DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 3     <-- 3 -->        PDF

R.7.,8. i 9. S3?A4J, KOLOVOZI RUJAN 1921. GOD. XLV.


ŠUMARSKI LI5T


GLASILO HRVATSKOG ŠUMARSKOG DRUŠTVA.


Ima li Picea Omorica Panč. šumsko-gospodarstveno
značenje i budućnost?


Napisao A. Karolyl.»


Naša je zemlja medju evropskim državama jamačno
ona, koja je u šumskom pogledu od prirode najbolje obdarena.
Ona ima ne samo neizmjernih masa drva — nagomilanih
većinom u prašumama kao baština ranijih epoha,
gospodarski slabije razvijenih — i kvalitativno naše šume
Stoje na višemu stepenu. Mi imamo najbogatiji izbor vrsta
drva, a medju njima dragocjenih specijaliteta: najbolji hrast
na svijetu u Slavoniji, izvrsni crni bor u Bosni, ravan
Pitsch-pine-u.


No mi imamo i najbiranije specijalitete : vrsti
drva, koje su podesne za obrazovanje sastojina i nema ih
inače nigdje u svijetu osim kod nas, dakle su kod nas
endemične.


Ovakove su endemične vrsti drva kod nas munika
(Pinus leucodermis Ant.) i omorika (Picea Omorica Panč.).


No od ovih obiju vrsti drva iziskuje viši interes omorika.
Pinus leucodermis Ant., koji se pojavljuje na većim prostorima
u Hercegovini, naročito na Prenj-planini, morfološki,
a fosobito biološki skoro je identičan s crnim borom i ne
može iziskivati nikakve važnosti po gospodarstvo i umjetno
obrazovanje sastojina.


Tim je više zanimiva pojava omorike. Ko ju je samo
jednom vidio na njenom prirodnom raslištu (stojbini), hé
može je nikada više zaboraviti ; oznake su njene vrsti tako
dobro izražene, a naročito i njena spoljašna pojava, njen
habitu s tako jedinstven, da se svakomu neizbrisivo utisne
u pamet. Promatrana sa šumsko-estetskoga gledišta ona je
naijepše crnogorično drvo današnje srednjo-evroske šume.


* Gosp. pisac umoljava se, neka izvoli priopćiti uredništvu svoju potpunu
adresu, da mu se uzmogne dostaviti suradnički honorar- Uredništvo . [


ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 4     <-- 4 -->        PDF

Njena je povjest vrlo interesantna. Ona je vjerojatno


glavna vrst drva tercijarnih crnogoričnih šuma Srednje


Evrope, te prema tomu, fitopaleontološki jedna od naših


najstarijih vrsti drva, a ipak je kasnij e od svih drugih


otkrivena i opisana ; ona je n a j m 1 a d j i- član šumske siste


matike. Tek godine 1875. otkrio ju je u drinskoj dolini beo


gradski botanik P a n č i ć i iste ju je godine opisao kao novu


vrst. Godine 1877. Willkomm je upozorio šumarske krugove


na ovu interesantnu vrst drva, 1890. izašla je temeljna radnja


Wettsteinova o njoj (Dr. R. v. Wettstein, Die Omorika-Fichte,


Picea OmoricaPanc. Eine monografische Studie, Wien 1890.).


Otprilike deset godina nakon botaničkoga otkrića bila
je i sa strane šumskoga gospodarstva otkrivena i inventarizovana.
Jedina sklopljena i skoro čista sastojina omorike
leži u drinskoj dolini u višegradskom okrugu, na sjevernim
obroncima stolačkoga brda, izmedju 1200 i .600 m nad
morem, i obuhvata prostorno nekih 60 ha. U ovoj je sastojirii


višegradski drvotržac Aleksa Popović poduzeo oko 1885.
s dozvolom bosanske zemaljske vlade veliko i temeljito
iskdrišćivanje. Dobio je naravno od erara običnu jelovinu,
a eksploatisao je "omoriku. Pogreška se da objasniti. Već za
vrijeme iskorišćivanja pade u oči okružnom šumarskomu
referentu čudna „jela". Bili su poslani u Beč uzorci i jela se
sa stolačkoga brda iščahuri kao Picea Omorica Panč. !


