DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 3 <-- 3 --> PDF |
............ .... 54. ........ 1930. Prof. dr. ĐURO NENADIĆ (ZAGREB): DIOBA ZEMLJIŠNIH ZAJEDNICA (POUR LE PARTAGE DES BIENS COMMUNAUX) Zajednička imovina našega naroda, koja se sastoji u šumama i pašnjacima u Savskoj banovini, u prostranoj površini od 500.000 jutara, nije bila dobro gospodarena. Ona je najlošiji primjer zapuštenosti i zanemarenosti zajedničkog dobra, što se vidi u mnogim krajevima, gdje se te zajednice nalaze. U davnoj prošlosti nije bilo tako, jer je baš zadružni život u porodici bio osnovka narodnog gospodarskog života i napretka. To je bila opća značajka svih slavenskih naroda u doba njihovog primitivnog gospodarstva i niske prosvjećenosti. S vremenom su ti odnosi u porodičnoj zadruzi postali slabiji, jer je mnogim članovima zadruge bilo teško podnositi vodstvo jednoga člana, pa su se tokom vremena sve jače ispoljavale želje pojedinaca za slobodom i samostalnim gospodarskim radom. I tako je postepeno stari kolektivni način života sve više nestajao, a njegovo je mjesto sve to više zauzimao savremeniji individualni način. To je prirodni proces, koji se ne da nikako zaustaviti, pa se s njim mora u narodno gospodarskom životu danas računati. Sličan proces, koji se je odigrao u staroj porodičnoj zadruzi, odigrava se d a n a s u našim zemljišnim zajednicama. O postanku i gospodarskom životu zemljišnih zajednica bilo je kod nas mnogo pisano i raspravljano, pa ja u ovo pitanje ne bih zalazio, da nisam po jednoj svojoj dužnosti na to pozvan i kada baš ovaj proces diobe zemljišnih zajednica ne bi u najnovije doba postao vrlo važno pitanje gospodarskog života našeg naroda. Kao član zem. komasacionog povjerenstva za šumarska pitanja došao sam u položaj, da ovo čitavo stanje i previranje u nekim zem. zajednicama iz bližega promotrim, pa smatram za potrebno, da svoja opažanja o ovom vrlo važnom pitanju iznesem pred širu stručnu javnost. Kako je poznato, zemljišnih zajednica ima u Hrvatskoj i Slavoniji uglavnom dvije vrste: u bivšoj Vojnoj krajini krajiške , a u bivšem Provincijalu ur barsk e zemljišne zajednice. Prve su zemljišne zajednice nastale prigodom razvojačenja Vojne krajine tako, da su pojedina sela dobila izvjesne površine u ime pašnjačke pripadnosti, a druge su nastale segregacijom vlastelinskih šuma i pašnjaka. Korijen lošem gospodarenju u zemljišnim zajednicama valja tražiti u njihovom postanku, t. j. u segregaciji. Kako u Vojnoj krajini 437 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 4 <-- 4 --> PDF |
tako je i u bivšem Provincijalu obavljen taj veliki posao u drugoj polovici 19. vijeka vrlo brzo, nesavjesno i površno. U to doba nisu šume imale vrijednosti u očima naroda, pa je redovno naš narod primio ono, što mu je tuđinska vlast za otkup njegovih služnosti »milostivo« dala. ´Kod te je segregacije bio naš svijet prikraćen već giedom na veličinu servituta i dodijeljene površine, čemu svjedoče mnoge sudske parnice, koje još ni danas u nekim krajevima bivšeg Provincijala nisu dovršene. Ne samo giedom na veličinu površine šume, nego i giedom na njen oblik i smještaj, u seoskom ataru, ta je segregacija potpuno nevaljala i po današnjem´ našem sudu provađana je posve nestručno i nesistematski. Dodijeljene su selima površine pašnjaka i šuma raskomadane i sa mnogo rukava, koji poput polipa prodiru u privatni poljoprivredni posjed, pa nije čudo, da se tu o kakvom njihovom gospodarstvu ne može ni govoriti. Protivno su od toga dobili vlastelin i država šume cjelice, dobro arondirane i udaljene od naselja. Posljedice su ovako loše segregiranih površina, koje je dobio bivši kmet i graničar a iz kojih su kasnije nastale