DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 3 <-- 3 --> PDF |
^´ . .... 55. ...... 1931, Ing. STJ. KANOTI (IVANEC): MALI ŠUMSKI POSJEDI HRVATSKOGA ZAGORJA (LES PETITES PROPRIETES FORESTIERES DANS LE ZAGORIE CROATE) Svi napori naše privredne politike, a prema tome i šumarske politike, imaju da idu za tim, da se metode proizvodnje što vise usavrše i da se odstrane svi nedostaci, koji su dosada kočili normalni razvoj naše narodne privrede. Jedan od ovakovih nesavršenih tipova šumske proizvodnje jesu svakako i mali šumski posjedi Hrv. Zagorja. Za daljnji razvoj naše šumske privrede stvoren je nedavno i naš novi zakon o šumama, a izlaze pomalo i pravilnici i uredbe, što se nadovezuju na taj zakon. Novi zakon o šumama sadržaje neke odredbe, koje će naići na otpor velikog dijela šumovlasnika, budu li se one doista i primjenjivale. Jedna od takovih odredaba sadržana je u § 108 zakona. Prema njoj »posednici stalno i privremeno zaštitnih šuma, ako čine jednu celinu od 100 Ha ili više, koja se iz šumsko-privrednih razloga ne može da dcli, moraju osnovati šumsku zadrugu, ako se provođenje šumskopolicijskih mjera ne može osigurati na drugi način.« Potrebu ove odredbe zakon predviđa i opravdava jedino u slučaju, ako se provođenje šumsko-policijskih mjera ne može osigurati na drugi način. Ova je dakle zakonska odredba dosta jednostrana, jer nije izdana u svrhu osiguranja što racionalnijeg šumskog gospodarenja, nego samo u svrhu, da država sebi osigura mogućnost provođenja šumsko-policijskih mjera. Kod donošenja ove odredbe nije dakle zakonodavac imao u vidu prisiliti šumovlasnika na onakav način gospodarenja, koji bi mu osigurao veće i bolje prihode, premda bi baš ova svrha najviše opravdala osnivanje prinudnih zadruga. Jer nije konačno ni za šumovlasnika ni za državu od malog značenja pitanje, da li se na hiljadama hektara tla podesnog za uzgoj visokih šuma uzgaja niska šuma i šikara ili visoka hrastova šuma. A u većini je slučajeva kod malog šumskog posjeda baš neznatna površina jedina zapreka, da se ne može uvesti najracionalniji tip šumskog gospodarenja: visoki šumski uzgoj sa potrajnim gospodarenjem. |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 4 <-- 4 --> PDF |
u § 107. zakona o šumama predviđeno je doduše i osnivanje za druga na bazi »zajedničkog gazdovanja šumama ili pašnjacima«, ali je osnivanje ovog tipa zadruga prepušteno na volju šumovlasnicima, pa je odredbom § 180. istog zakona i odgođeno do donošenja zakona o za drugama. Ne mora čovjek biti stručnjakom, pa da vidi one ogromne gubitke u našoj šumskoj privredi, koji rezultiraju baš gospodarenjem na malim šumskim posjedima. Kraj očitih i tako vidljivih negativnih rezultata, koji prouzročuju čak i ekonomsku pasivnost pojedinih krajeva, ne bi se ovo pitanje smjelo posmatrati kroz prizmu sentimentalnosti i liberalizma, te baš maloposjedniku pružati najveću slobodu u gospodarenju sa šumom. Stanje šuma maloposjednika seljaka u Hrv. Zagorju očajno je. Ne da se zaista ni zamisliti, do kojeg stepena seljak maloposjcdnik svoju šumu iscrpljuje, a da kod toga za proizvodnju šumskih dobara, kojima se koristi, ne ulaže niti jedne pare_. Kod njega sve ima da daje priroda, a on samo uživa plodove prirode. Cim snijeg okopni, a šuma se zazelcni, on već tjera u nju svoje blago i ono je kroz čitavu godinu više u šumi nego u staji. Kad dođe jesen i šumsko se tlo pokrije žutim lišćem, eto opet seljaka sa grabljama, da odstrani sa zemlje i posljednji listić. Drvo pak, u koliko ga u šumi ima, siječe kroz čitavu godinu, koliko ga god treba, bez obzira na to. da li je šuma kadra čitavu njegovu godišnju potrebu podmirivati. Seljak iskoriščuie šumu sa upravo odvratnom lakomošću i egoizmom, dok teku u njoj i posljednji sokovi života. Konačno od nekada lijepih sastojina ostaju rijetki i kržljavi grmovi borovice, gloga, divlje ruže, žutikovine i inog šikarastog drveća, a na mršavom i posve iscrpljenom i suhom tlu raste mahovina, paprat i vrijesak. U katastru, pa i u statistici, koja se temelji na tom katastru, ove su pustoši i šikare unesene u rubriku »šuma i šumom obrasli pašnjaci«, pa se na tim podacima onda temelji naše narodno šumsko bogatstvo i stvaraju kalkulacije o našoj šumskoj proizvodnji. Sve te žalosne pojave zbivaju se pak u krajevima, koji zbog svoje prenapučenosti oskudijevaju na obradivom zemljištu i koji zbog slabog materijalnog stanja očekuju gotovo svake godine pomoć od države. Za primjer spominjem samo srez ivanečki, koji mi je u tom pogledu najviše poznat, a držim, da se od ivanečkog sreza mnogo