DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1923 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Lovstvo. 373 Ako se ta naredba odnosi na šumarsko osoblje u prečanskim krajevima može nastati slijedeći slučaj. Poznato je, da si je u ovim krajevima, dok su spadali u sklop bivše Austro-Ugarskc, moglo svako lice, koje je imalo pravo držanja oružja n. pr. lovozakupnik, nabaviti originalnu vojničku pušku od tvornica, koje su te puške izrađivale ili od trgovca oružjem, kako se to može lako i danas ustanoviti, jednostavnim uvidom u jedan eijenik oružja, bilo koje tvrtke. No slučaj kupnje originalne vojničke puške bio je rjeđi, već su se češće nabavljale puške sistema Manliher ili Mauser prerađene za lovačku uporabu, ali sa oris ginalnom municijom, jednako od šumara, kao što i drugih lovaca. Nastaje pitanje, da li se ovakove i ovako nabavljene puške imaju subsu» mirati pod gornju naredbu te predati vojnim okruzima. specijalno vrijedi to za Manliherove i Mauserove puške za lov preudešene, koje su tom preudesbom izgubile svaki karakter vojničke pučke (imajući dvostruki otponac, drukčiji vizir i mušicu, lovački kundak itd.), ali u za sve to, mogao bi tko tumačeći gornju naredbu po svojemu, reći jednom privatnom lovcu ili možebit i lugaru, to je Manliher puška, ne možeš dobiti za nju oružnog lista i moraš je predati. U tome slučaju dobio bi isti za dobro preudešenu Manliher pušku, na kojoj je even* tualno montiran i dalekozor, kakova puška reprezentira vrijednost u današnoj . aluti 5.000 Din, tek svotu od 500 Din. To bi svakako bila prema pravnom shvatanju i jedna nepravda, jer niti tko ne može nečije privatno vlasništvo smatrati ratnim plijenom. Valjalo je stoga u gornjoj odredbi jasno odrediti, da to važi za one puške, koje imaju karakter vojničkih pušaka, i koje se kao takove mogu u vojsci i dalje upotrebljavati i čiji se vlasnici o provenienciji tih pušaka ne mogu iskazati (premda ova potonja okolnost također nije opravs dana, jer malo koji vlasnik oružja čuva fakture i račune o nabavci). Gore spo» menute meksikanske puške, Cal. 7 mjm, nisu ništa drugo nego Mauser puške M. 1912. pravljene u austrijskoj tvornici oružja u Stevrsu. Mnogi lovci posje* duju takove puške za lov preudešene. A kako bi se takova odredba dojmila onda jednog šumara, koji imade dvije ili tri takove puške, koje sve njegovo imanje i vrijednost reprezentiraju, a koje je on, teškom mukom i otkidajući si od usta, nabavio? Iz svega toga zaključujemo, da je državna vlast gornjom naredbom htjela u prvome redu obezbjediti sebe u južnim krajevima (Srbije i Makedonije) i po» goditi one odmetnike, komite i kojekakove razbojničke bande i oduzeti im voj= ničko oružje, jer bilo bi ludo dozvoliti nekom, da te vlastitim oružjem i munis čijom tuče. Uza to, koliko je meni poznato, u bivšoj kraljevini Srbiji moglo je svako privatno lice dobiti lako dozvolu za nošenje svake vrsti oružja, samo nije smjelo imati niti nositi vojničke puške, koje su smatrane državnom svo* jinom. Pa to je bilo i razumljivo, ako se uvaži, da se tamo izvršavanje lova obavljalo vrlo primitivno ograničavajući se većinom na niski lov (Niederjagd), gdje im nije bilo od potrebe niti su posizali za puškama sa kuglom. Dok kod nas »prečana« bilo je obratno. Visoki lov izvršavao se izključivo puškama sa kuglom, obično repertirkama vojničkog sistema, streljačka društva imala su javna natjecanja u gađanju sa vojničkim puškama, privatno lice moglo je nabaviti, imati i posjedovati vojničku pušku. Što je od ovoga dvoga bolje, ne spada na stvar, niti ću o tome dalje raspravljati. Vraćam se stoga na predmet i hoću da progovorim još nešto o naoružanju šumarskog odnosno lugarskog osoblja kao javne straže. Pitanje naoružanja lugarskog osoblja u uskome je savezu sa pitanjem uniformirani a |