Ali prekasno. Najstarija, najmoćnija debla sastojine
otputovaše medjutim k Drini, a odatle dalje na splavima
k Mitrovici.


Iza toga je, naravno, izdana zabrana sječe za ovu vrst
drva. Kad sam ja upravljao šumama višegradskoga okruga
(1900—1906.), poduzimali smo svake godine u sastojini
omorike samo još jedno iskorišćivanja : sakupljali smo što
vi,še sjemenja ove vrsti drva i razašiljali ga botaničkim vrtovima,,
šuniajskim ^jgokim . školama i šumskim upravama.
Omorika je bifa^došla u modu!


* Kasniji pi^ci, nisu više dodali ništa temeljnoj radnji
Wettsteinovoj, Samo su navodna nalazišta ovoga drveta
bila sve više suzivana. 1 ja mogu sa svoje strane potvrditi,
da omorike nem a na Ozrenu kod Sarajeva, ni na Borji
u 4ešanjskom okrugu. Bugarsko nalazište na? rpdopskom
gorju Reiser i Jiraček nisu mogli potvrditi. Tako preostaje


ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 5     <-- 5 -->        PDF

1ÔI


kao glavno, a vjerojatno i jedino nalazište, srednja i gornja
dolina Drine; u srednjoj dolini Drine onaj lanac pećina,
kojim gospoduje Stolačko brdo, a proteže se u dužini od
nekih 25 km prema Srebrenici niz rijeku ; u gornjoj dolini
Drine sjevero-istočni obronak Lelja-Planine kod JelečaDrobnjaci u Crnoj Gori. Da je omorika barem u Drinskoj
dolini još u bližim historijskim vremenima bila raširenija


šešarkarna podavaju joj najljepši piramidski oblik, plemenitii


i da je sizala znatno ´* dublje,
u blizini Bosanskoga Višegrada,
kod mjesta Barima,
u prorijedjenim privatnim
šumama, kod 300 m visine
nad morem, još nekoliko
starih omorika u društvu
mogu potvrditi. Našao sam
obične jele, crnoga bora,
bukve i jednoga hrasta, vrlo
rijetka u visokom rastu,
Quercus hungarica. Jednu se
takovu omoriku iz Drinske
doline vidi na si. 1. Ja sam
je jednom snimio radi interesantnog
mjesta, gdje je
izrasla, a i jer pokazuje,
dok ovako slobodno stoji,
nadasve karakteristični i frapantno
lijepi habitus . ove
vrsti drva. Kratke, posve
gusto postavljene grane
s tamno-zelenim iglama kao
u jele i s gustim, grozdjusličnim, ljubičastim _malim
suka i.


oblik čempresa. Ova se vrst drva razabire već na više kilometara
po njenoj karakterističnoj silhueti. Ona nam se čini
u slici naše flore kao nešto tudje. Visoko, uspravno, vrlo´
tankovito deblo s krošnjom, koja se do vrška diže u jednom
likoj, vrlo gustoj, oštro piramidskoj formi, nema analogona
u slici srednjo-evropske šume. Slika 2. pokazuje
prizor iz sastojine omorikove kod Stoca, čije su plemenite
draži neopisive. Komu je bilo dano, kao meni, da goni
u ovom zapisu prastarih doba povjesti naše zemlje mrkoga


*




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 6     <-- 6 -->        PDF

102


medvjeda, koji tamo češće udara svoj stalni stan u špiljama,
divokozu i tetrijeba, da promatra brkuta, kako hiti k svojemu
gnijezdu, taj proživljuje osjećaje i razmatranja, kojih
nijedno pero ne može da ponovi.


