DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-7/1929 str. 34     <-- 34 -->        PDF

eksploatacije, dosta je teško iz financijskih razloga. Ministra Financija treba ipak
uvjeriti, da se u šume mora i investirati, ako se hoće, da one nose stalnu korist. Nadležne
je moguće uvjeriti, da će se danas uloženi kapital u solidno izgrađene objekte
^amortizirati u vrlo kratkom vremenu i da izgrađena prometala služe čitavoj okolici,
pojeftinjuju život, negdje služe i obrani zemlje, pridonose rješavanju ekonomskih
«socijalnih poteškoća etc.


Ako za sad još i u vrlo skromnim granicama, rad se u režiji mora postepeno i
sistematski sve više razvijati, čim se sadanje veće smetnje uklone, a tad će i naše
šumarstvo moći naprijed, jer će se ispuniti jedna velika praznina. Naša će se struka
dići na potrebnu visinu, biti uvažena i cijenjena, što joj kao predstavnici tako važne
grane narodnoga gospodarstva i pripada.


Ogulin, 11. II. 1929. Ing. A. Perušić.


DIOBA IMOVNIH OPĆINA ZNAČI PROPAST ŠUMA.


Mnogi neupućeni krugovi hoće da naprečac riješe pitanje krajiških imovnih
općina tvrdeći, da su imovne općine nesavremene ustanove, te da ih treba razdijeliti
na zemljišne zajednice. Protiv toga je danas većina šum. stručnjaka kod imovnih
općina kao i svi ozbiljniji pravoužitnici. Protivnici diobe vide u tom propast svih
šuma tih budućih zemljišnih zajednica. Nije ispravno pokazivati kao primjer .nekoliko
zem. zajednica, čiji je rad rezultat ne samih zem. zajednica kao takovih, već je tu
tradicija, kultura, red, rad, mentalitet onili krajeva. Kod takovih zem. zajednica nema
šumskih šteta, nema požareva, nema rasipavanja drvetom, uništavanja nasada blagom,
kozama, već je tu odavna ustaljen pravilan odnos prema šumi, svijest o potrebi i sačuvanju
zajednice i briga za buduće generacije.


Kod imovnih općina, koje kao mnogo veće privredne ustanove od zemljišnih
zajednica postoje već preko pola stoljeća, stvarni su odnosi velikih šumskih područja
prema pojedinim selima i općinama znatno drugačiji nego kod zemljišnih zajednica.
Svako selo ima jednak interes na šumu kao i svaki pojedini član. Pojedina su sela
različito razmještena prema šumi, a glavni se prihodi šume crpe na određenim mjestima,
ne širom šume. Cesto pojedino selo uživa šume i izvan svoje interesne sfere


— napr. u pogledu žirovine i građe, jer njegova šuma ne može mu pružati potrebne
koristi. Šumska površina, koja obuhvaća više realnih općina, kud i kamo bolje osigurava
pojedinom selu razne šumske užitke, nego li malena seoska šuma. Šumsko je
gospodarstvo rentabilnije, kad se vodi na većim površinama.
Šumsko gospodarstvo imovnih općina uređeno je kao gospodarstvo velikoga
šumskoga posjeda, bez obzira na onakove interese sela, koji bi ugrožavali podržavanje
šuma uopće. Posljedica ovoga jest, da se u interesnoj sferi jednoga sela nalaze
samo ili braujevine ili mlade ili stare šume, da u njima ima ili nema paše i žirovine.
Faktično šumsko-gospodarsko stanje, naročito u suvislim velikim šumama, pogoduje
bolje skupnom uživanju pojedinih sela i ne bi se moglo bez znatnih gospodarskih
žrtava naglo preobraziti u male uređajne jedinice, kako bi stvarno i prostorno odgovaralo
potrebama pojedinog sela. Ovo su u glavnom prednosti, koje imaju pojedina
sela od sadanjega oblika i sastava šuma imovne općine.


Gdje se moglo gospodarstvo urediti tako, da pojedino selo može trajno crpsti


užitke iz svoje uže interesne sfere, tamo dakako nema zapreke za diobu šume. Slično
bi bilo kod parcialnih i partikularnih dioba. Teškoća leži u mogućnosti, da se pravilno
podijele šume. Diobe su dugotrajan i skup posao, a za vrijeme, dok bi se provadala
dioba, propale bi mnoge šume, jer bi glavnu korist izvukli advokati, mjernici i razni
mešetari.
Umanjene šumske upravne jedinice ne mogu se intenzivno upravljati. Stvaranje
malih uredajnih jedinica uslovljavalo bi često i smanjivanje proizvodne snage tla,


278