DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 25     <-- 25 -->        PDF

e) Ako se tzv. šum. stručnjaci u čl. 7. Pravilnika... za upravu nedrž. šuma
naročito favorizuju, t. j . »opskrbljuju«, onda bi po pravednosti upraviteljima šuma pod
tač. i2.) ponajmanje eo ipso moralo pripasti onde predloženo priznanje II. kat., ako ne
zaslužuju, da budu »osigurani« još po navedenom čl. 7. Inače može ih vlastelin baciti
konačno i na cestu. Uzroka, ma i indirektnih po novom zakonu, vazda bi se našlo. Jer
ono u čl. 3. Pravilnika... za upravu nedrž. šuma: »...dužan je isti (posednik) postaviti
za svaku daljnju punu gore označenu površinu još po jednoga kvalifikovanog šum.
stručnjaka, bez obzira na to, da li se postavlja kao samostalan
upravitelj ili se dodeljuje kao pomoćni stručnjak« — slaba je zaštita
stečenih prava, ma da poslednja alineja tumačenja § 133 Z. o.š. ne isključuje (!)
primenu šumarničkog sistema.


To se u Zakonu i Pravilniku već »pristojnosti radi« moralo reći, jer bi inače
tangirani šumari bili možda odmah skočili, te išli s molbom do najvišeg mesta. A imali
bi i pravo, jer svaki hoće i mora da čuva i brani svoj svakidašnji lebac. Organizovati
moraće se onako niži šumari za zaštitu svojih interesa, koji sada nisu zaštićeni.


f) Takovi dalekosežni propisi, koji mogu da vrlo oštete veći broj u svome zvanju
već osedelih nižih šumara, mogu se primeniti samo u budućnosti — za one, koji će
se tekar posvetiti šumarskoj struci. Jer njima stoje današnji, za postojeće s a d a n j e
stanje neprihvativi propisi već ma uvid, pa ako im ne konveniraju, mogu da ne odaberu
šum. zvanje. »Crvenu nit« u V. delu Z. o. š. može svaki da razabere i shvati.


g) Upraviteljima šuma pod tačkom 2.) mora se tek dokazati njihova nesposobnost
na licu mesta — u praksi, pa onda bi tek moglo da im se ospori pravo na njihove položaje.
I uredovati moglo bi se napr. uopće tek tada kod takovih upravitelja šuma, kad
bi po njihovom neznanju nastale onakove ili slične (ma i manje) štete, kao što su štete
opisane ,u Š. L. br. U god. 1930. u članku: »Sušenje četinjavih šuma u Bosni«. Ta to
može biti konačno i novom zakonu dokaz, da svedodžbe nisu nešta apsolutno ispravnoga,
ma za koga bilo u njegovoj praksi — naročito u privrednim i sličnim granama
(drugačije je kod prvog nameštenja tek po svršenoj škoU), pa da nije ni svaki sistem
dobar, ako se sasvim ne prilagođuje prilikama, te da stoga nije neopravdano traženje
nižih šumara upravitelja, da im se prizna pravo u tački 2.).


Iz toga sledi, da bi i tačka 3.) imala svoje opravdanje.


h) Malo čudno zvuče ti novi strogi propisi na posletku i stoga, što se čuje s
jedne strane, da nemamo dosta šumara (bar iskusnih) — a stariji u praksi dugo već
prokušani onemogućuju se s druge strane. Poslovica kaže »svaka škola nešto stoji«
i mladima se stoga ne može zamerati.


II.
Odmah posle preokreta prihvatiše šumarski prvaci nadšumarski sistem uprave
sa reći »pokušajmo«. To kušanje trajalo je čitavo vreme od ujedinjenja amo, a novi


Z. o. š. prihvatio je sada u celosti taj nadšumarski sistem i za privatne šume, to valjda
u vidu eksproprijacija, likvidacija i t. d. velikih privat. šum. poseda.
Konsekventno provođenje nadšumarskog sistema proizlazi iz samoga Z. o. š.
koji u svom temeljnom tekstu (paragrafima kao takovima) precizuje samo pojam fakultetski
obrazovanih šumara (§ 132) i pojam lugara (§ 135), »kojima je povereno čuvanje
šume«. Od ovih se »traži, da su svršili lugarsku školu ili položiti ispit za čuvarsku
službu« ...


Niži šumari ispadaju iz glavnog teksta zakona — što vredi teoretski za gornji
princip, nikako pak praktički za racijonalno, a ipak razmerno jeftino upravljanje šumom,
naročito onde, gde se sa šumom u glavnom tek »gazdovati« započinje.


Nemojmo se obazirati na sistem nadšumarski u zaista naprednim zemljama, gde
»se sa pojedinim stablom tako reći prije razgovara nego li će se posjeći« (5. L, br.


23