DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Upozoruje se pritom, da u smislu promijenjenih društvenih pravila od 1. listopada o. g. ne postoje više članovi II. razreda, već samo redoviti čianovi, koji — svi bez razlike — plaćaju 60 K godišnje članarine. Dosadanji članovi II. razreda mogu se stoga upi s^ti u redovite članove hrvatskog šumarskog društva, pak stiču time sva prava i dužnosti ostalih redovitih članova. U obratnom slučaju mogu ostati preplatnici Lug. vjesnika uz godišnju predplatu od tô*K. Predsjedništvo hrv. šum. društva. Poziv društvenim članovima. U smislu zaključka upravnog odbora, stvorenog na sjednici od 14. rujna 1919., pozivlju se gg. društveni članovi, koji zaostatke društvene članarine još uplatili ni-, jesu, da ove zaostatke što prije izvole neposredno ili putem pošte društvenoj blagajni dostaviti (najbolje direktno društvenom blagajniku Šandoru pl. Lajeru, kr. računarskom savjetniku, kod šumar, odsjeku u Zagrebu). Počevši od 1. listopada ove godine počinje nova proračunska godina, te se počevši od toga dana u smislu promijenjenih društvenih pravila kroz prva tri mjeseca nove proračunske godine (dakle do konca prosinca 1919.) ima uplatiti povišena članarina, koja iznosi 60 K na godinu. Predsjedništvo hrvatskog šumarskog društva. Stališke vijesti. Važniji članci o našem šumarstvu u drugim časopisima.* Kako da se izvede agrarna reforma u našim šumama. Napisao inž. A. J Ružić. Ljubljana, u Slov. Narodu od 17. i 21. Augusta o. g. I. Pitanje izvedbe agrarne reforme u našim šumama osobito u Sloveniji od takve je zamašite vašnosti, da je teško shvatiti, kako se o tome malo u javnosti raspravlja. Nije to nikako tumačiti, kao da nema u široj javnosti dovoljno interesa za to pitanje, već jedino time, što je javnost zaokupljena drugim, ne manje važnim pitanjima: osiguranja teritorija, pitanja valute, opskrbe, čišćenja, socijalnih reforma i dr. No ne smije se nikako pustiti s vida, da je u agrarnim reformama sve i sva sama temeljna osnova, a izvedba je mehanična, sporedne važnosti, pogotovo što se šuma tiče. Temeljila osnova mora se stvoriti odmah, a o valjanosti njenoj ovisi niš´a manje ni više nego — stabilnost države. Teško je zamisliti, kako bi se tako zamašito pitanje moglo pravedno i stabilno svladati bez žive suradnje i pomoći svih interesenata naroda, posjeda i države. * Bilježit ćemo takove članke kao kroničan na zahtjev većine "odbornika iz sjednice od 3. kolovoza o. g. bez obzira, dali se "sa sadržajem slažemo ili neslažemo. : |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 60 <-- 60 --> PDF |
* Do sada su se čuli zapravo samo glasovi posjeda. Činovništvo je tako preopterećeno poslom, da potrebuje nužno pomoći javnosti Slobodnih strukovnjaka kao da i nemamo. O glavnim interesentima, širokoj javnosti, malo se što čuje i zato, treba da se maknemo. Nije vrijeme, da javnost vrši samo ulogu sudije, mi smo danas država, svi moramo da i stvaramo. Da tu toli potrebitu javnu raspravu potaknem na što plodniju suradnju, svrha je ovim člancima. II. Prije svega trebalo bi temeljito pročistiti nekoje pojmove, da ne bi promašili glavnu svrhu te najzamašitije agrarne reforme, što je sredjeni svijet poznaje; koja nije nipošto svršetak, već zapravo početak u socijalnoj reformi, temelj, a taj valja da je najbolji. Pojam i svrha ove agrarne reforme veoma se različito tumače, već prema interesima. Mi hoćemo i moramo da budemo najmodernije sredjena država na apsolutnom demokratičnom stanovištu, gdje se narod putem svojih pouzdanika — predstavnika sam vlada i svoju sreću kroji. Država smo mi, svaki pojedinac i svi zajedno. Sankcionirana volja večine je pravo. Socijalna pravednost jest lozinka vremena i volja čit?vog našeg naroda Jedan od prvih i najzamašitijih izražaia te elementarne potrebe jest ideja pravedne razdiobe najvažnijeg produktivnog kapitala, tla. Ta ideja odgovara potpunoma takodjer i ciljevima moderne države, općeg blagostanja i napretka, pogotovo u našoj mladoj državi, gdje su u pojedinim zemljama posjedovne prilike izrazito i namjerice bile tako odušene, da su zadržavale i onemogućile opći napredak i blagostanje. Svrha agrarne reforme prama tome ne može biti jedino pribavljenje kapitala — pogotovo ne papirnatoga — za državu, niti samo pridignuće kredita u inozemstvu, a pogotovo ne tek monopoliziranje šumskih proizvoda, kako se sa više strana sa preprozirnom svrhom tumači, već jedino ta, da što je više moguće (s obzirom na materiju) udovolji onom temeljnom načelu socijalne pravednosti i da radikalno odstrani sve one bezbrojne mreže, u koje je mali posjednik često bio tako sapet, da nije mogao odahnuti, te je, mjesto da napreduje sve više propadao materijalno i moralno. S obzirom na materiju šume, koja je od prirode najkonzervativniji predmet gospodarstva, treba posebne opreznosti. Popravak pogrešaka u šumskom gospodarstvu, ako je iole moguć (Kras, umjetne pustinje Palestine, Kampanije, Mezopotanije i dr.) traži često stoljeća teškog i skupog rada. Tu se poradja jedan drugi pojam, koji treba pročišćenja, to je pojam socializacije. Protivnici agrarne reforme rado daju pojmu socializacije značenje posve primitivno : razdioba u atome. To bi naravno značilo uništenje šume i konsekventno kulture, ili bar svakog racionalnog gospodarstva. A šuma se neda povećati, pogrješka teško ili nikako popraviti, i zato se ne smije izvrgavati pogibelji uništenja! |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 61 <-- 61 --> PDF |
