DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 3     <-- 3 -->        PDF

^´ .


.... 55. ...... 1931,


Ing. STJ. KANOTI (IVANEC):


MALI ŠUMSKI POSJEDI HRVATSKOGA
ZAGORJA


(LES PETITES PROPRIETES FORESTIERES DANS
LE ZAGORIE CROATE)


Svi napori naše privredne politike, a prema tome i šumarske politike,
imaju da idu za tim, da se metode proizvodnje što vise usavrše i
da se odstrane svi nedostaci, koji su dosada kočili normalni razvoj naše
narodne privrede. Jedan od ovakovih nesavršenih tipova šumske proizvodnje
jesu svakako i mali šumski posjedi Hrv. Zagorja.


Za daljnji razvoj naše šumske privrede stvoren je nedavno i naš
novi zakon o šumama, a izlaze pomalo i pravilnici i uredbe, što se nadovezuju
na taj zakon. Novi zakon o šumama sadržaje neke odredbe, koje
će naići na otpor velikog dijela šumovlasnika, budu li se one doista i
primjenjivale. Jedna od takovih odredaba sadržana je u § 108 zakona.
Prema njoj »posednici stalno i privremeno zaštitnih šuma, ako čine jednu
celinu od 100 Ha ili više, koja se iz šumsko-privrednih razloga ne može
da dcli, moraju osnovati šumsku zadrugu, ako se provođenje šumskopolicijskih
mjera ne može osigurati na drugi način.«


Potrebu ove odredbe zakon predviđa i opravdava jedino u slučaju,
ako se provođenje šumsko-policijskih mjera ne može osigurati na drugi
način. Ova je dakle zakonska odredba dosta jednostrana, jer nije izdana
u svrhu osiguranja što racionalnijeg šumskog gospodarenja, nego samo
u svrhu, da država sebi osigura mogućnost provođenja šumsko-policijskih
mjera. Kod donošenja ove odredbe nije dakle zakonodavac imao u vidu
prisiliti šumovlasnika na onakav način gospodarenja, koji bi mu osigurao
veće i bolje prihode, premda bi baš ova svrha najviše opravdala osnivanje
prinudnih zadruga. Jer nije konačno ni za šumovlasnika ni za
državu od malog značenja pitanje, da li se na hiljadama hektara tla podesnog
za uzgoj visokih šuma uzgaja niska šuma i šikara ili visoka hrastova
šuma. A u većini je slučajeva kod malog šumskog posjeda baš
neznatna površina jedina zapreka, da se ne može uvesti najracionalniji
tip šumskog gospodarenja: visoki šumski uzgoj sa potrajnim gospodarenjem.




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 4     <-- 4 -->        PDF

u § 107. zakona o šumama predviđeno je doduše i osnivanje za


druga na bazi »zajedničkog gazdovanja šumama ili pašnjacima«, ali je


osnivanje ovog tipa zadruga prepušteno na volju šumovlasnicima, pa je


odredbom § 180. istog zakona i odgođeno do donošenja zakona o za


drugama.


Ne mora čovjek biti stručnjakom, pa da vidi one ogromne gubitke


u našoj šumskoj privredi, koji rezultiraju baš gospodarenjem na malim


šumskim posjedima. Kraj očitih i tako vidljivih negativnih rezultata, koji


prouzročuju čak i ekonomsku pasivnost pojedinih krajeva, ne bi se ovo


pitanje smjelo posmatrati kroz prizmu sentimentalnosti i liberalizma, te


baš maloposjedniku pružati najveću slobodu u gospodarenju sa šumom.


Stanje šuma maloposjednika seljaka u Hrv. Zagorju očajno je. Ne
da se zaista ni zamisliti, do kojeg stepena seljak maloposjcdnik svoju
šumu iscrpljuje, a da kod toga za proizvodnju šumskih dobara, kojima se
koristi, ne ulaže niti jedne pare_. Kod njega sve ima da daje priroda, a on
samo uživa plodove prirode. Cim snijeg okopni, a šuma se zazelcni, on
već tjera u nju svoje blago i ono je kroz čitavu godinu više u šumi nego
u staji. Kad dođe jesen i šumsko se tlo pokrije žutim lišćem, eto opet
seljaka sa grabljama, da odstrani sa zemlje i posljednji listić. Drvo pak,
u koliko ga u šumi ima, siječe kroz čitavu godinu, koliko ga god treba,
bez obzira na to. da li je šuma kadra čitavu njegovu godišnju potrebu
podmirivati. Seljak iskoriščuie šumu sa upravo odvratnom lakomošću i
egoizmom, dok teku u njoj i posljednji sokovi života. Konačno od nekada
lijepih sastojina ostaju rijetki i kržljavi grmovi borovice, gloga, divlje
ruže, žutikovine i inog šikarastog drveća, a na mršavom i posve iscrpljenom
i suhom tlu raste mahovina, paprat i vrijesak. U katastru, pa i u
statistici, koja se temelji na tom katastru, ove su pustoši i šikare unesene
u rubriku »šuma i šumom obrasli pašnjaci«, pa se na tim podacima onda
temelji naše narodno šumsko bogatstvo i stvaraju kalkulacije o našoj
šumskoj proizvodnji.


Sve te žalosne pojave zbivaju se pak u krajevima, koji zbog svoje
prenapučenosti oskudijevaju na obradivom zemljištu i koji zbog slabog
materijalnog stanja očekuju gotovo svake godine pomoć od države. Za
primjer spominjem samo srez ivanečki, koji mi je u tom pogledu najviše
poznat, a držim, da se od ivanečkog sreza mnogo ne razlikuju ni ostali
zagorski srezovi.


