DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1925 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Zakonodavstvo je novčanom pripomoći omogućio izvođenje istraživačkih radova u terenu. Treće: i naši drugovi, koji su radeći u taksatorskim vanjskim radovima išli na ruku predavaču, dokazali su da i mi iako privrednici, treba da trajno održavamo veze sa onim naukama, koje čine osnovicu našeg produkcijonog rada i podizanje i gajenje šuma, a to je u prvom redu botanika sa svim njenim ograncima. Povodom knjige Ing. A. Ružica: Nacrt Zakona o Šumama i Zašumljavanju. Ljubljana 1925. Vraćamo se još jednoč na ovo pitanje povodom važne publikacije vrijednog našeg druga, šumarskog savjetnika inženjera Ružica, o kojoj smo samo kratko referisali u broju 4. Ne činimo to zato, da bi se upustili u polemisanje o pitanjima, koja smo već raščistili na drugom mjestu. Ne kanimo ponavljati sve one argumente, koje smo iznosili u ovo poslijednje tri godine, braneći lojalno i dosljedno naše uvjerenje. Vraćamo se na knjigu kolege Ružica, da damo izražaja našeg poštovanja golemoj ljubavi i idealizmu, koji provejava njegov rad, iako između pisca i nas postoje neke razlike u gledanju na osnovna pitanja naše šumarske politike. Mi duboko cijenimo svačije lično uvjerenje kao i onoga, u čijoj je duši niklo to uvjerenje. Nitko nam ne može zamjeriti, da isto to pravo tražimo i za svoje uvjerenje. Dajući izražaja svome uvjerenju o ovoj knjizi neka nam bude dopušteno da se zadržimo na nekim konstatacijama i objašnjenjima. Smatramo da je time završena rasprava ovoga pitanja. Autcr bi najradije da svoj nacit zakona nazove »Narodni zakon o Šumama «. Mislim, da se ne će naći nitko u našim redovima, tko bi mogao da vagne inponderabile: u čijem od poznata dva nacrta ima više ljubavi za narod i otadžbinu. To se ne bi dalo izvršiti presto s razloga, što te razlike u opće nema. Dakle o takvoj razlici ne može ni da bude riječi. Može se samo govoriti o razlici u količini šumarskog idealizma , na osnovu kojega su građeni ti projekti. Tu treba svakako dati prvenstvo piscu gornje knjige. On je čisti šumarski idealista, koji u svojoj ljubavi za šumu ide vrlo daleko. On n. pr. strahuje pred krčenjem šuma na relativno šumskom tlu, iako debro zna, da je sve naše poljoprivredno zemljište nastalo zapravo dugim istorijskim procesom krčenja šuma. On u toj ljubavi pojam pustošenja gradi široko i proteže ga ne samo na tlo, već i na sastojinu. Pisac je u tome toliko idealan, da — ne poznavajući naših općinskih šuma — i ne primjećuje, kako bi na taj način najveću kategoriju pustošnika davale zapravo naše male općine. Njihove šume, a naročito njihovi šumom obrasli pašnjaci često i nisu drugo već — pusto pustošenje. Pisac kod toga i ne zapaža, da bi se na osnovu takovog kodifikovanja morala krutim policijskim bičem radi »pustošenja sastojine« slomiti šija oneg malog slovenačkog čovjeka, koji sijekući smrekovu sastcjinu od 5—10 godina dobavlja »božična drvca ili onog bosanskog seljaka, koji bi bez »šubaraka i skresaka« jedva ostao živ. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1925 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Zakonodavstvo Takav čisti šumarski idealizam — da ne reknemo ekskluzi,vizam, koji vidi šumu i traži uslove njenog života u budućnosti i sadašnjici, a ne vidi pored nje i čovjeka sa svim njegovim potrebama, jest plemenit no nije opravdan u času, kad se radi o donošenju Zakona. Zakoni se ne pišu i ne stvaraju za ljude savršene i bez grješke, već za obične smrtnike, za njihove dobre i zle čine. OjtL samo onda polučuju cilj, ako ostanu na tlu potpune realnosti te se ne sukobljuju sa okrutnim načelom: fiat justitia, pereat mundus. Zakoni treba, istina da pomognu dići čovjeka. No to dizanje ne može izvršiti sam zakon. Ono može ići uporedo sa prosvjetom. Tko pomno pročita knjigu druga Ružica, moći će da sa radošću konstatuje, da za pravo i nema velikih razlika između projekta većine i manjine. Ima samo* razlike u naočarima, na koje su posmatrana osnqvina načela kod donošenja samih zakonskih ustanova. Ružić je u svem posmatranju čisti šumarski idealista, a većina je udarila srednjim putem, koji leži između idealizma i grube realnosti. Nitko nije bolje okarakterisao ovaj idealizam, nego sam pisac, kad u svom obrazloženju (str. 119.) kaže: »naša je želja da i Makedonija i Crnagora i Dalmacija, što pre post a n u, a one koje jesu, da ostanu takvim parkom« — kakva je Slovenija. Ružić ostaje idealista i u razrađivanju svojih osnovnih načela. On ne priznaje činjenice, da ponestatak opće unifikatorne osnove u našem zakonodavstvu otežava donošenje Zakona o Šumama. Naprotiv on postavija obrnutu tvrdnju, da je baš radi njegove nevezanosti i slobode to lakše izgraditi Zakon o Šumama kao »nepokolebiv kodeks«. Ali u isti čas pisac zaboravlja na pravno načelo´ »lex posterior derogat priori«, po kojemu kasniji zakoni mogu ili posve ili od česti porušiti ono, što je stvoreno i izgrađeno zakonima, koji su prethodili. Idealno je shvatanje piščevo i o obimu1 Zakona . On se ne zadovoljava sa t. zv. okvirnim Zakonom. On je uvjeren, da je potrebno donošenje zakona sa čitavim detaljem naređenja o provođenju osnovnih načela. Odatle i ona opširnost njegovog zakonskoga teksta. Kako smo spomenuli u prošlom broju, naše je uvjerenje, da će Zakon o Šumama moći to bolje obuhvatiti svu različnost naših privrednih prilika, što će on biti općenitiji u esnovimm načelima — dakle manje detaljan. U vezi sa pitanjem obima zakona stoji i pitanje donošenja t z v. speci jalni h zakona . Pisac je previdio, da je nacrt većine imao u vidu donošenje specijalnih zakona ili Uredaba prema 51. 94. Ustava (n. pr. za pošumljenje krša), ko;i će biti »podredjeni ovom glavnom Zakonu o Šumama « (Osnovica str. 71). Iz toga je evidentno, da nikako* ne stoji tvrdnja piščeva, kao da je većina tobože pomišljala na donošenje specijalnih zakona za pojedine pokrajine. Ta mi smo posve jasno rekli, govoreći o kršu, »da nem a govora o tome, da bi se donošenje toga specijalnog zakona prepustilo oblasnim i sreskim samoupravama« (Osnovica str. 71.). I na temi liberalizma i konzervativizma pisac se u svom obrazloženju mnogo zadržava. On citira nekoliko autora, koji govore u prilog njegovoj tezi, ali ne pokušava da kritički analizuje čl. 37. Ustava, koji je bio ishodište gledišta većine u pitanju t. zv. liberalizma. Taj član kaže, da »nitk o ne smije postupati sa svojinom tako, da upotreba bude na štetu cjeline«. To načelo preneseno na šume znači: nitko ne smije |