zemljišne zajednice, bile: krađa, oštećivanja, kvarovi, uzurpacije i t. d., što se i danas u nekim krajevima sve više i više ponavlja. K ovom pridolazi napretkom kulture još i mentalite t našega svijeta, koji se razvija u pravcu sve jačeg individualiziranja, za brižno čuvanje privatne svojine, a slabo ili nikakovo shvaćanje za vrijednost zajedničke imovine. To sve — potencirano još umnažanjem pučanstva — dovelo je do mnogih zahvata pojedinaca u zajedničku imovinu. U području bivše Vojn e kraj a ne nastojali su pojedinci, da se što više koriste zajedničkom šumom, te su ne samo sjekli drvo, nego i krčili i pretvarali šumsko tlo u poljoprivredno, ne plaćajući za to nikakovu odštetu — pa ni porez, koji je namirivala sama zemljišna zajednica. 1 stranci doseljenici, lutajući od sela do sela, došli su na ta općinska zemljišta, podigli svoje kućice i krčili općinsku šumu sve više i više. Oni su bili velika smetnja za uredovanje poljskog redarstva, jer su pravili štete bilo kradom plodina ili pak napasivanjem stoke. Kao primjer otimačine općinske imovine spominjem, da se u nedavnoj prošlosti na posjedu zemljišne zajednice Velika i Mala Trnovitica (srez garešnički) naselilo preko stotinu stranaca, medu kojima je bilo dosta lica, koja .su se isključivo bavila nečasnim poslovima i bila na strah i trepet svoje okoline. Ti su naseljenici bili u ataru općine ono, što je trn u zdravoj nozi. I stranci i domaći, udruženi u zajedničkom poslu otimačine, uništavali su zajedničko dobro sela. Pojedinci su na račun šume zemljišnih zajednica ljenčaril´fi pijančevali. Taj su lagodni život provodili tako, da su seoskim trgovcima i birtašima davali drvo u zamjenu za životne namirnice, kojih vrijednost nije iznosila ni deseti dio vrijednosti zamijenjenog drva. Zbog toga je i razumljivo, da ta lica danas nerado gledaju diobu zemljišnih zajednica. Ne samo sječom drva, nego i pašom stoke uništavane su šume zemljišnih zajednica. Kao tipičan primjer za to spominjem slučaj u jednoj zemljišnoj zajednici grubišnopoljskog sreza, gdje je jedan ovlaštenik dao nedavno jako progaliti dobro sklopljenu zajedničku šumu samo zato, da njegovih 200 ovaca imadu dobru pašu. Iz te su se otimačine općinske imovine rađali mnogi sporovi pred vlastima i sudovima, a posljedica je toga bila osveta naprednijim i is 438 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 5 <-- 5 --> PDF |
pravnijim ovlaštenicima na njihove pritužbe vlastima protiv rasipavanja i sječe šuma. U to se stanje uplela i politika, bez koje se prije nije moglo ništa učiniti, pa su njerii nesavjesni seoski korteši stvarali zabune i provocirali ispade pojedinaca tako, da je gotovo svako selo živilo u groznici, koja ga je tresla kao teškog bolesnika. Uzroke nazadnog gospodarenja u šumama zemljišnih zajednica možemo pripisati i jednoj trećoj strani, a to je s 1 a b a stručna uprava. Zaista je b´ila slaba stručna uprava u seoskim šumama, naročito do god. 1894., kada su stvorena poznata dva zakona i to zakon o gospodarenju u šumama, koje stoje pod osobitim javnim nadzorom, i zakon o uređenju stručne uprave kod političkih oblasti u Hrvatskoj i Slavoniji. Do tog su vremena bile šume zemljišnih zajednica prepuštene na milost i nem´ilost općinskih organa i samih ovlaštenika. Iz tog je haosa bilo teško uvesti brzo red, koji se po prirodi stvari u šumama teško uspostavlja, kad je već jednom poremećen. Novi šumarski referenti kod političkih oblasti kao novajlije nisu nikako mogli zavesti potpun red u šumama ove vrste nakon tako dezolatnog stanja i na tolikim rasijanim površinama. A to ne zbog toga, jer nije bilo nikakvih gospodarstvenih osnova niti uređajnih elaborata. Naputak za sastav gospodarstvenih