U području sreza Ivanec ima u svemu 2.919 jutara pašnjaka i 12.849
jutara šuma maloposjedničkih ih 66% od sveukupne šumske površine.
Oko 3.000 jutara seljačkih šuma pretvoreno je pašom i prekomjernim
sječama u neplodne šikare, tako da u čitavom srezu ima oko ..... jutara
zemljišta, koje ne daje ni četvrtinu onih prihoda, što bi ih moralo davati.
Pašnjaci su jednako svi neuređeni, zarašteni šikarastim grmljem i trnjem,
a da bude sramota još očitija, nailazi se na trnje, šikare i korov čak i na
livadama i oranicama.


Ovakovo nemarno i neracionalno iskorišćivanje prirodnih dobara,
pa bila ona i privatnom svojinom maloposjednika, ne bi se smjelo tolerirati
u interesu općeg narodnog blagostanja. Ekonomska pasivnost jednoga
predjela ima da bude temeljito opravdana i samo u tom slučaju
imaju dotični krajevi pravo reflektirati na državnu pomoć. Država ne
može i ne smije na teret drugih krajeva tolerirati nemar žitelja jednoga
kraja. Pasivnost kraških predjela, u kojima narod pošteno živi na golom


2




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 5     <-- 5 -->        PDF

kršu i kamenu, ne može se uspoređivati sa tobožnjom pasivnošću krajeva,
koji su ipostali takovima samo indolencijom svojih žitelja, štono sa
svojim prirodnim dobrima postupaju tako, da ona s vremenom postaju
neuporabiva ne samo za sadašnje, nego i za buduće generacije. Žitelji,
koji 6.000 jutara inače plodnog zemljišta prepuštaju korovu i trnju, ne
samo da nisu dostojni nikakove državne pomoći, nego treba još da budu
izvrženi preziru čitavog naroda.


Korov, šikara i trnje na inače plodnom tlu narodna su sramota, koje
se ne stide samo kulturno najzaostaliji narodi. Našu domovinu zbog njezinih
prirodnih krasota posjećuju mnogi inostranci, koji kao svjedoci ove
naše narodne sramote ne mogu da o našoj kulturi ponesu najbolje utiske.


Premda se posljedice neracionalnog šumskog gospodarenja u najstrašnijem
obliku pokazuju baš na malim šumskim posjedima, ipak su baš
ove posjede dosadanii šumski zakoni najviše štedili i postupali prema
njima s nekom posebnom obazrivošću, da se tobože ne povredi pravo
raspolaganja sa privatnom svojinom. U koliko je međutim ova obazrivost
(više sa socijalnog, nego sa privatno-pravnog gledišta) i bila opravdana,
jer se od malog šumoposjednika nije inoglo tražiti, da za racionalno gospodarenje
na svom neznatnom šumskom posjedu ulaže relativno iste
produktivne kapitale kao i veleposjednik, nijcsu se ipak smjele zatvoriti
oči pred činjenicom, da je na sitnom šumskom posjedu racionalno šumsko
gospodarenje isključeno. Svaka pak nezdrava pojava, pogotovo ako je
na štetu općih interesa, nema prava na opstanak.


Stvaranjem modernog privrednog zakonodavstva imiaju se ukloniti
svi oni tipovi produkcije, koji očito pokazuju, da nisu u stanju izvršivati
svoju zadaću. Prirodni kanitali, a to je i šumsko zemljište, ne mogu naime
biti neograničenim vlasništvom samo jedne generacije, tako da bi se ova
mogla i smjela istima koristiti do njihovog potpunog iscrpljenja, kako Jc
to slučaj sa šumama maloposjednika. Dužnost je svake generacije, da


"budućim generacijama ostavi u nasleđe ako ne bolja a ono barem (što


se tiče kapaciteta produktivnosti) takova prirodna dobra, kakova je ona


sama baštinila od prijašnjih generacija.


Da li seljački šumski posjedi, vođeni individualnim težnjama i potre


bama svojih vlasnika, mogu udovoljiti ovom osnovnom principu opće


narodne ekonomije? Ondje, gdje je seljaku moguće da svoje potrebe na


drvu (bilo kupom bilo krađom) podmiri iz šuma susjednih veleposjeda ili


zem. zajednica, ondje on svoju šumu čuva i drži u uzornom redu, a siječe


je samo u slučaju, ako mu se pruži zgoda, da drvo dobro unovči ili ako


ga snađu kakove teške financijalne neprilike. Ali u tom je slučaju posiječe


jednom za uvijek, jer poslije toga golo šumsko tlo nema za njega više


vrijednosti, budući da mu je i deset godina teško čekati na slijedeći prihod,


a kamo li nekoliko desetaka godina. Zato nastoji ovo prazno tlo odmah


upotrebiti u drugu svrhu. Ili ga upotrebi kao pašnjak ili pretvori u oranicu


ili vinograd.