| ŠUMARSKI LIST 6/1925 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Zakonodavstvo postupati sa svojom šumom (šumskim zemljištem) tako da nastane šteta po općenitost. To je fundament, na kojem počiva poznati niz šumarsko-policijskih ograničenja, Privatne svojine u interesu javnom i općem. No težnja piščeva, da se ingerencija državne vlasti ne protegne samo »na t. zv. šumsko-policijski deo, već i na gospodarstveni deo propisa« po našem je uvjerenju protivna Ustavu. (Pod ingerencijom države na ekonomska pitanja razumijevamo njeno određivanje i ograničavanje prihodne potrajnosli, izbor turnusa, vrsti uzgoja, vrsti drveta itd., u šumama privatnih fizičkih lica). Potpunosti i jasnoće radi naglašavamo, da je i shvatanje posjedovnih odnosa — a ti su u najtješnjoj vezi sa gornjim pitanjem — različno od onoga, što ga nalazimo u pisca. Projekat većine pretpostavlja, da je u času donošenja Zakona o Šuama uređeno pitanje eksproprijaci; e velikog posjeda. Po našem shvatanju Zakon o Šumama, kad govori o privatnim Šumama, drži u vidu samo mali i srednji posjed, jer pretpostavlja da velikoga posjeda u tom času više nema. Pisac naprotiv — kako ćemo dalje izložiti — ne luči tačro kompetenciju zakona o šumama od kompetencije zakona o ekspropiijaciii velikoga posjeda na jednoj, a privremenih odredaba o agrarnoj reformi na drugoj strani. Francuskoj ne će nitko živ osporavati, da nije demokratska, da nije nacijonalna i da ne nastoji unaprediti svoje šumarstvo. Ta ona je rodila misao slobode, digla misao nacije i polučila zamjerne uspjehe u podizanju Šuma (Landes, Sologne). Pa da vidimo, kako je ondje stajalo sa pitanjem t. zv. liberalizma. Obligatorna zabrana krčenja — jedino ograničenje, a i to vrlo mlako — postoji tek cd 1859., pojam zaštitnih šuma statuisan je zapravo zakonom od 1922., policijska zabrana devastacije u našem smislu riječi uopće ne postoji. To je dakle ono, što bi se moglo nazvati uistinu liberalizmom. Kako je daleko od toga liberalizma gledište većine, koje traži čitav niz ograničenja, imali smo prilike da objasnimo1 već u nekoliko» navrata. Istina i u Francuskoj je bilo pokušaja, da se privatni posjednici šuma ograniče i u ekonomskim momentima. Takav je pokušaj učinjen god. 1908., kad ie parlamentu predložen projekat zakona, koji je pokušavao, da privatniku nametne petgodišn´u perijcdičku pot raj nos t (taj se projekat zato» i zvao »projet des cinq possibilités«). No taj je projekat izazvao tako žestoke prigovore posjednika, da je morao biti napušten. Medu tima prigovorima bili su na prvom mjestu oni o ograničavanju privatne svojine odnosno raspolaganja njome, za koje rekoše, da je nespojivo» sa francuskim shvatanjem slobode i slobodnog grad;anina. Važnost ove činjenice iskače još više, ako se uvaži, da je Francuska zapravo importna zemlja, a nije eksportna kao mi. Procenat šumovitosti u Francuskoj (20%) daleko je ispod našega (34%) pa ipak demokratska, n a c i} o n a 1 n a i šumom neprebogata Francuska nije mogla da se odluči na ovako duboko ograničavanje privatne svojine, kako ga hoće pisac. U ostalom mi bi rado vidieli, kako bi ta ograničenje izgledalo u praksi. Šta bi rekao seljak, posjednik šume, koji je g jio i čuvao svoju šumu dugo» godina da uštedi nešto, kad bude udavao i opremao kćer. A u tom času dolazi šumarska policija pa — pored policijskih naređenja, u kojima nema razlike u shvatanju u oba projekta — ne dopušta vlasniku da posiječe u svojoj šumi više od jednogodišnjeg prirasta. U ostalom svakom ie stručnjaku jasno, da je i prekidno gospodarenje jedna vrsta prihodne potrajnosti, o kojoj ozbiljno vodi računa i nauka. Dakle |
| ŠUMARSKI LIST 6/1925 str. 42 <-- 42 --> PDF |
