DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 32     <-- 32 -->        PDF

Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem


Ing. Roman Sarnaoka (Srednje):


Nešto o stablima, oštećenim šumskim
požarem.


Veći šumski požari oštete uvijek u većoj ili manjoj mjeri kambijalnu
zonu, koja od velike vrućine usahne i obamre. Sokovi se u
kambijalnoj zoni zgrušaju i poprime crvenkasto-smeđu boju. Ako
plamen nije stablo direktno obuhvatio, te koru spalio i pougljenio,
može se i na kori opaziti promjena u boji, koja također postaje nekako
crvenkasta i zagasita. Ovo se obično može opaziti u prizemnih
požareva, ako ovi zahvate suho složeno granje, kakvu trulu kladu i
truo panj, koji kad se zapale, razvijaju veoma veliku vrućinu. Kod
svih stabala oko ovakih jačih centara požara opaža se na stranama,
okrenutim centrima, ova promjena u boji, dok su druge strane, okrenute
od tih centara, zadržale svoju običnu boju, i ako se stabla nalaze
usred požara. Na svakom se takvom stablu može već po samoj
kori tačno razabrati, dokle je kambij uništen, i koji je dio kambija
ostao neozlijeđen. Najjasnije se ova razlika može vidjeti na svijetloj
kori jelike. Neoštećeni kambij zadrži svoju funkciju, te se nakon nekoliko
mjeseci može jasno razabrati prirast.


Svaki veći prizemni požar pređe u crnogoričnim šumama napokon
i u krošnje. Silna žega osuši iglice, vatra zahvati lišajeve i
onda skoči u krošnje. Cijelo stablo plane tako reći samo na jedan
časak, a da se tako spale samo iglice. Na taj način skače požar uz
silno pucketanje i praštenje sa stabla na stablo. Stabla lišena odjedanput
svih svojih asimilacijonih organa, moraju nakon kraćeg vremena
da prestanu funkcionisati. Često se događa, osobito u rijeđim
šumama sa visokim stablima i niskim krošnjama, da žega opali (ili
kako težaci vele »ocica«) odnosno osuši samo pojedine partije krošnje,
dok ostali dio krošnje ostane na oko neozlijeđen. To se najčešće
opaža na jelikama i borovima, dok omorika, kako se čini,
ima mnogo osjetljivije iglice, te obično sva krošnja bude odmah
opaljena ili osušena prema lokalnom intenzitetu žege, odnosno
samog požara.


I ako se opažanjima mora ustvrditi, da su iglice odnosno cijela
krošnja jelovih i borovih stabala manje osjetljive od omorokovih,
ipak se mora uzeti, da je fiziološka funkcija i ovih stabala znatno
poremećena. To se je jasno moglo opaziti na požarima u Qrabu i
Krnjoj Jeli iz 1922. godine.




ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem 415


Požar u Qrabu imao je u glavnom karakter podzemnoga požara.
Vatra je pod zemljom tinjala, slijedila valjda trule žile i smolu,
koja se je prije sa stabala bila ocijedila, a da se za vedrih, sunčanih
dana nije na tlu ništa opažalo, dok se nenadano nije gdje pojavio
mali plamen dima. Vatra je na tom mjestu izbila na površinu i nastao
je prizemni požar, ako je našla dovoljno suhog granja, trave i


t. d. Prizemni je požar mjestimice opet prešao u krošnje tako, da
su sve tri vrste požara paralelno tekle, pri čemu je sad ova sad ona
vrst požara prevladavala.
Sastojine, u kojima se još požar pojavio, bile su mješovite sastojine
jelike, bora i omorike u raznim omjerima. Tlo ]e krševito sa
mnogim vrtačama. Kad bi požar zahvatio takvu vrtaču, gorilo je u
njoj sve kao u kakvom velikom kotlu.


U ovom požaru djelomice spaljena jelova i borova stabla pokazivala
su u neoštećenim partijama posve svezu zelenu boju, kao
da im požar nije nanio veće štete. Ovo svježe zelenilo zadržala su
opaljena jelova i borova stabla kroz svu zimu, proljeće i kroz cijelo
ljeto, koje je bilo, kako je poznato, veoma sušno, tako da mjesecima
nije palo ni kapi kiše. U mjesecu oktobru 1923. otpočela je
uprava sa izradom spaljenih i obamrlih stabala u vlastitoj režiji,
ostavivši parcijelno opaljena stabla jelika i borova iz šumsko uzgojnih
razloga, jer su ova sadst još pokazivala isto svježe zelenilo
kao i prije.