Ovo nestajanje seljačkih šuma ide uporedo i sa cijepanjem seljačkih


zadružnih posjeda, pa tako pomalo nestaje i onih većih šumskih seljačkih


posjeda, koji su još donekle imali svoj raison d´etre. Zadruga, koja ima


na pr. 5 ili više jutara šume ( a takove su već u Zagorju vrlo rijetke),


dijeli se na pet ili više dijelova. Mnogobrojni zadrugari, bojeći se, da ih ne


zapane pri diobi gori dio šume, žure se još za vrijeme diobne parnice da


šumu posijeku, pa budu onda pri fizičkoj predaji uvedeni u posjed kojih




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 6     <-- 6 -->        PDF

400 do 800 kv. hvati golog šumskog tla. Iz spomenutih razloga ne mogu
oni da to tlo prepuste prirodi, pa da se na njemu naravnim načinom podigne
šuma, nego ga ili pretvore u pašnjak ili (što još nije ni toliko zlo,
ako je šuma na relativnom šumskom tlu) iskrče i pretvore u oranicu ili
vinograd. Ako se pak i desi, da koji zadrugar dobije drvećem obraslu površinu,
ta je poslije diobe tako neznatna, da on nikako ne smatra potrebnim
ni korisnim, da ono nekoliko stabala čuva i uzgaja, nego ih posiječe
odmah sam, pa je barem siguran, da mu ih ne će posijeći drugi.


Stvaranje ovakovog malog šumskog posjeda izgleda da će skoro
pospješiti i individualne diobe zemljišnih zajednica. Zemljišne zajednice
Hrv. Zagorja bile su dosada čudnim slučajem donekle pošteđene od većeg
zahvata savremene težnje za individualnim rasparčavanjcm zajedničke
imovine, premda je bilo mnogo opravdanih slučajeva, da do takovih dioba
dođe. Veći dio nekretnina zem. zajednica već je po ovlaštenicima i onako
uzurpiran, a to su pašnjaci, oranice i manje šumske čestice unutar tuđeg
posjeda. Tu su ovlaštenici učinili sami ono, što su već davno trebale da
učine vlasti. Zemljišnim zajednicama ostali su još na zajedničko uživanje
samo veći arondirani kompleksi šuma, koji se gotovo svi nalaze u gornjim
predjelima gorja Ivančice, Maceljske gore. Ravne gore, Strahinčice i t. d.,
dakle na apsolutnom šumskom tlu. Ova okolnost biti će od velike važnosti
kod prosuđivanja mogućnosti diobe ovih šuma, jer su one za sada još
prilično dobro usčuvane, a dođu li diobom u ruke seljaka maloposjednika,
njihov daljnji opstanak ne će biti ničim zagarantovan.


Nesklonost za kolektivni način uživanja zajedničkog posjeda opravdavaju
seljaci na više načina, a u glavnom tvrde, da od zajedničke šume
nemaju više nikakove koristi. Ovo doduše stoji, ali tome nije nikako kriv
kolektivni način uživanja, nego prevelika populacija. Jer dok je prije na
jednom urbarskom selištu živjela jedna ili najviše dvije obitelji, danas ih
ima na svakom selištu ........ deset. Ovlaštenika ima svake godine sve
više. a šumska površina ostaje ista ili čak i manja, pa ovlaštenik ne može
više iz zajedničke šume da dobije toliko drva, koliko ga treba, dok bi u
svojoj vlastitoj šumi slobodno posjekao, koliko bi trebao, napasivao bi
blago koliko i gdje bi htio i pozubljao bi listinac, kolikogod ga imade. Sve
to u zajedničkoj šumi ne može i ne smije da radi, jer mu stoji na vratu
lugar, koji ga. ako to učini, prijavljuje, pa mora plaćati globe i odštete.
Njegov pogled ne ide dakako tako daleko, da vidi, kako bi ovakovini
»slobodnim« gospodarenjem na vlastitom šumskom posjedu već on sam,
a pogotovo njegovi potomci ostali kroz dug niz godina bez ikakovog
šumskog prihoda, a nije mu konačno do potomaka toliko ni stalo, glavno
mu je, da bude dosta za njega. Ovaj uskogrudni egoizam zagorskog
seljaka kao i njegov potpuni nehaj za opće narodne interese drugi je važni
faktor kod prosuđivanja mogućnosti diobe zajedničkih šuma.


Ima slučajeva, gdje je ova nesklonost ovlaštenika prema zajedničkom
uživanju šumskog posjeda opravdana. Kao primjer spominjem


z. z. Bednja—Šaša. Ova ima u svemu 945 jutara zajedničkog zemljišta.
Od toga su već uzurpirane po ovlaštenicima i nalaze u njihovom faktičnom
posjedu sve livade, oranice, pašnjaci i male šumske čestice u ukupnoj
površini od ,517 jutara. Zem. zajednici ostala su na zajedničko uživanje
dva veća šumska kompleksa u površini od 428 jutara. Godišnji etat ovih
šuma tako je malen, a broj ovlaštenika tako velik, da na Vs ovlašteničkog
prava otpada godišnje tek 0,20 kub. met. drva. Za ovo pak drvo, što ga


ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 7     <-- 7 -->        PDF

ovlaštenik dobije godišnje od svoje zem. zajednice, plača on u vidu šumskog
nameta za pokriće godišnjeg: proračuna oko 10 Din. na svaku Vs
´""vlašteničkog prava, plača dakle za 1 kub. met. drva, što ga od zajednice
dobue, 50 Din. Za ovu pak cijenu može da si drvo kupi kod vlastelinstva,
gdje mu je možda i bliže.