32S No socializacija ima i jedan, ako hoćemo i najmoderniji, sadržaj, a to je podržavljenje u modernoj državi, gdje svaki pojedinac participira — ne na tlu već na prihodu tla. Prvi princip gospodarstva je uopće, sa danim kapitalom uz što manje troška izraditi što veću sumu čistih prihoda, a uz to taj uloženi kapital — prelazim na šume — uzdržati, popraviti, povećati produktivnu sposobnost njegovu. U poljodjelstvu je dokazano, da više gospodara intenzivnije radi nego jedan sam, u šumarstvu je baš obratno. Taj će nas neosporivi princip voditi kod daljih razmotrivanja. » / III. Prelazim na prvo važno i temeljno pitanje, to je pitanje odštet e za razvlašćene veleposjednike. Najidealnije za ove posljednje bi bilo likvidiranje po današnjoj vrijednosti.To znači, da bi država samo za šumske veleposjede Slovenije imala da plati dosadanjim posjednicima oko dvije i pol milijarde — po mogućnosti zlatnih — kruna ! Da nekoji imaju dapače obraza javno ustvrditi, da je svaki drugi način riješenja tog pitanja zločinačka kradja! Očito zaboravljaju, da imaju pred sobom volju suverenog naroda i suverene države, u kojoj imaju i oni pravo glasa, ali ne po imenu ni po džepu, već po socialnoj pravednosti. Njima za volju država ne će valjda počiniti harakiri! S druge strane ne smiju se opet svi „veleposjednici" svrstat u istu kategoriju. Tu već pripravna naredba posve umjesno razli kuje parazite od saprofita na narodnome blagu. Svaka o i socijalna pravednost i jednakost zahtijeva* da se ovim posljednjima, koji su radom i štednjom — često Čitavih pokoljenja! — pridigli svoje blagostanje bez subjeklivne moralne odgovornosti, na tudjem rasulu, lijenosti i nesposobnosti, — dade pravedna i primjerena odšteta za javnom dobru odstupljena prihodna vrela. Ko ima i kako će dati odštetu, pitanja su sporedne važnosti, glavno je pitanje, kolika da bude odšteta, da bude ,primjerena i pravedna". O lom pitanju malo se što u javnosti čuje. Ipak se dadu razabrati različiti predloži, kao što je jedan onaj. po „sadašnjoj procjeni". Već smo i ne upuštajući se pobliže u predmet, označili takav naćin za apsurdum. Drugi jedan predlog, kojega suština svakako zavrijedjuje pažnje, jest onaj, da se ta odšteta ima izračunati degresivnom proporcijom prema veličini posjeda, uzevši za ishodište sadašnju vrijednost po sadašnjima cijenama i — kako se čini ne obazirajući se, ili bar dovoljno ne obazirajući na va´utno stanje. Treći jedan predlog, ili varijanta ovog drugog, jest, uzeti za izhodište vrijednost šume, izrčunanu popriječnim cijenama zadnjih pet godina prije rata. Dalji jedan predlog varira i ovaj zadnji u toliko, da donekle vodi računa valutnom stanju i predvidja rentu po začasnom tečaju Ovaj zadnji predlog bi nesumjivo odgovarao u trgovini naj 1 Tu valja strogo razlikovati praktičnu svrhu od sredstava savreraene so cijaine revolucije. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 62 <-- 62 --> PDF |
bolje načelu pravednosti, ali — agrarna reforma je posve flešto drugo, da, posve oprečna svakoj trgovini. No fakat je taj, da nam obična dosadanja zakonita sredstva dalje ne pomažu, i zato će svaki korak dalje trebati suverene volje naroda putem zakonskog utanačenja u parlamentu. Svi ovi predloži, kaošto i slijedeći i posljednji, stoje na onom ispravnom i već provedenom stanovištu, da država preuzme veleposjede u svoje ruke. Taj novi predlog ide za tim, da država doista preuzme posjed u svoje ruke, ali da upravu i gospodarenje na istom ostavi dosadašnjim posjednicima, a zatraži od njih stanovitu godišnju rentu, bolje stanoviti procenat. U praksi bi to značilo ostati pri starom, pa nije ni čudo, jer taj predlog dolazi sa strane — interesiranog veleposjeda. Tim, inače zamamljivim i zato pogibeljnijim predlogom postignut je ekstrem u shvaćanju svrhe agrarne reforme; moguće da bi on zadovoljio osim veleposjeda — i državnog pretpotopnog fiskusa, ali — svrsi agrarne reforme protuslovi on posvema, i jer je svijesno iznesen, baca joj najveću uvrijedu u lice: evo ti kaplju otrova, da što prije izdahneš! Naglasili smo već, da je ideja pravedne razdiobe zemljišnog posjeda elementarne snage, te se ona možda dade zadržavati, ali zadržati nikako, pa će možda već na temelju ove konstatacije dotičnik u duši povući svoj predlog, kod pomisli, da je ipak bolji vrebac u džepu nego golub na krovu. Kod te pomisli dolazi nam i nehotice potreba radikalnog riješenja tog pitanja pred oči. Postavimo li državu na čvrst temelj, njezina će garancija neizmjerno više važiti negoli kakav laskavi provizorij, na što ta gospoda očito ne pomišljaju. I zato je i sa njihovog stanovišta puno prihvatljivije, da zadovoljan narod svoje obvezatnosti može izdržati, nego da se ga sili na stabilno revolucionarno raspoloženje. Pod istom perspektivom valja što prije zahvatiti i druge kapitale putem poreza na ratne dobitke i odaje imetka. IV. Smjernica pravednog riješenja bila bi po našem mnijenju sliedeća: Sve šume, koje prelaze stalni normale, i one u posjedu zajednica, u koliko prekoračuju normalno pokriće potreba zajedničara, ima preuzeti država u isključivo vlasništvo. Za odštetu bi isplatila država manje svote na želju odmah, inače i sve veće svote putem godišnje rente, i to po začasnom tečaju valute na jednom medjunarodnom tržištu. Visina odštete imala bi se proračunati za javnohumanjtarne ustanove (bolnice, nemoćnice škole i dr.) individualno po vrijednosti poprečnih cijena 1908. do 1913. godine. Za ostale šume, koje su prešle prije 1890. godine u vlasništvo današnjeg posjednika, imala bi se isplatiti kupna realna cijena, gdje se ta može pronaći, ili, kaošto i za ostale šume, što su mijenjale posjednika od te godine, vrijednost, koju je šuma imala po tadašnjim (1900. god.) cijenama, po individualnoj nepristranoj procjeni. Kako je neznatni dio |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 63 <-- 63 --> PDF |
