DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 32 <-- 32 --> PDF |
Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem Ing. Roman Sarnaoka (Srednje): Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem. Veći šumski požari oštete uvijek u većoj ili manjoj mjeri kambijalnu zonu, koja od velike vrućine usahne i obamre. Sokovi se u kambijalnoj zoni zgrušaju i poprime crvenkasto-smeđu boju. Ako plamen nije stablo direktno obuhvatio, te koru spalio i pougljenio, može se i na kori opaziti promjena u boji, koja također postaje nekako crvenkasta i zagasita. Ovo se obično može opaziti u prizemnih požareva, ako ovi zahvate suho složeno granje, kakvu trulu kladu i truo panj, koji kad se zapale, razvijaju veoma veliku vrućinu. Kod svih stabala oko ovakih jačih centara požara opaža se na stranama, okrenutim centrima, ova promjena u boji, dok su druge strane, okrenute od tih centara, zadržale svoju običnu boju, i ako se stabla nalaze usred požara. Na svakom se takvom stablu može već po samoj kori tačno razabrati, dokle je kambij uništen, i koji je dio kambija ostao neozlijeđen. Najjasnije se ova razlika može vidjeti na svijetloj kori jelike. Neoštećeni kambij zadrži svoju funkciju, te se nakon nekoliko mjeseci može jasno razabrati prirast. Svaki veći prizemni požar pređe u crnogoričnim šumama napokon i u krošnje. Silna žega osuši iglice, vatra zahvati lišajeve i onda skoči u krošnje. Cijelo stablo plane tako reći samo na jedan časak, a da se tako spale samo iglice. Na taj način skače požar uz silno pucketanje i praštenje sa stabla na stablo. Stabla lišena odjedanput svih svojih asimilacijonih organa, moraju nakon kraćeg vremena da prestanu funkcionisati. Često se događa, osobito u rijeđim šumama sa visokim stablima i niskim krošnjama, da žega opali (ili kako težaci vele »ocica«) odnosno osuši samo pojedine partije krošnje, dok ostali dio krošnje ostane na oko neozlijeđen. To se najčešće opaža na jelikama i borovima, dok omorika, kako se čini, ima mnogo osjetljivije iglice, te obično sva krošnja bude odmah opaljena ili osušena prema lokalnom intenzitetu žege, odnosno samog požara. I ako se opažanjima mora ustvrditi, da su iglice odnosno cijela krošnja jelovih i borovih stabala manje osjetljive od omorokovih, ipak se mora uzeti, da je fiziološka funkcija i ovih stabala znatno poremećena. To se je jasno moglo opaziti na požarima u Qrabu i Krnjoj Jeli iz 1922. godine. |
ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem 415 Požar u Qrabu imao je u glavnom karakter podzemnoga požara. Vatra je pod zemljom tinjala, slijedila valjda trule žile i smolu, koja se je prije sa stabala bila ocijedila, a da se za vedrih, sunčanih dana nije na tlu ništa opažalo, dok se nenadano nije gdje pojavio mali plamen dima. Vatra je na tom mjestu izbila na površinu i nastao je prizemni požar, ako je našla dovoljno suhog granja, trave i t. d. Prizemni je požar mjestimice opet prešao u krošnje tako, da su sve tri vrste požara paralelno tekle, pri čemu je sad ova sad ona vrst požara prevladavala. Sastojine, u kojima se još požar pojavio, bile su mješovite sastojine jelike, bora i omorike u raznim omjerima. Tlo ]e krševito sa mnogim vrtačama. Kad bi požar zahvatio takvu vrtaču, gorilo je u njoj sve kao u kakvom velikom kotlu. U ovom požaru djelomice spaljena jelova i borova stabla pokazivala su u neoštećenim partijama posve svezu zelenu boju, kao da im požar nije nanio veće štete. Ovo svježe zelenilo zadržala su opaljena jelova i borova stabla kroz svu zimu, proljeće i kroz cijelo ljeto, koje je bilo, kako je poznato, veoma sušno, tako da mjesecima nije palo ni kapi kiše. U mjesecu oktobru 1923. otpočela je uprava sa izradom spaljenih i obamrlih stabala u vlastitoj režiji, ostavivši parcijelno opaljena stabla jelika i borova iz šumsko uzgojnih razloga, jer su ova sadst još pokazivala isto svježe zelenilo kao i prije. Sječa i izrada od požara uništenih