No i ovakav slučaj još ne bi smio biti opravdanim razlogom za diobu
zajedničkih šuma, nego baš naprotiv, imao bi ovlaštenike potaknuti na
odluku, da svoj šumski posjed kupom vlastelinskih šuma uvećaju. Diobom
zajedničkih šuma ne će se naime njihovo stanje nimalo popraviti niti davati
veće prihode, nego će se postići baš protivno. Na pojedinog ovlaštenika
kod ovako siromašnih zajednica, kakove su u Zagorju, otpalo bi
moguće 200 do 1000 kv. hvati šume. Zar se može na toj površini zavesti
neko šumsko gospodarenje i povećati prihod? Jasno je, da ne može, nego
ćf ovlaštenik iz straha, da mu tko drugi onih nekoliko stabala ne ukrade,
odmah ova posjeći i prodati trgovcu, a na posječenu površinu tjerati blago
ili će je iskrčiti i pretvoriti u vinograd, jer za drugu kulturu i onako nije
podesna.


Ima i šumara i ekonoma, koji su svojedobno zagovarali individualnu
diobu zem. zajednica, jer da one više ne odgovaraju svojoj svrsi, ali kod
toga nisu dali odgovor na pitanje, čime će zamijeniti zem. zajednice i da
li će mali šumski posjedi, nastali diobom, moći toj svrsi bolje odgovarati.
Poništiti pak jednu instituciju zato, jer ne odgovara potpuno svojoj svrsi,
pa je zamijeniti sa stotinu malih isto takovih institucija, koje toj zadaći
pogotovo nisu u stanju udovoljiti, niti je logično niti sa norodno-gospodarskog
gledišta opravdano.


Kod prosuđivanja toga pitanja gotovo se uvijek zaboravlja, da između
poljoprivrednog i šumskog gospodarstva postoji bitna razlika i da
po onoj našoj narodnoj »svaka čizma ne ide na svaku nogu« individualizacija
šumskog gsopodarenja na malim površinama nije tako lako provediva
kao kod poljoprivrednog gospodarenja, jer je mogućnost rentabilnijeg
šumskog gospodarenja u glavnom vezana na veličinu površine.
Ovo je doduše i kod poljoprivrednog gospodarenja uzus, ali kod šumskog
gospodarenja je to pravilo.


Konačno se kod prosuđivanja toga pitanja ne smije smetnuti s vida
ni važan zadatak, što ga imadu vršiti šume na apsolutnom šumskom tlu.
Dok narodno-ekonomski interes kao i velika nužda za poljoprivrednim
zemljištem baš u Zagorju zbog prevelike populacije imperativno nalažu,
da se svi zapušteni zajednički pašnjaci kao i šume, koje se nalaze na relativnom
šumskom tlu, individualno što prije podijele i iskrče, ne smije se
ta nužda za poljoprivrednim tlom nikako nadoknaditi oduzimanjem apsolutnog
šumskog tla. Velika nužda za poljoprivrednim zemljištem oduzela
je u Zagorju šumskoj kulturi već velike površine — čak apsolutnog —
šumskog tla, pa je i to jedan od razloga, zašto se ne smije onako na laku
ruku sve relativno šumsko tlo odmah predati poljoprivredi. Zbog prevelike
populacije i tim prouzrokovane ekonomske i socijalne bijede potrajati
će u Zagorju još dugo vremena ova borba između poljoprivredne i šumske
kulture sa očitom tendencijom, da se ova bijeda ima ublažiti na štetu
šumske kulture. A to je velika zabluda svih onih, koji tako misle. Vraćanje
svega relativnog šumskog tla poljoprivredi svakako je potrebno, ali je
isto tako potrebno i vraćanje svega apsolutnog šumskog tla šumskoj kulturi.
No i time ta borba ne bi bila završena, jer ne bi postigla ublaženje




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 8     <-- 8 -->        PDF

ekonomske bijede. Ako bi konačno pod najvećim represalijama i uspjelo,
da se šumska i poljoprivredna kultura svedu svaka u svoje prirodne granice,
time se ekonomsko stanje ne bi nimalo poboljšalo, jer bi i u tom
slučaju poljoprivrednos: zemljišta bilo premalo, ako ne i manje, nego ga
ima sada. Jedina mjera, da se šumska i poljoprivredna kultura bez štetnih
posljedica svedu ovdje u svoje prirodne granice, jest kolonizacija ovdašnjqg
žiteljstva u slabije napučenen krajeve kao i podizanje industrije, u
kojoj bi najsiromašniji slojevi pučanstva mogli naći dovoljno zarade. Samo
na ovaj način moguće je ublažiti ovdje veliku ekonomsku i socijalnu bijedu,
jer već danas na jednom jutru živi poprečno jedna obitelj sa mnogo
članova.


U poratno je vrijeme ovaj proces stvaranja malog šumskog posjeda
pospješen i likvidacijom veleposjeda. Od 1919. godine, kako je stupio na
snagu zakon za pripremu agrarne reforme kao i zakon o zabrani otuđivanja
i opterećivanja zemljišta velikog posjeda, nastojali su gotovo svi
zagorski veleposjednici u strahu, da im šume u smislu odred.ba čl. 41.
bivšeg ustava ne budu ekspropriirane, prodati ih prije, nego dođe do uzakonjenja
i provedbe ove odredbe. Tako se ovom unapred najavljenom
ekspropriacijom postiglo protivno, nego se htjelo, jer su veleposjednici
svoje šume potajno parcelirali i prodavaU seljacima, te tako konačno
stavili vlasti pred gotov fakt. Kad je seljak na taj način došao u posjed
velikog dijela vlastelinskih šuma, nije preostalo drugo, nego pod iiritiskom
partijskih masa naći modus, da se taj fakt dovede u sklad i sa postojećim
odredbama, pa je stoga godine 1925. donesen pravilnik o fakultativnom
otkupu agrarnog zemljišta. Na osnovi ovog pravilnika nastojali
su veleposjednici naknadno uzakoniti i one kupoprodaje, koje su izvršili
već prije toga — bez odobrenja i potajno, a ujedno požuruju i daljnje prodaje
svojih šuma.