32I veleposjeda u zadnjih trideset godina mijenjao kupnjom* svoga vlasnika, to bi se za veći dio tih posjeda jednostavno prvotna glavnica likvidirala i povratila — naravno progresivno prema veličini oporezovana, kao i ostali kapitali — svome gospodaru. Kamate na svoj kapital je kroz tih četrdeset godina i tako žeo u šumi. On mijenja jedino foimu temeljne glavnice : glavnicu sigurne šume sa glavnicom još sigurnije državne rente; naravno uz rezignaciju na i tako problematični spekulativni prirast kapitala u zadnjih 30 godina, koji je ali prirastao na trošak narodnih masa, i zato s pravom njima pripada. To bi sve vrijedilo za slučaj, ako su u zadnjih 30 godina bile sječe normalne i kulture redovne i ako postoji danas stanje zaliha u šumi te posjed nije opterećen. Za višak n. z. morala bi se izračunati današnja vrijednost njegova i odbivši najmanje 25 postot. riz ka, pribrojiti k otplatnoj svoti. Za manjak n. z. izvidi se prodajna cijena u dotičnim godinama i odbije od odplatne svote, kaošto iza svaki ha zaostalih kultura n. pr. po 200 K. Uporabive nove investicije, kaošto i planovi neka se otkupe po cijeni troškova, odbivši za svaku godinu dosadanje uporabe 5 postot. od troškova. Napokon bi se za sve faktične prištednje za postignuće normalnog stanja zaliha morala cijena svake godine povisiti za šumski kamat (l1/,—2 postot.) Sve terete (dugove, penzije itd.) mora naravno preuzeti država i po mogućnosti što prije isplatiti, a njihovu vrijednost odbiti od odplate, uz stanovite modifikacije. Tim bi načinom došli do pravednog riješenja pitanja odšteta, gdje su te potrebne i opravdane, a naravno da bi se pojedine stavke, koje bi trebalo strukovno i točno istražiti, morale doslovce utanačiti putem zakona. V. Tako od države u vlasništvo i u upravu preuzete šume nebi se iz već navedenih razloga pod nikakvim uvjetom smjele parceli-» rati, jer bi to bila u pravom smislu riječi pogubna anarhija u gospo« darstvu, koja bi nas dovela do propasti. Od parcelacije pojedincima ni,e puno bolja parcelacija na zadruge, sela itd., ako ne možda u stanovitim krajevima još i gora. Velike šume moraju ostati veliki kapitali naroda — države pod strogom paskom, javnom kontrolom, i dobrom upravom. A tko pobliže pozna pitanje servituta, t.j. različitih služnosti i njihovih užasni upliv na produktivnost i rentabilnost šuma, taj će odmah priznati, da se šume ne smiju ni pod kojim uvjetom baciti u ruke tome crvu — rastočliji svakog šumarskog gospodarstva. Kako da se onda zadovolji pravednim temeljnim zahtjevima agrarne reforme? Kako da bude ovca cijela i vuk sit? To je drugo važno pitanje, za koje ima takodjer riješenja, i to I ponajlakše i zajamčeno samo onda, ako država preuzme šumske komplekse doista neosporivo u svoje ruke i preuzme na sebe plaćanje svih odšteta. Princip bi morao biti, da svako poljodjelsko gospodarstvo, gdje je to moguće, dobije, ako već nema, malen dio šume, koji |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 64 <-- 64 --> PDF |
/ odgovara običnim potrebama posjeda. Odgovaralo bi poprečno posjedima do 10 ha poljodjelskog zemljišta, od 10 ha do 20 ha po 0*5 ha šume za svaki ha posjeda više. Tako, da bi posjednik sa 10 ha oranica, travnika itd. posjedovao 5—10 ha šume, što bi mu na dobrom tlu nosilo do 40 m3 drva godišnje, dakle dovoljno za gospodarstvene potrebe, onaj sa 20 ha posjeda do 15 ha šume ili 603 m prirasla, isto dovoljno, od česa bi još mogli prištediti potrebe za popravu kuće itd. Naravno, da bi trebalo točne individualne stručnjačke istrage i za svaki pojed ni kraj, za različite višine (ravnica, planina) i za pojedinu vrstu šume naredbenim putem ustanoviti granice takve posjedovane šume. Takvu normalnu posjedovnu šumu zvati ću nadalje jednostavno „kućara"- „Kućare" ili dio, koji dotičnome ne dostaje do potpune kućare, kod ćega se ne obazire na neposjednike polja, morala bi država odstupiti dotičnim posjednicima putem t. zv. arondacije, uz otplatu stanovitog dijela diela državne otkupnine i troškova prenosa. Ni kod manjih posjeda ne bi se smjele trpjeti veće šume od recimo l1/» do 2 kućara pri pojedinom posjedu, već bi se višak morao na jedan način upotrijebiti za popunu kućare susjedu, naravno uz odštetu. Takve bi kućare morale biti posebni predmet strogog državnog nadzora i vezane uz posjed. — Koliko da se šume ostavi dosadašnjim veleposjednicima? Ko želi zadržati stanoviti dio poljodjelstva, po kućaru ko toga nema a hoće da mu ostane pravedni dio posjeda, neka mu se ostavi šume za stanovitu množinu, recimo 500 m3 godišnjeg prirasta drva, koja bi se šuma imala ustanoviti zakonom i nazvati recimo „n o r- male" Tomu bi odgovaralo 100—150 ha normalne šume. VI Pokriće potrebne paše, krme za rogato i malo blago (živinu), stelje, gradjevnog i obrtnog drva za pojedine siromašnije gospodare te za one krajeve, gdje nema šuma ili ne u tolikoj mjeri, da bi se mogle razdijeliti kućare, moralo bi se urediti posebnim i općenitim propisima i to na način, da se to pokriće izvršava putem, dotično posredovanjem političkih oblasti. Ove bi istražile faktičnu potrebu, dotično manjak, i pobrinule se zato, da se ta potreba — uz naknadu vlastitih troškova i troškova dokazanja — doista i na najracionalniji način, po mogućnosti i pravodobno pokrije. A uprava šuma imala bi odrediti, gdje, na koji način i u kojoj mjeri se potrebni predmeti mogu oduzeti bez štete za šumsko gospodarstvo i za budućnost pokrića. Samo nikakve služnosti na tlo ili na stalnu količinu već obveza državne uprave, da svakogodišnje daje maksimum onoga, što smije i može dati, uz najniže cijene, što mogu biti, a da dobro općenitosti osjetljivo ne trpi. Za predmete (stelja, krma), kojih se mjestimice ne bi moglo dati, morala bi se politička uprava brinnit za surogate, da odtereti šumu. Bude li potrebna nova arondacja — ali i prema novim cijenama! neka je, do stanovite granice. Država to može. Slično vrijedi za postupak kod opskrbe gradjevnim i obrtnim drvom, kako ćemo u jednom od slijedećih poglavlja razložiti. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 65 <-- 65 --> PDF |