Wettstein daje svojom monografijom potanki opis ove
vrste drva, te osvjeljuje i njen sistematski položaj, kao i njeno
značenje za povijest biljka. Omorika sačinjava u svojoj vrsti
Picea s najsrodnijim joj istočno-azijskim vrstima Picea Glehni
i Picea Alcockiana posecnu sekciju. Sistematki opis po
Ascherson-Graebner, „Synopsis dermitteleuropâischen Flora",
glasi:


„Igle odozdo sa dvije bijele pruge,* s naličja sjajno
zelene, bez pruga, sa dva postrana žlijeba za smolu. Stablo
do 42 m visoko, posve uspravno, razmjerno tanko^ pokriveno
je kao kava smedjom korom, sastojećom od1 velikih
ljusaka, koje se lako odlupe, donje grane odbacuje rano,
krošnja je uska, piramidalna, vrlo gusta. Grane razmjerno
tanke, vise prema dole, donje nisu nikada duže od 2 m, na
vršiči uspravne. Igle starijih grana po sredini žlijebaste,
8—14 mm duge, 1´5 — 2´5 mm široke, otprilike dvaputa
tako široke kao debele, valjkaste, na kratko zašiljene, stoje
pojedince u nožnicama.


Muški cvjetovi su cilindrični smedji u ljubičasto preliveni,
mlade šešarke prelivene u ljubičasto, već izrasle su žute
kao koža do 7 cm duge, a do 3 cm debele. Ljuske Šešerka
fino su isprugane, valovito nazupčane.


Sjeme je crnosmedje sa otprike dvostruko tako dugim
naopako jajolikim krilika, 1 cm dugim. Klica imade 4-8
(najčešće 6)."


Wettstein stavlja hipotezu, da je omorika u tercijarno
doba bila raširena uz druge vrsti iste sekcije u Srednjoj
Evropi, a odatle po Istočnoj Aziji i po današnjoj zapadnoj
obali Sjeverne Amerike, te da predstavlja t e r c i i a r n i
oblik našeg običnog bora. „Znatne klimatske promjene
prouzročene koncem tercijarnog doba s jedne strane
time, što je veći dio Evrope bio pokriven ledenjacima,


* Površnom motriocu izgleda, da se te bijele pruge nalaze odozdo. "One
se zapravo nalaze na gornjo j strani iglice, no jer je iglica odmah iznad podine
svoje okrenuta okolo svoje osi skoro za 180°, to je gornja straha ovako
Okrenute iglice zajedno sa navedenim prugama okrenuta naprama dolje.
Opaska urednika.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 7     <-- 7 -->        PDF

s druge strane promjenama u konfiguraciji kopna, te napokon
postankom istočno-evropske stepe, proizvele su, da je izumro
tercijarni tip u Sjevernoj i Srednoj Evropi, te u Sjevernoj
i Srednoj Aziji; kao ostatak postoji još Picea Omorica u
Južno-Istočnoj Evropi, Picea Ajanensis i neke srodne joj
vrste u Istočnoj Aziji i Picea Sitkaensis u zapadnom dijelu
Sjeverne Amerike".


Dokaz bi se ove teze po Wettsteinu mogao provesti,
kad bi uspjelo dokazati:


„1. da je u neko doba
razvoja Zemlje veći dio
Evrope nastavala neka flora,
koja je bar približno imala


karakter istočno - azijske
flore, ili


2. da je u fosilnom
stanju u to doba iz Evrope
poznata neka jela slična
Piceae Omoricae, ili
3. da i druge evropske
biljke, koje danas živu, pokazuju
slične sistematske
odnose prema istočno-azijskim
vrstama kao i Picea
Omorica.
Ove dokaze pruža
Wettstein. Naročito su
zanimivi direktni dokazi ad
2, koje je on pronašao, a
po kojima se „medju osta- siika 2.
cima biljka baltičkog jantara,
dakle iz tercijara (suboligocen) nedvojbeno nalazi jedna
vrst vrlo srodna Piceae omoricae, da je nadalje u
interglacijalno doba u Sjevernim Alpama živjela jedna jela
slična pomenutoj vrsti".


Kasniji autor prof. Dr. Lujo Adamović (Die Vegetationsverhaltnisse
der Balkanlander, Leipzig 1909), piše o tom
slijedeće :


,,Najznamenitiji nalazak Pančićev sačinjava jamačno
za evropsku floru tako osobita i posve izolirana Picea




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 8     <-- 8 -->        PDF

Omorica, koju smo tek točno upoznali zaslužnom monografijom
R. von Wettsteina (IH. i IV.).