Na taj način dolaze šume u glavnom u posjed malih šumoposjednika
seljaka, koji kupuju od jednog do deset jutara šume, a vrlo su rijetke iznimke,
da ove šume dolaze u ruke zemljišnih zajednica ili inih samoupravnih
jedinica. Bez obzira na to, što se već samim rasparčavanjem
velikih šumskih objekata oduzima mogućnost racionalnog i potrajnog
gospodarenja u njima, pridolazi tu još jedna neželjena okolnost. Kupci
naime u svrhu isplate kupovine moraju kupljenu šumu posjeći, a kako
im ovako isječena šuma u blizoj budućnosti ne može da daje nikakovih
prihoda, pretvaraju je u oranice i vinograde. Sve ovo rade oni dakako
bez dozvole, pa se ne rijetko događa, da se krče i one šume, koje se nalaze
na apsolutnom šumskom tlu. Kako su pak kupci ovih šuma redovito
vrlo slabog materijalnog stanja, ne mogu vlasti imati apsolutno nikakovih
garancija, da će oni biti u stanju isječene i iskrčene površine ponovno
pošumiti, a to tim manje, što se oni sami tome ,pošumljenju protive, jer su,
vele, šumu i kupili zato, da je iskrče ili da mogu slobodno pasti blago. U
koliko se takove kupoprodaje, sječe i krčenja odnose na relativno šumsko
tlo, moglo bi se to i tolerirati s obzirom na slabo materijalno stanje kupaca,
koji si na taj način žele popraviti svoj teški ekonomski položaj.
No ne može se nikako dopustiti, da se ovako postupa sa šumama, koje se
nalaze na apsolutnom šumskom tlu, jer i najstrože zakonske odredbe, da
se ovako iskrčene površine imadu nakon stanovitog roka pošumiti, ne
mogu ovdje da imaju nikakovog učinka. Sve su takove šume, čim dođu
u seljačke ruke, za šumsku kulturu konačno izgubljene, a na žalost, u


.




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 9     <-- 9 -->        PDF

mnogo slučajeva izgubljene i za svaku drugu kulturu. Istina je, da na taj
način nestaje šuma na malim šumskim površinama, no ukupno uzevši nestaje
ovako godišnje na stotine hektara šuma. Na temelju provedbe spomenutog
pravilnika nestalo je jednog od najvećih šumskih posjeda u Zagorju,
vlastelinstva Novi Marof, a s njime je nestalo i kojih 2.000 jutara
šume, od toga barem polovica na apsolutnom šumskom tlu. Za ovim veleposjedom
slijedi vlastelinstvo Klcnovnik, gdje se odigrava isti proces, dok
drugi veleposjednici nastoje da iz šuma »pravodobno« izvuku što veće
drvne mase i da kao objekt ekspropriacije predlože vlastima gole površine.
Da bude udovoljeno i šumsko-policijskim mjerama, sve se takove
sječe obrazlažu ili tobožnjim velikim prištednjama na redovitom etatu,
do kojih se dolazi degradiranjem visokih šuma u niske šume (jer time
se snizi ophodnja i dobiju odmah velike drvne zalihe iznad normale, koje
može vlasnik odmah posjeći) ili se sječa opravdava iz šumsko-uzgojnih
ili inih razloga.


Ovakova provedba likvidacije veleposjeda sigurno nije bila u intenciji
agrarnoj reformi, ali se ona ipak još uvijek na temelju spomenutog
pravilnika provada, a rezultat takove provedbe biti će taj, da će šume
veleposjeda još prije ekspropriacije biti rasparčane u rukama hiljade i
hiljade maloposjednika seljaka, koji će ih u financijalnoj nuždi kao i u
velikoj nuždi za ekonomskim zemljištem dovesti u takovo stanje, da one
ne će biti od koristi nikome, pa ni svojim vlasnicima.


Kraj svih očitih i jasnih činjenica, da premaleni šumski posjedi nisu
nikako u stanju samostalno izvršivati racionalnu produkciju šumskih dobara,
nisu se ipak poduzimale nikakove mjere, da bi se stvaranje premalenih
šumskih posjeda na neki način ograničilo, nego je naprotiv uvijek
bila tendencija, da se veliki šumski posjedi likvidiraju i stvore maleni.
Dakako da je i ovo imalo svoju partijsku pozadinu, pa je tek novi zakon
0 šumama u § 106. predvidio zabranu diobe šuma, ali se nažalost ova
zabrana i opet odnosi samo na šume opštinske, seoske i plemenske. Ovu
prazninu donekle upotpunjuju odredbe §§ 107. do 111. istoga zakona, ali
spomenuti pravilnik još uvijek otvara vrata slobodnom rasparčavanju
velikog šumskog posjeda. Od velike je međutim narodno-ekonomske potrebe,
da do donošenja zakona o ekspropriaciji velikog šumskog posjeda
predviđenog u § 186. zakona o šumama svi šumski veleposjedi ostanu
nedjeljivi i u rukama veleposjeda. Ovo je potrebno već i zbog toga, ´što
su sve šume velef)Osjeda bile nekada objektom segregacije, pa se ni revizija
ove ne može provesti, ako ti objekti predu već prije toga u ruke
hiljade maloposjednika.