VII. Na svaki način ima dakle država da preuzme Šume u svoje ruke. Mnogo ima prigovora državnoj upravi, prije svega, da je skupa. To se dade suzbiti odgojem upravnog naraštaja, strogom kontrolom, obezbjedjenjem činovništva i radništva, eventualnim participiranjem na višku od traženrg rada i napokon monopolom uprave i regulacijom cijena proizvodima. Ova je posljednja naravno ograničena medjunarodnom konkurencijom, ali zašto da posve ne iskoristimo najugodniji geografsko - trgovački položaj svoje domovine, što se može zamisliti? Drugi je prigovor, da nam ne dostaje strukovnjaka. Za prelazno doba bit će doista teško, trebat će dvo- i trostruko raditi — ali zato će biti rad i jevtiniji. Brinuti se bez oklijevanja za valjan naraštaj, jedna je od glavnih zadaća države u budućim decenijima. Te se i druge pomisli posve gube, kad predjemo na razmotrivanje pogodnosti, koje nam obećaje državna uprava. Jedna od glavnih je neizmjerni moralni kapital naprama vani, što ga država dobiva u svoje ruke. Ona time postaje gospodarica šumske i šum sko-trgovačke politike. Omogućena je stroga kontrola javnosti i države, omogućeno čišćenje od tudjinstva. To je najbolje obezbjedjenje pokrića potreba vlastitog pučanstva. Postepena neodvisnost od inozemstva postići će se dizanjem i podupiranjem vlastitih industrijalnih poduzeća. Stanje šume je obezbjedjeno. A jedan od najvećih probitaka jest mogućnost podizanja gospodarstva, mogućnost racijonalnih (i velikih) investicija i melijoracija, pokusnih vrtova, postaja, škola i uopće najveća prilagodivost gospodarstva, što ga šuma može postići. ´ VIII. Glede uredjenja seče, prometa i trgovine sa šumskim produktima (drvom) postoji već ideja, koja zaslužuje najveću pažnju i koja bi po našem shvaćanju — bar za prelazno doba — najbolje odgovarala svrsi. To je ideja prisilne centralne zadružne organizacije ut suradnju države. Imale bi se osnovati kotarske zadruge za trgovinu drvom — sa ograničenim djelokrugom, zatim zemaljske zadruge kao središnje zadruge za pojedine zemlje i glavna centralna zadruga za cijelu državu. Organizacija tih zadruga traži posebnu raspravu, čime se ovdje ne možemo potanje baviti. — Racijonalno gospodarstvo traži rad u vlastitoj režiji, ali bi tu država morala biti širokogrudna i što je više moguće približiti se načelu, da je cijela država u tom slučaju — vlastita režija. Morala bi podupirati i svim silama privatnu inicijativu gradjana, osobito industrije. Cijene proizvoda morale bi se odredjivati deduktivno, a ne imperativno, u koliko dopušta medjunarodno tržište. Što se tiče pokrića vlastitih potreba pučansiva, koje bi se morale ograničiti samo na političkoj oblasti dokazane elementarne potrebe — kao one za gorivo, stelju itd. — mogle bi se provesti i snižene, režijske cijene i čitava potreba na najpogodnijim mjestima |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 66 <-- 66 --> PDF |
rezervirati kod zadruga, a ostalo putem centralne zadruge opremiti za eksport. * Tako bi završio ovaj niz misli o tom važnom problemu, tražeči kritike i poprave. Jedno samo mi neće osporiti niko, da je šuma naše bogatstvo ne samo financijske moći, već u prvom redu bogatstvo regeneracije životnih energija, neizcrpivi kapital budućnosti, ako ga znamo čuvati. Koncerti jula 1919. R. Prilog organizaciji šumskoga gospodarstva u našoj državi. Napisao Andre Perušić, nadšutnar gr. i. o. u Jug. Njivi br. 33—34 Naša je država naskroz agrikulturna zemlja, vrlo bogata šumama, koje predstavljaju milijarde narodnog imutka, te su najveća naša narodna imovina. Za uredjenje našega šumarstva odlučno je, kakova će biti državna ekonomska politika. U prvim godinama našega slobodnog života igrat će eksploatacija šuma i eksport šumskih proizvoda glavnu ulogu u našem privrednom životu: Šuma će nam znatno popraviti valutu, a dizati kredit. Prema općoj konstelaciji moramo dakle i mi šumarski stručnjaci udešavati naše projekte, šumsko-političke programe, koji prema tome nužno imaju promjenljivi oblik, ali za sv^ki slučaj imaju istu sadržinu, isti cilji; dizanje j usavršavanje našega cjelokupnog šumarstva u korist skupnosti, i * Ona državna vlast, na čijem se području producira stanovito dobro, kao što se producira drvo, ima da provede pravednu razdiobu takvog dobra medju svoje državljane. Ovo dobro, drvo, služi u prvom redu kao gradjevni i ogrjevnf materijal. Medju konzumentima drva zauzimaju prvo i odlično mjesto seljaci i to po najvećem broju (oko 80°/0 državljana seljaka), po svojem historijskom odnosu prema šumi, po prirodi svojega zanimanja (koje je usko vezano sa šumom), po položaju prema šumi (odakle on sebi najjeftinije dobavlja drvo), po svojoj nižoj kulturi itd. Zaista bila bi nepravda i dokaz nereda, kad bi seljački narod oskudijevao na šumskim proizvodima u šumovitoj zemlji. Na obrt, trgovinu, industriju te opskrbu gradova drvom ne kanim se ovdje osvrtati, jer nam takovi konzumenti drva ne zadavaju poteškoća. Dakle osnovka organizacije šumarstva čini regulacija šumskog prava seljaka. Zato ću se u prvom dijelu zabaviti odnosom seljaka prema šumi, o bitnosti seljačkih narodnih šuma. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 67 <-- 67 --> PDF |