Ova ponajprije sa japanskim i sjevero-američkim vrstama
srodna crnogorica relikat je tercirarne evropske flore,
u kojoj bijaše tada ovo drvo vrlo rašireno. To nam najbolje
pokazuju .osilni nalazi. R. v. Wettstein naišao je god. 1891.
u interglacijalnoj Breccie-i v. Hottingen-a kod Innsbruka u
velikim masama iglice nekog bora, koje po njegovom mnijenju
pripadaju ili nekoj srodnoj vrsti omorike ili cvjetnim
granama vrška neke vrsti običnog bora. (R. v. Wettstein:
Die fossile Flora der Hôttinger Breccie Denkschrift der kais.
Akademie der Wissenschaft, Wien, 1892, Bd. LIX.). C. A.
Weber konstatirao je, da šešarke, iglice i grane neke mo


čvarne naslage starijeg kvarternog sistema Saksonske dolaze
od neke, omorici posve identične jele, koju nazva Picea
omoricoides. (C. A. Weber: Uber eine omoricaartige Fichte
aus einer dem alteren Quartâre Sachsens angehorenden
Moorbildung, Englers. Botan. Jahrb. Bd. XXIV.). Ali i činjenica,
da je ime omorike poznato svim Slavenima od Drave,
Save i Dunava do Jadranskog mora,, govori u prilog tome,
da je ovo drvo u području gorja, koje spaja Alpe s Balkanom,
nekada bilo mnogo raširenije, nego sada, i da je
kao što primjećuje Pančić (IX), bilo zbog svog vitkog,
visokog rasta ili kakovog ´inog, čovjeku korisnog svojstva
mnogo rabljeno i uslijed toga i na mhogim mjestima iskorijenjeno.
Taj je zaključak tim manje smion, što ista sudbina
i sada stizava razne vrsti drveća u Balkanskim zemljama,
osobito muniku (Pinus Leucodermis), muru ili moliku (Pinus
Peuce), tursku lesku (Corylus Colurna), jest, dapače jelu,
hrast i crni bor. I u« tercijaru Sjeverne Pruske nadjena je
srodna vrsta naše Pjceae Omoricae i opisana po Conwentz-u´
kao Picea Engleri. (Conwentz: Monographie der baltischen
Bersteinbaume. 1890. S. 72.).


Indirektni dokazi Wettsteinovi ad 1 i 3 zadobiše poslije
još vrlo mnogo dokazne moći po opsežnim radnjama drugih
fitopalentologa. Tako v. Ettinghausen (,,Zur Théorie der
Entwicklung der jetzigen Floren der Erde aus der Tertiarflora")
postavlja sasvim općeniti zaključak i temelji ga na
bezbrojnim primjerima, da je tercijarna flora Evrope bila
sastavljena od neke smjese tipova biljka, koji danas živu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 9     <-- 9 -->        PDF

105


u velikoj udaljenosti jedan od drugoga, dapače na raznim
kontinentima, i da je općeniti karakter tercijarne flore sastojao
u tom, što su prvobitno zajedno postojali elementi
flore. Von Ettinghausen misli, da „nema sumnje, da oliskosrodni
oblici biljka sadašnjega doba, bili oni označeni kao
rodovi ili vrste, negdje u tercijarno doba, oko ovoga doba
ili u to doba konvergišu jedan prema drugome, i da ih se
konačno mora zamišljati kao vezane u praoblicima ili
kao takove, koji prelaze u ove oblike. Na temelju dosadanjih
iskustava možemo općenito uzeti, da su područja, na kojima
su se prostirale tercijarne vrsti biljka, bila veća nego područja
njihovih sadašnjih descendenata". Slična mišljenja zastupa
i Dr. Schulz u „Grundzuge einer Entwicklungsgeschichte
der Pflanzeriwelt Mitteleuropas seit dem Ausgang der Tertiarzeit".
......


Wettstein vrlo ispravno opaža : ako je njegova hipQte7za
o omorici točna, da svakako mora biti i drugih biljka u
prostoru, gdje je raširena omorika, koje valja da je sudbina
pridijelila omorici, te moraju padati u oči s jedne strane po
svojoj osamljenosti u novijoj srednje-evropskoj flori, a s druge
strane po,bliskim rodbinskim vezama s istočno-azijskim vrstama
koje još i sada živu. Wettstein daje popis takovih
biljka, i doista je glavno mjesto, na kojem raste omorika,
onaj lanac pećina ispod Stolačkoga brda, pravo utočište,
u kojemu su se zajedno s omorikom preko ledenih doba
spasile mnoge biljke, kojih inače nigdje u okolici nema, a
pojavljuju se još najviše na vrlo udaljenim mjestima.