U koliko do ekspropriacije velikog šumskog posjeda dođe, ne bi se
ova smjela nikako provađati u korist maloposjednika kao pojedinaca,
nego samo u korist bilo već postojećih bilo novo stvorenih samoupravnih
jedinica (zemljišnih zajednica, šumskih zadruga i dr.). Zemljišnim zajednicama,
koje zbog premalene šumske površine nisu kadre da pokriju
čitavu potrebu svojih ovlaštenika na drvu, treba pružiti mogućnost, da
putem jeftinog i dugoročnog kredita svoj šumski posjed uvećaju, a ne da
i onaj mali šumski posjed, što ga imaju, rasparčaju u sitniš. ´Samo u takove
svrhe može se opravdati narodno-ekonomska potreba ekspropriacije
šuma velikog posjeda.


Nemaju li ovlaštenici dovoljno povjerenja u dosadanje zemljišne zajednice,
ima se razlog tome nepovjerenju temeljito ispitati i. uklonivši pret




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 10     <-- 10 -->        PDF

hodno opravdane razloge nepovjerenju, stvoriti prema potrebi nov tip
zemljišnih odnosno šumskih zajednica ili zadruga, u kojima bi ovlaštenik
bio više kao samovlasnik, a ne kao suvlasnik. Ove bi .zajednice mogle
biti obuhvaćene zakonom predviđenim u § 180. zakona o šumama.


Konsekventno gornjem obrazloženju, da mali šumski posjedi nisu
u stanju samostalno vršiti racionalnu produkciju šumskih dobara, pa da
kao nezdrava pojava u općoj narodnoj privredi nemaju prava na opstanak,
moramo doći i do radikalnijeg zaključka. Pod udar zakona o ekspropriaciji
šuma treba naime da dođu u prvom redu baš oni šumski posjedi,
na kojima se zbog premalene površine ne može voditi .racionalno i potrajno
šumsko gospodarenje. Koliko bi iznosila ta minimalna dozvoljena
površina, zavisilo bi o lokalnim prilikama, o položaju i karakteru šume
i tla i t. ,d., no nikako ne bi smjela biti manja od 20 jutara. Primjer: privatne
šume maloposjednika u Sloveniji. Svi dakle suvisli šumski posjedi
manji od 20 jutara imali bi se ekspropriirati bilo u korist već postojećih
zemljišnih zajednica, bilo u tu svrhu stvorenih šumskih zadruga. Na taj
bi način zemljišne zajednice došle do velikih kompleksa šumskog zemljišta,
na kojima bi bilo laglje rezervirati i površine za,potrebnu pašu i ste-
Ijarenje, a što je glavno, na ovako velikim gospodarstvenim jedinicama
moglo bi se voditi najracionalnije gospodarenje. Reakcija malih šumoposjednika
protiv ovakovih skroz nepopularnih mjera, koje bi zadiralo u
njihovo pravo privatne svojine, bila bi doduše neizbježiva i ogorčena, ali
ne bi imala ništa veći raison d´etre od reakcije veleposjednika, jer je pravo
raspolaganja sa privatnom svojinom jednako zagarantovano svima državljanima.
U ovakovom slučaju ne bi se de facto ni provelo nikakovo
otuđenje, jer bi dosadanji vlasnici tobože ekspropriiranih nekretnina to
ostali i dalje, a promijenio bi se samo način budućeg uživanja, odnosno
način vršenja posjedovnih čina. Prodavalac i kupac bile bi u većini slučajeva
iste osobe. Time bi bila izbjegnuta i najveća zapreka provedbi
ovakove ekspropriacije, naime finansiranje otkupa ekspropriiranog
zemljišta.


Odredbama §§ 106. do 111. novog zakona o šumama učinjen je za
riješenje ovog pitanja prvi korak. Specijalnim zakonima, koji su za konačno
riješenje ovih načelnih zakonskih odredaba predviđeni u §§ 180.
i 186. zakona o šumama, imalo bi biti ovo naročito važno narodno-ekonomsko
pitanje malog šumskog posjeda konačno riješeno.


Na koncu promotrimo sve gore obrazloženo na jednom konkretnom
primjeru.


Na sjevernom obronku gore Ivančice do ceste Ivanec—Lepoglava—
Golubovec, dakle u području poreznih opština Ivanec, Kaniža, Lepoglava
i Očura, ima u svemu ,5.8,51 jutro šuma i 477 jut. pašnjaka. Ostalog zemljišta
ima 5.144 jutara. Na šume veleposjednika otpada 2.338 jutara, na šume
zem. zajednica 392 jutra, a na šume maloposjednika seljaka ´3.121 jutro.
Šume veleposjednika i zemljišnih zajednica prostiru se po gornjim sjevernim
obroncima Ivančice, dok se šume maloposjednika nalaze u donjem
dijelu Ivančice, na njezinom podnožju, te po brežuljcima između podnožja
Ivančice i ceste Ivanec—Lepoglava—Golubovec. Ta je granica lako vidljiva,
jer su šume veleposjednika i zem. .zajednica visoke šume, dok su
šume maloposjednika gotovo sve niske šume i šikare. Sve šume veleposjednika
i zem. zajednica nalaze se u klimatskoj zoni fagetuma, a šume
maloposjednika prelaze u blagu zonu castanetuma. Granica tih zona jasno


8




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 11     <-- 11 -->        PDF

se razabire i po obraslom drveću, jer su šume veleposjednika i zem. zajednica
obraštene bukovim sastojinama, dok su šume maloposjednika
obraštene niskim šumama i šikarama kestena, hrasta, graba i ostalih
vrsti drveća.


