DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1928 str. 8     <-- 8 -->        PDF

Ćirković,4 prikazujući prepreke u radu i borbe oko donošenja Zakona
o Šumama kaže ovo: »Razni i mnogobrojni demagozi uticali su sa
sviju strana da se donašanje ovog tako potrebnog zakona pošto po to
omete, navodeći kao razlog da bi.taj Zakon bio samo jedna reakcijonarna
mera uperena čisto protiv naroda i njihovih interesa.« Divjak5 ovako
karakteriše opći borbeni stav naroda prama šumi: »Velike mase neupućenoga
naroda od dana novoga stanja u Srbiji pa do dana donašanja novoga
Zakona o Šumama (misli onaj od 23. marta 1904.) sa žudnjom je
očekivala čas, kad će biti ukinute šumske uprave u zemlji i dozvoljeno
slobodno rukovanje sa šumama.« Srećom ta žudnja — zaslugom srbijanskih
šumara — nije postala realnošću.


Dakle je karakteristično za prosuđivanje prilika, pod kojima su se
donosili Zakoni o Šumama u Srbiji, da je osnovna tendencija bila: dokinuti
svako upravljanje šumama i izručiti šume slobodnoj raspoložbi
naroda. Tu se jasno vidi ona vječno ista slika, da u času rađanja ili proširivanja
slobode naroda šume mora da proživljuju najteže i najveće
kušnje. Sa gledišta prilika predratne Kraljevine Srbije, tačnije sa gledišta
tadanjih šumara, moglo se sa pravom reći, da je za ono vrijeme
pridržavanje čl. 133. manje zlo nego bi bilo posvemašnje ukidanje šumskih
uprava.


Da vidimo sad kakovim je posljedicama urodilo
praktično provođenje čl. 133. Iz mišljenja srbijanskih šumara konstatovali
smo, da se odredba čl. 133. pokazala u isti čas neumjesna, protivna
osnovnim intencijama Zakona o šumama, štetna po šumu kao opće dobro,
štetna po ugled šumarskih organa i štetna po moral. Upravo klasičnim
načinom crtao je ove zle strane Doka Jovanović." Jednako se na taj član
obaraju Divjak, Bukovala i Marković (Milan Dr.).


Izložit ćemo zle posljedice čl. 133 Zakona o Šumama, od 30. marta
1891., koji je danas na snazi za čitavu našu državu.


Odredbe čl. 133. n e u m j e s n e su sa pravnih razloga. U postupku
oko isljeđivanja protupravnih djela po Zakonu o Šumama dvije su načelne
mogućnosti. Ili prijava čuvara šume ima snagu dokaza ili je nema.
Svi savremeni Zakoni o Šumama priznaju prijavama i iskazima zakletih
šumarskih lica snagu dokaza. To je već učinio i projekat Jevrema Novakovića.
No ako se već ne priznaje ova snaga dokaza, onda zakon može
propisati samo takav postupak pred vlašću, koji uzima kao ishodište
prijavu nadležnog šumarskog organa ili oštccenika. No pravnički je
apsurd, da isljedna vlast uzima učešća u uviđaju o nekom kažnjivom činu,
koji za sobom povlači i odštetni zahtjev, prije nego je on uopće prijavljen.
Treba uočiti, da uviđaj po čl. 133. nema cilj, da se utvrdi visina počinjene
štete, već samo da se uglavi postojanje protivpravnog djela i njegov
obim. (Po Jovanoviću »broj drveta i ništa više«).7 Sve ostalo ima tek
da utvrdi redovni postupak odnosno istraga. Ako se uvaži, da se ovaj
član primarno odnosio samo na državne šume, jasno je da ovdje — pra


* ........: „......... . ........ ....... y ......". „.... ....... .........".
...... 192G. .... 101.
5 Divjak: »Izmjene i dopune u srpskom Zakonu o Šumama«. »Š. L.« 1904. Str. 362.
6 .........: „... ........ ...... . ......". ....... 1911.
7 .........: „Loc. cit." .... 176.


6