osnova izišao je tek god. 1903., dakle gotovo punih 10 godina iza nastupa spomenutih zakona. Ni taj naputak nije mogao mnogo pomoći, jer je većinu rada strukovnog personala apsorbirao posao administrativne prirode (obračunavanje šumskih šteta, statistički podaci il t. 4), a najposlije k tomu pridolazi i nedostatak specijalne taksatorske spreme za ovako važne poslove. Tu još valja spomenuti i slabo financijsko stanje zemljišnih zajednica, koje nisu mogle podnositi takove troškove, jer nije bilo mogućnosti unovčenja niti onih prihoda, koje bi šume zemljišnih zajednica mogle davati. Još je teže stanje bilo u pogledu čuvanja šuma. Lugarsko osoblje, većinom neuko i nepismeno, a k tome i slabo plaće´no, nije moglo — a možda ni htjelo — zaustavljati mnoge štete li neprilike, koje je okolno pučanstvo nanosilo zajedničkoj šumi. To tim više, što granice zajednice prema privatnom posjedu nisu bile nikako obilježene, te se za njih znalo jedino po pričanjima susjeda ili starijih lugara. Ovakova je slaba stručna uprava morala donijeti i teške posljedice, koje danas vidimo u tim šumama. Poznata je činjenica, da još niti danas od svih zemljišnih zajednica u Savskoj banov´ini nema ni 10% njih svoje gospodarstvene osnove. Osnove su zamjenjivali t. zv. godišnji drvosječni predloži, sastavljeni veoma površno, a često zbog pomanjkanja putnih paušala izrađivani u kancelariji na osnovu izjava lugara. I u onome slučaju, kad je šumar izlazio u šumu na doznaku, a to je bilo na godinu najviše jedamput, pristajao je na sječu drva ne poznavajući objekta na mjestima, gdje se i prošle godine prema izjavi lugara uživao »etat«. Nije potrebno isticati, da je bilo u šumi daleko potrebnijih mjesta, gdje bi se morala provesti sječa iz šumsko-uzgojnih obzira. Lugar je bio dakle glavni struci organ u tim šumama, pa zaslužuje takovo gospodarenje punim pravom naslov »Lugarenwirtschaft«. To je veoma loš znak stručnog rada kod nas, pa nije čudo, da je takova »stručna uprava« počela gubiti ugled među ovlaštenicima, te su u takovim prilikama kako ovlaštenici tako i neovlaštenici počeli nasrtavati na zajedničke šume i uzurpirati zajedničko zemljište. Takovi su odnosi poremetili među ovla 439 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 6 <-- 6 --> PDF |
štenicima pravednu podjelu koristi od zajedničke ´imovine i doveli do jakih pokreta za individualnu diobu pašnjaka i šuma, dajući tako izražaja jednom kulturnom progresu intenzivnijeg iskorišćavanja poljoprivrednog zemljišta i boljeg čuvanja šuma. Kolike je razmjere zauzelo to gibanje na pr. u Podravini, svjedoči najbolje nekoliko zanimivih slučajeva. Tako su još prije rata seljaci sami potajno razdijelili općinska zemljišta na vrlo primitivan način. Oni su prosto s konopom na uzlove odredili širinu parcele, koja je imala pripasti pojedinom ovlašteniku. iP´ri tom se nisu uopće osvrtali na duljine tih jednako širokih parcela, a posljedica je toga bila, da tako razdijeljene površine nisu odgovarale veličini ovlašteničkih prava, a još manje prilikama izvoznih puteva. Na taj su način došli pojedinci do uživanja većih površina, što je u očima drugih izazvalo zavist i rađalo novi pokret za definitivnu pravednu diobu po kvalifikovanim mjernicima. Tom su opravdanom narodnom pokretu došle nadležne vlasti u susret (komasaciona povjerenstva ustrojena na osnovu zakona od 22. juna 1902.) i počele su da rade oko sređivanja tih zamršenih agrarnih odnosa u zemljišnim zajednicama. U provedbenom su postupku morali šumarski stručnjaci dati mišljenje o diobi zajedničke imovine. To je međutim mišljenje često bilo oprečno svrsi, za kojom se išlo, a bilo je obrazlagano redovito tim, da je dotična površina upisana u