386 Zakonodavstvo prekidno gospodarenje, koje se toliko perhorescira, nije napuštanje prihodne potrajncsti već samo njen drukčiji vid u kojem se eno poklapa posvema sa pojmom produkcijone potrajnosti. Naše je duboko uvjerenje, da nema razloga i opravdanja da zahvatanje države u ekonomisanje privatnim šumama prede onu granicu, koja je markirana Ustavom i policijskim naređenjima. U zemljoradničkom pitanju počinja pisac jednu kardinalnu grješku. On ispravno i saglasno sa nama luči dva zasebna dijela ovoga pitanja: snabdijevanje zemljoradnika i eksproprijaciju velikoga posjeda. Ali pisac ne uočuje jasno dalnje razlike ovih dijelova. On ih ne razlikuje po njihovom trajanju, po njihovom vremenskom slijedu a ni po zakonskoj kompetenciji. Pisac ne opaža, da je pitanje eksproprijacij e velikoga privatnoga posjeda po svojoj prirodi takovo, da mora biti riješeno prije donošenja Zakona 0 Šumama . Kod pitanja snabdjevanja zemljoradnika treba razlikovati dvi´e vremenske faze. Prva: njihovo snabdjevanje, prije donošenja Zakona o Šumama, dakle za vrerhe postojanja veliko-ga posjeda, i druga: njihovo snabdjevanie poslije donošenja Zakona o Šumama dakle u vrijeme kad ne će biti velikoga posjeda. Kako je poznato, naše se gledište razlikuje načelno od piščevog u tome, št o mi tražimo, da svi posjedovni odnosi budu regulisani prije stupanja na snagu Zakona o Šumama, Mi smo izrađujući sam proiekat — a i na posljednjoj anketi — naglašavali gledište, da ne samo eksproprisanje velikog posjeda, već i otkup servituta (razgraničavanja šuma u Srbiji i Bosni) te kreiranje drugih i javnopravnih tijela (čl. 41. Ustava) mera biti uređeno prije donošenja Zakona o Šumama. Naše je uvjerenje da opći Zakon o Šumama mora zateći regulisane posjedovne odnose. Uostalom to je predvidio i sam Ustav (član 41. alineja 3.). On govoreći o zemljoradničkom pitanju, koje se ima regulisati Zakonom o Šumama, spominie samo državne i samoupravne šume. Iz toga´; je jasno, da je taj član tako stilizovan zato, jer je i Ustav pretpostavljao, daće se prelaženje velikoga posjeda u državnu i samoupravnu svojinu izvršiti prije Zakona o Šumama. Netačno je piščevo izlaganje Ustava, da Zakon o Šumama mora da vodi zasebna računa o podmirivanju zemljoradničkih potreba iz privatnih šuma velikoga posjeda. Naprotiv u Ustavu je posve tačno rečeno, da se to korišćenje odnosi samo na državne i samoupravne šume. Pitanje o snabdievanju zemljoradnika prije eksproprijacije privremenog je karaktera. Njegovo regulisanje kao takovo ne može se unositi u Zakon o Šumama. U njega u pravilu mogu da udju u prvom redu ona naređenja, koja su trajnog karaktera. To privremeno uređenje pitanja o snabdjevanju zmiljoradnika stvar je agrarne reforme, dakle stvar onih privremenih i prelaznih naređenja, što ih — do konačnog regulisanja ovog pitanja — donosi Ministar za Agrarnu Reformu i Ministar Šuma i "Rudnika. U toj glavi svoga projekta pisac je posve izgubio orijentaciju. Ta disorijentacija zavukla se i u piščeve iz,vcde o odnosu Zakona o Šumama prema privatno-pravnim i privatnim fizičkim licima. To mu se ne bi bilo desilo, da je proučio i uvažio posve stvarni i opravdani prigovor dobrog slofv´enačkog pravnika dra. Trstenjaka, koji je — kako priznaje autor sam — pokušao, da pisca skrene na pravi put u izlaganju intencija Ustava. Ova konstatacija rješava nas svakog daljnjeg objašnjavanja u zemljoradničkom, a i posjedovnom pitanju. U pobijanje onih izvoda piščevih, kojima se direktno ili |