ne razlikuju ni ostali zagorski srezovi. U području sreza Ivanec ima u svemu 2.919 jutara pašnjaka i 12.849 jutara šuma maloposjedničkih ih 66% od sveukupne šumske površine. Oko 3.000 jutara seljačkih šuma pretvoreno je pašom i prekomjernim sječama u neplodne šikare, tako da u čitavom srezu ima oko ..... jutara zemljišta, koje ne daje ni četvrtinu onih prihoda, što bi ih moralo davati. Pašnjaci su jednako svi neuređeni, zarašteni šikarastim grmljem i trnjem, a da bude sramota još očitija, nailazi se na trnje, šikare i korov čak i na livadama i oranicama. Ovakovo nemarno i neracionalno iskorišćivanje prirodnih dobara, pa bila ona i privatnom svojinom maloposjednika, ne bi se smjelo tolerirati u interesu općeg narodnog blagostanja. Ekonomska pasivnost jednoga predjela ima da bude temeljito opravdana i samo u tom slučaju imaju dotični krajevi pravo reflektirati na državnu pomoć. Država ne može i ne smije na teret drugih krajeva tolerirati nemar žitelja jednoga kraja. Pasivnost kraških predjela, u kojima narod pošteno živi na golom 2 |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 5 <-- 5 --> PDF |
kršu i kamenu, ne može se uspoređivati sa tobožnjom pasivnošću krajeva, koji su ipostali takovima samo indolencijom svojih žitelja, štono sa svojim prirodnim dobrima postupaju tako, da ona s vremenom postaju neuporabiva ne samo za sadašnje, nego i za buduće generacije. Žitelji, koji 6.000 jutara inače plodnog zemljišta prepuštaju korovu i trnju, ne samo da nisu dostojni nikakove državne pomoći, nego treba još da budu izvrženi preziru čitavog naroda. Korov, šikara i trnje na inače plodnom tlu narodna su sramota, koje se ne stide samo kulturno najzaostaliji narodi. Našu domovinu zbog njezinih prirodnih krasota posjećuju mnogi inostranci, koji kao svjedoci ove naše narodne sramote ne mogu da o našoj kulturi ponesu najbolje utiske. Premda se posljedice neracionalnog šumskog gospodarenja u najstrašnijem obliku pokazuju baš na malim šumskim posjedima, ipak su baš ove posjede dosadanii šumski zakoni najviše štedili i postupali prema njima s nekom posebnom obazrivošću, da se tobože ne povredi pravo raspolaganja sa privatnom svojinom. U koliko je međutim ova obazrivost (više sa socijalnog, nego sa privatno-pravnog gledišta) i bila opravdana, jer se od malog šumoposjednika nije inoglo tražiti, da za racionalno gospodarenje na svom neznatnom šumskom posjedu ulaže relativno iste produktivne kapitale kao i veleposjednik, nijcsu se ipak smjele zatvoriti oči pred činjenicom, da je na sitnom šumskom posjedu racionalno šumsko gospodarenje isključeno. Svaka pak nezdrava pojava, pogotovo ako je na štetu općih interesa, nema prava na opstanak. Stvaranjem modernog privrednog zakonodavstva imiaju se ukloniti svi oni tipovi produkcije, koji očito pokazuju, da nisu u stanju izvršivati svoju zadaću. Prirodni kanitali, a to je i šumsko zemljište, ne mogu naime biti neograničenim vlasništvom samo jedne generacije, tako da bi se ova mogla i smjela istima koristiti do njihovog potpunog iscrpljenja, kako Jc to slučaj sa šumama maloposjednika. Dužnost je svake generacije, da "budućim generacijama ostavi u nasleđe ako ne bolja a ono barem (što se tiče kapaciteta produktivnosti) takova prirodna dobra, kakova je ona sama baštinila od prijašnjih generacija. Da li seljački šumski posjedi, vođeni individualnim težnjama i potre bama svojih vlasnika, mogu udovoljiti ovom osnovnom principu opće narodne ekonomije? Ondje, gdje je seljaku moguće da svoje potrebe na drvu (bilo kupom bilo krađom) podmiri iz šuma susjednih veleposjeda ili zem. zajednica, ondje on svoju šumu čuva i drži u uzornom redu, a siječe je samo u slučaju, ako mu se pruži zgoda, da drvo dobro unovči ili ako ga snađu kakove teške financijalne neprilike. Ali u tom je slučaju posiječe jednom za uvijek, jer poslije toga golo šumsko tlo nema za njega više vrijednosti, budući da mu je i deset godina teško čekati na slijedeći prihod, a kamo li nekoliko desetaka godina. Zato nastoji ovo prazno tlo odmah upotrebiti u drugu svrhu. Ili ga upotrebi kao pašnjak ili pretvori u oranicu ili vinograd. Ovo nestajanje seljačkih šuma ide uporedo i sa cijepanjem seljačkih zadružnih posjeda, pa tako pomalo nestaje i onih većih šumskih seljačkih posjeda, koji su još donekle imali svoj raison d´etre. Zadruga, koja ima na pr. 5 ili više jutara šume ( a takove su već u Zagorju vrlo rijetke), dijeli se na pet ili više dijelova. Mnogobrojni zadrugari, bojeći se, da ih ne zapane pri diobi gori dio šume, žure se još za vrijeme diobne parnice da šumu posijeku, pa budu onda pri fizičkoj predaji uvedeni u posjed kojih |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 6 <-- 6 --> PDF |