Sječa i izrada od požara uništenih stabala forsirala se veoma,
jer je još prije snijega trebalo oboriti, izraditi i složiti u šumi oko


3.300 kubnih metara, da se, čim padne snijeg, uzmogne odmah otpočeti
s izvozom.
Koncem mjeseca novembra i početkom decembra, kad su
udarile hladne kiše, počela se je na na parcijano oštećenim jelovim
i borovim stablima opažati neobična promjena. Neoštećeni dio
krošnje ovih stabala, koji je sve do sada zadržao svoju svježu zelenu
boju, počeo je nenadano i to rapidno, tako reći preko noći, da
gubi svoju svježinu. — iglice su izblijedile, kao da su se osušile. !
ova parcijalno oštećena jelova i borova stabla su dakle jedno četrnaest
mjeseci nakon požara također uginula.


U čemu leži uzrok ovom nenadanom obamiranju stabala, koja
cijele godine nijesu pokazivala nikakvog traga kakvom poboljevanju,
teško je bilo ustanoviti, jer se tokom godine ova stabla nijesu
pobliže promatrala. Čini se. kao da je kiša bila neposredni povod
ovom rapidnom obamiranju. Ali pošto je vegetaciona perioda bila
već zaključena, ne može se uzeti, da je voda nepovoljno djelovala
na prehranjivanje ovih stabala, i to tim manje, što je po svoj prilici
i žilje tih stabala moralo biti ozlijeđeno. Prije bi se moglo uzeti, da
je voda krošnju odnosno stablo izvana ugušila, jer su ova stabla
morala svakako biti manje otporna i tokom ljeta oslabila, i ako fn
nijesu pokazivala. Može biti, da ovo rapidno umiranje stabala ...~
samo slučajno u doba obilnih jesenjih kiša, te da imamo sličan noiav
kao kod podguljenih (obiieljenih — geringelt) stabala, koja takođe




ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 34     <-- 34 -->        PDF

Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem


znadu dulje vremena na oko posve nepromijenjena ostati, dok na


pokon ne počnu naglo obamirati, tako da se čini, kao da se stabla


hrane od sebe, da vegetiraju od nekih, u njima nagomilanih rezerva.


Najvjerojatnije mi se čini, da je voda krošnju zagušila, jer je


samo drvo u ovršici pokazivalo velike razlike od posve zdravog dr


veta. Drvo je poprimilo žućkastu boju i postalo veoma krhko, i ako


je samo po sebi bilo veoma tvrdo, što pokazuju sva od požara ošte


ćena stabla. Ova promjena u boji se je mnogo jače pojavljivala na


jelikama, nego na borovima, te su ove bile ujedno i u mnogo većoj


mjeri krhke tako, da se je svaka ovršica pri obaranju isprelamala


kao ledenica.


Ista promjena u boji i u elasticiteti pokazala se je i kod onih


jelika, koje je požar odmah uništio, ako dulje vremena nijesu bile


oborene i izrađene. Drvo je postalo osobito u ovršici tako krhko,


da se u tehničke svrhe gotovo nije moglo upotrijebiti. Isto se dogo


dilo i kod onih stabala, s kojih je kora bila spala, što se je moglo


jasno vidjeti na stablima uništenim od požara u Katkinom Koritu.


I promjena u boji i krhkost je opadala od krošnje prema odanku, iz


čega se jasno razabire, da je početak tim promjenama u krošnjama.


Na boru se obje ove promjene pojavljuju u mnogo manjoj mjeri, dok


se omorika znatno razlikuje u tom pogledu od jelike.


Ako je požar direktno zahvatio stablo, spalio mu koru i djelomice
je pougljenio, tada se je kora čvrsto priljubila uz samo drvo
tako, da ju je bilo teško odvaliti i sjekirom i u malim komadima.
Drvo ispod tako pripaljene kore je tvrdo kao kost. Težaci vele, drvo
se je speklo. Ako je stablo bilo izvrgnuto samo velikoj žezi, a da ga
vatra nije direktno zahvatila, onda bi se kora od razvijenih para ispod
kore nadigla. Taka bi kora nakon duljeg ili kraćeg vremena
popucala i onda spala sa drveta, ali bi u mnogo slučajeva znala i ostati
na drvetu, kao i kora onih stabala, koja su uništena iz žila, ili
koja su odjednom lišena svoje krošnje od požara, koji je skočio sa
drugih krošanja.


Drvo i jelika i omorika i borova onih stabala, koja su ostala
pod korom, izgubilo je, kako je lako razumljivo, najviše na kvaliteti,
jer se voda ocijedi ispod kore, te se drvo trajno nalazi u velikoj
vlazi uz pristup zraka. Kvaliteta drveta od ovakih stabala je u glavnom
gora od drveta, izrađenog od sušika.


