DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1927 str. 19     <-- 19 -->        PDF

JOSIP SELAK:


STANJE NAŠE DRVNE INDUSTRIJE


Naša je drvna industrija jedna eminentno eksportna industrija.
Ona je zato ovisna o gospodarskim prilikama onih zemalja, u koje mi
jzvažamo svoje produkte. Kad je ono g. 1922. došlo do sloma finansija
u Njemačkoj, izgubili smo potpuno njemačko tržište, koje je inače bilo
naš redoviti kupac za velike količine hrastovih bukova, neokrajčanih
planki, 27 mm okrajčanih dasaka, friza itd., nadalje jasenovine, brestovine,
grabovine itd. To isto desilo se ove godine sa Francuskom.
Kad je franc, franak pao ispod 20 na ciriškoj burzi, prestao je jednini
mahom sav izvoz naše hrast ovine u Francusku, a to je bio za našu
finu slavonsku hrastovinu veliki udarac, jer nam je ostala neprodana
gotovo sva t. zv. »pariška gradja«.


Ali prilike u Evropi ipak se malo po malo sredjuju i ustaljuju.
Sve države i svi narodi uvidjaju potrebu gospodarske obnove i sistemizacije
načina života na temelju novoga poretka, u koji počinju vjerovati
i »najnevjerovatniji Tome«. Potreba rada i potreba produkcije,
dolaze do sve jačega uvaženja i kod najvećih avanturista i ekstremista,
a kamo li ne kod sredjenih i miroljubivih gradjana srednje linije.


Njemačka, koja je toliko stradala, energično se prihvatila rada, i
već nastupa opet na svjetskom tržištu kao veliki producent i stalni
konzument velikih količina sirovina. Sovjetska Kusija zatajuje malo
po malo svoja komunistička načela, te se vraća mučke demokratskom
naziranju na sav javni i privatni život. Ona naročito počima da priznaje
pravo privatnoga vlasništva i nastoji, da na njegovoj osnovici
obnovi svoju razorenu privredu. Francuska i Belgija čini se,
da su našle načina za sanaciju svojih valuta i time udarile nove temeije
svojoj privredi. Magjarska se takodjer smiruje, priklanja najveću
pažnju svom dalnjem gospodarskom napretku i postaje naš dobar kupac
za velike količine drvne gradje. I isti turbulentni Mussolini uvidja
potrebu gospodarskog sredjenja Italije i podupire po mogućnosti
cjelokupnu privredu svoga naroda, zapregnuvši fašizam i u njena kola


S druge opet strane i u našoj državi kreću prilike pomalo na bo


lje. Naš dinar, koji je internacionalno već odavna znatno porasao u


vrijednosti, dobiva i u vlastitoj kući svoju pravu kupovnu vrijednost.


Posljedica tome jest, da je skupoća popustila, a radna snaga pojefti


nila. Poboljšale su se i vjeresijske prilike. Novac je znatno jeftiniji,


kamatnjak za industriju kreće se izmedju 10 i 16%, dok je jošte lani


iznašao 18 do 24%. Nestalo je i onog fatalnog pomanjkanja gotovine.


Istina, taj preokret nije rezultat naše gospodarske snage, već pogla


vito rezultat uvidjavnosti novčanih zavoda, koji osjećaju potrebu, da


17




ŠUMARSKI LIST 1/1927 str. 20     <-- 20 -->        PDF

se industriji pomogne. Lani je bila situacija cjelokupne naše industrije,
a pogotovo drvne, upravo očajna, pa je potrebno da se sa punim
priznanjem istakne i naglasi, da je samo zaslugom naših
novčanih zavoda došlo do sred jenja i sanacije teški
h prilika , u kojima smo se nalazili. Novčani zavodi doprinjeli
su velike žrtve, da spase situaciju, i to im je na sreću i uspjelo.


Privatna inicijativa spriječila je dakle za vremena prvu i najveću
opasnost. Ali time još nije rečeno, da je opasnost minula, i da je industrija
stala opet na čvrste noge. Sada treba da priskoči država u pomoć
i da podupre nastojanje novčanih zavoda, koji u spašavanju industrije
i trgovine ne mogu da idu preko svojih sila, niti joj mogu pružiti
uslove za dalnji opstanak.


Država treba prije svega da snizi poreze, takse i razne javne daće.
Država je i jedina, koja je kadra da reformira prinosni ključ za plaćanje
općinskog nameta po industrijskim poduzećima.


Današnje porezno breme sa bezbroj prireza i nameta ne može da
podnosi privreda, koja već izdiše pod silnim teretima. A da situacija
bude još teža, pridolaze svaki čas nova oporezovanja s retroaktivnom
moći tako, da se na poduzeća svaljuju odjedared i sasvim neočekivano
novi ogromni tereti za 4—5 godina unatrag. Seoske općine, koje imaju
jaki oslon kod svih političkih stranaka, gledaju sa nasladom, kako ih
uzdržaje industrija i trgovina, mjesto da se one same uzdržavaju. Ima
općina, koje ubiru i po 1500% opć. nameta. Poduzeće, koje ima nesrećom
svoje sjedište u takovoj općini, mora da propane. Istina je, da danas
nije lako ni seljaku-zemljorađniku. Ali kako dolazi do toga industrija
i trgovina da ona nosi sve terete autonomnih općina? Pred 20
godina cijepale su se općine po inicijativi tadanjih vlastodržaca, kojima
je konveniralo da bude što više i što manjih općina. Radjeno je to
iz dva razloga. Prvo, jer je sistem imao kroz to mnogo veći i bolji nadzor
nad seljačkim pučanstvom, koje se počelo sve očitije dizati protiv
tiranije tudjinskih vlastodržaca. Drugo, jer je vlada na taj način dobila
više činovničkih i drugih ovisnih izbornika, što je prema tadanjem
izbornom redu, gdje je u jednom srezu imalo pravo glasa po 100—200
osoba, a od tih je bila polovica činovnika, mnogo značilo. Ta perioda
prošla je hvala bogu zauvijek, pa bi se možda danas moglo opet misliti
na spajanje više općina u jednu. Na taj bi se način upravni troškovi
općina znatno smanjili.


