DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 50 <-- 50 --> PDF |
210 Pismo uredništvu nazore i dodao ujedno, kako prema tim H. navodima izgleda , da navodi g. M. u pogledu proreda nisu dovoljno točni. Čudim se ujedno, da g. M. onako kriv smisao podaie riječi »izgleda«, riječi, koja svoga upotrebioca sasvim zaštićuje od zablude. Jer ako netko prikazujući nečije navode izjavi, kako> prema tim navodima izgleda , da stanovita stvar, o kojoj je govora, stoji ili ne stojionda tu nema saglašivanja sa izvodima, koji proizlaze iz odnosnih navoda, već dotičnik tek očekuje daljnje razjašnjenje. Da su se redovne prorede u franc, šumama provodile (počevši od XV11. stoljeća) ili barem imale provoditi, proizlazi izričito tek iz citata na str. 733. Š. 1., a naročito iz onoga koji se tiče Froidour^vog pravilnika od 1674. godine, izdanog za šumu Braconne. No iz njega se također jasno vidi i to, da je Froidour uz 20-godišnju periodičnost propisivao tek sasvim umjeren stepen »niske« prorede, kakova je obavljana ili se barem imala obavljati i u Njemačkoj. Froldour naime (u franc, tekstu) propisuje »da će se sjeći (u toj šumi) sve uginulo, loše rašteno i potišteno drveće u vremenskim razmacima od 20 do 20 godina, a da se ni u kojem pogledu ne dira dominantna sastojina sve do kompetentne starosti, u kojoj bi imala da bude posječena«. O jakim proredama, koje da su (prema navodima g. M.) izvadane već od Colbertovih vremena, nema ovdje dakako ni spomena. Dakle ni tim kao ni ostalim citatima nikako nije uspjelo g. M. dokazati, da je praktika proređivanja bila u Francuskoj od XVI. do XVIII. stoljeća načelno naprednija nego u Njemačkoj. Naravno ni u Njemačkoj nije se svuda proredivalo. Bilo je pače državica, a i pisaca (naročito u XVIII. stoljeću) apsolutno protivnih svakom vađenju živog materijala iz nezrele sastojine. No takovi slučajevi ostaju ipak znatno u manjini. Da vidimo dakle iz bližega, kakove su u tom pogledu bile prilike u zemljama njemačkog jezičnog područja. Jedan odlomak iz Uredbe Nassauskog vojvode od 10. V. 1619. godine glasi ovako: * »Das Gehôlz in den Wâldern, besonders an den Orten, wo es ziemlich wieder aufgewachsen dick steht, soli geraumt, und was krunim gewachsen oder sonst untuchtig ist, soli jahrlich, doch nient zu viel auf einmal, damit das Wildpret seinen Štand und Dickung behalten môge, ausgehauen werden«. Dakle ni spomena o uginulim stabalcima, jer se vjerojatno predmnijevalo, da takovih u njegovim šumama ni nema. Grbava i nevaljala stabalca odnosno stabla imala su se na umjeren način vadit iz šuma svake godine. Vjerojatno se ova potonja odredba ticala cjelokupnog šumskog posjeda, a ne svake sastojine posebice. No tumačenju ima mjesta svakako i u obrnutom značenju, t. j. da se drveće (u širem smislu) imalo vaditi iz šuma naročito na mjestima, na kojima već opet stoji gusto: dakle od vremena do vremena (kad se gusto sklopi); naprotiv da su se grbava i nevaljala stabla (stabalca) imala svake godine vaditi po svim šumama, ali umjereno. Uredba Badenskog vojvode od 5. VI. 1566 glasi u odlomku ovako:** »Wo sowohl die Laub- als Nadelholzwaldungen zu dicht aufgewachsen sind, sind im Friihjahr die uberflussigen Stangen herauszuhauen, damit das wachsbare Holz desto besser gedeihen kann.« * Laschk e K., Qeschichtl. Entwicklung des Dureriforstungsbetriebes. Neudamm 1902., str. 21. ** spom. mj., str. 16. |