S31 U najnovije je doba sa najvišeg mjesta zajamčeno seljaku pravo na drvo i na pašu. Pravni je odnos seljaka prema šumi još danas raznovrntan; ili je on uopće isključen od uživanja, ili potrebu podmiruje uz potpunu naplatu, ili ima servitut, ili uživanje u tudjim šumama, ili je član ili suvlasnik, ili participira na djelu prihoda u naravi ili vrijednosti u komunalnim većim, kao što su imovne općine, ili manjim, općinskim, seoskim šumama. Moram odmah na ovom mjestu priznati činjenicu, da je odnos seljaka nesamo prema t djim, već i prema vlastitim šumama bio uvijek vrlo napet i da je redovito došlo do krize, kad je jedna ili druga stranka došla u prepotenciju kao n. pr. sada seljaci. Ta napetost ima svoj uzrok u neskladu izmedju primitivne ekonomije seljaka na njegovoj zemlji i uredjenog, u pravilu racionalnog šumskog gospodarstva nesamo u državnim, privatnim, več u novije vrijeme i u općinskim, seljačkim šumama. S ovim potonjima upravljaju danas državni organi i u tome je jamstvo, da će se takvi šumski objekti nesamo očuvati, već da će se s njima i što racionalnije gospodariti. Gotovo su svuda propale šume, a pašnjaci su u desperatnom sta iju, gdje su sami seljaci upravljali i gospodarili sa svojim šumama. S ovim potonjima upravljaju danas državni ili javni organi i u tome je jamstvo, da će se takvi šumski objekti nesamo očuvati, več da će se s njima i što racionalnije gospodariti. Naše šumsko gospodarstvo je odviše važna grana opće nar. privrede, a da državna vlast — za volju niskoga kulturno-ekonomskog stanja seljaka — pusti, da ogroman kapital, što u šumama leži, na primitivan i neracionalan način.iskorišćuje jedan manje kulturan interesent — seljak, odnosno da se radi najprimitivnijeg načina pašarenje nikako ne iskorišćuje. S druge strane treba opet priznati, da je mnogi šumovlasnik tako „racionalno gospodario, da je zaboravio na okolicu, na seljaka, koji se ne smije uvijek ubrojiti medju štetnike šuma. Kraj svih osnova moglo se je mnogo pomoći seljaku i bez zakonske sankcije, da je bilo manje birokratske pretjeranosti. Velika je medjutim bila zabluda, kad se mislilo, da će zavedenjem racionalnog gospodarenja u jednoj grani narodne privrede, u šumarstvu, sav seljački narod postati u svojoj ekonomiji racionalan (hraniti marvu u staji, zidati štednjake, graditi ciglom i kamenom.) Oblasti kaznene, koje su imale rešavati sporove, čile su većinom na strani seljaka. Političke stranke korteširale su, a čine nažalost tako i danas, najuspješnije na račun šuma, jer vodje naroini nisu imali pojma o šumi i o onom, što sam gore rekao, a time su poticali seljake na uništavanje šuma. Ali doklegod nam šume budu sa selima ispremiješane i ležale u ekonomskoj interesnoj sferi seljaka i dok bude kuhurni niveau seljaka ovako nizak, postojat će taj odnos seljaka prema šumi, pa |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 68 <-- 68 --> PDF |
ga moramo da uvažimo i protiv stručne volje i s njim da računamo, ako hoćemo, da uspijemo. Ipak, tu treba povezivati sve ekonomske veze, a ne raskidati ih. Kako rekoh, s najvišeg mjesta pala je riječ, da će se zemljoradniku osigurati pravo na pašu i na drvo, razumije se racionalnim uživanjem drva i paše u privatnim i državnim šumama, gdje seljak takovoga prava nije imao, a treba ga. Bez obzira na to obećanje, bez obzira na provedbu agrarne reforme, na bilo kakvu političkoekonomsku konstelaciju, mi smo svi šumski stručnjaci zato, da se onim seljacima, koji nemaju prava na šume ili onima, koji ga nemaju u neophodno nužnoj mjeri, dopita odnosno regulira pravo na gradjevno i ogrjevno drvo i popašu, bez obzira na vlasnika šume. Pošto državna vlast nije još na čistu, hoče li šume ostati objektom privatnog vlasništva, jer ne možemo u kratko vrijeme da organizujemo naše šumarstvo, predlažem da se zasada optereti vlasništvo tih raznih šumovlasnika racionalnim drvarenjem i pasarenjem seljaka uz primjereni doprinos za upravu i gospodarenje po uzoru imovno-op ćinskih, općinskih i seoskih šuma tako, da seljak u blizini šuma ne oskudijeva na šumskim proizvodima. Naravno, da se to ima izvoditi pod državnim nadzorom. Drvo su i paša proizvodi takove prirode, da nijesu osobito podesni za promet po selima kao druge vrsti ljudskih dobara, te bi transport običajan željeznicom ili cestom vanredno poskupljivao drvo, dok bi seljak drvo sam radio i vozio. Što je seljak dalje od šume, to je i njegova kultura, način života, njegovo gospoderstvo drugačije, jer ima više polja ili druge zarade i zahtjevi za dobavu šumskih proizvoda iz same šume jesu sve manji, budući da on kao radnik i vozač kod preradbe i dobave šumskih proizvoda ne nalazi više pravoga računa. Ovu okolnost predvidja i agrarna reforma. Ako se ona na ovaj ili sličan način ne provede, bit će kraj današnjeg kulturno-gospodarskog stanja našega seljaka sve šume, koje su mu na dohvatu, izložene sistematskoj pl,ački Seljak većinom ne rabi drugi gradjevni i ogrjevni materijal osim drva, prema tome sve zgrade gradi iz drva, diže divenu ogradu oko kuće i zemljišta, svaki komadić zemlje prema susjedu i vrsti kulture ogradjuje črvom, već je dio gospodarskog alata drven. U kući ognjanke otvorene, prozori jednostruki, slabo gradjene kuće, loše gradjene peći. Šumska je paša zadnje vrste. Jedino svinje imadu obilno koristi od šuma u ravnici. Budući da godišnji prihod šume ne može da podmiri sve te potrebe na drvu, uzalud je godinama šumska uprava narod upućivala, da se kani pretjeranih, na navici osnovanih, umišljenih potreba na drvu, upućivala ga, da gradi štednjake, zida zgrade iz trajnog materijala, ogradjuje žicom i rt d. Sve je bilo uzalud. Šume je očuvala samo strogost zakona. Čuvajući tako šume od pretjeranih užitaka, koji bi u najkraće vrijeme uništili šume na golemu štetu potomstva, nije sfcJjak u svojem prirodnom razvoju nimalo zaostajao, |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 69 <-- 69 --> PDF |
