DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 24 <-- 24 --> PDF |
j) Planinske suvati. Iznad gornje granice šume, koju predstavlja klekovina, razvite su planinske suvati (Alpenmatten), koje su bogate na ilirskim endemima. 3. OSVRT NA PITANJE POSTANKA DANAŠNJE VEGETACIJE KRŠA I NJEGOVOG PRIRODNOG POŠUMLJENJA Iz svega, što je do sada rečeno o vegetaciji našega krša, želimo ovdje napose podvući nekoje momente, koji su u vezi sa čisto šumarskim problemima. Prije svega pada u oči, da je vegetacija našega krša vrlo raznolična. Ta je raznoličnost uvjetovana jednim dijelom čisto klimskim, a drugim dijelom biotičkim faktorima. Ona velika razlika između mediteranske vegetacije litoralnog krša i ilirske vegetacije kontinentalnog krša mora se primjerice svesti isključivo na klimske faktore. Isporedimo li pak n. pr. mediteransku kamenjaru sa mediteranskom zimzelenom šumom crnike {Qiiercas ilex L.), koje obje dolaze neposredno jedna kraj druge, dakle u posve identičnim klimskim prilikama, to vidimo, da se razlike među njima mogu objasniti jedino biotičkim, i to u prvom redu antropo-zooičkim faktorima. Veliko značenje ovih faktora za stvaranje današnje vegetacije krša biti će nam potpuno jasno isporedimo li međusobno samo neke ekstreme, kao što su n. pr. ogromne prašume ilirskog brdskog i predalpinskog pojasa na jednoj strani, te pusta i skroz sterilna kamenjara (n. pr. otok Pag) na drugoj strani. Ovaj je drugi ekstrem nastao sekundarno pod uplivom spomenutih biotičkih faktora, koji nas ovdje u prvom redu zanimaju. Kad bi vegetacija našega krša stajala posve izvan utjecaja tih faktora (sječa, palež i t. d.), bila bi ona u svojem najvećem dijelu vrlo jednolična. Ona bi se sastojala od šuma raznih tipova, tek jedino posve okomite stijene i područja izvan gornje klimatske granice šume bila bi u glavnome bez drveća. Šume su dakle klimaks-zadruge za najveći dio našega krša. No na žalost pokriven je danas kud i kamo najveći dio krša takovom vegetacijom, koja ne predstavlja spomenuti klimaks. To su sve one zadruge, za koje smo već naprijed naglasili, da su sekundarnog ponajviše antropogenog podrijetla. U kontinentalnom kršu je to krška šuma i krška kamenjara, a u mediteranskom makija i mediteranska kamenjara. Postanak krške šume dobro je prikazao Adamović (1. c. 1909., p. 126.). Za ono područje, kuda je danas raširena krška šuma, može se Rli— maks-zadrugom smatrati čista listopadna hrastova šuma (Quercus lunuginosa Lam. i dr.). Ta prvobitna hrastova šuma bijaše međutim neracionalnom sječom uništena. Uništenjem hrastova stvorena je mogućnost, da se u mnogo većoj mjeri rašire neki od onih elemenata, koji su u prvobitnoj šumi imali tek sporedno značenje, kao n. pr. Fraxinus omus L. i dr. Ti elementi bijahu indirektno protežirani i od samog čovjeka, koji je kod sječe obarao u prvom redu hrast, kao gospodarski najvrednije drvo. Osim toga odlikuju se mnogi od tih elemenata svojstvom, da kod regeneracije šume rastu mnogo brže nego hrast. Rezultat tih okolnosti je današnja krška šuma. Na ovaj si način možemo predočiti regresivni put postanka krške šume. Pođe li pak regresija još dalje, t. j . podvrgne li se krška šuma i nadalje sječi i paši, to će se iz nje razviti kamenjara. Potpunim uništenjem drveća stvorena je naime mogućnost, da vjetar i voda uklone veliki dio onog tla, što ga je stvorila nekadanja šuma, a rezultat toga je bitna promjena vegetacije, koja postepeno prima karakter kamenjare. 418 |