DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1922 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Poslije skupštine u Beogradu. Poslije skupštine u Beogradu. Prvi zbor našega udruženja održan je u Beogradu početkom mjeseca septembra ove godine s mnogo uspjeha. Tek sada, kada smo posvršavali sve poslove oko konferisanja, debatovanja, kons stituisanja itd., možemo da svrnemo okom na sam zbor te da povučemo konačnu bilansu njegove vrijednosti i uspjeha. Bilo je to po prvi put, da su se šumari — nakon što su stvo= rili jaku i jedinstvenu organizaciju — našli u prestonici na okupu u tako velikom broju. Bila je to prva prilika, da srno kao nosioci misli narodnog šumarstva te sa nepokolebivom vjerom u buduć* nost i snagu našeg šumarskog gospodarstva mogli da donesemo »pozdrave naših gajeva i dubrava« »sijedom i gordom Beogradu«. Pohitali smo — vršeći pored staleške dužnosti i nacionalnu — da se poklonimo i sjeni junaka, što padoše u borbi za naše ujedi* njenje i oslobođenje. Pohitasmo s jednakom ljubavlju i sviješću kao i onda, kad smo pristupali oltaru naše zavetne misli na Banjici 1903 te u »Slovenskom Jugu« 1906. A da utisci tih isto* rijskih časova budu što jači i dublji, te sa željom da ih predamo u amanet potomstvu, povedosmo sa sobom i majke djece naše. Možemo mirno a i s pravom da reknemo, da je sama skup= ština, kojoj novine dadoše ime »kongres«, bila uistinu jaka i još neviđena manifestacija šumarstva kao privredne grane, šumar= stva kao staleške organizacije te konačno šumarstva kao - no« sioca misli narodnoga jedinstva. Da je važnost našega šumarstva s prh redne strane shvaćena potpunoma, najbolje se razbire iz činjenice, da je najprvi i najs važniji rad zbora bio onaj, koji se kretao oko privrednih pitanja te onih administrativnih, koja su s prvima u vezi. Tek na posled* njem su mjestu bila staleška pitanja. Već sam taj način raspo= redaja raspravnoga materijala najrječitije govori tome u prilog. Mi smo dakle iznijeli nesumnjiva dokaza o tome, da nam je v prvome redu do toga, da rad udruženja stavimo u službu drs žave, a tek u posljednjem redu, da se skrbimo za staleške inte= rese. Mislim, da više idealizma i više svijesti, dužnosti a i ljubavi prema otadžbini nismo mogli da pokažemo. Na ovu razliku u shvatanju zadataka udruženja uprli su prstom beogradski novinarski izvjestitelji, koji su nam u razgo= voru kazivali, da kod ostalih udruženja, koja su zborovala u Beo= gradu, nije svagda zadržan isti reci u raspravljanju aktualnih pitanja. No najveće priznanje udruženju u ovome smjeru značila je želja gospodina ministra Živojina Rafajlovića, koju je on lično iznio pred plenum, zatraživši od skupštine mnijenje u pitanju bosanskog preduzeća DobrljinsDrvar. To je bio momenat, kos jega ćemo u potpunoj njegovoj vrijednosti moći da shvatimo |
| ŠUMARSKI LIST 10/1922 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Poslije skupštine u Beogradu. samo mi »prečani«. Tko od nas ne zna za one skupštine bivšeg »Hrvatskog šumarskog društva«, kojima je predsjedao — gotovo u pravilu — šef šumarstva. Njemu o bok sjedili su kao članovi upravnoga odbora brojni činovnici »šumarskoga odsjeka«. Sva naša funkcija sastojala je u tome, da budemo »mumije«, koje će tek u izvjesnom momentu imati da glasaju — naravno sa: da! Razumljivo je, da je to moralo da izazove reakciju svih slobodoumnih, naročito mlađih elemenata, koja je na mahove pokuša* vala, da udruženje oslobodi od vječnog tutorisanja vlasti — no svagda bez uspjeha. Lako je dakle razumjeti i radost našu, kad nam se pred oči dovodi činjenica, da se udruženje u novoj i velikoj našoj otadž* bini može da razvija u potpunoj slobodi. No ne samo to. Ono