DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1925 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Zakonodavstvo postupati sa svojom šumom (šumskim zemljištem) tako da nastane šteta po općenitost. To je fundament, na kojem počiva poznati niz šumarsko-policijskih ograničenja, Privatne svojine u interesu javnom i općem. No težnja piščeva, da se ingerencija državne vlasti ne protegne samo »na t. zv. šumsko-policijski deo, već i na gospodarstveni deo propisa« po našem je uvjerenju protivna Ustavu. (Pod ingerencijom države na ekonomska pitanja razumijevamo njeno određivanje i ograničavanje prihodne potrajnosli, izbor turnusa, vrsti uzgoja, vrsti drveta itd., u šumama privatnih fizičkih lica). Potpunosti i jasnoće radi naglašavamo, da je i shvatanje posjedovnih odnosa — a ti su u najtješnjoj vezi sa gornjim pitanjem — različno od onoga, što ga nalazimo u pisca. Projekat većine pretpostavlja, da je u času donošenja Zakona o Šuama uređeno pitanje eksproprijaci; e velikog posjeda. Po našem shvatanju Zakon o Šumama, kad govori o privatnim Šumama, drži u vidu samo mali i srednji posjed, jer pretpostavlja da velikoga posjeda u tom času više nema. Pisac naprotiv — kako ćemo dalje izložiti — ne luči tačro kompetenciju zakona o šumama od kompetencije zakona o ekspropiijaciii velikoga posjeda na jednoj, a privremenih odredaba o agrarnoj reformi na drugoj strani. Francuskoj ne će nitko živ osporavati, da nije demokratska, da nije nacijonalna i da ne nastoji unaprediti svoje šumarstvo. Ta ona je rodila misao slobode, digla misao nacije i polučila zamjerne uspjehe u podizanju Šuma (Landes, Sologne). Pa da vidimo, kako je ondje stajalo sa pitanjem t. zv. liberalizma. Obligatorna zabrana krčenja — jedino ograničenje, a i to vrlo mlako — postoji tek cd 1859., pojam zaštitnih šuma statuisan je zapravo zakonom od 1922., policijska zabrana devastacije u našem smislu riječi uopće ne postoji. To je dakle ono, što bi se moglo nazvati uistinu liberalizmom. Kako je daleko od toga liberalizma gledište većine, koje traži čitav niz ograničenja, imali smo prilike da objasnimo1 već u nekoliko» navrata. Istina i u Francuskoj je bilo pokušaja, da se privatni posjednici šuma ograniče i u ekonomskim momentima. Takav je pokušaj učinjen god. 1908., kad ie parlamentu predložen projekat zakona, koji je pokušavao, da privatniku nametne petgodišn´u perijcdičku pot raj nos t (taj se projekat zato» i zvao »projet des cinq possibilités«). No taj je projekat izazvao tako žestoke prigovore posjednika, da je morao biti napušten. Medu tima prigovorima bili su na prvom mjestu oni o ograničavanju privatne svojine odnosno raspolaganja njome, za koje rekoše, da je nespojivo» sa francuskim shvatanjem slobode i slobodnog grad;anina. Važnost ove činjenice iskače još više, ako se uvaži, da je Francuska zapravo importna zemlja, a nije eksportna kao mi. Procenat šumovitosti u Francuskoj (20%) daleko je ispod našega (34%) pa ipak demokratska, n a c i} o n a 1 n a i šumom neprebogata Francuska nije mogla da se odluči na ovako duboko ograničavanje privatne svojine, kako ga hoće pisac. U ostalom mi bi rado vidieli, kako bi ta ograničenje izgledalo u praksi. Šta bi rekao seljak, posjednik šume, koji je g jio i čuvao svoju šumu dugo» godina da uštedi nešto, kad bude udavao i opremao kćer. A u tom času dolazi šumarska policija pa — pored policijskih naređenja, u kojima nema razlike u shvatanju u oba projekta — ne dopušta vlasniku da posiječe u svojoj šumi više od jednogodišnjeg prirasta. U ostalom svakom ie stručnjaku jasno, da je i prekidno gospodarenje jedna vrsta prihodne potrajnosti, o kojoj ozbiljno vodi računa i nauka. Dakle |