Spadne li kora sa stabla, održi se i kvaliteta jelike mnogo dulje
i bolje, dok se kvaliteta omorikova drveta gotovo ni ne promijeni.
Drvo zadrži svoju bijelu boju. ne postaje krhko, i ne gubi na kvaliteti,
ako ga ne napadnu ose drvarice, kako se je to u velikoj mjeri
dogodilo u Grabu. Ali ako omorike dulje vremena ostanu izvrgnute
nepogodama vremena, speče se napokon i njeno drvo na suncu, postane
tvrdo, a u isti mah krhko, i poprimi žućkastu boju. Stepen ovih
promjena na drvetu omorika nije nikada tako velik kao kod jelika.


U glavnom se dakle čini, da su krošnje omorike osjetljivije i
prema žezi i prema vatri od krošanja jelike i bora, a da se na garištima
najviše i u svakom slučaju kvari drvo jelika, a onda tek drvo
omorika, a najmanje drvo borovo.




ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 35     <-- 35 -->        PDF

Nešto o stablima, oštećenim šumskim ix»žarem


Vjerni pratioci svih šumskih požareva i gore opisanih pro


mjena na oštećenim i obamrlim- stablima su potkornjaci, a i mnogi


drugi kukci. Zgrušani sokovi u kambijalnoj zoni požarom oštećenih


stabala primame već nekoliko dana iza požara potkornjake, koji se


radi obilja hrane u kratkom vremenu preko svake mjere razmnože.


Pošto su potkornjaci u glavnom sekundarni štetnici, ne igra preko


mjerno razmnažavanje njihovo gotovo nikakvu ulogu u šumama,


koje su od požara uništene. Opasnost toga silnoga razmnoženja pot


kornjaka je indirektna. Potkornjaci se za jednu godinu dana radi po


voljnih uslova razmnože u tolikoj mjeri, da za to vrijeme požderu


svu hranu. U pomanjkanju hrane i mjesta za rasplođivanje postanu


potkornjaci iz nužde, kako to veli Nusslin. primarni, te pređu onda


na posve zdrava stabla susjednih sastojina.


Prema vremenu, u kojem se je požar pojavio, te prema stadiju,


u kojem se u tom vremenu nalaze generacije potkornjaka, napadne


stabla odmah iza požara sad ova, sad ona vrsta potkornjaka, a ostale


vrsti slijede u kraćim ili duljim intervalima prema svome razvoju.


Čini se, da Ips typographus, koji je inače najčešći i najrašireniji
potkornjak u našim omorikovim šumama, izbjegava ona stabla,
koja je požar direktno zahvatio, jer se na ovakim stabima sa pougljenom
korom nije nigda mogao naći. Na takim stablima, koja su
bila doduše obamrla, ali koja požar nije direktno zahvatio, moglo
ga se naći u velikoj mjeri.


Na omorikovim stablima, uništenim od požara, nalazio sam uvijek
i to u velikoj mjeri potkornjake: Polygraphus polygraphus, Pityogenes
chalcographus, i nešto manje Ips amitinus. Grizotine ovih
vrsta ispreplele su se na jednom te istom stablu tako jako, da su
prohodi jedne vrste veoma često ispresijecale prohode druge vrste,
jer je cijelo stablo od odanka do kičice bilo puno puncato svih vrsta
zajedno.


Na jelikama se je najčešće nalazio Ips curvidens, rjeđe spinidens.
Prohodi grizotina curvidens-a su se također veoma često ispresijecali
i ispreplitali, dok su opet kraj toga druge partije stabla
bile posve netaknute i čiste. Osim toga su matični prohodi bili veom
nepravilnog oblika. Pojedini kraci matičnih prohoda bili su veoma
često jako produljeni, ali ne kao obično popriječno, nego po duljini
stabla. Na nekim jelikama opazio sam također Polygraphus polygraphus,
koji obično napada samo omoriku. Ovu sam činjenicu našao
potvrđenu također kod ruskoga entomologa P. Spesivceva.1


Borove je u glavnom bio napao samo bidentatus.


Omorikova i jelova stabla bila su osim toga u donjim partijama
jako napadnuta od raznih vrsta Pissodes-a. Cerambycida, Buprestida,
a osim toga cijela stabla od osa drvarica, koje su svojim dugim
prohodima mnoga stabla tehnički posve uništile.


Radi Učinaka ovih većih kukaca pojavile su se u šumama veoma
mnoge žune, koje su, tražeći ličinke, raskljuvale cijela stabla, te
time tehničku vrijednost drveta još više snizile.


1 .. .........., : ........... .....-....... ....*.....>.