stabala forsirala se veoma, jer je još prije snijega trebalo oboriti, izraditi i složiti u šumi oko 3.300 kubnih metara, da se, čim padne snijeg, uzmogne odmah otpočeti s izvozom. Koncem mjeseca novembra i početkom decembra, kad su udarile hladne kiše, počela se je na na parcijano oštećenim jelovim i borovim stablima opažati neobična promjena. Neoštećeni dio krošnje ovih stabala, koji je sve do sada zadržao svoju svježu zelenu boju, počeo je nenadano i to rapidno, tako reći preko noći, da gubi svoju svježinu. — iglice su izblijedile, kao da su se osušile. ! ova parcijalno oštećena jelova i borova stabla su dakle jedno četrnaest mjeseci nakon požara također uginula. U čemu leži uzrok ovom nenadanom obamiranju stabala, koja cijele godine nijesu pokazivala nikakvog traga kakvom poboljevanju, teško je bilo ustanoviti, jer se tokom godine ova stabla nijesu pobliže promatrala. Čini se. kao da je kiša bila neposredni povod ovom rapidnom obamiranju. Ali pošto je vegetaciona perioda bila već zaključena, ne može se uzeti, da je voda nepovoljno djelovala na prehranjivanje ovih stabala, i to tim manje, što je po svoj prilici i žilje tih stabala moralo biti ozlijeđeno. Prije bi se moglo uzeti, da je voda krošnju odnosno stablo izvana ugušila, jer su ova stabla morala svakako biti manje otporna i tokom ljeta oslabila, i ako fn nijesu pokazivala. Može biti, da ovo rapidno umiranje stabala ...~ samo slučajno u doba obilnih jesenjih kiša, te da imamo sličan noiav kao kod podguljenih (obiieljenih — geringelt) stabala, koja takođe |
ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 34 <-- 34 --> PDF |
Nešto o stablima, oštećenim šumskim požarem znadu dulje vremena na oko posve nepromijenjena ostati, dok na pokon ne počnu naglo obamirati, tako da se čini, kao da se stabla hrane od sebe, da vegetiraju od nekih, u njima nagomilanih rezerva. Najvjerojatnije mi se čini, da je voda krošnju zagušila, jer je samo drvo u ovršici pokazivalo velike razlike od posve zdravog dr veta. Drvo je poprimilo žućkastu boju i postalo veoma krhko, i ako je samo po sebi bilo veoma tvrdo, što pokazuju sva od požara ošte ćena stabla. Ova promjena u boji se je mnogo jače pojavljivala na jelikama, nego na borovima, te su ove bile ujedno i u mnogo većoj mjeri krhke tako, da se je svaka ovršica pri obaranju isprelamala kao ledenica. Ista promjena u boji i u elasticiteti pokazala se je i kod onih jelika, koje je požar odmah uništio, ako dulje vremena nijesu bile oborene i izrađene. Drvo je postalo osobito u ovršici tako krhko, da se u tehničke svrhe gotovo nije moglo upotrijebiti. Isto se dogo dilo i kod onih stabala, s kojih je kora bila spala, što se je moglo jasno vidjeti na stablima uništenim od požara u Katkinom Koritu. I promjena u boji i krhkost je opadala od krošnje prema odanku, iz čega se jasno razabire, da je početak tim promjenama u krošnjama. Na boru se obje ove promjene pojavljuju u mnogo manjoj mjeri, dok se omorika znatno razlikuje u tom pogledu od jelike. Ako je požar direktno zahvatio stablo, spalio mu koru i djelomice je pougljenio, tada se je kora čvrsto priljubila uz samo drvo tako, da ju je bilo teško odvaliti i sjekirom i u malim komadima. Drvo ispod tako pripaljene kore je tvrdo kao kost. Težaci vele, drvo se je speklo. Ako je stablo bilo izvrgnuto samo velikoj žezi, a da ga vatra nije direktno zahvatila, onda bi se kora od razvijenih para ispod kore nadigla. Taka bi kora nakon duljeg ili kraćeg vremena popucala i onda spala sa drveta, ali bi u mnogo slučajeva znala i ostati na drvetu, kao i kora onih stabala, koja su uništena iz žila, ili koja su odjednom lišena svoje krošnje od požara, koji je skočio sa drugih krošanja. Drvo i jelika i omorika i borova onih stabala, koja su ostala pod korom, izgubilo je, kako je lako razumljivo, najviše na kvaliteti, jer se voda ocijedi ispod kore, te se drvo trajno nalazi u velikoj vlazi uz pristup