zemljarinskom katastru kao šuma, pa zbog toga mora ostati i u buduće kao šuma, nadalje da to traže klimatski obziri kraja, bojazan od većih šumskih šteta u šumama imovne općine i državnog erara, te najposlije i zbog pasivnosti susjedne imovne općine. Naravno, da su ovakovi razlozi u očima naroda bili upravo nerazumljivi, jer u mnogo slučajeva već davno nije bilo šume ondje, gdje ju je iskazivao katastar. Što se tiče drugog razloga, t. j . šumskih šteta, valja istaći, da su se one prije najviše činile u šumama zemljišnih zajednica, jer su to bile šume svačije i ničije, dok u dobro čuvanim šumama imovne općine i državnog erara nije bilo, a niti danas nema toliko tih šteta. Još manje vrijedi prigovor u pogledu promjena klimatskih odnošaja na gore, jer su te male raštrkane šikare suviše neznatan faktor i malen organizam, da bi uopće mogle uplivisati na klimatske promjene kraja. Kod prosuđivanja ovog pitanja ne dolazi nikako u obzir pasivitet susjedne imovne općine, jer u koliko taj pasivitet i postoji, to on vrijedi za čitav teritorij imovne općine, a ne za taj maleni kraj, gdje ona baš slučajno ima dosta prostranih mladih šuma. Te se međutim mlade šume ne mogu proređivati, jer proredni materijal ne mogu konzumirati stanovnici obližnjih sela, koji su u pretežnom dijelu i ovlaštenici zemljišnih zajednica i pravoužitnici imovne općine. Osim toga naglašavani pasi vite t za imovnu općinu, koja ima preko 70.000 jutara šume, daje također žalosnu svjedočbu našeg stručnog rada u prošlosti. Zar se zbilja može dogoditi, da narodna institucija sa tako ogromnom šumskom površinom može postati pasivna u kraju dovoljno razvitih prometala? Iz gornjega izlazi, da se pitanje diobe šuma zemljišnih zajednica u Vojnoj krajini ne može tretirati sa čisto stručnog šumarskog gledišta, te da i nadalje odnosne površine ostanu pod šumom bez obzira na njihovu lošu kvalitetu i sposobnost tla za poljoprivredne svrhe, nego se to pitanje ima prosuđivati sa gledišta nacionalno-ekonomskih odnosa, koji ne bi smjeli biti ometani takovim stručnim mišljenjima pojedinaca. To je tim manje opravdano, što šumari moraju biti u prvom redu nacionalni eko 44 0 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 7 <-- 7 --> PDF |
nomi, a u drugom redu šumari. Ovo je pozivanje pojedinaca na neko dogmatsko »stručno mišljenje« prouzrokovalo dosada mnogo zla u našim šumama. Mnogim dozvolama sječe stabala iznad 30 cm promjera u privatnim šumama, kao i sijanjem borovog sjemena i sadnjom smreke na sječinama hrastovih šuma u Slavoniji — izvedeno po trgovcima, a na osnovu »stručnog mišljenja« pojedinaca stubokom je bio narušen ugled našeg čitavog staleža i time nanesena golema šteta našoj narodnoj imovini. Ti su šumarski stručnjaci dajući takovo mišljenje protiv diobe — a za daljnji opstanak šikara — zaboravili, da su te zajedničke šume zbog svoje malene vrijednosti bile slične okviru bez slike odnosno površinama, za koje se ne zna, gdje počinju, a gdje prestaju. Oni nisu shvatili važnost toga pitanja, koje zgodno karakterišu riječi poznatog nacionalnog ekonoma Adolfa Wagner a. Ovaj je naime rekao, da se vlasništvo zemljišta mora staviti na takove pravne temelje, da svaka zloupotreba njegova bude isključena i da njegova valjana upotreba bude od što veće koristi. U ekonomiji je jednako kao i u prirodi; sve što se ne može prilagoditi životu, mora propasti. Zbog svega izloženog mora naša šumarska politika i opći interesi poljoprivrede ići uporednim putevima. Te dvije važne grane narodne privrede moraju da dobiju jak temelj za napredak, u regulisanju i harmoniji svojih obostranih odnosa. Mi šumari moramo jednom doći do osvjedočenja, da će najveću zapreku napretku šumskog