... već je mnogi prisiljen prilikama, dizao zid, pokaivao crijepom, nabavio štednjak, cijenio drvo i šumu. * Od cc. 13 milijuna rali šuma u Jugoslaviji otpada na državne cc. 39%. na općinske cc. 15%. a 46% na privatne. Privatni veliki posjed najjači je u Sloveniji. Ima dakle više šumovlasnika s raznom svrhom gospodarstva. Dok jedni, medju koje spada i država, imadu pred očima financijski momenat, drugi se brinu za stvarni materijalni uspjeh, direktno podmirenje potreba na ogrjevnom i gradjevnom drvu, paši bez obzira na financijalnu stranu. Radi medjusobnog upoznavanja šumsko-gospodarskih odnošaja u SHS potrebno je, da se osvrnemo na značaj pojedine Kategorije šumskog vlasništva, naročito na narodne šume. Država je svojim autoritetom počela prisvajati vlasništvo nad šumskim objektima, koji su do tada bili opće svačije dobro i konačno postala vlasnica današnjih državnih šuma. Današnja državna ekonomska politika ide za tim, da dodje u posjed što većih površina šume. Ukoliko je državno šumsko vlasništvo bilo ograničeno stvarnim pravima državljana, nastojala je svaka država, da svoje privatno šumsko vlasništvo oslobodi samo radi slobode u raspoložbi sa prihodima, te je i odkupila šumske služnosti svuda, gdje je mogla da se sa stvarno-pravnim ovlaštenicima nagodi, ili uopće nije do danas otkupila šumske služnosti. Kako su dakle državne šume jedno državno privatno šumsko poduzeće, — ukoliko se ne radi o općoj koristi, što ju neka šuma imade, — nastojala je država, da iz njih izvuče što veću korist. S obzirom na prodaju paše, žirovine, drva, ponašala se je državna šumska uprava prema seljacima kao privatnik, jer ga kao slaba platca i nepouzdanog posjetnika šume nije rado gledala. U Bosni su na golemu štetu općenitosti favorizirane tudjinske firme, koje su dobivale drvo uz niže cijene, a osim toga su se šume devastirale. Primjećujem radi neupućenih, da je država prodavala drvo samo na veliko, jer pojedinac trgovac, koji kupuje velike količine drva, te ih u velikom stilu izradjuje, preradjuje, i na svjetska tržišta izvozi samo radi špekulacije, plaća šumu najbolje, dok seljak treba drvo za sebe i malo treba, sam radi i vozi, ne može da plati što drvo uistinu vrijedi Vlasnici privatnih šuma stekli su vlasništvo poklonom od kralja, kupoprodajom, okupaci om, silom, dejekcijom. Ima fizičkih, juridičkih osoba, naime društava, korporacija, zaklada zatim redova, manastira, beneficija, prebenda, takvih zajednica, koje se osnivaju na privatnopravnom razmjerju, imovnih općina, fideikomisa. Mnoga su od tih vlasništva kao i državna bila u korist općenitosti ili dijela općenitosti (sela, općine, gradova) ograničena stvarnim pravima, ali su se toga tereta riješila segregacijama. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 70 <-- 70 --> PDF |
S34 Svrha je privatnim šumskim gospodarima razna, kod plemića uzdržanje i zadovoljavanje potreba svoga načina ž´vota; kod fideikomisa uzdržavanje dobra samo si stanovitu obitelj, prema tomu racionalno uredjenje i uzimanje redovitih dohodaka, dalje stanovita godišnja ili periodička renta kod crkvenih zakladnih dobara, negdje n. pr. kod dioničarskih društava i nekih špekulanata plemića ili gradjana iscrpljenje šuma u najkraćem roku i preprodaja drugom. Ovakve su šume redovno izvržene devastiranju, pogotovo, ako se sijeku ljeti, što se sad uobičajilo i tamo, gdje se zdravom razumu protivi ljetna sjeća, i ako za to govore socijalni razlozi. Za vrijeme su rata napose mnoge banke nakupovale znatne šumske komplekse samo u spekulativne svrhe. Privatne šume osobite vrsti jesu šume krajiških imovnih općina u Hrvatskoj i Slavoniji. Ima ih 10 sa površinom od 620.000 rali. Sve su ured jene. Sastoje se samo od onih seljaka potomaka negdašnjih krajišnika, koji su čuvali državu i a.-u. prijestolje od Turaka. Imaju trajnu svrhu i stoje pod javnim nadzorom. Graničari Krajišnici, sami seljaci, bili su gotovo cijeli život u jednom vojnom logoru, na granici Turske i bivše austro-ugarske monarhije, i branili granicu. Zato im je u početku država davala potrebno drvo kao svojim lenskim podanicima, a kasnije im se počelo priznavati pravo služnosti besplatnog drvarenja i besplatnog pašarenja u državnim šumama. Te šume okupirala je u svoje vrijeme država. Bila je posljedica nekulture i iznimnog vojničkog stanja, da narod nije znao svoje dugotrajnim vremenom utvrdjene posjedovne odnošaje prema nepreglednim prašumama zaodjeti u pravnu formu, već se je na to odlučio jači i pametniji, dakako s pomoću sile. Kad je prestala vojna Krajina, otkupila je država šumske služnosti po prije rečenom „ključu´´ tako, da je polovica šuma po vrijednosti pripala u potpuno vlasništvo krajiškim općinama, a druga polovica pripala je državi (zakon od 8. VI. 1871.). Zakonom od 15. VI. 1873. nastale su imovne općine u hrv.slav. vojnoj Krajini : otočka, ogulinska, slunjska, I. i II. banska, križevačka, gjurgjevačkč, gradiška, brodska, petrovaradinska. svaka na području dotične krajiške regimente. Jedino na području ličke regimente nije uspjela „dobrovoljna" nagodba, jer se je narod tomu odupro. Svaka je od njih samostalna, autonomna institucija, s trajnom svrhom, odredjenim brojem ovlaštenika, postavljenim organom, zastupstvom imovne općine, koje predstavlja vlasnika te sastavlja i ispituje godišnje proračune, raspolaže sa prihodnim suvišcima, zaključuje glede rješenja, ako možda koje selo ili općina želi da istupi iz imovne općine itd. Pomoćni organ zastupstva je odbor sa predsjednikom kao predstavnikom imovne općine na čelu, koji i općinu zastupa u svim njezinim pravnim poslovima, stvara zaključke na osnovi proračuna. Svi zaključci zastupstva i odbora vrijede, ako ih vlada potvrdi. Pošto zastupstvo sastoji od samih seljaka, koji nemaju |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 71 <-- 71 --> PDF |