zraka. Kvaliteta drveta od ovakih stabala je u glavnom gora od drveta, izrađenog od sušika. Spadne li kora sa stabla, održi se i kvaliteta jelike mnogo dulje i bolje, dok se kvaliteta omorikova drveta gotovo ni ne promijeni. Drvo zadrži svoju bijelu boju. ne postaje krhko, i ne gubi na kvaliteti, ako ga ne napadnu ose drvarice, kako se je to u velikoj mjeri dogodilo u Grabu. Ali ako omorike dulje vremena ostanu izvrgnute nepogodama vremena, speče se napokon i njeno drvo na suncu, postane tvrdo, a u isti mah krhko, i poprimi žućkastu boju. Stepen ovih promjena na drvetu omorika nije nikada tako velik kao kod jelika. U glavnom se dakle čini, da su krošnje omorike osjetljivije i prema žezi i prema vatri od krošanja jelike i bora, a da se na garištima najviše i u svakom slučaju kvari drvo jelika, a onda tek drvo omorika, a najmanje drvo borovo. |
ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Nešto o stablima, oštećenim šumskim ix»žarem Vjerni pratioci svih šumskih požareva i gore opisanih pro mjena na oštećenim i obamrlim- stablima su potkornjaci, a i mnogi drugi kukci. Zgrušani sokovi u kambijalnoj zoni požarom oštećenih stabala primame već nekoliko dana iza požara potkornjake, koji se radi obilja hrane u kratkom vremenu preko svake mjere razmnože. Pošto su potkornjaci u glavnom sekundarni štetnici, ne igra preko mjerno razmnažavanje njihovo gotovo nikakvu ulogu u šumama, koje su od požara uništene. Opasnost toga silnoga razmnoženja pot kornjaka je indirektna. Potkornjaci se za jednu godinu dana radi po voljnih uslova razmnože u tolikoj mjeri, da za to vrijeme požderu svu hranu. U pomanjkanju hrane i mjesta za rasplođivanje postanu potkornjaci iz nužde, kako to veli Nusslin. primarni, te pređu onda na posve zdrava stabla susjednih sastojina. Prema vremenu, u kojem se je požar pojavio, te prema stadiju, u kojem se u tom vremenu nalaze generacije potkornjaka, napadne stabla odmah iza požara sad ova, sad ona vrsta potkornjaka, a ostale vrsti slijede u kraćim ili duljim intervalima prema svome razvoju. Čini se, da Ips typographus, koji je inače najčešći i najrašireniji potkornjak u našim omorikovim šumama, izbjegava ona stabla, koja je požar direktno zahvatio, jer se na ovakim stabima sa pougljenom korom nije nigda mogao naći. Na takim stablima, koja su bila doduše obamrla, ali koja požar nije direktno zahvatio, moglo ga se naći u velikoj mjeri. Na omorikovim stablima, uništenim od požara, nalazio sam uvijek i to u velikoj mjeri potkornjake: Polygraphus polygraphus, Pityogenes chalcographus, i nešto manje Ips amitinus. Grizotine ovih vrsta ispreplele su se na jednom te istom stablu tako jako, da su prohodi jedne vrste veoma često ispresijecale prohode druge vrste, jer je cijelo stablo od odanka do kičice bilo puno puncato svih vrsta zajedno. Na jelikama se je najčešće nalazio Ips curvidens, rjeđe spinidens. Prohodi grizotina curvidens-a su se također veoma često ispresijecali i ispreplitali, dok su opet kraj toga druge partije stabla bile posve netaknute i čiste. Osim toga su matični prohodi bili veom nepravilnog oblika. Pojedini kraci matičnih prohoda bili su veoma često jako produljeni, ali ne kao obično popriječno, nego po duljini stabla. Na nekim jelikama opazio sam također Polygraphus polygraphus, koji obično napada samo omoriku. Ovu sam činjenicu našao potvrđenu također kod ruskoga entomologa P. Spesivceva.1 Borove je u glavnom bio napao samo bidentatus. Omorikova i jelova stabla bila su osim toga u donjim partijama jako napadnuta od raznih vrsta Pissodes-a. Cerambycida, Buprestida, a osim toga cijela stabla od osa drvarica, koje su svojim dugim prohodima mnoga stabla tehnički posve uništile. Radi Učinaka ovih većih kukaca pojavile su se u šumama veoma mnoge žune, koje su, tražeći ličinke, raskljuvale cijela stabla, te time tehničku vrijednost drveta još više snizile. 1 .. .........., : ........... .....-....... ....*.....>. |