DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 9 <-- 9 --> PDF |
se ne bi moglo govoriti, jer te novo sjedinjene šume ne bi bile tuđa stvar, već narodno dobro, analogno principu provedenom u Srbiji. Nastao bi dakle ekonomski isti, a pravno sličan odnos seljaka prema šumama, kako je postojao ranije u Hrvatskoj, a kako danas postoji u Srbiji i Bosni. Takova unifikacija vlasništva ima svojih više dobrih nego loših strana. Između dobrih podsjećam na to, da bi se na tako i posvjedovno i privredno ujedinjenim površinama mogle lakše i racionalnije pokrivati potrebe čitavoga kraja na šumskim produktima. Naprotiv je to kraj i posjedovne i administrativne heterogenosti sadašnjih javnopravnih šum. privrednih ustanova, naročito onih, koje već danas kao šumsko-privredne jedinice propadaju, mnogo teže. Također je i sadanja zasebna administracija mnogo skuplja, dok bi se unifikacijom uštedite i na personalu i na materijalu odlučne sume, a trajno uklonile neprestane trzavice i borbe. U interesu je racionalnoga šum. gospodarstva uopće, a državnoga napose: da se šume zaštite i sačuvaju, pa da se njima valjano, racionalno i stručno gospodari bez obzira na vrst vlasništva. Narod je živi, sve jači organizam i on troši bez obzira na naše ograde i pregrade. O tom smo dovoljno poučeni. Suština je naše teme upravo u tom, da se sa svim našim šumama gospodari strogo stručno, sa što manje žrtava za korist svih državljana i njihovih opravdanih potreba, a bez štete za državu kao cjelinu. Većina je imovnih općina izgubila svoj´ stručni raison d´etre, kako sam već dokazao, jer se njihove sastojine preobražuju u mlade šume, šikare i pašnjake, pa ako se ovako nastavi, preći će se u državni šumski posjed. Čemu da se nastavlja sa golemim gospodarskim žrtvama kod imovnih općina, kad će te žrtve kad tad teretiti državne šume? Mi svi bez razlike treba da ustanemo na obranu šumskog gospodarstva i da nadležnima predložimo onakovo riješenje ovoga pitanja, kakovo će za naše šumarstvo biti od najmanje štete, a to se može jedino prema našem predlogu. Kako se radi i o sačuvanju šuma i o boljem interesu naroda, novim Ustavom ili drugim zakonom treba regulirati pitanje vlasništva, u koliko se utvrdi, da bi također neke danas bogatije imovne općine mogle s vremenom teretiti državu. Potrebne su u ovom privrednom sklopu i zemljišne zajednice, jer se jedino na taj način one mogu privesti potrebnoj produkciji paše i drva i nekoj kulturi, o čemu danas nema govora. Zato zemljišne zajednice moraju najprije biti uređene prema odredbama zakona od 25. IV. 1894., a kasnije će se odlučiti o njihovom odnosu prema imovnim općinama, odnosno prema državnim šumama. 0 onim zemljišnim zajednicama, koje u privrednom pogledu ne znače mnogo, ne treba voditi računa. Ako uvažimo, da je centralna državna vlast obvezana, da dio državnih prihoda odstupa samoupravama za uzdržavanje i podizanje poljoprivrede, građevina, prosvjete i t. d., može ona tu svoju obvezu reluirati u šumama. Eventualni manji ostatak državnih šuma mogu samouprave prekupiti. S tim bi bilo riješeno i pitanje revizije segregacije i pomoći pasivnim imovnim općinama* Za ovakovo riješenje postoji već analogan slučaj. Na području Vojvodine i Banata postojale su imovne općine njemačkobanatska, rumunjsko-banatska i ilirsko-banatska. Kako one zbog po 63 |