DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Gospodarenje u bos. herc. šumama, njihovo podizanje i pošurnljivanje 387 šta više, izložena je bila bez zaštite svim opasnostima ekstenzivnog poljskog gospodarstva. Otomanski zakon o šumama od godine 1869. bio je u toliko značajan, što je u njemu izražen pojam državne šume po modernim nazorima kao državne domene; dalje je tim zakonom u principu uređeno pravo seljana na užitke iz ovih šuma. Osim toga uspostavljene su razne kategorije šumskog posjeda kao: državne, vakufske, općinske i privatne šume. No ovaj zakon ipak još nije bio zakon 0 zaštiti šuma u novijem smislu riječi, i ako je sadržavao pojedine odredbe obzirom na upotrebu šuma. Ovome zakonu izdati su docnije i neki dodaci radi izvađanja njegova, no ipak je bilo sve uzalud, jer najvažnija odredba ovoga zakona, gdje se govori o državnim šumama, o označivanju i ograničavanju istih, nije nikad bila izvedena, a međutim vrijede po istom zakonu ostale zakonske odredbe samo za državne šume, koje su kao takve označene l ograničene, te s kojima se kao s državnim šumama i upravlja. Šuma je bila ostavljena svojoj sudbini. U planinama, udaljenijim od naseljenih mjesta, kroz koje su vodili jedva putevi za jahače i tovarne konje, nagomilava se trulež u prašumama; velike zalihe ipak još upotrebljivog drveta ostajale su kao mrtvo blago, bez prirasta i koristi. Samo čobani su pokazivali čovječju djelatnost u tim predjelima, satirući vatrom i sjekirom šumu, koju su smatrali samo zaprijekom za pašu. Dolje opet, u šumama blizu sela i čitluka, vladalo je sada kao 1 prije uslijed labave uprave sasvim pojmljivo uništavanje šumskog drveća. Ostaci ovih šuma sačinjavaju još danas kao šikare veliki dio šumskih predjela, te će se moći posljedice ovog šumskog pustošenja tek poslije vrlo dugog vremena izgladiti. Najvažnije odredbe otomanskog zakona o šumama su ove: šume otomanske države dijele se na državne, vakufske, općinske i privatne šume. Državne šume »označiće se i ograničiće se« kao takve. Odredbe, koje se odnose na državne šume (čl. 3. do 18.) vrijede »samo za onake šume, koje su na spomenuti način označene, ograničene i kojima država gospodari«. Po 5. čl. imaju seljani pravo na »besplatna drva za ogrijev i japiju, što im je potrebna za građenje ili popravljanje njihovih kuća, hambara, štala i octalih sličnih zgrada ili za izrađivanje njihovih kola i poljoprivrednog oruđa, kao i za podmirivanje njihovih domaćih potreba«; također im je dozvoljeno, da šumske produkte (goriva drva i ćumur), koje su ovim načinom besplatno dobili, »pomoću vlastitih kola i tovar nih konja na njihova pazarna mjesta donose i prodaju«. No ako se bave sa prodajom drva kao sa zanatom, onda ih valja »smatrati kao trgovce.« Dalje pripoznaje ovaj zakon od starine postojeće pravo seljana na pašu na »mevat« zemljištu, koje je sada proglašeno kao državna šuma. Po ovom zakonu nije također promijenjeno ni pravo na besplatnu pašu za krupnu marvu i ostalo je dalje bez promjene plaćanje za pašu za sitnu marvu u obliku poreza na sitnu stoku i krmad. Isto tako ostalo je u krijeposti pravilo, da imaju |