DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 4     <-- 4 -->        PDF

386 Gospodarenje u bos. herc. šumama, njihovo podizanje i pošumljivanje


su u 3. stoljeću bile u nizinama dobro napučene i kultivirane nizine
(polja) ovog krša, a po tom prema spomenicama, grobovima i čatr
njama iz doba od 1000 god. i to većim dijelom na visokim pašnjacima,
nego li u nizinama — pa se može naslućivati, da je krš novijeg
porijekla t. j . da je u srednjem vijeku počeo i dosada se nastavljao.


Ove monotone, a često na stotine kilometara duljine ili hiljade
četvornih kilometara prostrane plohe (kao n. pr. u zapadnoj Bosni
srezovi Duvno i Livno, te čitava Hercegovina, koja ploha iznaša
oko 150.000 ha, te oko 180.000 ha šikare u Bosni, naročito južne i
istočne strane ili obronci) prekida tek mjestimice šuma ili gaj, čineći
oazu u moru golijeti ili krša odnosno šikare, gdje je istodobno
vijesnikom naseobine i boravka ljudskih bića, a i spomenikom nekadanjih
zaštitnica sadanje golijeti i siromaštva.


Sve ovo, i u samoj stvari kontrastno, čini utisak na putnika i
pogotovo stručnjaka, da se ovdje oko podizanja šuma ne vodi nikakva
ili slaba briga, te blago rečeno s riječima tadanjeg Ministra
Šuma i Rudnika gosp. Rafajlovića početkom septembra 1922. prilikom
prvog zasjedanja Jugoslavenskog Šumarskog Udruženja u Beogradu,
da se više siječe nego se pošumljuje.


Prije osude sadanjih stručnjaka, kojima bi se u prvom redu
ovo moglo u grijeh upisati, potrebno je uočiti slijedeće: Sve ovdješnje
državne, a s malim iznimkama i sve privatne šume opterećene
su neograničenim pravima služnosti i to ne samo drvarenja, nego i
paše. Ovo se temelji na Otomanskom zakonu od 11. ševala 1286.
(1869.), kad je po Omer paši proglašen šumski zakon (sa 18 članaka),
ali nije nikad u djelo priveden, ostavši samo mrtvo slovo
na papiru.


Otomansko reformisano zakonodavstvo, koje je irnalo zadaću.
da uredi pravne odnošaje zemljišnog posjeda, bavilo se posredno
također i sa šumom. No ovo nastojanje, koje svakako nije bilo od
trajnosti i sistematične cijelosti, nije moglo već zbog neprekidnih
nemira uroditi dobrim plodom s obzirom na uređenje posjeda ili
bolje postupanje sa šumom.


Isto tako ostalo je bez uspjeha i energično postupanje Omerpašino,
koji je naredio, da se proglase sve šume državnim posjedom
u namjeri, da se time stane na put nezasitljivim zahtjevima spahija.
Također i zakon o zemljišnom posjedu, kao i zakon o tapijama
tek je dao povod još većem neredu, jer su postale na osnovu toga
nova traženja i razne zloupotrebe, kojima je bio dakako glavni
uzrok, što nijesu postojale nikakve mape. koje bi u prirodi omogućivale
tačno određivanje granica za objekte, tapijom označene.


Otomanska vlada pozvala je doduše oko godine 1860. nekoliko
francuskih šumarskih tehničara u Bosnu, no ovi nijesu mogli
mnogo koristiti već zbog toga, što nijesu imali organizatorski
tačno opredijeljeni djelokrug i jer su imali za glavnu zadaću, da se
bave s unovčenjem nekih hrastovih šuma u Posavini.


Kao što vidimo, nije bilo u Bosni i Hercegovini do austrougarske
okupacije nikakvih organa za zaštitu šuma u opće ili naročito
za upravu državnih šuma. Šuma je bila ostavljena sama sebi,