Za tercijarno porijeklo omorike držim, da mogu osim
Wettsteinovog izvesti još jedan neizravni dokaz. Ovaj
će ujedno dati odgovor na pitanje: koju gospodarsku važnost
i budućnost imade omorika?


Izraziti, lijepi piramidski oblik omorike, koji zadivljuje
šumskog estetu, sačnjava ujedno za prirodoslovca biološki
problem, čije se riješenje mora tražiti. Izmedju oblika
stabla i stojbinskih faktora njegovog nalazišta
postoje odnosi i svaki tipični oblik stabla možemo
smatrati izrazom stabilne morfološke ravnoteže
ove vrste prema stojbioskim faktorima nalazišta
Vanjski oblik prilagodjivanja tako postojane vrste, kao
što je omorika, zadobiven filogenetskim načinom, mora da




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 10     <-- 10 -->        PDF

ima svoje razloge, što ga uvjetuju, ili bolje rekuć — pošto
se radi o jednoj vrsti koja izumire, koje nestaje — mora
da ih je imao.


Poznato nam je iz Wiesnerovih studija o užitku svijetla
(Wiesner, Der Lichtgenuss der Pflanzen. Leipzig 1907.), da
oblik stabla i osvjetljenje stoje u uskoj vezi, da je oblik
stabla funkcija uživanja svijetla u njegovoj cjelini,
odnosno u njegovoj prostornoj razdiobi. Piramidski
oblik specijalno predstavlja višestrano prilagodjivanje svijetlu :
s jedne strane obranu od najjačih izravnih zraka podnevnog
sunca, s druge strane intenzivno iskorišcivanje oslabljenog
sunčanog svijetla, naročito difuznog svijetla s strane.
Stoga Wiesner piramidska stabla nazivlje stablimasvljetla
sa strane, te razlikuje medju njima dva tipa. Kod suptropskog
oblika, čiji je najpoznatiji predstavnik čempres (Cupressus
sempervivens), prevladava pasivna strana prilagodjivanja —
obrana od prejakog zenitskog svijetla — dok se kod sjevernog
piramidskog stabla . kod piramidskog stabla velike
visine nad morem radi o aktivnoj strani prilagodjivanja


o intenzivnom iskoriščivanju zraka niskog sunca i difuznog
svjetla sa strane. Wiesner dokazuje da na dalekom sjeveru,
te u velikim visinama nad morem i v ste inače široke krošnje
mogu poprimiti piramidski oblik.
Omorika je dakle tipično stablo svijetla sa
strane. Nijedno drugo drvo srednjo-evropske šume ne pokazuje
tako jednostrano prilagodjivanje svijetlu, što je pod
našim današnjim klimatskim prilikama suvišno , pač e
škodljivo.


Tako ovaj oblik prilagodjivanja, koji stoji u protuslovju
s današnjim općenitim klimatskim prilikama, nije mogao nastati
pod njihovim uplivom, već njegov postanak moramo
premjestiti u prijašnja vremena, u suprotsku klimu tercijarnog
doba, kad je bilo korisno, da ga se zadobije.
Ovo objašnjenje proizlazi posve neprisiljeno, te je
Ujedno dokaz za tercijarno porijeklo omorike.


Wiesner kao i Beck von Mannagetta (Die Vegetationsverhâltnisse
der illyrischen Lander, Leipzig, 1901 ; strana 474)
nabacuju pitanje, a da ne odgovaraju na nj, zašto je drugo
bosansko šumsko drveće tako jako potisnulo omoriku. I na
to daje zadovoljavajući odgovor jednostrano prilagodjivanje