400 do 800 kv. hvati golog šumskog tla. Iz spomenutih razloga ne mogu oni da to tlo prepuste prirodi, pa da se na njemu naravnim načinom podigne šuma, nego ga ili pretvore u pašnjak ili (što još nije ni toliko zlo, ako je šuma na relativnom šumskom tlu) iskrče i pretvore u oranicu ili vinograd. Ako se pak i desi, da koji zadrugar dobije drvećem obraslu površinu, ta je poslije diobe tako neznatna, da on nikako ne smatra potrebnim ni korisnim, da ono nekoliko stabala čuva i uzgaja, nego ih posiječe odmah sam, pa je barem siguran, da mu ih ne će posijeći drugi. Stvaranje ovakovog malog šumskog posjeda izgleda da će skoro pospješiti i individualne diobe zemljišnih zajednica. Zemljišne zajednice Hrv. Zagorja bile su dosada čudnim slučajem donekle pošteđene od većeg zahvata savremene težnje za individualnim rasparčavanjcm zajedničke imovine, premda je bilo mnogo opravdanih slučajeva, da do takovih dioba dođe. Veći dio nekretnina zem. zajednica već je po ovlaštenicima i onako uzurpiran, a to su pašnjaci, oranice i manje šumske čestice unutar tuđeg posjeda. Tu su ovlaštenici učinili sami ono, što su već davno trebale da učine vlasti. Zemljišnim zajednicama ostali su još na zajedničko uživanje samo veći arondirani kompleksi šuma, koji se gotovo svi nalaze u gornjim predjelima gorja Ivančice, Maceljske gore. Ravne gore, Strahinčice i t. d., dakle na apsolutnom šumskom tlu. Ova okolnost biti će od velike važnosti kod prosuđivanja mogućnosti diobe ovih šuma, jer su one za sada još prilično dobro usčuvane, a dođu li diobom u ruke seljaka maloposjednika, njihov daljnji opstanak ne će biti ničim zagarantovan. Nesklonost za kolektivni način uživanja zajedničkog posjeda opravdavaju seljaci na više načina, a u glavnom tvrde, da od zajedničke šume nemaju više nikakove koristi. Ovo doduše stoji, ali tome nije nikako kriv kolektivni način uživanja, nego prevelika populacija. Jer dok je prije na jednom urbarskom selištu živjela jedna ili najviše dvije obitelji, danas ih ima na svakom selištu ........ deset. Ovlaštenika ima svake godine sve više. a šumska površina ostaje ista ili čak i manja, pa ovlaštenik ne može više iz zajedničke šume da dobije toliko drva, koliko ga treba, dok bi u svojoj vlastitoj šumi slobodno posjekao, koliko bi trebao, napasivao bi blago koliko i gdje bi htio i pozubljao bi listinac, kolikogod ga imade. Sve to u zajedničkoj šumi ne može i ne smije da radi, jer mu stoji na vratu lugar, koji ga. ako to učini, prijavljuje, pa mora plaćati globe i odštete. Njegov pogled ne ide dakako tako daleko, da vidi, kako bi ovakovini »slobodnim« gospodarenjem na vlastitom šumskom posjedu već on sam, a pogotovo njegovi potomci ostali kroz dug niz godina bez ikakovog šumskog prihoda, a nije mu konačno do potomaka toliko ni stalo, glavno mu je, da bude dosta za njega. Ovaj uskogrudni egoizam zagorskog seljaka kao i njegov potpuni nehaj za opće narodne interese drugi je važni faktor kod prosuđivanja mogućnosti diobe zajedničkih šuma. Ima slučajeva, gdje je ova nesklonost ovlaštenika prema zajedničkom uživanju šumskog posjeda opravdana. Kao primjer spominjem z. z. Bednja—Šaša. Ova ima u svemu 945 jutara zajedničkog zemljišta. Od toga su već uzurpirane po ovlaštenicima i nalaze u njihovom faktičnom posjedu sve livade, oranice, pašnjaci i male šumske čestice u ukupnoj površini od ,517 jutara. Zem. zajednici ostala su na zajedničko uživanje dva veća šumska kompleksa u površini od 428 jutara. Godišnji etat ovih šuma tako je malen, a broj ovlaštenika tako velik, da na Vs ovlašteničkog prava otpada godišnje tek 0,20 kub. met. drva. Za ovo pak drvo, što ga |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 7 <-- 7 --> PDF |
ovlaštenik dobije godišnje od svoje zem. zajednice, plača on u vidu šumskog nameta za pokriće godišnjeg: proračuna oko 10 Din. na svaku Vs ´""vlašteničkog prava, plača dakle za 1 kub. met. drva, što ga od zajednice dobue, 50 Din. Za ovu pak cijenu može da si drvo kupi kod vlastelinstva, gdje mu je možda i bliže. No i ovakav slučaj još ne bi smio biti opravdanim razlogom za diobu zajedničkih šuma, nego baš naprotiv, imao bi ovlaštenike potaknuti na odluku, da svoj šumski posjed kupom vlastelinskih šuma uvećaju. Diobom zajedničkih šuma ne će se naime njihovo stanje nimalo popraviti niti davati veće prihode, nego će se postići baš protivno. Na pojedinog ovlaštenika kod ovako siromašnih zajednica, kakove su u Zagorju, otpalo bi moguće 