gospodarstva — šumsk u paš u — ukloniti u prvom redu agronomi, jer su oni zvani, da traže njezinu zamjenu u stajskom timarenju stoke, dok ćemo mi u tom pogledu mnogo manje uspjeti sa svojim policajnim mjerama. Od naše se stručne šumarske strane mora ići za tim, da se granice šuma učvrste na zemljištima, kamo šuma spada, te da ove granice ne može svatko po volji micati niti šume uzurpirati. Vjerujem, da će ove dvije akcije, koje nastaju diobom šuma i pašnjaka zemljišnih zajednica, t. j . šumska i poljoprivredna (produkcija, uroditi obilnim plodovima i to više svjesnim radom našeg seljaka, nego svim našim uredbama. Za to već ima i živih dokaza. Tako na pr. nekadanje šikare imaju danas, nakon provedene diobe nekih zemljišnih zajednica, izgled dobro čuvanih i dobro obraslih sastojina, koje su se s vremenom razvile u lijepe gajeve, što one nikada ne bi bile kao zajednička imovina. One su vidljiv kulturni napredak dotičnog sela, koji svjedoči, d a blagostanje, sloboda i pravda nastaju onako, kako nastaje i k u 11 u r a. Tu se vide začeci materijalne i moralne kulture, koje u narodu treba podjednako razvijati. U prosuđivanju diobe zemljišnih zajednica ne smijemo mi šumari pustiti s vida, da ekonomski život ima u svako doba svoje zakone i puteve. U tom životu ima vazda izvjesnih struja, koje sebi prokrčuju put bez ikakvih obzira, te se ne mogu zaustaviti nikakovim zastarjelim razlozima. Zdrava šumarska politika ne smije nikad smetnuti s uma činjenicu, da je ekonomski život naroda neke zemlje život u sadašnjici, te da je on u suprotnosti s naziranjima iz prošlosti, a naročito je u protivnosti s naziranjem pojedinca stručnjaka, koji drži, da je šuma tu samo radi nje same. U svom´ stručnom radu ne smijemo izgubiti iz vida riječi spomenutog njemačkog nacionalnog ekonoma, koji je rekao: »Privred a je organizam, koji živi, agira i reagira, razvija se i pro 441 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 8 <-- 8 --> PDF |
pada, te nosi oznake određene tradicijom, stupnjem civilizatornog i kulturnog razvitka one sredine, u kojoj se .nalazi. Sve ,m j e r e, koje idu za tim, da se intenzivira privredni organizam, samo onda dovode do rezultata, ako su stvorene i prilagođene tome individualno m duhu.« Taj individualni duh je jednodušna želja naroda za diobu zajedničkih pašnjaka i šikara. Prilike u bivšem Provincijalu nešto su drugačije. Tu je korijen zemljišnih zajednica dublji nego u bivšoj Vojnoj krajini, a osim toga su i šume zemljišnih zajednica u Provincijalu bolje čuvane nego u Vojnoj krajini. No tu su prikrate po segregaciji — pošto se radilo o stranoj vlasteli — daleko /teže nego one u Vojnoj krajini. Zbog tih se nepravda sprema u našoj državi novi zakon, kojim bi se one imale ispraviti. Hrastove su šume mnogih tih zemljišnih zajednica bile prije rata u najvećem dijelu nedirnute, jer je nadzorna vlast vodila strogo računa o njihovom pravilnom unovčivanju. Tek su iza rata — zbog poratnog mentaliteta pojedinaca, koji su svoju stručnost počeli osnivati na »stručnim mišljenjima« u korist trgovačke spekulacije — doživile te šume drugu sudbinu. Položaj šumarskog referenta kod upravnih vlasti ne smije biti samo stručne prirode. Njegov uspješan rad prelazi okvir stručnosti. On treba da bude u neku ruku i odgojitelj narodnih masa, jer je s njima dnevno u najtješnjem kontaktu ili bi barem trebao da bude. Stoga i on nosi velik dio moralne odgovornosti pred sudom stručne javnosti za zaključke odbora zemljišnih zajednica, koji su stvoreni ne po volji većine ovlaštenika, nego nadvikivanjem pojedinih kupljenih ovlaštenika i kortešacijom trgovačkih škribana, što je često poznato i van granica dotičnog sela. Kako je naprijed