DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1922 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Šumarska ekskurzija u Našice. 533 onolikoj mjeri, koliki je bio dohodak istoga, bio primoran uložiti sve svoje sile, da na objektu uvede takovo gospodarenje i takav postupak, koji će mu trajno os´gurati što veću rentu. I to strogo trajnu po mogućnosti jednaku ili višu rentu. 1 eto baš u tome momentu leži jedna nesumnjiva zasluga fideikomisa za šumu. To je naročito vrijedno istaći, jer to nas šumare može u prvome redu da zanima u času, kada se fideikomisna uredba javno žigoše kao opće nevaljala. Novi šumski zakon neka nam zato umjesto dokinutog fideikomisa donese, za sve šume bez razlike vrsti i kategorije — u koliko ne bi jači razlozi druga* čije zahtijevali — ono, što se dokidanjem fideikomisa također dokida, a to je stroga obvezatnost potrajnog, a po mogućnosti i po potrebi i strogo potrajnog gospodarenja. Da je kojom srećom vlastelinstvo našičko postalo fiđeikomis za 1—2 deces nija prije, imali bi danas ovdje nekoliko tisuća jutara nesposobnih oranica do* duše manje, ali zato isto toliko tisuća jutara izvrsne šume više, jer tada ne bi bilo moguće krčenje šuma i pretvorba tla u oranicu u onolikoj mjeri, u kolikoj se je u 80. i 90. godinama (sve do 1895. god.), dakle još prije jedva dvadeset godina, provodila — doduše u »dobroj« namjeri, ali uz zlu pretpostavku, da će time dobiti »mnogo dobre« oranice. Ne imajući kvalifikovanih činovnika — upravnika, bez i jednoga tekućeg metra željeznice, a po tome i bez mogućnosti unovčenja drvnih produkata, palo je u samome području ovoga vlastelinstva u tim godinama preko 10.000 kat. jut. najljepših šuma u ravnici, žrtvom sjekire i budaka, sve u slijepoj vjeri, da će se poljoprivrednom obradbom tih površina postići neslućeni uspjeh. Stotine i stotine plaćenih ruku dalo se je na posao. Drvo, koje nije na» ilazilo na kupca (valja znati, da nije bilo niti državne željeznice) gorilo i izgas ralo je u ogromnim hrpama dan i noć. Cijela stabla, samo da se uštedi na poslu, to jest, da ne moraju biti rascijepana, jer inako ne htjede sirovo drvo goriti, zakapana su u zemlju, samo da nestanu. Tako je onda radnik »varao«! Bilo mu je lakše i brže iskopati jamu nego cijepati drvo, i tako je u razmjerno kratko vrijeme iskrčeno nekoliko tisuća jutara šume — da postanu oranica ili livada. U najvećoj su hitnji onda naseljena tri potpuna sela Jelisavae, Markovac i Velimirovac, sagrađeno je nekoliko pustara, a da nitko nije ni vodio računa o tome, da li je to zemljište uistinu onakvo, kako se očekivalo, i sposobno, da u tako velikom opsegu udovolji postavljenim nadama. Zaboravilo se je, da je tlo ilovasto, u mnogim položajima gotovo nepropusno, da je okolica izvrgnuta poplavama, iza kojih voda onda dugo stagnira itd., te se je moralo odmah tražiti radikalno protusrestvo, koje je onda i pronađeno osnutkom zadrug e za regulaciju potoka Karašice i Vučice i njenih pritoka sa sjedištem u Dl. Miholjcu, koja je osnovana na širokoj podlozi cijeloga oborin» skog područja imenovanih potoka. Našičko je vlastelinstvo angažovano u toj »vodnoj zadruzi« sa doprinosom od 130.880 K godišnje. Doprinos je po jutru 9:—, 14:— i 18:50 K, već prema razredu, u koji su uvrštene odnosne površine, t. j . prema stepenu povodnja. Naseljenic i dobiše građu za kuće i gospodarske zgrade, te potkućs niču i po 1 jutro besplatno, dok je od iskrčenoga zemljišta mogao svaki uzeti — prema radnoj si snazi — i po više jutara u zakup, plaćajući godišnje naj« prije po 8:— K u ime zakupnine, onda postepeno i više, ali nikada ne preko |