se dovinulo do one tačke razvitka i rada, s koje je postalo ne samo inicijativni već i konsultativni saradnik države. Ono je došlo do najvećeg stepena priznanja za svcj rad. Država ga kon* zultuje u velikim i važnim pitanjima, a ono sarađujući na tim pitanjima, pomaže državi u njenom izgrađivanju. Ne valja podcijeniti vrijednost zbora po šumarstvo kao stalež. Nesumnjivo je, da smo brojem učesnika te ozbiljnošću, mirom i skladnošću raspravljanja izazvali priznanje publicistike. Neosporno je, da će se to priznanje staležu proširiti preko novina i u širu publiku. A nama je — budimo iskreni — podizanje ugleda od prijeke potrebe sa dva razloga. Jedno da razbijemo neke predrasude o tobožnjem našem »inferioritetu«, koje još i danas živu, a drugo, da u pridizanju ugleda staležu olakšamo sam rad šumara u narodu, koji nailazi na brojne prepreke. Po same staleške interese od važnosti je još i lično upozna* vanje i zbližavanje. Bez toga ličnoga saobraćaja nema i ne može da bude uspješnoga poznavanja otadžbine i prilika raznih naših krajeva, ne može da bude uspješnoga rada našega udruženja, koje zapravo predstavlja zbroj svih naših individualnih snaga. Naš boravak u prestonici imade i svoju veliku nacijonalnu i socijalnu vrijednost. Ne valja smetnuti s uma, da je značenje veze, koja treba da postoji između šumara i naroda, daleko veće, nego kod drugih čisto tehničkih struka i staleža. Šuma i šumsko gospodarstvo zadire duboko u suštinu narodnoga života. Taj život kuca i ondje, gdje još nema ni betonskih mostova ni škola. Te otkucaje valja znati i slušati i čuti i razumjevati i — Sto je zapravo najteže — dovoditi u sklad sa šumarstvom kao naukom. Što dublji bude naš međusobni saobraćaj, kao članova jedne staleške organizacije, to šira će biti i mogućnost izgradi* vanja našeg nacijonalnog šumarstva, koje treba svagda da jed* nako obuhvati i produkciju i potrošnju. Mislimo dakle da nećemo biti nepravedni, ako ustvrdimo, da bi naše udruženje gledom na opću nacijonalno*ekonomsku važ* |
| ŠUMARSKI LIST 10/1922 str. 12 <-- 12 --> PDF |
650 Poslije skupštine u Beogradu. nost šumarstva u našoj otadžbini, moralo da ranžira neposredno iza udruženja prosvjetnih radnika i nastavnika. Lični kontakt te lična izmjena misli kod ovakovih zborova vrijedi daleko više, nego sve pisanje i teoretisanje. Time se našoj općoj narodnoj stvari doprinosi više, nego li ikakvim drugim nas činom. A nešto istine ima i na tome, kad se kaže »da banketi, proslave i slične zgode, gdje se sastaju ljudi sviju naših krajeva, nisu nikad preskupi, ako uočimo vrijednost njihovu po opću našu stvar.« No ubuduće bi ipak dobro bilo, kad bi mi, priređivajući ban= kete, bili nešto bolji ekonomi. Banketi, drugarske i prijateljske večere neće nikako izgubiti na svojoj vrijednosti, ako njihov trošak — koji treba da se svede na čedne granice -- nosimo mi kao članovi udruženja te učesnici zbora, a ne samo udruženje niti zasebni fondovi. Zamislimo samo, koliko smo stotina hiljada sadnica mogli uzgojiti za onu sumu, koja se dosada žrtvovala za bankete. Inače je sve teklo u najboljem redu. Odbor drugova u Beos gradu, koji je primio na se teški zadatak da nam učini boravak u prestonici što prijatnijim, učinio je zaista sve što je samo mogao, pa mu na njegovome trudu i ovim putem blagodarimo. Na narednim zborovima valja organizovati izvjestiteljsku službu tako, da novinari budu što bolje upućeni u samu suštinu rasprave. Jednako valja bolje rasporediti govornike za svečane prilike tako, da se ne događaju nemogućnosti pa da članovi udru= ženja, koji su prije podne kritikovali rad uprave, naveče pozdrav* ljaju najvišeg predstavnika državne vlasti — u ime udruženja. Ugrenpvić. |