200 do 1000 kv. hvati šume. Zar se može na toj površini zavesti neko šumsko gospodarenje i povećati prihod? Jasno je, da ne može, nego ćf ovlaštenik iz straha, da mu tko drugi onih nekoliko stabala ne ukrade, odmah ova posjeći i prodati trgovcu, a na posječenu površinu tjerati blago ili će je iskrčiti i pretvoriti u vinograd, jer za drugu kulturu i onako nije podesna. Ima i šumara i ekonoma, koji su svojedobno zagovarali individualnu diobu zem. zajednica, jer da one više ne odgovaraju svojoj svrsi, ali kod toga nisu dali odgovor na pitanje, čime će zamijeniti zem. zajednice i da li će mali šumski posjedi, nastali diobom, moći toj svrsi bolje odgovarati. Poništiti pak jednu instituciju zato, jer ne odgovara potpuno svojoj svrsi, pa je zamijeniti sa stotinu malih isto takovih institucija, koje toj zadaći pogotovo nisu u stanju udovoljiti, niti je logično niti sa norodno-gospodarskog gledišta opravdano. Kod prosuđivanja toga pitanja gotovo se uvijek zaboravlja, da između poljoprivrednog i šumskog gospodarstva postoji bitna razlika i da po onoj našoj narodnoj »svaka čizma ne ide na svaku nogu« individualizacija šumskog gsopodarenja na malim površinama nije tako lako provediva kao kod poljoprivrednog gospodarenja, jer je mogućnost rentabilnijeg šumskog gospodarenja u glavnom vezana na veličinu površine. Ovo je doduše i kod poljoprivrednog gospodarenja uzus, ali kod šumskog gospodarenja je to pravilo. Konačno se kod prosuđivanja toga pitanja ne smije smetnuti s vida ni važan zadatak, što ga imadu vršiti šume na apsolutnom šumskom tlu. Dok narodno-ekonomski interes kao i velika nužda za poljoprivrednim zemljištem baš u Zagorju zbog prevelike populacije imperativno nalažu, da se svi zapušteni zajednički pašnjaci kao i šume, koje se nalaze na relativnom šumskom tlu, individualno što prije podijele i iskrče, ne smije se ta nužda za poljoprivrednim tlom nikako nadoknaditi oduzimanjem apsolutnog šumskog tla. Velika nužda za poljoprivrednim zemljištem oduzela je u Zagorju šumskoj kulturi već velike površine — čak apsolutnog — šumskog tla, pa je i to jedan od razloga, zašto se ne smije onako na laku ruku sve relativno šumsko tlo odmah predati poljoprivredi. Zbog prevelike populacije i tim prouzrokovane ekonomske i socijalne bijede potrajati će u Zagorju još dugo vremena ova borba između poljoprivredne i šumske kulture sa očitom tendencijom, da se ova bijeda ima ublažiti na štetu šumske kulture. A to je velika zabluda svih onih, koji tako misle. Vraćanje svega relativnog šumskog tla poljoprivredi svakako je potrebno, ali je isto tako potrebno i vraćanje svega apsolutnog šumskog tla šumskoj kulturi. No i time ta borba ne bi bila završena, jer ne bi postigla ublaženje |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 8 <-- 8 --> PDF |
ekonomske bijede. Ako bi konačno pod najvećim represalijama i uspjelo, da se šumska i poljoprivredna kultura svedu svaka u svoje prirodne granice, time se ekonomsko stanje ne bi nimalo poboljšalo, jer bi i u tom slučaju poljoprivrednos: zemljišta bilo premalo, ako ne i manje, nego ga ima sada. Jedina mjera, da se šumska i poljoprivredna kultura bez štetnih posljedica svedu ovdje u svoje prirodne granice, jest kolonizacija ovdašnjqg žiteljstva u slabije napučenen krajeve kao i podizanje industrije, u kojoj bi najsiromašniji slojevi pučanstva mogli naći dovoljno zarade. Samo na ovaj način moguće je ublažiti ovdje veliku ekonomsku i socijalnu bijedu, jer već danas na jednom jutru živi poprečno jedna obitelj sa mnogo članova. U poratno je vrijeme ovaj proces stvaranja malog šumskog posjeda pospješen i likvidacijom veleposjeda. Od 1919. godine, kako je stupio na snagu zakon za pripremu agrarne reforme kao i zakon o zabrani otuđivanja i opterećivanja zemljišta velikog posjeda, nastojali su gotovo svi zagorski veleposjednici u strahu, da im šume u smislu odred.ba čl. 41. bivšeg ustava ne budu ekspropriirane, prodati ih prije, nego dođe do uzakonjenja i provedbe ove odredbe. Tako se ovom unapred najavljenom ekspropriacijom postiglo protivno, nego se htjelo, jer su veleposjednici svoje šume potajno parcelirali i prodavaU seljacima, te tako konačno stavili vlasti pred gotov fakt. Kad je seljak na taj način došao u posjed velikog dijela vlastelinskih šuma, nije preostalo drugo, nego pod iiritiskom partijskih masa naći modus, da se taj fakt dovede u sklad i sa postojećim odredbama, pa je stoga godine 1925. donesen pravilnik o fakultativnom otkupu agrarnog zemljišta. Na osnovi ovog pravilnika nastojali su veleposjednici naknadno uzakoniti i one