U glavnom se skoro sve ove šume nalaze na apsolutnom šumskom
tlu, pa su takovima po vlastima i proglašene, no po bonitetu zemljišta
postoji među njima velika razlika. Dok se šume veleposjednika i zem.
zajednica nalaze poprečno na V. do VII. bonitetnom razredu, šume maloposjednika
nalaze se na III. i IV. bonitetnom razredu. Hrastovi i kestenovi
panjevi kao i pogdjekoje zaostalo staro stablo ukazuje, da su ovdje nekada
bile lijepe lirastove i kestenove sastojine, koje je seljak uz neznatnu cijenu
posjekao i prodao trgovcima. Danas mjesto nekadašnjih lijepih mješovitih
sastojina hrasta, kestena i bukve imamo ovdje gotovo same niske
šume sa pogdjekojim zaostalim starim stablom. Pa i ove niske šume većinom
su u takovom stanju, da se gotovo ne mogu ni nazvati šumom,
dok je kojih 1.000 jutara posve zapušteno i obrašteno borovicom, trnjem,
vrijeskom i ostalim specijalitetima ovakovog gospodarenja.


Što je dovelo ove šume do takovog stanja i da li je ,bilo uopće moguće
s ,njima drugačije gospodariti? Nije, jer je na ovako malim površinama
bio jedino ovakav način gospodarenja moguć. Na ovih 3.121 jutru
šuma ima 1.780 vlasnika sa najmanje 3.000 obitelji. Svaka obitelj ima
najmanje jedan komad blaga, za koje treba pašu i stelju, a treba godišnje
barem 4 pr. metra drva za ogrjev, bez obzira i na potrebe grade. Ako
se pak na ovo jedno te isto jutro šume iz dana u dan, iz godine u godinu
tjera olago na pašu, pozublja uvijek sav listinac i posiječe toliko drva,
koliko ga jedna obitelj godišnje treba, onda je ovakovo stanje šume neminovno,
pa je uopće čudo, da nije još gore. Može li se dakle ovo stanje
išta popraviti diobom 392 jutara zajedničkih šuma medu ovih 1.780 vlasnika
ili .3.000 obitelji?


Dok šume velikog posjeda i zem. zajednica na površini od 2.730
jutara daju godišnji prihod od 3.070 kub. met., šume maloposjednika na
površini od 3.121 jutra i na mnogo boljem tlu i položaju daju jedva kojih


1.500 kub. m. Zajedno sa šumama zem. zajednica daju dakle godišnji prihod
od cea 2.000 kub. m. Razumije se, da je sa ovako malom koHčinom
drva nemoguće .pokriti godišnje potrebe na drvu za 27 sela sa 1.335 domova
i 7.628 stanovnika, pa stoga i nije neosnovana težnja žitelja ovih
sela, da bilo revizijom segregacije ili pak ekspropriacijom šuma veleposjeda
taj manjak na prihodu nadoknade. Nastaje međutim pitanje, da li
je u tom slučaju opravdano i potrebno dirati u šume veleposjednika, koje
na sreću nisu još dovedene u takovo stanje kao šume maloposjednika.
Sume veleposjednika zajedno sa šumama zem. zajednica i šumama .maloposjednika
daju godišnji prihod od cea 4.300 kub. m. Šume zem. zajednica
i maloposjednika zajedno sa pašnjacima imaju površinu od 3.990 jutara.
Uzevši u obzir, da svi pašnjaci kao i neki dio šuma stoje na relativnom
šumskom tlu, koje se može pretvoriti u drugu vrst kulture, preostaje u
svrhe šumskog gospodarenja oko ,3.000 jutara šuma. Na ovih ,3.000 jutara
moguće je obrazovati pet zem. zajednica ili šumskih zadruga svaka sa
600 jutara šumskog zemljišta. Za svaku zem. zajednicu može se izlučiti
oko 100 jutara za pašnjak, dok bi ,500 jutara ostalo svakoj zajednici za
šumsko gospodarenje.
9




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 12     <-- 12 -->        PDF

S obzirom na bonitet tla može se kod racionalnog šumskog gospodarenja
na ovih 2.500 jutara očekivati godišnji prihod od 5.000 kub. m.,
izuzevši prihode od proreda i čišćenja, koji bi materijal mogli ovlaštenici
također upotrijebiti za vinogradsko kolje i inu domaću porabu. Prema
tome se samo u šumama maloposjednika i zem. zajednica može postići
veći prihod, nego sada u svim šumama zajedno. Razlika u novčanoj vrijednosti
ovih prihoda prema vrijednosti sadašnjih prihoda još je veća.
Današnji sitni i bezvrijedni materijal od 2.000 kub. m. nema veću vrijednost
od 30 do najviše 50 Din. po kub. metru, ukupno dakle najviše 100.000
Din. Uzgajanjem visoke mješovite šume hrasta, kestena i bukve polučili
bi se pak vrlo vrijedni sortimenti, za koje bi se — s obzirom na to, što
se sve ove šume nalaze najdalje 1 i po kim. od državne ceste, a najdalje
4 kim. od željezničkih stanica Ivanec i Lepoglava — mogle polučiti cijene
od poprečno 100 Din. po kub. metru, dakle ukupno cea 500.000 Din. ili
pet puta toliko, koliko iznosi vrijednost sadašnjeg godišnjeg etata. Kod
takovog skupnog gospodarenja moglo bi se laglje urediti i racionalnije
iskorišćavanje listinca. jer bi se ovaj mogao tek svake treće godine zabijati
na istom mjestu.


