DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1927 str. 46 <-- 46 --> PDF |
primjer u branjevini VI. Malovan—Hrbljina itd., koja zaprema kolosalnu površinu od 63.923 ha, a stoji od svoga osnutka do danas bez naročitoga čuvanja i nadzora. Na ovoj ogromnoj površini ne živi danas više od 300 srna — porazna cifra, koju se ja ipak usudjujem napisati. Prije 27 godina imao sam priliku da kao mladić i početnik upoznam ovo lovište, koje je onda brojilo na hiljade najjačih srna u Bosni i spadalo u najbogatija lovišta u zemlji. Danas, uprkos najstrožijoj zabrani lova na papiru i mnogim strogim propisima, pretvoreni su ovi krajevi u pravu pustoš. Prelazeći na šumarsko osoblje, u čijiu dužnost prema postojećem lovnom zakonu i stručnom pozivu spada nadzor i čuvanje lova, podvlačim važnost ovoga odlomka. Današnji naraštaj šumarskoga činovništva u našim pokrajinama, odgojen je strogo šumarski. On nema za sobom nikakovih tradicija u pogledu racionalnoga i modernoga lovstva. Današnja generacija šumara nema dovoljno prilike da se ni u školi ni u praksi upozna sa lovstvom. Zato ona i ne može uživati sve care i spoznati sve koristi od lova. Mora se sa žalošću konstatovati, da su medju našim mladim šumarima pravi lovci— bijele vrane. Ova okolnost porazno djeluje na napredak lovstva, jer u najviše slučajeva nema koga, da dade podstreka, pa pouči podredjeni personal i da ozbiljno uzme u zaštitu ovu privrednu granu, koja je baš danas najviše napadana sa sviju strana bez obzira na stalež i političku boju pojedinaca. Sto se tiče šumarskoga osoblja kao čuvara lova i uzgajatelja divljači, moram naglasiti, da do danas na tome polju nije odgojen ni jedan čovjek iz Bosne i Hercegovine. Lov je državni, a to znači po prosječnom mentalitetu današnjice, svačiji ili ničiji. Svi prekršaji lovnoga zakona smatraju se kao obični prestupci, za koje su odredjene minimalne kazne putem policijske vlasti, koje se još k tome vrše sporo i vrlo labavo. Prema tome nije čudo, da šumarsko osoblje nema ni pravoga smisla ni strogog osjećaja dužnosti za unapredjivanje i za zaštićivanje lova, kad nije imalo prilike, da vidi uspjehe svoga rada barem u primjenjivanju postojećih zakonskih propisa nad okrivljenim licima. Domaće sinove iz šumarske struke odrediti isključivo za vršenje lovne dužnosti značilo bi za svakoga pojedinca degradaciju, pa to svaki pojedini organ izbjegava i ne će da se ovome zvanju posvećuje. Kao lugar, nadlugar i podšumar vrši svaki pojedini organ mnogo lakšu i unosniju službu. Svakodnevno dolazi kući na konak, obično uživa stan u naravi, ima ponešto i sporedne zarade oko doznake ili predaje drveta itd., dok kao lovac ili nadlovac nema ništa osim gole plaće. Lovac mora da vrši službu u noćno doba i po najlošijem vremenu, a mora da odlazi u najviše i najneprohodnije krajeve na više dana te da živi jedino o onome kruhu, koji u torbi ponese. Izložen je svima nepogodama vremena, opasnosti života, preziru pučanstva, a pri tome mora da troši i podere duplo više odijela i obuće nego ma koji drugi od javnih organa. Za sav svoj nadasve naporni rad nema ni priznanja a ni garancije za egzistenciju svoje obitelji. Tako na primjer lovni organi do prošle godine nisu dobili ni pare kao nagradu za tamanjenje štetne zvjeradi, a da i ne spomenem sve ostalo, što ovo osoblje u dru 372 |