, gdje je?
Ivan upre svojom puškom.
— Gledajte po pušci, na onoj desnoj grani u vrhu,
glava joj je zaklonjena, samo se vide prsa i noge !
— Vidim, vidim ! A kako je to šarena ptica, posve
drugačija od pijevca !
— Niste je u ruci, ubijenu, imali ?
— Nisam !
— Pa pucajte !
— Ne može se ! Lovostaja Ivane, trajna lovostaja kroz
čitavu godinu !
— A što za jednu kokoš, koliko ih samo kune i lisice
preko godine rastrgaju, pa ni lovca nema u ovome kraju,
koji je već nije ubio !
— Bit će nam žao Ivane. Idemo radije naprijed, da
je izbliza promotrimo !
— Bliže ne možemo, dignut će se !
— Da pucam, velite?
— Pucajte !
— Sa ekspanzion kuglom ne mogu, raznijeti ću je !
— Promijenite naboj !
On malo promisli i odluči se.
— Pucati ću, ako će dotle čekati, dok prenabijem pušku.
A za to vrijeme prosto joj je, da se ukloni pogibli!
Skine sa ramena lijepu „Mannlicher-Schoenauer repetirku",
otvori zapor na pušci, izvadi patronu, doda je Ivanu
i metne drugu sa kuglom posve obvijenom čelikom.


Ptica je još uvijek na grani sjedila i nemirno preko
druge grane glavom okretala.


On još jednom pogleda na Ivana, i kad je spazio na
njegovu licu gotovu odluku, mirno prinese pušku k oku,
uhvati cilj usred prsiju i zapali.


Hitac tvrdo i oštro odjeknu planinom. Čupor sitna perja
odskoči, vidjelo se i nekoliko većih u zraku. Ptica naglavce
pade i udari muklo o zemlju.


*




ŠUMARSKI LIST 1-2/1919 str. 45     <-- 45 -->        PDF

---* Gotova je! — reče Ivan.


On skinu pušku sa lica i uzdahnu:


— Nismo trebali pucati !
— To je, što je, idemo po nju !
Spuste se do pod stablo, nađu perja, ali ptice nema.
— Odkoturala se niže, velika je strmina ! — govori
Ivan.
Pođoše stazom nizbrdo, kuda je perje padalo i nađoše
u travi i po kamenju trag od krvi, koji je okrenuo sa staze
i vijugao kroz šikaru, čas desno, čas lijevo.


— Ima krvi, kao od srnjaka ! — kaže Ivan.
— Teška je rana ! — potvrdi on.
Idući tragom dođoše u visoku gustu travu, kad im tik
ispod nogu potrči ranjena ptica, javljajući se : ha, hl, ha . . .
Oba krila je spustila, perje oko vrata i na glavi nakostrušila,
kljun otvorila, a za njom trag od krvi ostajao. Bilo
je tu očaja i samoobrane, baš kao da gnijezdo od dušmanina
brani.


Oni nastaviše potjeru za njom, no kad bi joj se približili,
ona bi sve onako ranjena pobrzala i s očiju im se izgubila,
đok je opet ponovno ne bi tragom pristigli.


Ivanu dosadi to proganjanje, i on konačno oštro potrči,
preskoči preko klade i upravo sjede na nju.
- — Evo je u granama poda mnom, hodite ovamo, dignite
si lov ! - kazao je.
On se osjećao krivcem i nije mu se dalo uzeti pticu
u ruke.
Ivan je digne ispod sebe, a onda je obim rukama obuhvati
izvana po krilima.


— A šteta je, stara je koka, teška je! — govorio je
Ivan noseći veliku pticu sa lijepim, tamno izšaranim perjem.
— Možda bi živila ! — rekao je.
Ivan je okrene u rukama i popusti jedno krilo". Kugla
udarilu usred prsiju i prošla ispod krila van uz nogu, tu je
ostala velika rana.


— Daj amo, da je prikoljemo !
On je ponese prema njemu.
U taj čas ptica se stane tresti i drhtati.
Sunce tonulo za Bribirske Laze i gubilo se prema
Rišnjaku.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1919 str. 46     <-- 46 -->        PDF

— A umrijet će, umrijet će, lijepa ptica !
Kakogod je sunce tonulo, tako je ptici oko gasnulo, a
vrat i glava sve dublje i dublje padala, dok nije posve nemoćno
klonula.


Ivan je sve laganije i laganije rukama držao i popuštao,
podižući je prema svijetu, za suncem, kao da joj želi život
povratiti, dok mu konačno nije posve otvoreno ležala na
dlanovima. Htio je da slobodno ili bar onako, kako joj to
samoj najbolje prija, umire, kad već umrijeti mora.


— Ah izdahnula je ! Gotova je !
On je tek tada uzeo pticu u ruke i dugo je, dugo pozorno
motrio.


— Badava je sve — progovorio je šumar ptica je
lijepa samo dotle, dok je živa !
Pravo govorite! Ja sam ubio par pijevaca — nadoveza
Ivan — dok sam mlađi bio, a sad toga zaništa učinio
ne bih. Ja volim izgubiti noć, biti u zoru na Bucalima, priskočiti
pijevcu i slušati ga, gdje pjeva; pa kad sunce izađe,
on se sav na grani bliješti, kao da je iz ocala, perje mu se
prelijeva sad na modro, sad na zeleno ... . Pa i vi proljetos,
kad ste pijevca ubili, cio dan ste žalili ....´ .


Hlad pade na Samarske Stijene.


U isti mah izronila sa protivne strane iza Kose velika,
blijeda, okrugla ploča mjesečeva i pratila veličanstvenim
sjajem mrtvu putnicu niz bočinu strme Bjelolasice.


A kad se primakli selu, on izvadi papirnatu banku iz
džepa i pruži je svome lovcu sa riječina : — Kupite Ivane
strihnina na jesen, i pomećite meke po vašemu srezu, da
grijeh umanjimo i da nam se prije oprosti


Agrarna reforma i naše sume.


Na zadnjoj odborskoj sjednici šumarskoga društva, koja
je obdržavana dne 8. veljače o. g. raspravljeno je i pitanje
agrarne reforme obzirom na šume, koje važnu ulogu igraju
u "cijelom kompleksu pitanja, koja danas pod imenom „socijalizacija
proizvodnje" kod uređenja kraljevine SHS svakako
najvažnije mjesto zauzimaju.


Društveni .odbor nije bio voljan u ime društva konačno
svoje stanovište zauzeti, nego je stvorio zaključak, da se u