DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1924 str. 5     <-- 5 -->        PDF

Gospodarenje u bos. herc. šumama, njihovo podizanje i pošurnljivanje 387


šta više, izložena je bila bez zaštite svim opasnostima ekstenzivnog
poljskog gospodarstva.


Otomanski zakon o šumama od godine 1869. bio je u toliko
značajan, što je u njemu izražen pojam državne šume po modernim
nazorima kao državne domene; dalje je tim zakonom u principu
uređeno pravo seljana na užitke iz ovih šuma. Osim toga uspostavljene
su razne kategorije šumskog posjeda kao: državne, vakufske,
općinske i privatne šume. No ovaj zakon ipak još nije bio zakon
0 zaštiti šuma u novijem smislu riječi, i ako je sadržavao pojedine
odredbe obzirom na upotrebu šuma. Ovome zakonu izdati su docnije
i neki dodaci radi izvađanja njegova, no ipak je bilo sve uzalud,
jer najvažnija odredba ovoga zakona, gdje se govori o državnim
šumama, o označivanju i ograničavanju istih, nije nikad bila
izvedena, a međutim vrijede po istom zakonu ostale zakonske odredbe
samo za državne šume, koje su kao takve označene l ograničene,
te s kojima se kao s državnim šumama i upravlja. Šuma je
bila ostavljena svojoj sudbini. U planinama, udaljenijim od naseljenih
mjesta, kroz koje su vodili jedva putevi za jahače i tovarne
konje, nagomilava se trulež u prašumama; velike zalihe ipak još
upotrebljivog drveta ostajale su kao mrtvo blago, bez prirasta i
koristi. Samo čobani su pokazivali čovječju djelatnost u tim predjelima,
satirući vatrom i sjekirom šumu, koju su smatrali samo
zaprijekom za pašu.


Dolje opet, u šumama blizu sela i čitluka, vladalo je sada kao
1 prije uslijed labave uprave sasvim pojmljivo uništavanje šumskog
drveća. Ostaci ovih šuma sačinjavaju još danas kao šikare
veliki dio šumskih predjela, te će se moći posljedice ovog šumskog
pustošenja tek poslije vrlo dugog vremena izgladiti.


Najvažnije odredbe otomanskog zakona o šumama su ove:
šume otomanske države dijele se na državne, vakufske, općinske
i privatne šume. Državne šume »označiće se i ograničiće se« kao
takve. Odredbe, koje se odnose na državne šume (čl. 3. do 18.) vrijede
»samo za onake šume, koje su na spomenuti način označene,
ograničene i kojima država gospodari«. Po 5. čl. imaju seljani
pravo na »besplatna drva za ogrijev i japiju, što im je potrebna za
građenje ili popravljanje njihovih kuća, hambara, štala i octalih
sličnih zgrada ili za izrađivanje njihovih kola i poljoprivrednog
oruđa, kao i za podmirivanje njihovih domaćih potreba«; također
im je dozvoljeno, da šumske produkte (goriva drva i ćumur), koje
su ovim načinom besplatno dobili, »pomoću vlastitih kola i tovar nih
konja na njihova pazarna mjesta donose i prodaju«. No ako se
bave sa prodajom drva kao sa zanatom, onda ih valja »smatrati
kao trgovce.« Dalje pripoznaje ovaj zakon od starine postojeće
pravo seljana na pašu na »mevat« zemljištu, koje je sada proglašeno
kao državna šuma. Po ovom zakonu nije također promijenjeno
ni pravo na besplatnu pašu za krupnu marvu i ostalo je dalje
bez promjene plaćanje za pašu za sitnu marvu u obliku poreza na
sitnu stoku i krmad. Isto tako ostalo je u krijeposti pravilo, da imaju