Ako država poreze pravedno i jednako razdijeli, kao što se to očekuje
od novoga zakona o izjednačenju poreza, bit će po svoj prilici
industrija i trgovina unekoliko odterećena. Ali to još nije dosta. Država
mora da poreze snizi!


Tu će nam se sa svih strana đoviknuti, da to nije moguće, jer je
država već i onako svoj budžet snizila do krajnih granica, provela je
razne štednje, poimence reduciranjem činovništva, te ona ne može da
snizuje dalje svoje prihode.


Te tvrdnje ne stoje. Država niti znade gospodariti niti zna štediti,
kao privatna inicijativa. Nasuprot, država se često razmeće narodnom
imovinom. Nedavno je jedan bivši ministar za industriju i trgovinu,
ožigosao državno gazdinstvo najoštrije, nazvavši ga najlošijim
gazdinstvom, koje nauka u opreci sa trajnom mogućnošću produkcije
naziva ukratko »Raubwirtschaft«. Teška je to optužba sa najkompetentnijega
mjesta — ali nažalost nije daleka od istine. Predaleko bi


18




ŠUMARSKI LIST 1/1927 str. 21     <-- 21 -->        PDF

nas vodilo, da sada stanemo nabrajati primjere u dokaz, kako se provadja
državno gazdinstvo, koliko je teških para propalo usljed nesposobnosti,
nemarnosti, površnosti i nevaljalosti nekih funkcijonara,
usljed krivoga, nepromišljenoga i prenaglog provadjanja agrarne reforme,
usljed slabe ili nikakve kontrole kod pojedinih oblasti, usljed
lošeg i nevještog upravljanja državnim dobrima, usljed zanemarivanja
saobraćaja, usljed kršenja zakonskih propisa u demagoško-stranačke
svrhe itd., itd. Ali ako bude potrebno, učinit ćemo i to.


I štednja s t. zv. redukcijom činovništva u najviše slučajeva nije
ništa drugo, nego proganjanje političkih protivnika, na mjesto kojih
se onda namještaju stranački pristalice. Dokaz tome pružio je nedavni
kongres javnih činovnika, na kome je ustanovljeno, da je od 170.000
činovnika reducirano njih 30.000, a broj aktivnih činovnika je porastao
usprkos tome na 220.000. Iz štednje je dakle otpušteno 30.000
možda sposobnih činovnika, kojima se sada plaćaju ;penzije, a na
njihovo mjesto postavljeno je 80.000 novih, vjerojatno neiskusnih, a od
česti možda i nesposobnih činovnika.


Dakle posve očito rasipanje narodne imovine. Tu trebaju državnici
i političari da se late posla i da načine red, pa će uštediti miljarde
i miljarde dinara.


Ali da kojom srećom i nema svega toga, danas kad je čitava privreda
u tolikoj krizi, država joj mora pomoći, mora joj uliti nove
snage, da ju pridigne i ojača, pa će ono, što će joj sada dati, biti korisno
uložene investicije, koje će državi kasnije davati trajno i redovito
obilne prihode, jer državni se prihodi ne povisuju uništavanjem, već
samo dizanjem privredne i produktivne snage.


Zato država mora da uvede dobro i ekonomsko državno gazdinstvo,
mora da štedi gdje je moguće, ali mora i da snizi poreze i takse,
da tako očuva industriju i trgovinu od propasti.


Naša drvna industrija, koja izvaža drvene gradje u vrijednosti
od neko dvije miljarde godišnje, i koja prehranjuje oko 200.000 radnika
i kirijaša zajedno s njihovim obiteljima, ima pravo da traži od
države pomoći, jer će drugčije propasti i to baš onaj dio te industrije,
koji je u domaćim rukama, koji ne može da sakriva svoje prihode
kojekakvim smicalicama, i koji svoju zaradu ostavlja u otadžbini.


Ako država bude obzirna i pravedna, te omogući drvnoj industriji
njen dainji opstanak, ona će raditi požrtvovno dalje i uzdržat će svoje
teško stečene pozicije na inostranim svjetskim tržištima, jer kakogod
je naše drvo upravo nenatkriljive kakvoće, tako je i sprema i stručna
vještina naših drvotržaca dorasla svojoj zadaći, te će moći da vazda
s uspjehom pobija tudju konkurenciju.


L´état actuel de l´industrie des bois en Iougoslavie.


Les difficultés qui devaient etre écartées pour assurer la prospérité de l´industrie
des bois iugoislave.


Rédaction


19