strukovne šumarske spreme, postavilo je ono poseban strukovni središnji ured i vanjsku strukovnu upravu. Državna vlast ima vrhovno pravo nadzora nad ukupnom upravom imovne općine. Medju privatnim šumovlasnicima zauzimaju krajiške imovne općine posebno mjesto radi svojeg postanka, koji je osobite vrsti, radi posebnih uvjeta za primitak u svezu imovne općine i radi nekih obilježbi, koje im davaju neki javni karakter (državna vlast imenuje organa imovne općine, predsjednika, činovnike), ali ta su obilježja bila politička potreba, dok se ona protive bitnosti jedne takove korporacije. Prijašnje su naime vlasti vodile brigu za političke stvari, jer se bez vlade kod jedne imovne općine nije moglo ništa. Skrajnjim birokratizmom vršile su vlasti puko slovo zakona, „vrhovno pravo nadzora", obavljale kancelarijske formalnosti, a nisu bile u tako potrebnom neprestanom kontaktu, vršeći vanjski nadzor nad imovnim općinama, davajući impuls za što bolje očuvanje, unapredjivanje narodnog dobra, jer se na bitnost imovnih općina i njihove egzistencije, naročito na bar. djelomično zadovoljstvo njihovih članova nije mnogo pazilo, i ako je taj vrhovni nadzornik odavna znao za loše stanje imovnih općina i obećavao njihovu reorganizaciju (ban Hedervâry). U tom pogledu ponašao se on prema imovnim općinama uistinu kao prema privatnim šumama. Sve imovne općine nijesu ni bile organizovane, a ipak se već god. 1881 morala osigurati sa strane ugarske vlade potpora ličkoj, slunjskoj, I. i II. banskoj imovnoj općini, .ukoliko je doista potrebna njihovom opstanku". — Dakle pred 38 godina bile su te imovne općme pasivne. Kako danas izgledaju? Pasivnost je stvarna kod svih, i ako nije formalna. Stvarna, jer su imali ovlaštenici u državnim šumama prije segregacije besplatno drvo i pašu do iznosa prave kućne potrebe. Poslije segregacije negdje se već u početku, negdje za koju godinu, a pogotovo danas, kad su se ovlaštenici namnožili a šume u blizini iscrpljene, snizivalj pripadci na drvu i plaćalo se za njih tako, da današnji ovlaštenik nema dovoljno drva za svoju neophodno nužnu porabu. Formalne pasivnosti nema, jer se razdijeli medju ovlaštenike ono, koliko se može dati, a ovlaštenici snašaju terete. Poslije svake revizije iskaza pravoužitnika njegovi su pripaci sve manji, jer broj ovlaštenika biva sve veći. Koliko mu treba do njegove ne samo neophodno nužne, nego do njegove pretjerane i imaginarne potrebe, namiri se on sam nepovlasno, prisvajajući pašu i drvo na najbližim mjestima, najbolje vrsti i tim načima glavnicu. Koliko nam je milijuna kubičnih metara drvne mase od glavnice oduzeto?! Koliko glavnicu oštećuju abnormalna vremena, u kojima još uvilek živimo?! Dobar dio štete namirivao se na račun drž. šuma, privatnika, zajednica, ali su ta vrela zadnjih godina posve izdala i pravoužitnici su bili upućeni u svemu samo na svoje imovne općine. Kakvi su izgledi za budućnost? Nesamo stručnjaku, već i svakom ekonomu jasno je konstantno umanjenje glavnice i njezinih prihoda, |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 72 <-- 72 --> PDF |
razdjeljenje šuma na općine, na sela, na pojedince, pretvorba šuma u neuredjene pašnjake ... . Na prosvjetljeniji narod djelovao bi takav razvitak stvari povoljno u jednom pravcu, to jest narod bi proveo što bolju vlastitu gospodarsku organizaciju, do skrajnosti bi štedio drva, zidao bi ciglom, kamenom, h anio marvu u stajama, što intenzivnije zemlju obradjivao. Naprotiv na naš narod djelovao bi takav razvitak stvari upravo porazno t. j . nastalo bi kud i kamo veće siromaštvo i bijeda, jer nema izgleda, da će za par decenija narod biti toliko kulturniji. Od kakovih će posljedica biti napose u seljačko-gospodarskom pogledu, ne freba posebno dokazivati. Kod nekih imovnih općina osim ove činjenice nastupa šumskogospodarski „vacuum", praznina, jer starijih dobnih razreda nema, nema za sječu sposobnog stabalja i ne će biti što crpsti. Starih šuma bilo je više ,nego je trebalo, te su većinom isprodavane. Ukoliko je sječa tih stabala bila izvanredna, utržak je priklopljen nepotrošivoj glavnici t. j . drvna je glavnica pretvorena u novčanu. Od takovog novca (većinom papiri, kojima je danas vrijednost slaba) imat će se nabavljati i podmirivati redovite potrebe uprave i članova! A u kolikom je razmjeru vrijednost uglavničenih kamata od nepotrošive glavnice sa skupoćom znatnih količina, koje se moraju dobavljati ovlaštenjima? Nije se znala ili smjela upotrijebiti sigurnija pretvorba drvnog kapitala u drugi n. pr. kupovanjem šuma, već se je to samo donekle činilo. Zato je učinjenim novčanim operacijama znatno umanjena glavnica imovnih općina, jer se ne će moći zadovoljiti sve većim potrebama ovlaštenika i uprave bez ogromnih novčanih žrtava. Ma da je po propisima šumska glavnica nepromjenljiva, ipak se ona mijenja, jer se uvećava ili umanjuje, n. pr. izborom odnosno pretvorbom (visoke u nisku šumu) izvjesne gojidbe, izborom ili promjenom ophodnje, izborom, izmjenom ili smjesom razne vrsti drva, elementarnim nepogodama, vjetrom, požarom, zareznicima, vodom, zarazom, u novije doba opasnim oidiumom. Glavnica se umanjivala i namjerice po nekim od gornjih načina, da se momentano uvećaju prihodi. Na području krajiških imovnih općina ima sve više nepravoužitnika, koji su dosad, pa će i odsada sve svoje potrebe na drvu namirivati neposredno preko pravoužitnika, iz šuma krajiških imovnih općina. Daljnji jedan način umanjenja glavnice krajiški h imovnih općina jest na oko čudnovat, neobičan, vulgarno opravdan, ali sa čisto ekonomskog gledišta neracionalan, a to je izda´ak vrlo velikih svota za opće prometne, kulturno tehničke i socijalne svrhe. Po jasnom propisu zakona (Ćl. 10. od 15. VI 1873.) imade se u takve svrhe trošiti nakon podmirenja svih redovitih troškova. Kod osnivanja imovnih općina mislili su kratkovidni ljudi, da će biti i suvišaka. To je moglo b´ti u našoj staroj državi, da se od jedne u stvari pasivne |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 73 <-- 73 --> PDF |