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 11     <-- 11 -->        PDF

na svijetlo sa strane. Omorika se baš nalazi filogenetski na
stepenu razvitka, koji svojom postojanošću, upornošću vodi
izumiranju vrste. Pod promjenjenim klimatskim prilikama ne
može više da se opire utakmici drugih vrsta, koje se bolje
prilagodjuju. Izloži li je se vanjskim prilikama, koje odgovaraju
njezinom obliku prilagodjivanja) zadobiven´u u drevno
doba, onda uspijeva. To se dešava na njenom jedinom još
preostalom nalazištu, na strmim stijenama Drinske kotline.
Tamo ona uživa zbog konfiguracije terena gotov o isključivo
difuzno svijetlo sa strane sjevernog
i sjevero-istočnog neba, pa stoga može da se održi i da
uspijeva. Nakon namjeravanog iskorišćenja osamdesetih godina,
omorika se je raširila znatno i preko granica prijašnje
obrasle površine. Tako se može biološkim oblikom prilagodjivanja
rastumačiti i činjenica, zašto se je baš ir Drinskoj
kotlini sa vrlo strmim sjevernim i istočnim stijenama do sada
mogla održati omorika.


i Interesantna je činjenica, da omorika u mladosti, po
prilici do 30. godine ne samo pokazuje mnogih anatomskih
sličnosti s egzemplarima Picea excelsa, nego obe vrsti drveća
u mladosti i po vanjštini potpuno naliče jedna drugoj.
Ekstremi, tako karakteristični piramidski oblik omorike razvije
se tek u kasnijoj dobi ; u mladosti imade posve labavu šupljikavu
krošnju. >


Ovaj pojav možemo Iako da rastumačimo. Omorika je
šumsko drvo, koje obično piovadja mladost po zaštitom
starijih individua. Stoga bi joj rano prifagodjivanje svijetlu
u sastojini, gdje joj u šumskoj sjeni stoji na raspolaganje
jedino gornje svijetlo, bilo vrlo škodljivo. Tek kad više
isključivo ne zavisi od svijetla šume, nego bar gornjim dijelom,
svoje krošnje može da iskorišćiva slobodno, samo položajem
svog stajališta modificirano svijetlo, prilagodjivanje
intenzivnomu iskorišćivanju svijetla sa strane imadë vrijednosti,
te se može postepeno razvijati.


Prilagodjivanje je konstantno, te se ukazuje svuda kao


obilježje vrste, na svakom mjestu, gdje omorika raste. To


dokazuju egzemplari kod Barima.


Time je izrečen sud o gospodarskoj budućnosti omo


rike. Ona te budućnosti nema, ne može je imati !


Jednostrano prilagodjivanje onemogućuje joj uspješnu


utakmicu s drugim vrstama crnogorice, koje su je potisnule.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 12     <-- 12 -->        PDF

Ona još može pod jednostranim uvjetima životariti samo na
rijetkim raslištima, gdje joj krošnji piramidskog oblika prijaju
prilike osvjetlenja. Osudjena je da izumre.


Na ovo se može uzvratiti : to se odnosi na prirodnu
utakmicu i borbu drveća. No čovjek može da segne svojom
rukom u tu borbu, on to čini bez prestanka, umjetno goji
biljke, te može da ublaži borbu, da ju i odstrani.


To je ispravno, te bi se sigurno mogle na mnogim
mjestima uspješno obrazovati i gojiti omorikove sastojine.


No od takovih mjera n e smijemo očekivati gospodarske
koristi. Jednostrano prilagodjivanje omorike nema samo za
posljedicu, da joj je otešćana utakmica s običnim borom ili
jelom; njena krošnja, koja ne spada u današnje klimatske
prilike, otešćava joj i da iskorišćuje faktore uspijevanja na
običnim stojbinama, a osobito, što je najglavnije, ne da joj
da iskorišćuje svijetlo, kojega imade u obiju. Stoga ne može
da proizvede na istoj stojbini nikada tolike mase
drva kao**druge mladje vrste drva sa rijetkim krošnjama,
koje se prilagodjuju gornjem svijetlu. Na temelju analiza
debla i sastojina cijenim njenu sposobnost na prikladnom,
autohtonom raslištu prosječno u pojedinom stablu na 70°0)
a u većim sastojinama ha jedva 60% obične omore. Jedna
snimka pokusne površine, valjda jedina do sada, koju je
proveo pisac ovoga god. 1906. na Stocu, slijedi:


Površina: 400 m2; raslište: vrlo strma, sjeverno-istočna
stijena, sa špiljama i klisurama trias-vapnenca; tlo je vrlo
humozno. Mješavina: 0*7 Picea omorica Pana,


0*3 jela, smreka, bijeli i crni bor,
trepetljika ; mnogo podmlatka omorike. Pojedinačno i u malom
rastu vrsti lonicerae, takodjer lonicera alpina, gorski javor,
viburnum lahTâha, mnogo trave i mahovine.