kupoprodaje, koje su izvršili već prije toga — bez odobrenja i potajno, a ujedno požuruju i daljnje prodaje svojih šuma. Na taj način dolaze šume u glavnom u posjed malih šumoposjednika seljaka, koji kupuju od jednog do deset jutara šume, a vrlo su rijetke iznimke, da ove šume dolaze u ruke zemljišnih zajednica ili inih samoupravnih jedinica. Bez obzira na to, što se već samim rasparčavanjem velikih šumskih objekata oduzima mogućnost racionalnog i potrajnog gospodarenja u njima, pridolazi tu još jedna neželjena okolnost. Kupci naime u svrhu isplate kupovine moraju kupljenu šumu posjeći, a kako im ovako isječena šuma u blizoj budućnosti ne može da daje nikakovih prihoda, pretvaraju je u oranice i vinograde. Sve ovo rade oni dakako bez dozvole, pa se ne rijetko događa, da se krče i one šume, koje se nalaze na apsolutnom šumskom tlu. Kako su pak kupci ovih šuma redovito vrlo slabog materijalnog stanja, ne mogu vlasti imati apsolutno nikakovih garancija, da će oni biti u stanju isječene i iskrčene površine ponovno pošumiti, a to tim manje, što se oni sami tome ,pošumljenju protive, jer su, vele, šumu i kupili zato, da je iskrče ili da mogu slobodno pasti blago. U koliko se takove kupoprodaje, sječe i krčenja odnose na relativno šumsko tlo, moglo bi se to i tolerirati s obzirom na slabo materijalno stanje kupaca, koji si na taj način žele popraviti svoj teški ekonomski položaj. No ne može se nikako dopustiti, da se ovako postupa sa šumama, koje se nalaze na apsolutnom šumskom tlu, jer i najstrože zakonske odredbe, da se ovako iskrčene površine imadu nakon stanovitog roka pošumiti, ne mogu ovdje da imaju nikakovog učinka. Sve su takove šume, čim dođu u seljačke ruke, za šumsku kulturu konačno izgubljene, a na žalost, u . |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 9 <-- 9 --> PDF |
mnogo slučajeva izgubljene i za svaku drugu kulturu. Istina je, da na taj način nestaje šuma na malim šumskim površinama, no ukupno uzevši nestaje ovako godišnje na stotine hektara šuma. Na temelju provedbe spomenutog pravilnika nestalo je jednog od najvećih šumskih posjeda u Zagorju, vlastelinstva Novi Marof, a s njime je nestalo i kojih 2.000 jutara šume, od toga barem polovica na apsolutnom šumskom tlu. Za ovim veleposjedom slijedi vlastelinstvo Klcnovnik, gdje se odigrava isti proces, dok drugi veleposjednici nastoje da iz šuma »pravodobno« izvuku što veće drvne mase i da kao objekt ekspropriacije predlože vlastima gole površine. Da bude udovoljeno i šumsko-policijskim mjerama, sve se takove sječe obrazlažu ili tobožnjim velikim prištednjama na redovitom etatu, do kojih se dolazi degradiranjem visokih šuma u niske šume (jer time se snizi ophodnja i dobiju odmah velike drvne zalihe iznad normale, koje može vlasnik odmah posjeći) ili se sječa opravdava iz šumsko-uzgojnih ili inih razloga. Ovakova provedba likvidacije veleposjeda sigurno nije bila u intenciji agrarnoj reformi, ali se ona ipak još uvijek na temelju spomenutog pravilnika provada, a rezultat takove provedbe biti će taj, da će šume veleposjeda još prije ekspropriacije biti rasparčane u rukama hiljade i hiljade maloposjednika seljaka, koji će ih u financijalnoj nuždi kao i u velikoj nuždi za ekonomskim zemljištem dovesti u takovo stanje, da one ne će biti od koristi nikome, pa ni svojim vlasnicima. Kraj svih očitih i jasnih činjenica, da premaleni šumski posjedi nisu nikako u stanju samostalno izvršivati racionalnu produkciju šumskih dobara, nisu se ipak poduzimale nikakove mjere, da bi se stvaranje premalenih šumskih posjeda na neki način ograničilo, nego je naprotiv uvijek bila tendencija, da se veliki šumski posjedi likvidiraju i stvore maleni. Dakako da je i ovo imalo svoju partijsku pozadinu, pa je tek novi zakon 0 šumama u § 106. predvidio zabranu diobe šuma, ali se nažalost ova zabrana i opet odnosi samo na šume opštinske, seoske i plemenske. Ovu prazninu donekle upotpunjuju odredbe §§ 107. do 111. istoga zakona, ali spomenuti pravilnik još uvijek otvara vrata slobodnom rasparčavanju velikog šumskog posjeda. Od velike je međutim narodno-ekonomske potrebe, da do donošenja zakona o ekspropriaciji velikog šumskog posjeda predviđenog u § 186. zakona o šumama svi šumski veleposjedi ostanu nedjeljivi i u rukama veleposjeda. Ovo je potrebno već i zbog toga, ´što su sve šume velef)Osjeda bile nekada objektom segregacije, pa se ni revizija ove ne može provesti, ako ti objekti predu već prije toga u ruke hiljade maloposjednika. U koliko do ekspropriacije velikog šumskog posjeda dođe, ne bi se ova smjela nikako provađati