inst tucije zahtijeva, da ona pomaže državi graditi ceste, željeznice, škole . . . Konačno umanjuju se glavnice imovnih općina same po sebi. Imovne su općine postale prostorno po vojničkom razdjeljenju, a ovo sa gospodarskim raidjeljenjem nema apsolutno nikarkove zajedničke, osim tek formalne podloge. Kao što je državna šumska uprava osnova´a 3 centralna ureda, tako bi i šumsko-gospodarstveni odnošaji krajiških imovnih općina, diktirali ne 10 nego najviše 4 središnja ureda, a pravoužitnici bi onda rado proveli fuziju imovine. Osim drugih znatnih prednosti glavna bi prednost bila velika prištednja u novcu, dakle veća glavnica imovne općine. Strukovna uprava imovnih općina kraj sadašnjeg šumsko-gospodarskog i upravnog sistema, poznatog birokrat.zma, znatno pridonosi teškoj budućnosti imovnih općina. Takovo je stanje kod nekih pogrješno zvanih bogatijih imovnih općina. Kako je kod siromašnih, kod I. i II. banske i slunjske, nije mi izbliže poznato. Držim, da je tamo stanje neodrživo. S takovom odviše žalosnom perspektivom stupaju imovne općine u naš novi državni život. Radi se za imovne općine o biti i nebitiv 0 tom u II dijelu. Šume, koje nisu u vlasništvu pojednih privatnika, već su vlasnost t. j . dobro opčine (sela) kao takove, zove narod općinskim, općim, zajedničkim dobrom jedne općine, sela. — Pravni je izraz općinske šume. One su dakle vlasništvo jednog sitiog dijela države, naime gradske, trgovišne, upravnih, mjesnih, plemićskih, privilegovanih i urbarskih općina. Prema tomu su općinske šume zajednice suposjednika, ali su u raspoložbi sa svojim posjedom ograničene u korist općine kao promjenljivog socijalnog bića. Ovo ograničenje sastoji se u tom, da se šume smiju samo privremeno i racionalno-konzervativno uživati. Svrha im je trajna, nije momentana, ali nije ni vječna. Radi toga i po glavnim načelima općega šumskoga zakona ima supstancija šume u pravilu ostati netaknuta. Crpsti se mogu samo prihodi, t. j . radi trajnosti svrhe i radi očuvanja supstancije ima im nadzirati rad organ vrhovne općenitosti, državna vlast, a raditi — gospodariti imade se racionalno-konzervativno. Via ništvo takovih zajedničara suposjednika, općinara, tako je ograničeno pravom šire i veće općenitosti t. j . organa njezinog, državne vlasti, da bez njezine dozvole općinari ne mogu svojevoljno umanjiti, preinačivati ili ukidati svoje imovine. Državna im vlast to iznimno dozvoljava iz agrarnih ili drugih osobito važnih, ali uvijek opravdanih razloga, koji su na korist i njihovih potomaka i cjelokupnosti. Posmatrajući ovdje pitanja vlasništva s materijalne strane ne možemo naći nesumnjivog kriterija za vlasništvo pojedinaca u toj |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1919 str. 74 <-- 74 --> PDF |
općini ili selu. Član korporacije je samo suposjednik, a vlasnik je juristična osoba, dakle odredivi i točno odredjeni, ali promjenljivi broj sada živih i neodredjeni broj budućih općinara do neodredjene granice vremena u budućnosti. Glavna je dakle karakteristika općinskih, seoskih šuma, da su dobro općine ili sela kao javne jurističke osobe. Šume n. pr. imovnih općina jesu vlasništvo skupine privilegovanih, dakle točno odredjenih fizičkih i jurističkih osoba (krajiških, školskih, crkvenih općina) i njihovih zakonitih potomaka. Budući da su ladanjske upravne općine i imovne općine sastavljene gotovo od samih seljaka, slične su šume kraj. imov. općina općinskim, seoskim šumama po tom, što su one, t. j . naturalni prihodi njihovi, bitna sastavina seljačkog poljskog gospodarstva (drvo za kućni ogrjev, za gradnju, paša za marvu), a neznatni novčani prihodi služe interesima sela, općina, imovnih općina kao cjeline. Šumsko-posjedovni odnošaji razvijali su se tako, da često imademo na ter.toriju jedne političke općine općinskih, imovno-općinskih, državnih i privatnih šuma. De jure je jasan, ali de facto jest težak i često kompliciran odnošaj seljaka prema tim šumama. Radi trajne svrhe vlasnika imade se u mnogim šumama potrajno gospodariti, dakle vlada princip kontinuiteta u dohocima kao posljedica principa strogoga očuvanja supstancije šuma. Kako je šuma stvarna glavnica, prostorno velika, prirodna tvornica, u kojoj radi priroda, glavnica je vrlo konservativne naravi, može se reći, da su i njezini produkti jedan stabilni godišnji ili periodički faktor. Uživalac toga prihoda — proizvoda, u većini slučajeva skup fizičkih osoba, nije stalan faktor, već se u pravilu mijenja — množi. Taj faktor, većinom seljak, nije zadovoljan s prihodom, već dira u glavnicu. Nema dakle ravnoteže, gospodarstvo je poremećeno i ide u susret krizi. Već se i sa visokih mjesta čuju glasovi, da ne treba zasad dirati u privatno šumsko vlasništvo. Neka zasada ostane pri starom. Ministarstvo će raspolagati i upravljati sa državnim šumama, dok će nad ostalima imati nadzor. Prema tome nijesu ove postale državnim vlasništvom, kako je bilo predvidjeno. Mislim, da je i ovo tek prelazno stanje. Sa strane političara čuje se i to, da financijalni krugovi entente traže podržavljenje svih šuma, da država može svojom šumskom imovinom što sigurnije jamčiti za svoje novčane obveze. (Nastavit će se.) Uređuje prof. dr. Andrija Petračić. Tiskara C. Albrecht, Zagreb. |