Promjer u prsnoj
visini
"fc.
Omorika
Crni
bor
Bijeli
bor
Smreka Jela
5 1 .´ 2 ´ .,: _L.´
6 1
7 ;; ´ ! 1 — 1 1
8 1 ´ l-




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Promjer u prsnoj
visini


Omorika


"%
9
10 1
11 —
12
13 1
14 —
15
16 —
17 1
18 —
19 3
20 3
21 —
22 1
23
24
25 1
26 —
27 1
28 ´ —
29 1
30 —
31 1
32 1
33 -
34 1
35 —
36
37
"


Sastojinu računam sa


Crni
bor













´—










1








1










1
1


232 m3


Bijeli
bor







































Smreka


1


1


:





2









1
















"


Jela




1


— ;






-







-
-
-
-



„ . -....


-





L-j*


sadrzine po ha.


Jedno posječeno pokusno deblo od 91 godina imalo je
24 cm promjera u prsnoj visini, 23.8 m ukupne duljine i
0´427 m3 sadrzine; analiza mu je slijedeća:




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 14     <-- 14 -->        PDF

110




ŠUMARSKI LIST 7-9/1921 str. 15     <-- 15 -->        PDF

Gospodarski imala bi omorika samo jednu prednost
nad borom — znatno jaču otpornost spram nepogoda, jači
i dublji korjen. Drvo joj kvalitativno nije ravno borovu drvu,
jer joj se stablo gotovo nikada ne čisti od gustih donjih
grana. Njena kvantitativna sposobnost, kao Što je gore spomenuto,
znatno je manja. Naprotiv proizvadja relativno
mnogo sjemenja, većina stabala pokrivena je u gornjem dijelu
iz godine u godinu lijepim, malim groždju sličnim,
gustim ljubičastim šešarkama. Kao da naslućuje svoju propast,
i kao da u zadnjoj zdvojnoj borbi proti sudbini hoće da
stavi svu svoju snagu u službu uzdržavanja vrste.


Naša je dužnost, da joj pomognemo u toj borbi. Ako
su joj druge vrsti drva gospodarski i pretpostavljene, ostaje
ona ipak naša najljepša crnogorica, a pogled na nju mora
da obraduje srce i dušu svakog prijatelja prirode i šumara,
te da u najvećem stepenu zadovolji smisao za ljepotu svakog
kulturnoga čovjeka. Stajala je na koljevci čovječanstva,
svjedok je razvitka njegovog od prvih borba stanovnika
špilja s prirodnim silama i divljom zvjeradi kroz nebrojena
tisućljeća do danas. 1 pijetet mora dakle pomoći da uzdržimo
to plemenito drvo za buduće generacije.


Zato je osim zabrane sječe, što pasivno djeluje, potrebna
i aktivna njega raslišta. Nadajmo se da će bosanska
zemaljska vlada, kojoj je povjerena ta narodna dragocjenost,
učiniti i taj korak, te stvoriti od posljednjeg nalazišta omorike,
od više puta spomenutog gorskog lanca Drinske kotline,
narodni perivoj, u kojem će omorika uz odgovarajuću
zaštitu i njegu naći zadnje, sigurno utočište.


Kućna gljiva (merulius lacrymans) i borba
protiv nje.


Napisao Levln Heisinger, nadsumar imovne općine gjurgjevačke.
(Nastavak.) j u;: ´,´.´-. a


2. Znanstvena diagnoza.
Na licu mjesta sakupljenim materijalom (zračni mycelij
ili pako mycelijski konopci) postupa se na slijedeći način:
Zračni se mycelij mikroskopska u svrhu, da se uzmogne
ustanoviti prisutnost kopčastih stanica, kako je to već na
stranici broj 4 (slika broj 1 ) opisano. Kod toga jest najbolje
upotrijebiti povećanje 1 : 500.