u korist maloposjednika kao pojedinaca, nego samo u korist bilo već postojećih bilo novo stvorenih samoupravnih jedinica (zemljišnih zajednica, šumskih zadruga i dr.). Zemljišnim zajednicama, koje zbog premalene šumske površine nisu kadre da pokriju čitavu potrebu svojih ovlaštenika na drvu, treba pružiti mogućnost, da putem jeftinog i dugoročnog kredita svoj šumski posjed uvećaju, a ne da i onaj mali šumski posjed, što ga imaju, rasparčaju u sitniš. ´Samo u takove svrhe može se opravdati narodno-ekonomska potreba ekspropriacije šuma velikog posjeda. Nemaju li ovlaštenici dovoljno povjerenja u dosadanje zemljišne zajednice, ima se razlog tome nepovjerenju temeljito ispitati i. uklonivši pret |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 10 <-- 10 --> PDF |
hodno opravdane razloge nepovjerenju, stvoriti prema potrebi nov tip zemljišnih odnosno šumskih zajednica ili zadruga, u kojima bi ovlaštenik bio više kao samovlasnik, a ne kao suvlasnik. Ove bi .zajednice mogle biti obuhvaćene zakonom predviđenim u § 180. zakona o šumama. Konsekventno gornjem obrazloženju, da mali šumski posjedi nisu u stanju samostalno vršiti racionalnu produkciju šumskih dobara, pa da kao nezdrava pojava u općoj narodnoj privredi nemaju prava na opstanak, moramo doći i do radikalnijeg zaključka. Pod udar zakona o ekspropriaciji šuma treba naime da dođu u prvom redu baš oni šumski posjedi, na kojima se zbog premalene površine ne može voditi .racionalno i potrajno šumsko gospodarenje. Koliko bi iznosila ta minimalna dozvoljena površina, zavisilo bi o lokalnim prilikama, o položaju i karakteru šume i tla i t. ,d., no nikako ne bi smjela biti manja od 20 jutara. Primjer: privatne šume maloposjednika u Sloveniji. Svi dakle suvisli šumski posjedi manji od 20 jutara imali bi se ekspropriirati bilo u korist već postojećih zemljišnih zajednica, bilo u tu svrhu stvorenih šumskih zadruga. Na taj bi način zemljišne zajednice došle do velikih kompleksa šumskog zemljišta, na kojima bi bilo laglje rezervirati i površine za,potrebnu pašu i ste- Ijarenje, a što je glavno, na ovako velikim gospodarstvenim jedinicama moglo bi se voditi najracionalnije gospodarenje. Reakcija malih šumoposjednika protiv ovakovih skroz nepopularnih mjera, koje bi zadiralo u njihovo pravo privatne svojine, bila bi doduše neizbježiva i ogorčena, ali ne bi imala ništa veći raison d´etre od reakcije veleposjednika, jer je pravo raspolaganja sa privatnom svojinom jednako zagarantovano svima državljanima. U ovakovom slučaju ne bi se de facto ni provelo nikakovo otuđenje, jer bi dosadanji vlasnici tobože ekspropriiranih nekretnina to ostali i dalje, a promijenio bi se samo način budućeg uživanja, odnosno način vršenja posjedovnih čina. Prodavalac i kupac bile bi u većini slučajeva iste osobe. Time bi bila izbjegnuta i najveća zapreka provedbi ovakove ekspropriacije, naime finansiranje otkupa ekspropriiranog zemljišta. Odredbama §§ 106. do 111. novog zakona o šumama učinjen je za riješenje ovog pitanja prvi korak. Specijalnim zakonima, koji su za konačno riješenje ovih načelnih zakonskih odredaba predviđeni u §§ 180. i 186. zakona o šumama, imalo bi biti ovo naročito važno narodno-ekonomsko pitanje malog šumskog posjeda konačno riješeno. Na koncu promotrimo sve gore obrazloženo na jednom konkretnom primjeru. Na sjevernom obronku gore Ivančice do ceste Ivanec—Lepoglava— Golubovec, dakle u području poreznih opština Ivanec, Kaniža, Lepoglava i Očura, ima u svemu ,5.8,51 jutro šuma i 477 jut. pašnjaka. Ostalog zemljišta ima 5.144 jutara. Na šume veleposjednika otpada 2.338 jutara, na šume zem. zajednica 392 jutra, a na šume maloposjednika seljaka ´3.121 jutro. Šume veleposjednika i zemljišnih zajednica prostiru se po gornjim sjevernim obroncima Ivančice, dok se šume maloposjednika nalaze u donjem dijelu Ivančice, na njezinom podnožju, te po brežuljcima između podnožja Ivančice i ceste Ivanec—Lepoglava—Golubovec. Ta je granica lako vidljiva, jer su šume veleposjednika i zem. .zajednica visoke šume, dok su šume maloposjednika gotovo sve niske šume i šikare. Sve šume veleposjednika i zem. zajednica nalaze se u klimatskoj zoni fagetuma, a šume maloposjednika prelaze u blagu zonu castanetuma. Granica tih zona jasno 8 |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 11 <-- 11 --> PDF |