izloženo, ,u području Vojne krajine tražila je diobu zemljišnih zajednica potreba naroda za poljoprivrednim zemljištem, jer tu nije bilo vlastelinskih posjeda, od kojih bi putem agrarne reforme pojedinci dobili potrebno zemljište. Naprotiv u Provincijalu — pored isto takove potrebe za zemljištem — poticaj za individualnu diobu šuma ima i čisto spekulativni trgovački karakter. Taj je poticaj dala velika vrijednost/zajedničkih i prilično dobro uščuvanih hrastovih šuma za razne trgovačke svrhe, a naročito za izradbu hrastovih pragova, kojih izvoz iz godine u godinu raste, unatoč upozorenja Jug. šumarskog udruženja, da je ogromna proizvodnja hrastovih pragova za naše šumsko gospodarstvo štetna i za naš željeznički saobraćaj od teških posljedica (rezolucija glavne skupštine .1. Š. U. u decembru 1928. god.).* Ta je dioba šuma zemljišnih zajednica bila samo sredstvo za postignuće glavnog cilja, t. j . sječe hrastovih stabala na diobnim površinama bez licitacije i uz unaprijed plaćenu kupovninu. Pa i to je provađano na osnovu »stručnih mišljenja« .... šumara! Što da se kaže za stručnost tih šumara, koji su zaboravili osnovnu .razliku u vrijednosti između hrasta i ostalih vrsta drveća. Dok se u šumi smreke, jele i bukve može imati jedno mjerilo za prosuđivanje vrijednosti pojedinog .stabla, dotle u hrastovim šumama, zrelim za sječu, svako stablo predstavlja drugu vrijednost. Sta više, jedno se hrastovo stablo može po svojim .sortimentima razdijeliti na više dijelova, kojj su međusobno vrlo različiti. Upravo s obzirom na Šumarski List 1929. br. 1. 442 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 9 <-- 9 --> PDF |
tu raznolikost sortimenata hrastovog drveta tvrdim, da je jedino mogući način postignuća prave cijene hrastovim stablima javna licitacija. Iz tih se »poslova« rađaju sporovi pred sudovima, koji će imati teških posljedica. Gledom na te posljedice možemo reći, da su dotični »stručnjaci« ljudi bez osjećaja odgovornosti, koji ni ne slute, kakove sve posljedice proizvode njihova djela (»stručna mišljenja«). 0,ni su izgubili riznicu dragocjenih vrjednota, koje sačinjavaju sadržinu života jednog civilizovanog i kulturnog čovjeka. i Kod ovog pitanja moram spomenuti i t. zv. trampe , pod kojima se razumijeva zamjena starih hrastovih stabala u izemljišnim zajednicama za vlastelinske mlade šume ili gola zemljišta. U novije se doba taj posao provodi u velikom opsegu i mnogi se na taj način obogaćuju. Tom se trampom na brzu ruku izvode promjene u vlasništvu zemlje i šuma na velikim površinama i u vrijednosti na desetke milijuna dinara. Za žaliti je, da se o tim poslovima nije u javnosti dosada čula ni jedna riječ, ma da svaki slučaj za sebe zaslužuje, da se naročito prikaže pred stručnom javnosti. Jedan takav slučaj zaslužuje, da ga naročito spomenemo. Neka je zemljišna zajednica (nedaleko Zagreba) dala svoje stare hrastove — naravno bez licitacije — jednoj velikoj drvarskoj firmi u zamjenu ;za 25 jutara vlastelinskih livada, koje su međutim već davno prije predane bile putem agrarne reforme jednom trećem selu, a koje nije ni znalo, da mu se time oduzima posjed livada, što tga ono uživa već preko 10 godina. To je selo razbacanih kućica po jednom obronku (Zagrebačke Gore i nema livada, a njegovi seljani kunuju travu za košnju u nizini Posavine. Mimogred ističem, da je posao oko tvarne procjene spomenutih hrastovih stabala dvaput plaćen — jednom po samoj zemljišnoj zajednici, a drugiput po dotičnoj! drvarskoj firmi. Prema gore izloženom, individualna dioba šuma zemljišnih zajednica u bivšem Provincijalu nij e svagdje ´korisna ni potrebna. Ona je potrebna u onim krajevima, u kojima je šuma izgubila svoje uslove za