Razumije se, da se sve ovo ne bi moglo postići u kratkom roku. ali
pomnim njegovanjem sadanjih sastojina, kao i pošumljenjem golih površina
sadašnji bi se prihod već kroz dvadeset godina najmanje udvostručio.
Obratno pak, ostanu li ove šume i nadalje pod sadašnjim okolnostima,
koje onemogućuju racionalno šumsko -gospodarenje, one ne samo da se
ne će popraviti, nego će još daljnjih 1.000 jutara šuma silom prilika biti
pretvoreno u šikare i golijet. Općenito je priznato, da se dosada baš u
sumama veleposjeda vodilo najracionalnije gospodarenje, pa su baš veleposjednici
(i skoro jedino oni) u svoje šume ulagali najveće produktivne
kapitale. Pa je li onda oportuno i potrebno baš u ovakova šumska gospodarstva
unašati zabunu, a u korist individualnih šumskih gospodarstva
maloposjedničkog tipa. Bez velike i opravdane nužde nije potrebno dirati
u sadanje velike šumske posjede bilo privatnika bilo samoupravnih jedinica,
nego baš njih kao dragocjenu rezervu ostaviti nedjeljive u rukama
bilo sadanjih bilo drugih posjednika. U koliko pak bude potrebna ekspropriacija
šuma veleposjeda, neka se ona nikako ne vrši u korist malih
šumskih posjeda, nego samo u korist države ili samoupravnih jedinica.
Poništiti u narodnoj ekonomiji nešto, što se sada ukazuje dobrim, pa da
se stvori nešto još nepoznato, znači praviti opasne eksperimente, koji
mogu baš u šumskoj privredi biti od dalekosežnih posljedica. Takovi su
nepromišljeni eksperimenti u narodnoj privredi uzdrmali ekonomsko stanje
velike Rusije, gdje su ti eksperimenti mogli imati barem neko opravdanje.
Kod nas barem za sada nema još potrebe za takove eksperimente.
Ako su pak promjene potrebne, neka se mijenja u prvom redu ono, što
se ukazuje lošim i štetnim.


Tek po potpunom dovršetku ovog članka dobio sam u ruke 11. broj
prošlogodišnjeg »Šumarskog Lista«, u kojem gosp. prof. Ur. Nenadić tretira
zanimivo pitanje diobe zemlj. zajednica, te u glavnom preporuča
stvaranje malih šumskih posjeda. Ova slučajna koincidencija, da naš vrlo
uvaženi stručnjak u ovome predmetu zastupa i brani posve oprečno stanovište
od ovdješnjeg moga stanovišta, mogla bi pobuditi sumnju, da je
moj članak i napisan povodom članka gosp. Dr. Nenadića i kao neki odgovor
na njegov članak.


10




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Bio sam dapače u prvi mah i sam pomislio, da svoj članak tim povodom
nešto preudesim, ali to ipak nisam učinio, jer uviđam, da je stanovište
gosp. Dr. Nenadića za prilike, o kojima on govori, potpuno opravdano.
Prilike Hrvatskoga Zagorja nisu međutim jednake prilikama Vojne
Krajine ni u ekonomskom, ni u socijalnom pogledu, kao ni s obzirom na
narodni mentalitet, premda su si u mnogočem i slične. Ove oprečnosti
međutim samo dokazuju, kako je kod nas narodno-ekonomska struktura
— stvarana pod uplivima raznih zakona i raznih tipova administracije —
vrlo različita, a to ukazuje na potrebu, da se za rješavanje istih ekonomskih
problema ne mogu u svim krajevima upotrebiti iste metode.


Resume. Une etude de politique forestiere, dans laquelle l´auteur parle .. faveur
de diverses mesures legales et administratives pour agrandir cettes proprietes bien
petites et disseminees et pour augmenter ainsi leur rendement.


-«0»-


Ing. ]. MIHEVC (DOBRLJINJ:


O REGULACIJI TRENJA KOD OTPREME


DEBLOVINE I TRUPACA U DRVENOM


TOČILU


(REGLEMENT DE LA FRICTION PENDANT LE TRANSPORT
DES GRUMES SUR UN GLISSOIR DE BOIS)


Poznato je iz teorjie, da uspješno klizanje drva u točilu zavisi o
trima faktorima: o horizontalnom i vertikalnom smjeru trase, o nagibu
i 0 veličini konficijenta trenja. S obzirom na prva dva faktora vezane su
ruke više manje, jer se trasa mora prilagoditi konfiguraciji unaprijed
određenog tla, u glavnim crtama, da zadrži točilo i karakter jeftinog
transportnog sredstva. Zbog toga bi bilo poželjno, da su slobodne ruke
barem s obzirom na treći faktor, t. j . da se može mijenjati veličina koeficijenta
trenja u gotovom točilu prema potrebi u vrijeme pogona.


Na tlu, ne odviše strmom, lako je trasirati točilo i držati se određenih
granica, da se ne prekorači minimalan ili maksimalan nagib, jer i
eventualno potrebno prekoračenje na kraće m potezu od 10 do 20 m
nema osobitog praktičnog značenja. U tom slučaju može se uspješno
regulirati koeficijenat trenja i na načine, poznate već dosada, u gotovom
točilu. M.ogu se upotrijebiti t. zv. vuci i ostala poznata sredstva, koja
povećavaju ili smanjivaju koeficijenat trenja, a spominju se podrobnije
poslije. Često se ali događa, da je točilo prestrmo i na dugačko m
potezu koje zbog prevelike visinske razlike između zadane početne i
završne tačke, koje zbog nezgodne konfiguracije tla. U takovom slučaju,


11