se razabire i po obraslom drveću, jer su šume veleposjednika i zem. zajednica obraštene bukovim sastojinama, dok su šume maloposjednika obraštene niskim šumama i šikarama kestena, hrasta, graba i ostalih vrsti drveća. U glavnom se skoro sve ove šume nalaze na apsolutnom šumskom tlu, pa su takovima po vlastima i proglašene, no po bonitetu zemljišta postoji među njima velika razlika. Dok se šume veleposjednika i zem. zajednica nalaze poprečno na V. do VII. bonitetnom razredu, šume maloposjednika nalaze se na III. i IV. bonitetnom razredu. Hrastovi i kestenovi panjevi kao i pogdjekoje zaostalo staro stablo ukazuje, da su ovdje nekada bile lijepe lirastove i kestenove sastojine, koje je seljak uz neznatnu cijenu posjekao i prodao trgovcima. Danas mjesto nekadašnjih lijepih mješovitih sastojina hrasta, kestena i bukve imamo ovdje gotovo same niske šume sa pogdjekojim zaostalim starim stablom. Pa i ove niske šume većinom su u takovom stanju, da se gotovo ne mogu ni nazvati šumom, dok je kojih 1.000 jutara posve zapušteno i obrašteno borovicom, trnjem, vrijeskom i ostalim specijalitetima ovakovog gospodarenja. Što je dovelo ove šume do takovog stanja i da li je ,bilo uopće moguće s ,njima drugačije gospodariti? Nije, jer je na ovako malim površinama bio jedino ovakav način gospodarenja moguć. Na ovih 3.121 jutru šuma ima 1.780 vlasnika sa najmanje 3.000 obitelji. Svaka obitelj ima najmanje jedan komad blaga, za koje treba pašu i stelju, a treba godišnje barem 4 pr. metra drva za ogrjev, bez obzira i na potrebe grade. Ako se pak na ovo jedno te isto jutro šume iz dana u dan, iz godine u godinu tjera olago na pašu, pozublja uvijek sav listinac i posiječe toliko drva, koliko ga jedna obitelj godišnje treba, onda je ovakovo stanje šume neminovno, pa je uopće čudo, da nije još gore. Može li se dakle ovo stanje išta popraviti diobom 392 jutara zajedničkih šuma medu ovih 1.780 vlasnika ili .3.000 obitelji? Dok šume velikog posjeda i zem. zajednica na površini od 2.730 jutara daju godišnji prihod od 3.070 kub. met., šume maloposjednika na površini od 3.121 jutra i na mnogo boljem tlu i položaju daju jedva kojih 1.500 kub. m. Zajedno sa šumama zem. zajednica daju dakle godišnji prihod od cea 2.000 kub. m. Razumije se, da je sa ovako malom koHčinom drva nemoguće .pokriti godišnje potrebe na drvu za 27 sela sa 1.335 domova i 7.628 stanovnika, pa stoga i nije neosnovana težnja žitelja ovih sela, da bilo revizijom segregacije ili pak ekspropriacijom šuma veleposjeda taj manjak na prihodu nadoknade. Nastaje međutim pitanje, da li je u tom slučaju opravdano i potrebno dirati u šume veleposjednika, koje na sreću nisu još dovedene u takovo stanje kao šume maloposjednika. Sume veleposjednika zajedno sa šumama zem. zajednica i šumama .maloposjednika daju godišnji prihod od cea 4.300 kub. m. Šume zem. zajednica i maloposjednika zajedno sa pašnjacima imaju površinu od 3.990 jutara. Uzevši u obzir, da svi pašnjaci kao i neki dio šuma stoje na relativnom šumskom tlu, koje se može pretvoriti u drugu vrst kulture, preostaje u svrhe šumskog gospodarenja oko ,3.000 jutara šuma. Na ovih ,3.000 jutara moguće je obrazovati pet zem. zajednica ili šumskih zadruga svaka sa 600 jutara šumskog zemljišta. Za svaku zem. zajednicu može se izlučiti oko 100 jutara za pašnjak, dok bi ,500 jutara ostalo svakoj zajednici za šumsko gospodarenje. 9 |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 12 <-- 12 --> PDF |
S obzirom na bonitet tla može se kod racionalnog šumskog gospodarenja na ovih 2.500 jutara očekivati godišnji prihod od 5.000 kub. m., izuzevši prihode od proreda i čišćenja, koji bi materijal mogli ovlaštenici također upotrijebiti za vinogradsko kolje i inu domaću porabu. Prema tome se samo u šumama maloposjednika i zem. zajednica može postići veći prihod, nego sada u svim šumama zajedno. Razlika u novčanoj vrijednosti ovih prihoda prema vrijednosti sadašnjih prihoda još je veća. Današnji sitni i bezvrijedni materijal od 2.000 kub. m. nema veću vrijednost od 30 do najviše 50 Din. po kub. metru, ukupno dakle najviše 100.000 Din. Uzgajanjem visoke mješovite šume hrasta, kestena i bukve polučili bi se pak vrlo vrijedni sortimenti, za koje bi se — s obzirom na to, što se sve ove šume nalaze najdalje 1 i po kim. od državne ceste, a najdalje 4 kim. od željezničkih stanica Ivanec i Lepoglava — mogle polučiti cijene od poprečno 100 Din. po kub. metru, dakle ukupno cea 500.000 Din. ili pet puta toliko, koliko iznosi vrijednost sadašnjeg godišnjeg etata. Kod takovog skupnog gospodarenja moglo bi se laglje urediti i racionalnije iskorišćavanje listinca. jer bi se ovaj mogao tek svake treće godine zabijati na istom mjestu. Razumije se, da se sve ovo ne bi moglo postići u kratkom roku. ali pomnim njegovanjem sadanjih sastojina, kao i