valjan rast (malen e površine, malen e drvne zalihe na većim površinama, nastale uslijed prevelikih sječa i t. d.), a potrebna je i ondje, gdje nema drugih šuma u blizini, jer pojedinci svoje vlastite šume bolje čuvaju i svoje potrebe lakše pokrivaju u njima nego u zajedničkoj1 šumi. Najbolje to opravdavaju rezultati nekih već provedenih dioba zemljišnih zajednica, gdje sam vidio, da su šume .nadijeljenika u njihovom vlasništvu dobro čuvane, te da se lijepo razvijaju i da obećavaju veliku vrijednost svojim vlasnicima, koje vrijednosti .. bi nikad pružale u zajedničkom gospodarenju. l , S radošću moram konstatovati činjenicu, koju sam vidio u Podravini, gdje seljaci svojim šumama iz dana u dan poklanjaju sve veću pažnju i brigu. On,i kod diobe lošije zemljište, obrašteno šumom, pretpostavljaju zemljištu, koje je ravno i za poljoprivredu odlično sposobno. Posjedovanje šume znak je njegovog uglednijeg .položaja u selu. Nije tome razlog neka sentimentalna ljubav spram šume kao prirodne pojave, nego je tome razlog ljuta nužda za drvom) kao i mogućnost, da se iz šume trajno dobiva drvo, koje je potrebno za materijalni opstanak i kulturni napredak seljaka. Taj vidni napredak našega sela potvrđuju riječi jednog nacionalnog ekonoma, da je seljački stalež osnovni stup na 443 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 10 <-- 10 --> PDF |
pretka, obrane, vjere, pouzdanja i produktivnog rada. Poznavajući dobro rad komasacionog povjerenstva u Bjelovaru, na čelu kojeg stoji agrarni savjetnik g. Stjepa n Mrkša , ističem, da je dosada njegovim nastojanjem u onom kraju podijeljena ukupna površina od 70.000 jutara seoskih pašnjaka, šikara i šuma. Velik je to i zamašan posao, koji rađa neočekivanim plodovima u tim krajevima. U ruke je pojedinca ovlaštenika došlo poprečno 2—5 jutara tla, od koga su veći dio ovlaštenici iskrčili (šikare i golet), a manji dio ostavili kao šumu. Kao vidan uspjeh te diobe spominjem intenzivni ondješnji napredak u stočarstvu i poljoprivredi, jer je baš tom diobom nestalo prostranih seoskih pašnjaka, na kojima su dotle plandovale sve vrste stoke. Time je bilo omogućeno često širenje stočne zaraze, što je sad u znatnoj mjeri spriječeno stajskim timarenjem. Uzgajanje rasplodne stoke za prodaju, obrađivanje zemlje modernim strojevima, sijanje krmnog bilja i t. d. živi su dokazi napretka ondješnjih sela, koji u velikom dijelu ima svoj početak baš u diobi zajedničkih pašnjaka i šuma. Od osobitog je interesa spomenuti i to, da su takovom diobom zemljišnih zajednica došli do vlasništva zemlje i stranci, koji su se pred nekoliko decenija ondje naselili, a koji su kupom zemlje i kuće od starosjedilaca automatski dobili i ovlašteničko pravo u zemljišnim zajednicama. Mnogi od tih stranaca prodaju sada dobivenli dio od zemljišnih zajednica doseljenicima iz naših drugih krajeva, čime se na taj način ispravljaju grijesi prijašnjih generacija. Uslijed diobe zemljišnih zajednica znatno je uopće porastao promet sa zemljištem, a naročito u Podravini, koja se ubraja među naše najnapučenije krajeve. Kao dokaz za to služe veoma visoke cijene, koje polučuje na licitacijama Đurđevačka imovna općina. Tako ona dobiva u blizini Velikog Orđevca za neiskrčeno šumsko zemljište 12.000 Din po jutru, a na nedavno održanoj licitaciji svog zemljišta u blizini stanice Česma na pruzi Bjelovar—Garešnica polučila je cijenu od čak 54.444 Din po jutru. Te visoke cijene zaista najbolje opravdavaju potrebu našeg naroda za poljoprivrednim zemljištem. Kod toga valja spomenuti, da su prigodom diobe uzurpacije zemljišta dodijeljene pojedincima uz njihova privatna zemljišta, da su strancima doseljenicima poklonjena uzurpirana zemljišta u cijelosti ili u jednom dijelu, da je učiteljima također dano zemljište, koje oni uzorno obrađuju, te najposlije da su seoski putevi stavljeni u uredno stanje, dok je selu ostala izvjesna površina zemljišta za zajedničke potrebe. Sve gore istaknute razloge za diobu pašnjaka i šuma zemljišnih zajednica jedne i druge vrste (krajiških i urbarskih) mogu da i ukratko preciziram ovako: 1.) Diobom će nestati svih grešaka, koje su sobom donijeli površni segregacionalni postupci. Granice tako podijeljenih šuma biti će točno fiksirane, jer će one predstavljati i granicu privatne svojine seljaka, koju on čuva svojim životom. 2.) Dioba će najbolje odgovarati i težnji našega seljaka za privatnom svojinom, koja je temelj njegove ljubavi prema otadžbini i kralju, a tim i najjača obrana protiv širenja razornih ideja komunizma, koje su našem seljaku posjedniku mrske i vrlo daleko. On će tu iz poznate svoje ljubavi prema zemlji razviti svu svoju snagu, koju samo ljubav prema rođenoj 444 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 11 <-- 11 --> PDF |
grudi može da dade, pa će tako postepeno podizati svoje gospodarstvo do maksimuma produkcije. Za privatno je vlasništvo lijepo rekao jedan nacionalni ekonom ovo: »Privatno je vlasništvo pokretni faktor za proizvodnju. Bez njega nema privatnog interesa niti privatne inicijative, koji su pravi kulturni pokretači, a koji se nalaze na dnu prava vlasništva i koji čovjeka pokreću na privređivanje.« 3.) U šumskom će gospodarstvu nastati bolje prilike, jer će šume biti dobro čuvane i nesmetano se razvijati do najviše moguće vrijednosti, a uz to će se dizati i buditi ljubav spram šume uopće. To će zauzimati sve jače razmjere povratkom poremećenog autoriteta vlasti i vjere u zakon, te najposlije i evidentnih koristi, koje seljak bude svojim radom dobivao iz šume. 4.) Diobom će nastupiti mir u selima, nestat će mnogobrojnih parničenja, zavisti, protekcionizma, političkih kortešacija i t. d. Pravo je rekao jedan sociološki pisac : »Samo po mirnoj pučini mirno se plovi, samo pod mirnim nebom dade se živjeti, dok unutarnje nevidljive oluje koče život u svim pravcima uništavajući moralne snage i vitalne sokove duhovnih e n e r g i j a.« 5.) Olakšat će se državna administracija, a šumarski referent kod političkih vlasti dobit će tim svoje pravo polje rada, na kom će moći razviti svu svoju stručnu sposobnost, za koju će dobiti daleko veće priznanje nego dosad, a izgubiti sramotni žig- »šumara šikaraša«. ..) Diobom zemljišnih zajednica provodi se dislokacija sela i kolonizacija naroda iz drugih krajeva. Pojedinci iziilaze iz uskog: dvorišta roditeljske kuće i podižu sebi ognjište na dobivenom dijelu stare zajednice. Kolonizacijom^ pak dolazi narod iz sliromašnijih krajeva u plodnije, dižući čitava naselja na bivšim općinskim plandištima. 7.) Najposlije valja naglasiti i to, da će diobom zemljišnih zajednica dobiti zemljište veliku prometnu vrijednost, prestat će »mrtvi kapitali«, jer će tlo prelaziti iz ruke u ruku, a time će rasti i zemljišna renta, koja je odlučna značajka materijalnog blagostanja i kulturnog napretka jednog naroda. Résumé. Se basant sur beaucoup d´expériences que les biens des communes rurales, pâturages ou forets, sont chez nous le plus souvent négligés et en beaucoup de façons maltraités par les membres des communes, que par contre dans les communes, ou ces biens avaient été partagés entre ses membres, les forets devenues ainsi privées, sont protégées et administrées le mieux possible, l´auteur parle en faveur du partage princiipiel des cettes especes de biens communaux, naturellement avec certaines exceptions, et enumere ses avantages pour le bien-etre national. 445 |