pošumljenjem golih površina sadašnji bi se prihod već kroz dvadeset godina najmanje udvostručio. Obratno pak, ostanu li ove šume i nadalje pod sadašnjim okolnostima, koje onemogućuju racionalno šumsko -gospodarenje, one ne samo da se ne će popraviti, nego će još daljnjih 1.000 jutara šuma silom prilika biti pretvoreno u šikare i golijet. Općenito je priznato, da se dosada baš u sumama veleposjeda vodilo najracionalnije gospodarenje, pa su baš veleposjednici (i skoro jedino oni) u svoje šume ulagali najveće produktivne kapitale. Pa je li onda oportuno i potrebno baš u ovakova šumska gospodarstva unašati zabunu, a u korist individualnih šumskih gospodarstva maloposjedničkog tipa. Bez velike i opravdane nužde nije potrebno dirati u sadanje velike šumske posjede bilo privatnika bilo samoupravnih jedinica, nego baš njih kao dragocjenu rezervu ostaviti nedjeljive u rukama bilo sadanjih bilo drugih posjednika. U koliko pak bude potrebna ekspropriacija šuma veleposjeda, neka se ona nikako ne vrši u korist malih šumskih posjeda, nego samo u korist države ili samoupravnih jedinica. Poništiti u narodnoj ekonomiji nešto, što se sada ukazuje dobrim, pa da se stvori nešto još nepoznato, znači praviti opasne eksperimente, koji mogu baš u šumskoj privredi biti od dalekosežnih posljedica. Takovi su nepromišljeni eksperimenti u narodnoj privredi uzdrmali ekonomsko stanje velike Rusije, gdje su ti eksperimenti mogli imati barem neko opravdanje. Kod nas barem za sada nema još potrebe za takove eksperimente. Ako su pak promjene potrebne, neka se mijenja u prvom redu ono, što se ukazuje lošim i štetnim. Tek po potpunom dovršetku ovog članka dobio sam u ruke 11. broj prošlogodišnjeg »Šumarskog Lista«, u kojem gosp. prof. Ur. Nenadić tretira zanimivo pitanje diobe zemlj. zajednica, te u glavnom preporuča stvaranje malih šumskih posjeda. Ova slučajna koincidencija, da naš vrlo uvaženi stručnjak u ovome predmetu zastupa i brani posve oprečno stanovište od ovdješnjeg moga stanovišta, mogla bi pobuditi sumnju, da je moj članak i napisan povodom članka gosp. Dr. Nenadića i kao neki odgovor na njegov članak. 10 |
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Bio sam dapače u prvi mah i sam pomislio, da svoj članak tim povodom nešto preudesim, ali to ipak nisam učinio, jer uviđam, da je stanovište gosp. Dr. Nenadića za prilike, o kojima on govori, potpuno opravdano. Prilike Hrvatskoga Zagorja nisu međutim jednake prilikama Vojne Krajine ni u ekonomskom, ni u socijalnom pogledu, kao ni s obzirom na narodni mentalitet, premda su si u mnogočem i slične. Ove oprečnosti međutim samo dokazuju, kako je kod nas narodno-ekonomska struktura — stvarana pod uplivima raznih zakona i raznih tipova administracije — vrlo različita, a to ukazuje na potrebu, da se za rješavanje istih ekonomskih problema ne mogu u svim krajevima upotrebiti iste metode. Resume. Une etude de politique forestiere, dans laquelle l´auteur parle .. faveur de diverses mesures legales et administratives pour agrandir cettes proprietes bien petites et disseminees et pour augmenter ainsi leur rendement. -«0»- Ing. ]. MIHEVC (DOBRLJINJ: O REGULACIJI TRENJA KOD OTPREME DEBLOVINE I TRUPACA U DRVENOM TOČILU (REGLEMENT DE LA FRICTION PENDANT LE TRANSPORT DES GRUMES SUR UN GLISSOIR DE BOIS) Poznato je iz teorjie, da uspješno klizanje drva u točilu zavisi o trima faktorima: o horizontalnom i vertikalnom smjeru trase, o nagibu i 0 veličini konficijenta trenja. S obzirom na prva dva faktora vezane su ruke više manje, jer se trasa mora prilagoditi konfiguraciji unaprijed određenog tla, u glavnim crtama, da zadrži točilo i karakter jeftinog transportnog sredstva. Zbog toga bi bilo poželjno, da su slobodne ruke barem s obzirom na treći faktor, t. j . da se može mijenjati veličina koeficijenta trenja u gotovom točilu prema potrebi u vrijeme pogona. Na tlu, ne odviše strmom, lako je trasirati točilo i držati se određenih granica, da se ne prekorači minimalan ili maksimalan nagib, jer i eventualno potrebno prekoračenje na kraće m potezu od 10 do 20 m nema osobitog praktičnog značenja. U tom slučaju može se uspješno regulirati koeficijenat trenja i na načine, poznate već dosada, u gotovom točilu. M.ogu se upotrijebiti t. zv. vuci i ostala poznata sredstva, koja povećavaju ili smanjivaju koeficijenat trenja, a spominju se podrobnije poslije. Često se ali događa, da je točilo prestrmo i na dugačko m potezu koje zbog prevelike visinske razlike između zadane početne i završne tačke, koje zbog nezgodne konfiguracije tla. U takovom slučaju, 11 |